Filide/DRUGI AT

Извор: Викизворник
Filide
Писац: Антун Сасин
DRUGI AT


DRUGI AT[уреди]

[Šena prva][уреди]

Stanac govori:


Prida mnom tko je ovoj? Što je ovi skup ovdi?
      Radovac je ovoj. Što domom ne hodi?
Bivši jur mrkla noć, a sunce svijetli zrak
      sakriva svoju moć, primio se noćni mrak,
ima im vuk zaklat štogodi od stada 185
      tere im čini stat na paši do sada.
Ali bi moglo bit da se ovce kud zađu
      ter ne umiju domom it dokle ih ne nađu.
A to je i razlog i toj se dostoji.
      Pomozi nam[1] višńi Bog, što se tuj sad stoji? 190
Što veće čekate?
Stric
              Ovo zlo najgore.
Zdrav, Stanče, drag brate.
Stan(ac)
              Što vam je, nebore?
Rad(ovac)[2]
Veće neg nevoļa, moj Stanče, toj tako
      u mladijeh svojevoļa, žive se opako.
Dobro znaš Ļubmira od ovijeh dubrava, 195
      oda svijeh pastira kî ’e čâs i slava
i kî ’e vȁs ures oda svih vazda bil,
     ȍvo se smamil jes cjeć gorske lijepe vil
ter neće domom it, negoli nam pravi
      da će obit vȁs saj svit radi ńe ljubavi. 200

Ovdi Stanac Ljubmiru govori:

Stan(ac)
Hod’ takoj. U zao čas u gori zamiril,
      Ljubmiru, lijep obraz od gorske njeke vil.
Vod’te ga domome. I ja ću, Ljube moj,
      na tvoj stan s tobome.
Ljub(mir)
            Pomaga’! Što se ovoj
od mene sad čini?! Vaj, je li kî pastir 205
      u ovoj planini? Poginu vaš Ljubmir!
Stric
Stoj! Nećeš poginut. Radoje, prioni,
      vodi ga doma put. Tuj suze ne roni,
ni plači, ni cvili, molim te, Boga rad,
      Ljubmire moj mili. Vod’te ga doma sad. 210

Ovdi Ljubmira vode doma, a govori [Stanac]:



[Šena druga][уреди]



 

Stanac

Ja ne vim koja bijes, koja li smama sad
      u mlade udril jes, rec’te mi, Boga rad.
Za život ne haju, ni za čâs, dim uprav,
      negoli dni traju slijedeći tuj ļubav,
najliše kadgodi kad im se prizri bil, 215
      lip obraz pri vodi gizdave koje vil,
ali kâ nakazan, kû gora zatvori,
      ter javi i u san tuku se po gori,
tuku se ištući čas i hip lijepu vil,
      dan i noć trajući, tvoreći grozni cvil. 220
Ostave svoje stado pusto u dubravi
      da staro i mlado na voļu vuk davi;
babu zaborave, i čeļad, i strica
      ter stado ostave da je od sto ovčica;
ostave vinograd, i ńive, i vrta, 225
      ter od ńih svaki sad po gori sve trta.
Hoću da je istina Ļubmir da je zamjeril
      od gorńih planina gizdavu koju vil
pri vodi studeni, kâ se ńim naruga,
      u gori zeleni ne htiv ga za druga. 230
Što će on od tej vil, što za ńom već huka
      kâ je brža negli stril puštena iz luka?
Ne zna li er vile sadańa vrimena
      prilijepe i mile srca su kamena?
S pastiri općahu u moje mlade dni 235
      i tance vođahu pri vodi studeni,
pri bistru studencu, po cvitju, po travi,
      od ruže u vijencu ńih ures gizdavi,
ter tako dni svoje trajući, dim uprav,
      tej slavne gospoje s pastiri ne pristav, 240
a sada svaka ńih krije se lijepa vil
      i bježi na pospih, a ne vim česa dil.
Tot ńima: neka ih. Na moj stan ja ću poć
      sad brzo na pospih prije neg je mrkla noć.
Er vile tko tjera i slijedi po gori, 245
      ne ima taj mira negli ga plač mori.
Nu, evo Jelače! Pomaga’ Bog, Jele!



[Šena treća][уреди]



 

Jel(ača)

Zdrav, brate moj Stanče! Lele meni, lele!
      Jaoh meni, vazda jaoh!

Sta(nac)

      Ustav se, ne cvili.

Jel(ača)

Od jada pogiboh, Stanče, brate mili. 250

Stan(ac)

Što ti ’e, nebore, što plačeš sad takoj?

Jel(ača)

Ȍvo zlo ter gore, drag brate, Stanče moj!
      Ljubmir je zamjeril planinku njeku vil
ter se pomamil, pomaga’ Boga dil!

Stan(ac)

Ter brže togaj rad, mâ Jele, noćno greš 255
      ovezijem putim sad? Reci mi, kud ideš?

Jel(ača)

K njekoj prijateļici. Sve, Stanče, hoćeš znat.

Stan(ac)

Toj li k vilenici? Ona ga će izvidat?
      Tako mi zdravo bit i sinci mi zdravi,
batom da ga je probit,10 ja od te ļubavi 260
      skoro bih ga ozdravil, nesvijesna Ljubmira,
planinske11 da tej vil po gori ne tira.



Референце[уреди]

  1. B: vam
  2. U rukopisu skraćeno: Rad., što je Budmani razriješio kao Radoje, no logičnije je da Stancu odgovara Radovac, ponajprije zato jer se na početku prizora upravo njih dvojica pozdravljaju, a i zato što je primjerenije da stariji čovjek govori o »mladijeh svojevolji«; Radoje je Ljubmirov prijatelj, dakle vršnjak. Radoje je inače prisutan u prizoru – što se vidi iz jedne Radovčeve replike – no ništa ne govori.


Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Антун Сасин, умро 1596, пре 428 година.