Stanac
Ja ne vim koja bijes, koja li smama sad
u mlade udril jes, rec’te mi, Boga rad.
Za život ne haju, ni za čâs, dim uprav,
negoli dni traju slijedeći tuj ļubav,
najliše kadgodi kad im se prizri bil, 215
lip obraz pri vodi gizdave koje vil,
ali kâ nakazan, kû gora zatvori,
ter javi i u san tuku se po gori,
tuku se ištući čas i hip lijepu vil,
dan i noć trajući, tvoreći grozni cvil. 220
Ostave svoje stado pusto u dubravi
da staro i mlado na voļu vuk davi;
babu zaborave, i čeļad, i strica
ter stado ostave da je od sto ovčica;
ostave vinograd, i ńive, i vrta, 225
ter od ńih svaki sad po gori sve trta.
Hoću da je istina Ļubmir da je zamjeril
od gorńih planina gizdavu koju vil
pri vodi studeni, kâ se ńim naruga,
u gori zeleni ne htiv ga za druga. 230
Što će on od tej vil, što za ńom već huka
kâ je brža negli stril puštena iz luka?
Ne zna li er vile sadańa vrimena
prilijepe i mile srca su kamena?
S pastiri općahu u moje mlade dni 235
i tance vođahu pri vodi studeni,
pri bistru studencu, po cvitju, po travi,
od ruže u vijencu ńih ures gizdavi,
ter tako dni svoje trajući, dim uprav,
tej slavne gospoje s pastiri ne pristav, 240
a sada svaka ńih krije se lijepa vil
i bježi na pospih, a ne vim česa dil.
Tot ńima: neka ih. Na moj stan ja ću poć
sad brzo na pospih prije neg je mrkla noć.
Er vile tko tjera i slijedi po gori, 245
ne ima taj mira negli ga plač mori.
Nu, evo Jelače! Pomaga’ Bog, Jele!
