Nešto o Bunjevcima

O Bunjevcima, t. j. o onom dijelu našega naroda, koji je u vrijeme onih ljutih bojeva Hrvata s Turcima bio prisiljen da napusti svoju prvu postojbinu, nastanivši se kao bjegunci u južnom dijelu Ugarske, kod nas se vrlo malo govorilo i interesiralo. Istina, naše nam vlastite unutrašnje političke prilike nijesu to ni dopustile, još manje danas, kad uzmemo u obzir, kolikog nam internog posla zadaje ovaj strašni rat, a koliki nas još posao čeka poslije rata, eda one ratne ruševine opet popravimo i podignemo. Na svakom će području biti mnogo posla. Ali kad se sjetimo na taj naš posao i na te naše unutrašnje političke prilike, dozivajući sebi u pamet našu nedavnu prošlost, onda se moramo malo i da zastidimo, sjećajući se, kako smo na mnoge stvari uzaludno trošili vrijeme i energiju. Sjetimo se samo onih raznih omladinskih pokreta, koji su se sastojali samo u skupštinama, organizacijama i rezolucijama. Sjetimo li se uopće na sav naš javni partizanski politički život, pa na nehajnost naše inteligencije, onda moramo da vidimo i da priznamo, da smo u svemu ipak samo mi krivi. I dok se drugi narodi brinu za svaku svoju jedinicu u dalekim i stranim zemljama i kolonijama, mi se za svoje, koji su nam u najbližem susjedstvu, ne brinemo i ne interesujemo, napuštajući ih da se odnarode. To je jedan velik nacijonalni grijeh, jer nam je kao malenom narodu nužno i zadaća, da svoju nacijonalnu svijest proturimo u najmanje seoce, gdje prebiva naš elemenat, da vodimo o njemu računa, podržavajući stalan kontakt s njim. Ugarski Hrvati, koji broje više od tri stotine tisuća žitelja, nijesu još za nas izgubljeni. Sačuvali su ih jezik i običaji, samo je sad na nama, da ih iskrom osvještenja pridignemo i privedemo u naše narodno kolo.

Geografski uzeto, nastavaju Bunjevci čitavu sjevernu Bačku. Najbrojniji su u Subotici (Szabadka, njem. Maria Theresiopel), u kojoj su od njezinih stotinu tisuća žitelja tri četvrtine Bunjevci, dok su mjesta Tavankut, Červenka, Bajmok pa salaši kao Tompa, Čikerija, Verušić-Bikovci i t. d. gotovo isključivo čisto bunjevački. U južnom dijelu Bačke, tamo oko Titela, nastavaju Šokci, koje nazivaju i Šajkašima. Dalje prema istoku, oko Kikinde u Torontalskoj županiji, imade također nekoliko šokačkih sela, kao hrvatska Keča, Klara pa Boka i Nezina. Tu susrećemo čista naša imena kao Kauriče, Pozojeviće, Berkoviće i t. d., zapravo pojedina ova obiteljska imena prevladjuju i brojno u tim selima. Oko Pančeva imade također nekoliko sela, u kojima imade i Hrvata. U selu Starčevu (5—6 km. udaljeno od Pančeva) zatekao sam ih jedne nedjelje, kako uz svirku tambura igraju narodno kolo. Pridružimo li ovima još Međumurce, pa one Hrvate, koji žive u baranjskoj, šopronjskoj i željeznoj županiji, onda možemo reći, da Hrvati spajaju sjeverne Slavene sa Južnima onim lancem, koji se vije iznad Šopronja sve do Čakovca.

Od svih tih hrvatskih naselja po Ugarskoj najmanje su pomadžareni Bunjevci. Oni govore lijepim i dosta čistim hrvatskim jezikom sa ikavskim narječjem — nekoje riječi sa ijekavskim i ekavskim narječjem — naprotiv šopronjski Hrvati silno miješaju madžarske riječi pohrvaćujući ih na svoj način, što je samo po sebi razumljivo, kad uzmemo u obzir njihov geografski položaj. Razlog, što su Bunjevci do danas tako dobro sačuvali svoj jezik, u glavnom je taj, što su njihova naselja većinom čisto bunjevačka, a ako baš ne to, a ono su uvijek bili u većini, a u drugu ruku opet opkoljeni ili izmiješani sa južno-ugarskim Srbima i u saobraćaju s njima nijesu bili prinuždeni, da se služe drugim jezikom osim svojim. Sad u zadnjim godinama, kad se madžarska nacijonalna politika i madžarska kolonizacija počela radikalnije da provodi, dotično širi, već primjećujemo, kako je mnogo hrvatski jezik među Bunjevcima izgubio na svojoj čistoći. U ovu bolnu i žalosnu činjenicu treba da se dublje zamislimo i da omjerimo njezinu važnost, jer jedino jezik označuje narod, održava ga, čuvajući mu običaje i osebine. Zaborave li ili izgube li Bunjevci svoj jezik, oni su onda izgubljeni i za nas. Bunjevci su narod imućan. Pokraj imovine u zemlji imaju oni i ušteđenoga novca. Vrlo su marljivi, ne zadužuju se, dobri su gazde i u tom bi pogledu mogli biti uzorom našim Slavoncima. Nedjeljom se i na blagdane sastaju pred »varoškom kućom« i tu se onda na neki način vrše burzovni poslovi: spekulacije, kupnje i prodaje. Ovdašnja ih podružnica Hrvatske zemaljske banke snabdjeva raznim ratarskim strojevima, što je obzirom na racijonalno obrađivanje zemlje dobar znak napredovanja. Poželjno bi bilo još poznavati jakost bunjevačkog kapitala uopće, a i ukoliko je on zastupan u poslovanju toga hrvatskoga zavoda. Koliko sam informiran, mogu reći, vrlo slabo. Bunjevci susreću s nekim nepovjerenjem taj hrvatski institut i više ulažu svoj kapital u madžarske zavode. U čemu je krivnja, zasada ne mogu još da rečem, a i nužno je da se to pitanje potanje ispita i prouči. Hrvatska bi zemaljska banka bila dužna, da sav bunjevački kapital koncentrira u svojoj ruci, da njime za Bunjevce i sa Bunjevcima manipuliše, zaštićujujći ih od Židova i njihovog kapitalističkoga lihvarenja, kojima oni kao neuki lako mogu da podlegnu.

Prema svojem dobrom materijalnom stanju odijevaju se žene i »djevojke« skromno, bez pretjeranog kićenja i raskoši, protivno od običaja kod Srpkinja u Banatu (Crepaja, Dolovo i t. d.), gdje mlada nosi skupocjene šešire, haljine i suncobrane. Bunjevke su skromne i pravi su tip naše seljakinje. Pobožnost, priprosta praznovjernost, jednostavnost, dobrota i ljubaznost njihove su osebine. Čista naša narodna duša, nepokvarena, bez ikakve prepredenosti i do krajnosti iskrena. Na čistoću vrlo paze, stanovi su im jednostavni, ali ukusno uređeni. Na prvom mjestu razne slike i figure svetaca, pa fini, u slavenskim bojama izvezeni zastori, stolnjaci i peškiri, kao i po zidovima ovješeni tanjuri, glavni su ukras sobe. Naše narodne običaje susrećemo i kod njih, osobito pri raznim svetkovinama i svečanostima, ali oni imaju i dosta svojih specijaliteta, kojih bi me nabrajanje zasada suviše daleko zavelo.

Srazmjerno prema svojem broju imade vrlo malo bunjevačke inteligencije, a ukoliko ova i postoji, većinom je pomadžarena. Mladež je — pošto nema hrvatskih škola — prinuždena, da pohadja, od pučke škole pa do najviših, madžarske škole i stupaju u madžarske službe. Time zaborave svoj materinski jezik, što više, oni se svojega jezika stide, smatrajući da su inteligentniji, ako govore madžarski. Koliko sam god takovih inteligenata susreo, nijedan mi nije rekao, da zna hrvatski, nego uvijek samo »bunjevački« ili »dalmatinski« sa običnim dodatkom: »pa mi smo tako učili u školi«. Eto, što znači biti bez svojih škola, neka ovo, što sam naveo, bude najjasniji primjer. To je i glavni razlog, zašto nema narodne inteligencije. Prvi svoj duševni odgoj prima mladež od svojih prvih pa do zadnjih školskih dana. Dom se i škola ovdje razilaze, oni se međusobno ne pomažu i ne upotpunjuju, a rezultat je šovinizam i fanatizam prema onoj narodnoj: »da je poturica gori od Turčina«.

Istina, prije nekoliko se godina i ovdje radilo o tome, da se osnuje »bunjevačka« škola. Vlada im je molbu odobrila, ali samo pod tim uvjetom, da kao i druge nemadžarske narodnosti u Ugarskoj otvore sebi školu na svoj račun, ali na to se oni nijesu mogli da odluče. Srba ima u Subotici, mislim, 3 — 4 tisuće, a imaju 3 škole; Bunjevaca ima oko 70 tisuća i nemaju nijedne svoje škole. Neka nam, dakle, bude naše najjače nastojanje da pokrenemo i propagiramo među Bunjevcima pitanje školsko, jer je to, izrazujući latinskom frazom, zaista conditio sine qua non za njihov nacijonalni opstanak.

Značajna je naša crta, da u mnogim i važnim nacijonalnim pitanjima udarimo o stijenu nesloge. Tvrdoglavosti i nepopuštanja radi propuštamo najzgodnije momente i umjesto da postignemo kakav uspjeh, mi se od njega sve više udaljujemo. Mi ne znamo da razlikujemo lične diferencije od političkih, a to je naša velika nesreća. Tako je to bilo i kod naših Bunjevaca kao na pr. u školskom pitanju, tako i sa »Nevenom«. Ovaj je radi nekojih ličnih nesuglasica među njima samima morao da obustavi svoje izlaženje. Uz to je u zadnje i najkritičnije vrijeme došao u slabe i mlitave redaktorske ruke, pretplatnika je bivalo sve manje i manje, dok na koncu nije sasvim izdahnuo. Smatram za suvišno, da na ovom mjestu raspravljam o važnosti novinstva, o njegovoj svrsi i zadaći — pogotovo ovdje među Bunjevcima! — to je već poznato, zato samo naglašujem, da je hrvatstvo jako štetovalo tim usahnućem »Nevena«. Za narodno osvještenje doprinjeo je »Neven« mnogo, bio je hrvatski list i propagirao je hrvatstvo među Bunjevcima. »Neven« je pošto poto trebalo održati, a budući to nije učinjeno, to je jedna od najvećih naših političkih i kulturnih pogrješaka, a i najbolji dokaz naše nehajnosti. Mi se na taj važni događaj, koji se odigrao u našem najbližem susjedstvu, nijesmo osvrtali, a i reći bi nažalost, da našu inteligenciju više zanima hotentotsko ili bušmansko pitanje, negoli naša braća Bunjevci.

Danas izlaze u Subotici jedino »Naše Novine«, »društveni, gospodarstveni i politički tjednik i zvanično glasilo zemaljske kršćansko-socijalne stranke«. Kako iz toga naslova vidimo, smjer je listu sasvim klerikalan, a hrvatske su po svojem sadržaju samo u toliko, što su pisane hrvatskim jezikom. Suradnici su im ovdašnji katolički svećenici, kojima je u prvom redu svrha madžarizacija Bunjevaca, uzimajući vjeru kao sredstvo za to. »Naše Novine« namjerno potiskuju i prešućuju riječi »hrvatski« ili »Hrvat« i u svim njezinim brojevima ne ćete naći da su jedamput spomenute (iznimno, ako je kadgod u njima kakva anonsa Hrvatske zemaljske banke). Bunjevci su imali prije rata i jednu svoju čitaonicu pod naslovom »Pučka kasina«. Ona je danas radi ratnih prilika zatvorena, a prostorije su namijenjene vojničkim svrhama. Spomenuti je naslov na zgradi još jedini ostatak i svjedok njezinoga nekadašnjeg bivstvovanja.

Ukratko, u najmarkantnijim crtama, prikazah naše Bunjevce. Mnogo sam toga još mogao da navedem, da nekoja mjesta detaljnije obradim, ali u glavnom uzevši, svrha mi je bila samo ta, da našu javnost upozorim na ovo pitanje, da je informiram, nastojeći, da na taj način izazovem pobudu i veće interesovanje za ovu našuhrvatsku prekodravsku braću. Sad bi još trebalo, da zaključnom riječi rečem koju i o tome, što nam valja učiniti, eda se Bunjevce osvijesti i privede u naše narodno kolo. Evo odgovora:

Nedavno susretoh jednog poznatog starijeg Bunjevca. Ispitivao sam ga o bunjevačkim prilikama. »E, gospodine«, reče mi, »nitko se od Horvata za nas Bunjevce ne zanima. Otkako sam se s vami prije dvije godine rastao (ja sam tada otišao u Galiciju), ja do danas nisam sreo nijednoga Horvata, nisam dobio nijedne horvatske knjige, ništa. Ja sam vam govorio, kako nam je nužna jedna bunjevačka ili horvatska gramatika. Naša dica uče, da mi nismo Horvati, nego pravi Madžari i da govorimo dalmatinskim jezikom. Napravite nam samo gramatiku, dajte nam knjiga i zadite malo k nama da se podivanimo. Ta mi smo braća i po plemenu i po jeziku i po običajima«.

U tim riječima jest smjer i program našega rada među Bunjevcima. Oni nijesu još za nas izgubljeni, njih treba samo osvijestiti, upoznavajući se s njima, šireći svoju kulturu među njima. Među naša nacijonalna pitanja treba da uvrstimo i bunjevačko pitanje, smatrajući ga za svoj najvažniji postulat u nacijonalnom radu. Na nama kao kulturnijima jest ležište. Toliko mnogo naših narodnih jedinica ne smijemo dopustiti da propadne, da se odnarodi. Dabome, da nam pri tom poslu treba da potpomognu i ugarski Srbi, koji su im najbliži, a uz to nacijonalni i prosvijećeni. Ideja bi narodnog jedinstva u tome najbolje došla do svojeg izražaja i iskrenosti, uzimajući za geslo onu staru: brat je mio, koje vjere bio.

Mihovil T. Tomanić (Subotica).

Vidi još[uredi]

Izvor[uredi]

Mihovil T. Tomanić, Hrvatska njiva, br. 17, 1917, str. 297-298.