Jovadin — Monsieur de Pourceaugnac/6
| ←Šena peta | Jovadin Писац: Жан Баптист Поклен Молијер ŠENA ŠESTA |
Šena sedma→ |
ANTUN: Gosparu liječnice, ne može već da podnese, puče mu glava od bolesti.
PURGONIO: To je njeka ludorija od nemoćnika i toliko veće ukoliko njegova nemoć nije z glave, kako govori Galeno, nego s sl'jezene.
ANTUN: Kako god vi je to, gosparu, sa svijem tijem jes eto šes mjeseca da se iz njega toči svaki dan da ne ima kud veće.
PURGONIO: Bon, to je senj da se utroba čisti i slobodi iznutra. Ja ću ga doć pohodit ova dva-tri dni; nu ako bi umro prije tega vremena, nemoj učinit od manje nego mi činit znat udilje, zašto nije skladno da jedan liječnik pohadja jednoga mrca.
MARA: Gosparu, otac mi je svaki dan gori, da biste mi ga štogod pomogli.
PURGONIO: To mu ja nijesam kriv: davam mu sve što je lijeka; zašto ne ozdravi? Koliko mu se puta pustila krv?
MARA: Petnes puta od nazad dvaez dana.
PURGONIO: Dvanes puta mu se pustila krv?
MARA: Tako, gosparu.
PURGONIO: I nije ozdravio?
MARA: Eto ne.
PURGONIO: To hoće rijet da njegova nemoć nije u krvi. Činit ćemo ga opeta toliko puta propurgat za vidjet da nije u umorima; i ako vidimo da mu ni to ne čini bolje, naredit ćemo mu da se činu banji.
KRISTO: Evo ti svrhe, svrhe od medičine!
DŽONO: Ja sam, gosparu, oni koji sam vam bio poslo prošastijeh dana govorit za jednoga moga rodjaka; nješto mu se siromahu imalo smela pamet; u jednu riječ: nije sasvijeni cio. Žudio bih zato, kako ste čuli, pridat ga u vaše ruke, i da ga primite u vas doma za tu ga proliječit s većom poimnjom i komodidatim, a najveće za da nije vidjen od nikoga i za da se ne zna za to nego koliko se najmanje može.
PURGONIO: Si signore; ja sam doslek spravio i razredio svekoliko i obećavam vam da ću imat pomnju od njega koliko se najveće može.
DŽONO: Evo ga džusto na pripozit.
PURGONIO: Prigoda je sasvijem srećna; i ja imam ovdi jednoga staroga liječnika moga prijatelja s kojijem ću imat svu sodisfacion prokonsultat više njegove nemoći.
|