PJESAN 78
Kad godi, gospođe, promislim žalosti
i nemir, kî dođe vrh tvoje mladosti,
duša me zaboli od muke i jada,
ter mi se na poli srdačce raspada;
jer tvoje veselje, ali kî nepokoj 5
inako meni nije, neg kako da je moj.
Ma kad mi, gospođe, tvoj razum jedini
na pamet pak dođe, prilike komu nî,
i tvoje krjeposti, gospođe od svih vil,
moje se žalosti odloži velik dil. 10
Zašto znam, da poznaš, jer ovi žalostan
i trudni život naš drugo nî nego san,
i da nije stvar, druga ova smrt neg samo,
da po njoj od tuga svrhu mi imamo;
i da nas čini poć u slave velike, 15
gdi ćemo dan i noć počivat u vike.
Cić toga bratac, tvoj priminul ako je,
znam da ćeš sve ovoj promislit, gospoje;
i da ćeš ti bolje razgovor dat tebi
u take nevolje neg itkor pod nebi; 20
ter ćemo vaskolik razum tvoj vidjeti,
kakav nije bio vik, ni će bit na sviti.
Jer scijenim, veće nî, na svijetu pod nebi
razuma u ženi, kakav je u tebi.
Meni se togaj rad veće ne pristoji 25
razgovor davat sad takojzi gospoji;
koja bi vladala razumom vas saj svijet,
i svjeta davala svakomu, mogu rijet.
Tijem nemoj uzrok bit od smeće velike,
i nemoj izgubit ures tvoj i dike, 30
neg bogu slavu daj i njemu zahvali
jer ćemo svi u raj i mi poć ostali.
