Branislav:
Eto ispunit, mâ kraljice,
zapovijedi tvê došo je,
lijepa moja česarice,
rob lijeposti rajske tvoje.
Ljubica:
Robinjica ja sam tvoja, 1045
gospodaru moj ljubljeni,
uzrok moga od pokoja
koji život vrati meni.
Nu kî je uzrok da u licu
ti si tako problijedio, 1050
ali er kûgod sad diklicu
mjestu si u ovem obljubio?
Er sveđ blijedo lice nosi
dragu lijepos tkogod ljubi,
i koga ures kî zanosi 1055
blijedi gorkoj u pogubi.
Branislav:
Ljubim zaisto i ču'em sada,
da svê dobro mê na sviti,
onu, kâ mnom lijepa vlada,
drugi hoće ugrabiti. 1060
Česa hoće! pače veće
nju 'e potpuno ugrabio,
i cjeć gorke mê nesreće
za svu ljubi osvojio.
Ljubica:
Ne smeta se, dušo mila, 1065
ah! ni trudi mlados tvoju,
ako poznaš lijepa vila
da sad ljubi ljubav tvoju.
Branislav:
To su tuge, to bolesti,
ne znam kako, mâ gospoje, 1070
ljubi, i rajskoj nje lijeposti
kô su ugodne službe moje.
Ljubica:
Koje srce tvrde od stijene,
kâ li tako huda je dikla,
tvê lijeposti neizrečene 1075
da obljubit ne bi obikla!
Branislav:
Ja nju ljubim i ljubit ću
dokle budem živ na sviti,
ni vîk srcem ostavit ću
rajski ures nje slijediti. 1080
Ona je kû sam dvorit obro,
moje ufanje, duša moja,
vаs moj pokoj, sve me dobro,
mâ kraljica, mâ gospoja.
Ljubica:
Ako lijepu vilu odi 1085
ljubiš, dragi moj pokoju,
jesi li joj ti kadgodi
otkrio željnu ljubav tvoju?
Branislav:
Otkriti joj plama moga,
mâ gospoje, nijesam htio, 1090
radi smjenstva slobodnoga,
da je ne bih uvrijedio.
Ljubica:
Smion se hoće sveđer biti
dragu lijepos kada ljubiš,
otkri joj se zato i ti, 1095
da je muče ne izgubiš.
Branislav:
Otkrivam se, nu zaludu,
bivši druzijem darovana,
u smrtnomu s česa trudu
čini mrijet mi prije dana. 1100
Ljubica:
Ah da mogu, časti moje
branitelju, dušo mila,
tve bih gorke nepokoje
mojom smrti samirila.
Branislav:
Ti ljepotu uzdisanu 1105
lijepa možeš dati meni
joh! i diku nje sunčanu
i rajski ures obljubljeni.
Ljubica:
Kad je tako ne muči se,
samo mi otkrij tvê ljubljene 1110
gdi rajski ures nahodi se
za kôm srce tvoje vene.
Branislav:
Nije daleko, blizu 'e mene
lijepa vila, sunce moje,
vidi me i sad, i ljuvene 1115
smrtne čuje nepokoje.
Ljubica:
Izvan mene nijedna vila
blizu tebe sada nije
vidjena ali lijepos mila
u pameti sveđ tebi je. 1120
Branislav:
U pameti gledam meni
bez pristanka lijepu vilu,
nu nje ures obljubljeni
živ sad gledam u mom krilu.
Nu će uvik ja slijediti, 1125
ona je želja moja izbrana,
nu ću častit i dvoriti
po sve vijeke mojijeh dana.
Gubi nje se pri lijeposti
žarko sunce od nebesa 1130
i klanja se zgar svjetlosti
andioskoga nje uresa.
Ljubica:
U mislijeh mi činiš stati,
obljubljeni moj životu,
dokle budem uzaznati 1135
nevidjenu tvû ljepotu.
Branislav:
U tebi je, mâ kraljice,
poznaj, svim, je slična tebi,
nje sunčano rajsko lice
slično 'e licu tvomu s nebi. 1140
Nije razluke među vami,
jedna stvar si i ti i ona,
isti uresi, isti prami,
lijepos u svem nerazdiona.
Ljubica:
Nije razlog kriti veće, 1145
poznam vjernu ljubav tvoju,
drago ufanje moje sreće,
srca moga drag pokoju.
Evo vjerne tvê uza te,
ku iz ropstva ti slobodi, 1150
evo koja obrala te
dvorit, evo sad je odi.
Stokrat volim prije umriti,
o čestiti moj pokoju,
nego vîku ostaviti, 1155
moj ljubjeni, lijepos tvoju.
Branislav:
Poklisari boemskoga
kralja će odi danas biti,
kî će želje srca moga
tvomu ćaćku pomno otkriti. 1160
Cijenim, da će molbe moje
dobre volje uslišiti
i da rajske dike tvoje
danas ću uprav osvojiti.
Tîm ću otiti, mâ gospoje, 1165
vidjet, gdi se sad nahode,
na te, lijepo sunce moje,
sve spuštavam moje zgode.