Branislav:
Još potpuno gorućega
ne otkrih ognja plam ljuveni,
kî sred srca gori moga,
kraljeviću prihrabreni.
Kô se dijelih sam iz dvora 905
slobodjene mê gospoje
ne rajskoga (iz pozora)
gdi mi sjaše sunce moje
Nu sam tako (ne bih tada)
ah u družbi puta duga 910
koja srce moje vlada
ljubav imam moga druga.
Sred stravljenijeh mojijeh oči
pravi uzrok ognja moga
sjaše sunce od istoči 915
moga srca ranjenoga.
Cijenjah vrućoj u žeravi
kroz drag pogled uzdišući,
da će dalek mê ljubavi
ugasit se plam gorući. 920
Ali svak čas ljubav moja
momu u srcu rastijaše,
i s gorkoga nepokoja
sveđ se veća, jaoh, činjaše.
Gvozdislav:
Dobro mlados tvoja ćuti, 925
veličanstvo od ljubavi
ne može se pobjegnuti
kad nas pod vlas svoju stavi.
Uteći se većkrat može
zima, vjetri, ljetna sila, 930
a uteć se vîk ne može
od ljuvenijeh plasijeh strila.
Branislav:
Poznam dobro to u meni,
o ljubavi primoguća,
to većma sam zatravljeni 935
kô li tvâ je vlas moguća.
Brinjaše se sveđ na svijeti
izraneno srce moje,
da prije budem, ah, vidjeti
lijepo sunce mê gospoje. 940
Prešno iz dvora ćaćka moga
ja se dijelih sad s tobome,
niti plama ljuvenoga
otkrih vili još mojome.
Ali sada sve otkriti 945
tebi odlučih moje smeće,
moj, jôh, nemir vjekoviiti
mê bolesti, mê nesreće.
Danas drugi mû Ljubicu
uzdisano dobro moje, 950
mû ljubljenu vjerenicu
osvojiti, jaoh, obro je.
Gvozdislav:
Tko 'e ti vitez nesmiljeni
moguć toli, smiono koji,
izvan tebe, moj ljubjeni, 955
nje ljepotu steć dostoji?
Ti iz ropstva lijepu vilu
slobodi, i nje rajsku diku
ne, izvan tebe lijepos milu
ne ima uživat drugi vîku. 960
Branislav:
Kako, vajmeh, ako moga
cjeć skončana mâ izbrana
od ćaćka je ljubjenoga
Ljubimiru obećana.
I danas se jošter ima 965
cjeć mojega, jaoh, nemira
ugarskoga sred Budima
dovršiti ova vira.
Tim ako ovo slijedit bude,
sila mi je, jaoh, umriti 970
i nesrećne svîm požude
prîkom smrti dovršiti.
Danas čekam poklisare,
kî su ufanja puni moga,
i bogate š njima dare 975
moga od ćaćka ljubjenoga.
Oni imaju ugarskomu
kralju ime moje otkriti,
i u veselju vječnom momu
Ljubicu mi isprositi. 980
Gvozdislav:
Dobro ti si namislio,
kraljeviću tvê požude
jeda odzgara blag i mio
samiriti Višnji bude.
Branislav:
Ali od ovud me ljubjene 985
dvorkinjica k meni grede,
cijenim zaisto ište mene,
trijeba 'e ostavit sej besjede.
Biserka:
Živi uvijeke milos tvoja,
kraljeviću plemeniti, 990
obljubljena mâ gospoja
želi s tobom govoriti.
Branislav:
O pokoja željo moga,
dvorkinjice lijepe moje,
evo roba sniženoga 995
od lijeposti rajske tvoje.
Hodmo veće, hodmo ureda,
gdi me zove lijepa moja,
hodmo, kako zapovijeda
mâ krajica, mâ gospoja. 1000
KOR:
Kolika je, o ljubavi,
tva moguća vječna sila,
vlas moguću tvojijeh strila
sve stvorenje ljubeć slavi.
Tko 'e na svijetu, kî ne čuje 1005
tvê mogućstvo vječne vlasti,
jakos svijetom tvâ kraljuje,
svak se klanja tvôj oblasti.
Nu kâ pamet, znanje koje
tvoju krepos razumije, 1010
i mogućstvo strijele tvoje
razabrati tko da umije!
Čuje i krepos od pameti
ljubav, kâ nas toli mori,
jedna od druge nu na svijeti 1015
razlicijema plamim gori
Jedna sama mrzi sebe,
kad nasiti svo'e požude,
i boli se bez potrebe,
kad izgubit svû čas bude. 1020
A ne druzijem neg grijesima
hude plame najnečistije
suproć istijem nebesima
nasititi želi i smije,
Druga pogled kroz veseli, 1025
kako sunce zgar s nebesa,
razgledati samo želi
zrak dragoga od uresa.
Zrak, komu se klanja uvîke,
ni ino naći vîk uzda se, 1030
neg radosti cjeć velike
pogledom se svojijem pase.
Od čistoće izgled pravi
ova uvijek je glasovita
svud u vječnoj leti slavi 1035
gdigod sunčan zdrak dohita.
A smrti ona svoj grijeh plati
i nečisto svê veselje,
taku imaju platu imati
sve nečiste tašte želje. 1040
Svrha ata 2a.
