Suze sina razmetnoga/Plač drugi: SPOZNANJE

←Plač prvi: SAGRIJEŠENJE

Suze sina razmetnoga Plač drugi: SPOZNANJE Писац: Иван Гундулић

Plač treći: SKRUŠENJE→

SPOZNANJE

"Et reversus in se." Luc. 15.^[a]

1.

Pokli božja veličina

U početak svijet satvori,

Sred općenijeh najprije tmina

Od svjetlosti zrak otvori,

I ostaše razlučene

S bijelim danom noćne sjene:

2.

Tako u tminah svijeta ovoga,

Zametena svega u sebi,

Kad čovjeka umrloga

Vlas pritvara višnja s nebi,

Prosvitlili ga blago dosti

Najprije zrakom sve milosti.

3.

Netom ovi zrak udari

U stražnika žirnijeh stada,

Viđe i pozna sve privari,

Ke mu uzrok bijehu od jada,

I da staše za satrti

Svoj zli život gorom smrti.

4.

Tim pokliče: "Tko me ovako

Ukopa u skut pustijeh gora,

Da želeći dobro svako

Od glada umrem pun prikora,

Čekajući mješte groba

Da me proždre zvjerska utroba?

5.

Za sve jer bi pravda bila,

Tko god žive kao zvjerenje,

Da i mrtav na sto dila

Od zvjerenja razdrpljen je:

Ako i zvijeri nebi strane

S piće utekle svim pogane.

6.

Ah! lipoto draga očima,

Ka za zlatom smagneš toli,

Evo plate, ka se prima

Slideć ures tvoj oholi,

Da i zvijeri bježe prike

Ljudsko srce s tve prilike.

7.

Ti si oblak, ki zastupa

Viđenje nam od nebesi;

Gine, tko tvim putom stupa,

Zapletena toli jesi;

Nevjernost je tva istina,

Družba: ispraznos i taština.

8.

Djevojčice prigizdave

Cvijet čistoće svoje mile

Pod raskošam tve naprave

Nepomno su otrunile:

Ti najdraže prijatelje

S tve otrovne svađaš želje.

9.

Ti postelje ženitbene

Priljubovstvom mnokrat skvrniš;

Ti svitlosti proslavljene

Ime tlačiš, zraku crniš;

Ti prihvaćaš bludim tvima

Ljubovnika u hotima.

10.

Ti nevješte mladce vodiš

Mrtvijem pramom zavezane;

Pogledom ih ti gospodiš

I u srcu stvaraš rane;

Ti ih vodiš na zla svaka:

Oni hudi, ti si opaka.

11.

Prikiduješ ti zavjete

Ljudem Bogu posvećenim,

Čiste želje, misli svete

Da potamne bludnom sjenim,

I da plijen je tvoga obraza,

Što se Višnjem jur prikaza.

12.

Turske sablje na pravednih

Ti obraćaš jedovito;

Mjere od suda od najvrednijih

Rukah kriviš ti očito;

Samosilna svud se čuješ,

Istijem kraljim ti kraljuješ.

13.

Gradovi su glasoviti

U pepelu tvojih plama;

Ti vas ures njih čestiti

Splesa i posu travom sama;

Ti si uzrok vječnijeh šteta,

A u sebi što si opeta?

14.

Jedno ufanje, ko sveđ bježi;

Zlo u slici prazna dobra,

Plam, ki spraža, a ne vriježi;

Noć, ku za dan sljepac obra;

Vjetrić, huđe ki razgara;

Obećanje, koje vara.

15.

Jedan stabar, ki neplodan

Samo u sjen se širi i stere:

Slados gorka, ijed ugodan;

Glas bez riječi, riječ bez vjere;

Hip u viku svijeh godišta;

Vjetar, magla, sjen, dim, ništa.

16.

Meni se je dogodilo

Kao djetetu, koji hrli,

Gdi plam svijeće ckili milo,

Najposlije ki ga oprli;

Kao lepiru, koji udara

Oko ognja, ki ga zgara.

17.

Jur za zrakom umrlime

Od liposti, ka svim udi,

Slideći ga sve me vrime

U ljuvenoj u požudi,

Mlados kopne, život ginu:

Ah, sad poznam mu krivinu!

18.

Ah, spoznanje pričestito!

Unutarnja s tebe zraka

Razvedrena vidi očito

Pravo dobro bez oblaka,

Gdi je spasenje, gdi su moji

Slaci i draži svim pokoji.

19.

Jao, vez, ki me smrtno veže,

Ja ne poznah sred krivine:

Tako i more ne uteže,

Tko mu nori u dubine;

Nu na vrhu pak kada je,

Trud mu i malo vode daje.

20.

Kose, ke zvah zlatom prije,

Jao, zabliješten s njih na blizu,

Poznam da su ljute zmije,

Ke sad srce moje grizu;

A s pogledim svitle oči

Munja, iz koje trijes iskoči.

21.

Ono lice, gdi mi siva

U ružicah zora bila,

Sad je drača bodežljiva

I ma vječna noć nemila;

A usti, ko mnjah da med hrane,

Čemerom su otrovane.

22.

Zraci, kijem se život diči,

Zovući ih zvijezde svoje,

Himbeni su provodiči

Bili od tamne smrti moje.

A posmijesi vedri i slaci

Puni grada crni oblaci.

23.

Ah, i ostavih mjesto rodno,

Probijući strane i luge,

I ištući što je ugodno,

Nađoh jade, brige i tuge,

I u doba toj smeteno

Ostah kano drijevo odsječeno.

24.

Eto život moj svjedoči,

Kakav svijet je i što daje:

Kad se smije, plač uzroči,

A kad blazni, tad izdaje;

U uresnu lijepu sudu

Sdrži nalip i smrt hudu.

25.

Celovom te slacijem truje,

Grleći te smrtno ubija;

U hvalah te istijeh psuje,

A krepčinah svije previja;

Razlik obraz stavlja na se,

Kao zvijer, ka se vjetrom pase.

26.

Tiho s hitrim zasjedami

Tjera iz srca svih bojazni;

I unjeguje s prva i mami

Pod prilikom od prijazni,

Pa ko silnik pleše i meće,

Tko se uzda u nj najveće.

27.

Tako i more u tišini

S kraja pomorca u plav zove

A kad ga ima u pučini,

Skoči i uzavri na valove,

I u potopu, ki na nj ori,

Prije smrti grob mu otvori.

28.

Ah, sad imam pamet hitru,

Sve je, što svijet gleda i dvori,

Na ognju vosak, dim na vitru,

Snijeg na suncu, san o zori,

Trenuće oka, strila iz luka,

Kijem potegne snažna ruka.

29.

Ah, nije život ljudski drugo,

Neg smućeno jedno more,

Neg plav jedna, koju dugo

Biju vali kao gore:

I sred ovih netom tmina

Čoek se rodi, mrijet počina.

30.

Bježi, kud znaš, što hoć, čini,

Zapad i istok vas obhodi,

I beskrajnoj po pučini

Svijet kružeći Indije brodi;

Krij se u jame gorskijeh hridi:

Smrt svuda te slidom slidi.

31.

I nije stvari, koja može

Ubjegnuti toga suda;

U pokoju sred raskoše

Stoj bez misli i bez truda:

Bran, se oružjem, zlato trati,

Ne ćeš joj se othrvati.

32.

Smrt ne gleda ničije lice,

Jednako se od nje tlače

Siromašne kućarice

I kraljevske te polače;

Ona upored meće i valja

Stara i mlada, roba i kralja.

33.

Vedre krune, teška rala

Jednom kosom ona slama;

Lijepos, blago, snaga i hvala

Sve je prid njom na ognju slama

Gluha i slijepa bez obzira,

Kud prohodi sve satira.

34.

Zgrade ohole, ke visješe

Njekada se do nebesa,

Sad hrvane po tleh leže,

Gnjusnom stopom stado ih splesa;

A od unuk se carskieh hrane

Kosti gore ne ukopane.

35.

Slavne gospođe i kraljice,

Kih liposti još se hvale:

Zlatne kose, drago lice,

Ljuven pogled, ke su imale,

Ah, viđ, što su u ovo doba:

Malo praha u dno groba.

36.

Gdi su mlaci prigizdavi,

Plemeniti i bogati,

Ki cijenjahu njegda u slavi

Pored suncem u vik sjati?

Ah što je od njih sad ostalo,

Neg li u zemlji zemlje malo?

37.

Gdi junaci, koji snagom

Lave hrvaše i medvjede?

Gdi razumni s riječi blagom

Ki daždjahu med s besjede

Gospodeći srca umrla?

Smrt u pepeo sve je strla.

38.

Gdi oni, ki se od svih ljudi

Dobitnici oglasiše?

Gdi li uzmožni, kih požudi

Krug malahan vas svit biše,

I ostali ne brojeni?

Svi su u laktu zemlje zbijeni.

39.

Gdi su istočna carstva stara?

Gdi gospodstvo od Rimljana?

Svi pod plugom, kijem svit hara,

Od vremena su uzorana,

Jest, tko njegda svijetom vlada,

A ne zna mu se ime sada!

40.

Mru kraljevstva, mru gradovi,

I njih plemstvo trava krije;

A jer je umrli život ovi,

Čoek u srcu miran nije;

A svaki dan vidi očito,

Da nije ništar vjekovito.

41.

Vrijeme hara stanac kami,

I žestoko gvožđe izjeda;

A hoćemo mi, da nami,

Ki smo od zemlje, svrhe ne da?

A ako život naš je zgledan,

Vas nije drugo, neg hip jedan.

42.

Što je bilo, prošlo je veće,

Što ima biti, još nij' toga;

A što je sada, za čas ne će

Od prošastja ostat svoga,

Na hipu se vrijeme vrti,

Jedan hip je sve do smrti.

43.

Ah, da u što možeš rijeti,

Da se uzdaš veće odi?

Je da u vrijeme? Vrijeme leti,

I u dohodu svom prohodi;

Zgledaj ga si, svid se, tko si,

Ufaj, kaj se, moli, prosi.

44.

Tko se rodi, svak umrije,

i bi, kao ti, prije tebe;

Da, kao njemu, i tebi je

Mrtav biti od potrebe,

Da za tobom rode opeta

Novi narod nova ljeta.

45.

Ali svak čas gdje gledamo

Mrijeti i djecu u povoju;

Ah jaoh, za šta ne imamo

Više glave sveđ smrt svoju?

Ka čas po čas zgodu pazi,

Da te ubije i porazi.

46.

Nu smrt ovo nije, što čini,

Da sve umrle narav stiže;

Smrt je ono, što istini

Vječni od raja život diže:

Kratak uzdah smrt je od svita:

Smrt je od duše vjekovita.

47.

Ah, jednaka smrt je svima;

Ah, i svak zna, da umrijet će;

Ali s mukam jednacima

Doć svakomu smrt, jaoh, neće

Dobri će i zli umrijet jednako;

Nu u raj dobri, zli će u pako.

48.

Dobri će u raju puni uresa,

Gdi u vedrini bez oblaka

Sja vrh sunca i nebesa

Jedna svjetlost u tri zraka.

Pod pristoljem gdi višnjime

Stoji udes, sreća i vrime.

49.

Gdi u ljubljenom svomu Bogu

Duša slavom opojena

Dobro izvrsno, rados mnogu

Sasma uživa sveđ blažena

Pokoj vječni, lipos pravu,

Mir, dobrotu, znanje i slavu.

50.

Zli će pasti u ponore

Dno paklenih crnih jama,

Da tu u vijeke vijeka gore

Sred žestocih strašnih plama.

Osuđeni u tamnosti

Bez ufanja, bez milosti.

51.

Gdi zmije otrovne, zmaji gorući,

Zle nakazni, srde vrle

Huđe jade, nemir ljući

Daju kletim, ki se prle;

Gdi ore potop teških sila

Daždi od ognja, gradi od strila;

52.

Gdi je vaj smrtni ki sveđ kolje,

Gorci plači, trudi živi,

Tuge, pečali i nevolje,

Srdžbe, omraze, smeže i gnjivi,

Škripnja od zuba, kršnja od ruka,

Vječna žalos, vječna muka.

53.

Ah, ma dušo, trepti i čezni

Misleć, kako život straja;

Muka je viećna, nje boljezni

Bez svrhe su i bez kraja;

A u paklu nije ufanja,

Neg skončanje bez skončanja.

54.

Liepa dušo, ka u nas shodiš

Neumrla, čista i bijela,

Ti od života dan izvodiš;

Vječna svjetlost tva vesela

Neba je zraka, svijeta dika,

Plod višnjega sunca i slika.

55.

Angjeoska je tebe straža

U životu ogradila,

Božja pomnja ti najdraža

I slatka si kćerca mila:

On neumrli da te spase,

Umrlu odjeću uze na se.

56.

Ah, da li se ne sramuješ

Plemstvo i svitlost tvu veliku

Pocrniti, čijem stanuješ

Zbijena u grijehu tamnu i priku?

Ne, ne, ukaži, sveta odluka!

Da se djelo božjih ruka.

---

напомене