Пређи на садржај

Suze sina razmetnoga/Plač treći: SKRUŠENJE

Извор: Викизворник
Suze sina razmetnoga Plač treći: SKRUŠENJE
Писац: Иван Гундулић



Plač treći

[уреди]

SKRUŠENJE

[уреди]

"Pater, peccavi, jam non sum dignus" Luc. 15.[a]


Da ozeleni i procvjeta
Prut osušen; da šibika
U zmiju se pruži opeta.
I privrati sva kolika;
I da Lotu starom žena
Stup se učini od kamena:


Od višnje su vlasti s gori
Djela čudna i zamijerna;
Nu od ništa ko se stvori
S primogućstva neizmerna,
Ko htje, može promijeniti
Sliku stvoru svom na sviti.


Ali obrnut i svrnuti
Ljudsku pamet u slobodi,
Ka se odlukom svojom puti,
Čuda ostala sva nadhodi;
Jer ako se volja oprijet će,
Višnja vlas ju silit neće.


Nu da pustoš hridna i strma,
Puna zvijeri, zmija i zmaja,
Kupjena i drača oko grma
Koj se plete sa svih kraja.
Još perivoj bude ugodan
Rajskim, drazim voćem plodan,


Tere jedan, ki pun zloba
Biće rasu i iskorijepi,
I sred tmina i gnusoba
Usmrdje se i oslijepi,
Da pogleda, da se skruši
Nov u srcu, čist u duši,


I tko srnu bez zakono
U nepravdah sva godišta,
Tere bludno i smiono
Živuć s grijeha pade u ništa,
Da s milosti gora dane,
Prestvori se i ustane:


Promjena je ova odviše
Vrh svijeh čuda čudna u sebi;
I nije stvari slavom više
Ni na zemlji ni na nebi;
Božje ruke svemoguće
Djelo najviše i najvrnće.


Kad potisne u nevolju
Grijeh čovjeka i porazi,
Gane Višnji blagu volju,
I satrene čim ga spazi,
Pun milosti, pun ljubavi
Srce i novi duh mu stavi.


Čovjek tada, ki bi prija
Suh prut, s dobrijeh djela zene,
I pokorom jakno zmija
Svlači stare sve promjene;
A obslužujuć dobra djela
Ptica izlijeta iz pepela.


Ter jakno oro bistri upira
Od ufanja vid s kriposti
U sunce ono, ko prostira
Zrak mu od pravde i od milosti,
I pomičuć novijem veće
Starih želja perje meće:


Tako griješnik sred planine
U pustinji dvijeh gora,
U nevoljah dočim gine,
Milos višnju ganu z gora;
Tim odluku novu zače,
Da se od grijeha i boli plače.


Od grijeha se plače i boli,
Boli, ali ne pristaje
Željet boles tešku toli,
Teža i veća vele da je
Od bolesti i od svih muka,
S kih se u paklu ciči i buka.


Plače, ali plačem žudi
Nadić sitne zvijezde očima,
Proz kih lijevat oda svudi
Rijeke od suza dotle ima,
Dokle u gorku vodu onu
Svoje zloće sve potonu.


Tim boleć se i plačući
K zemlji obrazom nica pade,
I kroz uzdah najgorući,
Da ukaže skrovne jade,
Jedva iz srca najposlije
Jedno tužno "vaj!" podrije.


Za tijem se opet omramori
Studeniji mraza i leda;
Hoće, da riječ izgovori,
Žalos brani, boles neda;
Nu napokon glas uteče.
I on uzdišuć s plačom reče:


"Ćaćko!" I da veće izusti
Svoj grijeh treptje i iščeznu,
Riječ mu umrije posred usti,
A u suzah vas ogreznu;
Tim s bolesti teške umuknu,
Kako da mu srce puknu.


Pak do njegdi jur za time
Obilnije daždeć suze.
S uzdasima žalosnime
Besjedu istu glasit uze:
"Ćaćko! - zgriješih!" Ali opeta
Plač i uzdah riječ mu smeta,


Tim bi rekao, od njih svaki
Da se tjera i prigoni
Da on izreče grijeh opaki,
Ter sad ovi, sada oni
Prvi u tomu čim bit želi,
S usta i s oči i ne dijeli.


Po nebesih tako oblake
U neskladnoj suprotivi
Tjera i goni s vlasti jake
Mrazni sjever, jug daždivi,
I dobitnik neka ostane
Svaki čuva svoje strane.


Nu po licu čim plač pisa,
Što uzdah reče pun poraza,
Riječ između plača uzdisa
I između uzdah plačuć kaza
Sve, što bješe rijet spravio
Tužan uzdah, plać nemio.


Jur na sjeni sred pustinje
Hridna zabit ke posila,
Noć priloži mrake sinje,
Kijem svijet bješe priklopila,
Povjetarce povrh stina
Smrznivaše vlažna tmina.


Žirno stado u snu dugu
Ostalo se bješe od paše;
Ptica u dubu, zvijer u lugu,
U pokoju sve mučaše:
A sam griješnik ne umuče
S misli, u trudu ke ga muće.


Zapovrnu on plakati
Vapjuć: Čemu, jaoh, nebesa
Više mene vidim sjati
Sred vječnoga vedra uresa,
Gdi obroh zemlju i tamnosti,
A pogrdih njih svitlosti?


Čemu li ja, jer mi opeta
Zemlja kaza, sred livada
Da što jutrom zene i cvjeta,
Večer vehne i opada;
Ne promislih ako time,
Da je minuća lijepos svime?


Ah, što vidjeh sinje more,
Gdi smućeno vri na čase,
Ter počinut vik ne more,
Ako ne htjeh mislit na se,
Jaoh, da tako sred pučine
Svijeta ovoga nij' krepčine?


Što li gledah brza krila,
Gdje put neba ptice steru,
Ako misó nije mislila,
Da vrh zemlje u istu mjeru
K Bogu imam moje u vike
Pute obratit sve kolike?


Noći slijepa, gluha noći,
Gluhu i sliepu slična meni,
Ah, da mi je ufat moći,
Da smrknute tvoje sjeni
Neće izagnat zora bijela
Meni plačna, svijem vesela!


A to, jer se, jaoh, bolesti
Grijeha moga ne podoba,
Da mi svijetli dan izljesti
Bude u nijedno doba:
I toli mi ikad svane,
Da i dan, ko noć, crn mi ostane,


Platna tvoja, čim vezijahu
Neumrlim zracim zvijezde,
Rek bi, da mi govorahu:
"Ah, nut gledaj naše gizde,
Ah, nut kak smo liepe i drage,
Koli jasne; toli blage.


Da nu misli, slugam nami
Ako otac tvoj darova
S uresnijem svitlim plami
Naša jasna lica ova,
Koju slavu sred nebesi
Spravlja tebi, ki sin jesi?"


Tako i lipos, zvizda umrla,
Svijetla lica, zlatna prama,
Bivši u oči moje uprla
Zrak bjeguća svoga plama,
Veljaše mi: Tvoja želja
Misli u stvoru Stvoritelja;


Reci srcu: Lijepo ako je
Ovo umrlo vidjet tebi,
Ljepša duša koliko je,
Neumrla ka je u sebi;
A još vele ljepši gori
Višnji, koji dušu stvori.


Jer ako ljepos, ka se pazi,
Lijepe duše prilika je;
Duša, na koj slika izlazi
Božja, kakva scijeniš da je?
Kakav li opet Bog od vika
Ki je bez slike sebi slika?


Lipa je ljepos, koja očima
Slika od lijepe duše kaže;
Ljepša duša, koja ima
Sliku božiju, dare draže;
A najljepši Bog je paka,
U kom, po kom, s kim su svaka.


I nesvijestan ja sam mogo
Boga ostavit pri taštini,
Ki je dobro pravo i mnogo,
Put i život moj jedini,
Put, po komu tko se puti,
Nikad neće poginuti.


Život, u ki tko vjeruje,
Još da umre, žive u vike,
Pače u smrt život čuje
Slave izvrsne i velike,
Gdi on dobar daje dobro
Dobrijem, kih je za se obro.


Ah jaoh, plačne oči moje,
Gdi su od groznijeh suza mora?
Plač'te, plać'te sve dni svoje.
Plač'te, plač'te bez umora;
Ah, i da se moj grijeh skrati,
Život se u plač vas obrati.


Nu kad ja sam tvrđi od stijene,
Ter ne plačem zadovoljno,
Daj proplači, ti kamene,
Biće moje prinevoljno;
Što ne ćutim ja, ti ćuti:
Ja od kamena, ti od puti.


Svijetlo sunce zlatnijem zrakom
Drazijem goram vrhe resi;
Sveđ se meni pod oblakom
Skrivaj lice od nebesi:
Neka u ovakoj crnoj noći
Ne budem se nazret moći.


Nu ako inim u tamnosti
Noć me i puste kriju gore,
Gora i noć s kom kriposti
Mene meni skriti more?
Sve zaman je: treptim, blidim,
Ako u sebi sebe vidim.


Tko sam? Čovjek? Ah jao, kako?
Nijesam, nijesam neg crv jedan
Kroz življenje moje opako
Splesan i od svud za rug gledan;
I ma tašta slava i hvala
U prikoru sva je ostala.


I ja, ki sam ništa u sebi,
Ja smio sam, ah jao! Bože,
Neizmjernu zgriješit Tebi,
Znajuć da vlas tva sve može,
Ne držeći u spomeni
Ke milosti poda meni?


I još živem? Još me zdrži
Zemlja? Još mi sunce i siva?
Treskovima nebo prži
Dubja, ka mu nijesu kriva;
A u krivinah tko se ustara,
Ne poraža i ne izgara.


Ah, ma dušo, tužna odveće!
I cijeć grijeha tolikoga,
Ka bit žalos mala ne će?
Uvrijedila ti si Boga,
Kroz milos te ki veliku
Stvori od ništa na svu sliku.


Dar bi njegov ma sloboda;
Pravdu i milos u me stavi;
Gospodstvo mi vječno poda
Vrh stvorenja svoga u slavi;
Jer htje, da sam čovjek vlada
Od istoka do zapada,


Svojom vječnom zapovjedi
Da me vriježi, nebu reče;
A zvijezdami svijem naredi,
Da mi svaka blaga isteče;
Čini oganj, da me zgriva,
A povjetarce oživljiva.


Da red vodi, da me očisti,
Da me uzdrži zemlja opeta;
I kamenje tvrdo umisti,
Da me brani od zlih šteta;
Rude umnoži srebra i zlata,
Da me smiri tim bogata.


Za piću mi voće uzgoji,
A za lijeke bilje usplodi;
Na mu službu htje, da stoji
Sve, što leti, plove i hodi;
Da mi život, biće, stanje,
Pamet, mudros, svijes i znanje.


Razborom me još nadari,
Dobro od zla da razdijelim;
Da mi razlog, da one stvari,
Ke znam dobre, samo želim;
Zlo i dobro ter čim vidim,
Od zla utečem, dobro slidim.
Sve je prid njom na ognju slama;


Za me cvijećem razlicime
Proljiće se mlado kruni;
Za me rodno ljetno vrime
Zlatnim klasjem njive puni;
Za me zrela jesen paka
Kiti o rubju voća svaka.


Za me plamen iz kremena,
Drvo iz gore vadi zima:
Za me plodna dar sjemena
Stara mati u skut prima;
Za me ribe plovom hode
I od mora i od vode.


Za me ptica gnijezdo zbira,
Med za mene pčela kupi,
Za me ovčica run prostira;
Vo pod jaram za me stupi;
Meni vrani konji jezde,
Siva sunca, mjesec, zvijezde.


Tim još, kad bi moglo biti,
Da se u vijeke ne umira,
I da pako strahoviti
Nije od muke i nemira;
Moj se život boljet obro,
Jer uvrijedih vječno dobro.


Skot nesvijesni u vrlini,
Ki u gorskoj stoji dubravi,
Spozna, tko mu dobro čini,
I haran mu je po naravi;
A ja bit ću s grijeha zloga
Dobročinca zlotvor moga?


Sam ja bit ću vrh svih zviri,
Tvrda srca, prijeke ćudi
S neharnosti, koju tiri
Moj u zlobah život hudi,
Zli otmetnik sve dni svoje
Stvoritelja duše moje?


Ah, eto se učinilo
Gorko more, me skrušenje;
Vas moj život sveđ nemilo
Od bolesti valom bijen je:
A splijevaju u nj se u vike
Mojijeh groznijeh suza rike.


Pače kako vode u more
Sa svijeh kraja hoće uljesti:
Tako od svuda sve najgore
Bolesti u me: jaoh, bolesti!
Tijem s čemerna skupa u jedno.
Poprav ja sam more jedno.


Ako se ini puni jada
Bole s dobra izgubljena,
Jaoh, i ja se bolim sada,
I čini me mrijet spomena;
Jer izgubih sve me drago
Zdravlje, imanje, dobro i blago.


Ako je druzijem žao veoma
Ostaviti rodno misto
Iz ćaćkova bježeć doma;
Ja se bolim za to isto
Ne imajući nigđer stana
Satren tukač pustijeh strana.


Ako u tešku su ini vaju,
Jer su ih duzi priklopili;
Meni misli boles daju,
Jer za platit dobrijem dili,
Stotijem dijelom, jaoh, ne mogu
Teške tuge, zlobu mnogu.


Ako u puti, čijem boluju,
Druzi stoje bez pokoja:
Koju boles, jaoh, ja čuju,
Gdi je nemoćna duša moja?
Ter grijeh mačem prijeti od smrti,
Za posjeć me i satrti.


Ako inijem psovka ohola
U nemiru život zlobi:
Cijepa srce me na pola
Oštra boles, jer u zlobi
Padoh taman u životu
U prikornu zlu sramotu.


Ako druzi žalost ćute
Osuđeni na smrt hudu:
Bolesti su prijeke i ljute
Žestočije meni u trudu,
Gdje ne samo na smrt tako,
Da osuđuje grijeh me u pako.


I za sve to moći nije,
Čijem se boli srce i kaje
Da količak bi grijeh prije
Sada žalos tolika je;
Ali ufam, da je u Boga
Milos veća grijeha moga.


Milosrđe je božje veće,
Neg sve hude me krivine,
Zašto Višnji dobri ne će,
Kajan griješnik da pogine:
Tijem što čekam tužan odi?
Duša moja, k njemu hodi!


On je otac od sirota,
Od ubozijeh utočište,
Milosrđe i dobrota,
Ku nahodi, tko god ište:
Drum, istina, život, vrata,
Moje ufanje, moja plata.


Ah, još da sam tvrdi od stijene,
I zmrznutiji, jaoh, od leda
Suze ronim vrhu mene,
Milosno me sunce gleda;
Voda kami tvrd probije,
Led se topi, sunce gdi je.


Dosta, dosta bi svijet dvoren
S običaji svijem nećasne;
Na stvari sam svetije stvoren,
Neg su od zemlje ove tmasne;
Zvijerma zemlja: nebo gori
Vječni stan se moj govori.


Za želud li, ah, jaoh meni!
Ljuti, gorki i nemili,
Ostavit ću pir blaženi,
Nerazdijeljen gdi se dili
Kruh prisveti od anđela,
Pića od putnik' svijem vesela?


Zarosite, o nebesa,
Milos vrhu srca moga
I vi oglaci puni uresa
Jur daždite pravednoga;
Zemlja otvor se, i veselja
Puna plodi spasitelja.


Eto ustajem iz gnjusobe,
Sad, sad poć ću k ćaćku momu,
Suzam peruć tamne zlobe
U životu nečistomu;
I po zemlji prostrt paka
Rijet ću, i molba bit će ovaka:


Oče vječni, ne umijem rijeti,
Paček jezik moj je svezan,
Kroz grijeh hudi i prokleti
Koju ćutim ja boljezan:
Zgriješiv, tužan, protiv nebi,
I mom ocu zgriješih tebi.


Zgriješih, zgriješih teško odveće
Pred tvojijem, ćaćko, obrazom,
I s toga sam, jaoh, sred smeće
Pribijen ljutim sad porazom
Nu je milos tva velika
Vrh skrušena pokornika.


Ćaćko dragi, ćaćko mili,
Ja se vraćam ka tebi opeta,
Za sve da me ti odili.
I ja otidoh s tašta svijeta:
Jaoh, sin tvoj sam, ah, spomeni,
Da ti život poda meni.


Ah, jaoh, treptim vas u trudu,
Razmišljajuć riječi ove:
Da, ako t' ocem ja zvat budu,
Tvoj glas mene ne uzove
Zlobnijem raspom svojih dara,
Čim me u srdžbi tako uskara:


Ti li, izrode, ime od sina
Dostojan si nosit moga?
Gdje izlazi noćna tmina
Iz obraza sunčnoga?
Bijeli golub sred kijeh strana
Roditelj je crna vrana?


Ja sam dobar i pravedan;
Ti hud i opak u životu;
Vrh naredbe ja naredan
Resim sobom svu lipotu;
Ti od smeće smeten gore,
Tobom crniš tve prikore.


Od čistoće ja vir živi;
Ti od gnjusobe mrtvo blato;
Svijetu i Bogu ti sakrivi;
Ja prav sudac bit ću na to;
Razum, mudros, znanje je u meni;
Slijepa nesvijest tebe opsjeni.


Ja se bojim, da ovako
Ne uzvapiješ ti na mene;
Nu ako s' otac moj svakako
Pun milosti neizrečene,
Ko te imenom zvati ne ću?
Ah, jao, ćaćko! rijet ću, rijet ću.


Nu što velim? Ne dostojim,
Ne, jaoh, sin tvoj se nazvati;
Ah, daj među slugam tvojim
Ufam li se mjesto imati?
Bit najmanji ma je slava
Od tvojijeh svijeh pristava.


Bježeć razlog, slijedeć volju,
Njegda bogat, njegda služen,
Sad sam upao u nevolju,
I potišten i porušen,
Sahnem, ginem, mrem od glada,
Ubog, tužan, go, pun jada.


Ah, kad smilim, ki čestiti
Vodjah život ja kon tebe,
Spomena me čini mriti,
Jaoh, ishodim izvan sebe;
Neg mi ufanje krepko ostaje,
Da ti praštaš, tko se kaje.


Eto, eto, slatki oče,
Ja se kajem od svijeh zloba,
Grozne suze to svjedoče,
Ke u svako lijevam doba,
A ovi uzdasi otkrivaju,
U kom ja sam tešku vaju.


Ubogar sam, ah jaoh, oni
Ja ubogar, ki da gane
Svijeh na milos, ne zakloni
Neg, otkrije skrovne rane;
Vidj me rane nebrojene,
I imaj milos vrhu mene!


Umoli se, ćaćko, umoli
Sinku tvomu u žalosti,
Ki ti prostrt po tleh doli
Grleć noge vapje: Prosti,
Smiluj mi se po mnogomu
Milosrđu, ćaćko, tvomu!


Sam spovijedam i ne tajim,
Velici su grijesi moji;
S ispraznijem pošetajim
Pred očima gijeh mi stoji,
I nečista i nemila
Sva ostala huda dila.


Pomiluj me, ćaćko mili,
Nijesi, nijesi tvrda stijena,
Da od griješnika, koji cvili,
Pokajana i skrušena,
Jao, molitvu ne ćeš čuti,
I od srca glas ganuti.


Sladak ti si, i to pozna
Svaka duša k tebi idući,
Ako jedna suza grozna,
Ako jedan uzdah vrući
Probije nebo, i izdvori
Milosrđe tvoje gori.


Ah, besjedom riječ smetena
Ne može izrijet, što bi htjela;
Nu ti misao nije skrovena,
Ka se u srcu mom začela;
Jaoh, i boles, koja uze
Za glas uzdah, za riječ suze!


Skrušen grešnik reče ovako,
I ne ckneći k ocu odleti;
Nu istom na put dobar tako
Krenu stupaj od pameti,
A otac ga blagi srete
Pun dobrote vječne svete.


Primi od sina ponižena
Molbu i cjelov da mu tada
I sred dvora razvedrena,
Gdje vijek sunce ne zapada,
Povede ga rukom svojom,
Da rasladi trud pokojom.


Tuj čim svijtle prve odjeće
Od čistoće na nj postavi,
I prsten mu poda veće
Za zlamenje od ljubavi,
U veselju i radosti
Hvali božje svak milosti.



  1. Oče, sagriješih, i već nijesam dostojan nazvati se...