— 55 —
— Vjerujte, oče Agatone, da mi je veoma žao što odmah sinoć nijesam znao za vaše velike jade!
— A šta bi mi pomogao, sinko! odgovori on ne dižući glave . . . Ali, opet, hvala bratu koji požali. Ko od srca požali kao da i utješi!
— Eto to! rekoh. . . Pa onda treba da se i vi hrabrite. Čovjek je mlad, a kad bi bili dobri ljekari . . .
— On brzo izvuče ispod bunde svoju suhu ruku i mahnu njom.
— Nemojte! . . . Ne vjerujem ja njima, nego božjim znacima. Dani su njegovi odbrojeni. To je božja volja i grješno je na to roptati. Svi i uvijek treba da smo spremni na daleki put, kad on pozove. Naravno, naravno, da mi Je rana na srcu, ali što je od boga, od boga je, nego . . . i drugo je još zlo, za koje ne znaš!
— Za onoga mlaćega sina, mislite?
