Jarac u pameti—Sganarelle ou le Cocu imaginaire/6

←Šena peta

Jarac u pameti Писац: Жан Баптист Поклен Молијер Šena šesta

Šena sedma→

Šena šesta

Ilija i Lukrecija

ILIJA: Cijenjasmo da je mrtva, pak sve ništa; ja sam se i čudio, bre ne djeberdiše tako lasno ženska glava; ona ti je tastaman dobra. Nu viđam ovdje moju ženu.
LUKRECIJA: Moj Bože, galante stvari! od lijepa ti je mladića ovo prilika! Kako je učinjen, reko bi da će sad progovorit.
ILIJA (Gledajući ritrat iza škine ženine): Šta se ovo zapiždrila ter s pomnjom pazi? Zdravo mi, ona prilika nješto ružno sluti mojoj glavi i momu poštenju. Bojim se da mi se čudna pogan ne spravlja ter priviđam što ne bih htio priviđat.
LUKRECIJA (ne stavljajući se od muža): Nigda moje oči l'jepše stvari ne vidješe. Zaisto veće valjaju ruke koje su ovo činile nego isto zlato koje je ovdi. Kako je ovo lijepo učinjeno! (Ljubi ritrat).
ILIJA (zbande): Kako? kučko! još ga i poljubit! Razumijevam.
LUKRECIJA: Valja rijet istinu da nije malahna rados moć bit ljubjena i služena od jednoga ovako skladna mladića, i zaisto, ko ga uzme saviše razgledat, hoće se velika krepos za ne oćutjet se za njime zanesena i zatravjena. Ah, zašto mi nije sreća dopustila umjesto od onega moga vlašine i živine, jednoga ovako skladna i galanta muža, s kojijem ...
ILIJA (dižući joj ritrat iz ruka): A, a, kravo, ufatih te; da ne prispjeh na vrijeme, izgubih vrô ručak. Vrlo de ćutiš tvoga muža, bimberićatos. Tot po tvome esapu, moja pridostojma i vrijedna ženo, kad suviše uzzvijeriš na ovega gospara ne mož' mirovat već te ima odmaa husur ufatit, je li? Е s vragom da te zaduši. Što si bolje mogla iznać neg' si iznašla? Je li tko ko može zabilježit ikakve zabave i maganje u meni? Da imadeš sve što je
odovle mladića i momaka koji su po svoj Bosni i Hercegovini izašli, iznađi mi, neću boljega od mene, nu nađi mi drugoga prema meni; ovakoga snopa, ovake uhiti, da svak svrće oko na me. Nađi mi ovake brkove i ovaka ramena tastaman okrojena za ženske glave, tere stotina djevojaka i u dne i u noći obnemagaju za mnome. Pak nadasve nađi mi čoeka ovako stepena, zdračna i puna mozga kaono sam ja, i nije ti dosta da te dopo ovaki kus mesa, ter ne možeš mirovat? Malo ti je za istjerat te srabi timar što ti gospodar svojom rukom dava, već bi htjela priklonit k sebi i tuđe momke da te timaru.
LUKRECIJA: Razumijem na pô riječi kud je hoćeš provestit i sve što to hoće rijet. Ti cijeniš da po temu putu...
ILIJA: Lijepo te molim, pođi drugome dava' te lakrdije. Stvar je ufatjena i držim u mojijem rukami, s čijem je vrlo dobro utvrđena nemoć za koju hučem.
LUKRECIJA: Moja je rasrdžba ne malahna, bez da ima potrebu da je s novijem uvrjedam požižeš. Čuj me, ne cijeni da ćeš uzdržat ti moj ritrat, i misli malo ...
ILIJA: Bre mislim kako ću prifatit jedan topuz pak ti ga promiješat uz dušu i niz dušu i iztjerat ti ti prnjic. Ej, da mi može dopastit do ruka i on kako i ova njegova prilika, pak bismo tade pobesjedili!
LUKRECIJA: Zašto?
ILIJA: Bre, draga, za ništa. Moja dušo, već oprosti, zlo učinih ter vičem. Vi što činite već uporavjate kaono ćete me nadarit i napravit mi kapu da mi je viša, a ja se u jabanu tužim; još bih vam imo zafalit. (Gledajući ritrat Džonov). Evo nut ovđe lijepoga momka tvoga timara; evo ti nesrećnoga delinkalije, koji te potiče i ne dâ ti mirovat, druga s kojijem ćeš ...
LUKRECIJA: S kojijem ću, što? Govori naprijed.
ILIJA: S kojijem ćeš, velim ti, do moje vjere ... sad ću od ijeda sam sebi grlo priklat.
LUKRECIJA: Što mi hoće s ovijem dat razumjet, moj gospar pijanac?
ILIJA: Žejtana od žene! Ti me vrlo dobro razumijevaš, obijesna kobilo, što ti hoću kazat. Veće me neće niko nazivat šjor Ile, kaono i dosle dok sam išo svijetla i poštena čela, već mješte imena prstom će me kazat i svak mi na glavu pogledat, da neću od ruga moć ni kape skinut. Ja sam čoek koji se hitam za moju čas i za moje poštenje; ali ti koja mi dižeš i hoć' da prifatiš što najl'jepše ima jedan čoek, zdravo mi imam te izkresat na ovo­liko kusa.
LUKRECIJA: I smiješ mi takijeh stvari govorit?
ILIJA: A ti smiješ meni opravljat ovakijeh vragolarija?
LUKRECIJA: Kojijeh? govori, ne okora ništa fingat.
ILIJA: Bre više ovega nije fajde tužit se kad sam se dobavio dobra vijen­ca za priskakat, niti je ino od potrebe, već dozvat vilajet da gleda!
LUKRECIJA: Tot iza kako mi si učinio jedno krivo, koje je podobno za probudit jednu ženu na osvetu, uzimlješ s jednom laživom rasrdžbom za priteć me da ne učinim ono što bi moja rasrdžba imala nazbilj učinit? Uisti­nu lijepa načina s kojijem prohodiš, sasvijem je nov i odveće impertinent! oni koji je učinio drugomu krivo, on isti uzimlje tužit se na onega koji bi se imo na nj tužiti.
ILIJA: Ej, vrlovite bezobraznice, kako se podnosi! Ko bi je vidio ovako zaprištenu u obrazu, gdi se ovako kara u ovemu poslu, ne bi li rekao i ruku u žeravu postavio da nije bolje ženske glave do nje?
LUKRECIJA: Hod', hod,' slijedi kako si i počeo, pođi se poigra' s tvojijem ljubovnicam, kaži im tvoju ljubav, miluj ih kako si i dosle, ma meni vrati moj ritrat i ne rugaj se mnom (Ovdi mu Lukrecija grabi ritrat i ide ća).
ILIJA: Dobro, tešto mi cijeniš pobjeć, bre ću ga ja imat u mojijem ru­kama ili hoćeš ili nećeš.
 

Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Молијер, умро 1673, пре 351 година.