3
| ←<2 strana Šinjel | Šinjel Pisac: Nikolaj Gogolj |
Šinjel 4 strana>→ |
tuce nose na glavi. I za njegov ogrtač se uvijek nešto lijepilo: ili slamčica od sijena ili kakav končić. Uz to, on je bio naročito vješt da, hodajući ulicama, stigne pod prozor baš u trenutku kad kroza nj izbacuju svakakvo smeće, pa je zato stalno odnosio na svom šeširu korice od lubenica i dinja, i slične koještarije. Nijedanput u svome životu on nije obratio pažnju na to šta se na ulici svakodnevno radi i dešava, što njegov sabrat, mladi činovnik, kao što je poznato, svagda pogleda, pružajući pronicljivost svoga oštrog pogleda tako daleko, da je čak na drugoj strani ulice primjećivao čije su pantalone raskopčane – što je na njegovu licu uvijek izmamilo lukav osmjejak.
Ali, ako je Akakije Akakijevič nešto i gledao, svugdje je vidio svoje čiste redove ispisane ujednačenim rukopisom i tek kad bi mu se, odnekud se našavši, konjska vilica naslonila na rame i puštala mu iz nozdrva u lice pravi vjetar, tek tada bi primijetio da on nije na sredini reda, već nasred ulice. Kad bi stigao kući, odmah bi sjedao za sto, brzo posrkao svoj šči i jeo parčence govedine s lukom, ne osjećajući uopšte njihov ukus. Sve je to jeo s muhama i sa svim onim što bi mu Bog poslao u tome trenutku. Kad bi primijetio da mu se stomak počinjao pupčiti, ustajao bi od stola, uzimao mastilo i prepisivao akta koja je donio kući.
Ako ovih nije bilo, on je namjerno, za lično zadovoljstvo, pravio kopiju za sebe, naročito ako je akt bio značajan ne po ljepoti stila, već po tome što je upućen kakvoj novoj ili važnoj ličnosti.
Čak i u vrijeme kad sivo petrogradsko nebo sasvim izgubi svoj sjaj i kad se sav činovnički svijet najeo i ručao kako je ko mogao, prema visini plate i ličnom ćefu – kad su već svi poslije departamentskog škripanja perima, trčkaranja, svojih i tuđih neophodnih poslova i svega onoga što neumorni čovjek zadaje sebi dobrovoljno, čak više no što je potrebno – kad se činovnici žure da se u preostalo vrijeme predadu uživanju: okretniji jureći u pozorište, neko na ulicu opredjeljujući se za razgledanje nekih šeširića, neko da veče protraći u udvaranju kakvoj zgodnoj djevojci, zvijezdi malog činovničkog kruga, neko, i to se dešava najčešće, prosto odlazi svome drugu na četvrti ili treći sprat, u dvije male sobe s predsobljem ili kuhinjom i nekim modnim stvarima, lampom ili kakvom drugom stvarčicom, koje su ga stale mnogih žrtvovanja, odricanja od ručkova, šetnji – riječju, čak i onda kad su se svi činovnici razilazili po malim stanovima svojih prijatelja da se poigraju vista, pijuckajući iz čaša čaj s jeftinim dvopekom, uvlačeći dim iz dugačkih čibuka, pričajući za vrijeme raskusurivanja kakvu spletku prenesenu iz višega društva, čega se ruski čovjek ne može odreći nikad i ni u kakvom stanju, ili čak, kad se nema o čemu razgovarati, da se prepričava ona vječna anegdota o komandantu kome su došli da jave da je konju Falkonetova [a] spomenika podrezan rep – riječju, kad se sve zdalo da se zabavi – Akakije Akakijevič nije se predavao nikakvoj razonodi. Niko nije mogao reći da ga je ikad vidio na bilo kakvoj večernjoj zabavi. Pošto bi se naprepisivao do milje volje, legao bi da spava, unaprijed se smješkajući pri pomisli na sutrašnji dan: Bog će nešto i sutra poslati za prepisivanje. Tako je proticao tihi život čovjeka koji je s platom od četiri stotine znao biti zadovoljan svojom sudbinom, i možda bi se dovukao do duboke starosti da nije bilo raznih velikih nesreća rasutih po životnom putu, ne samo titularnih već i tajnih, pravih dvorskih i svakojakih drugih savjetnika, čak i onih koji savjete nikome ne daju niti ih sami od koga primaju.
Ima u Petrogradu jedan strašan neprijatelj svih onih koji dobijaju četiri stotine rubalja plate godišnje. Taj neprijatelj nije niko drugi nego naš sjeverni mraz, iako, uostalom, govore da je on vrlo zdrav. U devet sati ujutro, upravo onda kad se ulice prekriju činovnicima koji odlaze na posao, počinje on da daje tako jake i oštre zvrčke svim nosovima bez razlike, da jadni činovnici nikako ne znaju kud da ih djenu.
- ↑ Riječ je o veličanstvenom spomeniku Petru Velikom u Petrogradu Lenjingradu, radu francuskog vajara Etjena M. Falkoneta 1716—1791, prim. prev.