Filomena (Gundulić)/AT II

Filomena
Pisac: Ivan (Dživo) Gundulić
AT II

AT II

ŠENA I

CAVTISLAV i s strane mrtac koji je bio ubijen (Dubrava)

* * *

Idem tužan posred tmina
   Jeda sunca zrak mi sine,
   Jeda iz ovijeh dalečina
   Mê prosvjetli smrtne tmine. 630

Iza brzieh sunce voda
   Uz okoliš svoj se penje,
   Strenitelje noćna ploda
   Drago siplje svud kamenje.

Uz okoliš brzijeh voda 635
   Koe niz hridi Arno meće
   Priplivalac ...................
   Za gdje ugledat danje sreće.

Ali sunca nije moga
   Iza voda da mi isteče 640
   I da sabljom zraka svoga
   Bolne tmine mê posječe.

Nu što velim tegaj zraka
   Tko udionik hoće biti
   Sred tamnoga trjebi ‘e mraka 645
   Da se njemu bude odkriti.

Da što krzmam, što stojim odi
   Stati žudeć u svjetlilu,
   Sunce mê odi ne izhodi,
   Ah, ne kaže zraku milu. 650

K tebi hrlim, Filomena,
   Ko se život moj posječe,
   S tvoga lica božanstvena
   Tač da i rane mê se izlječe.

Tko zna sreću da imam milu, 655
   Meni ugodnu, tebi dragu,
   Da te noćas veomi blagu,
   Jaoh, uživam momu u krilu.

      (Ide pak se ustavlja)

Od putnika tko ovo odi
   Na ogoljenu hrid lego je, 660
   Tere kudno svak prohodi
   U mrtvilu vas, gospoje.

Tko zna ovi da ‘e hodio
   Mimo dvore mê ljubjene,
   I da ‘e ures gdi vidio 665
   Mê pridrage Filomene.

Uistinu ako uzbude
   Priko sela prošo onoga,
   U ki način teška truda
   Moć je smirit srca moga. 670

Po ću zato buditi ga
   San pokojni da ostavi
   I sniženo moliti ga
   Da mi biljeg koji objavi.

S kjem je vila mâ danaske 675
   Mirno vrjeme iztrajala,
   S kiem li je večeraske
   Na dvorovim svjem ostala.

Ti moguća, o ljubavi,
   S kom iz grada ja djelim se, 680
   Mo’e u luku želje stavi,
   Neka tužan već smirim se.

(Hoće ga buditi, pak vraća se)

Ah, nebesa, tmasta ti je
   Od njegova slika lica,
   Čelo, vajmeh, bljedo ti je 685
   A na modra sva desnica.

Nu ovo zajsto sve je od zraka
   Kiem ga ‘e mjesec obujmio,
   Iza tmasta kî oblaka
   Zračni snjeg je potamnio. 690

           (Hita ga za ruku)

Prjatelju, probudi se
   Koje, ah, ruka uštinuta!
   Pače nječiem mâ oblise
   Krv je, vajmeh, sve smrznuta.

Krv je, vajmeh, ah, nebesa 695
   Tko te vako, sužnja, rani
   I u boli sve poplesa
   Što se tužan ne obrani?

Tkoji silnik tač priljuti
   Na te obrati svoje sile, 700
   Po koje ti mirne smuti
   I skrati ti danke mile?

Pazit na runo tot htio nije,
   Ni na Boga, ni na ljudi
   Neg raj tako nemili je 705
   Pogoditi zloj osudi.

Kê si trude, muke koje
   U bolesti, jaoh, podnio
   Prie nego tjelo tvoje
   S dušom ti ‘e razlučio. 710

Pače hoće vik žalosna
   Ostat s tebe majka mila,
   Kad začuje, kada pozna
   Da te je tužna izgubila.

Nemirna ti nje će duša 715
   S svom bez svoje živjet slike
   I kê boli njegda kuša
   I kušat će ona u vike.

Tužna majko, kamenito
   Trjebi da ‘e srce tvoje, 720
   Za moć podnijet stanovito
   Glas da sinak tvoj umro je.

Nu već žalim tebe ubjena,
   Er može ona, jaoh, smirit se,
   A tvâ duša odjeljena 725
   Već ne može povratit se.

MRTAC:

Cavtislave, ne žali me,
   Er ćeš boli mê združiti
   Nazad tjekom ak brzime
   Ne uzbudeš se sad vratiti. 730

CAVT[ISLAV]:

Tot će dospjet ljubav moja,
   Izgubit se mê smionstvo
   Sred pakljenieh nepokoja
   Mê gorčije biti robstvo?

Ne, ne, ne će vik laživi 735
   Koga duha glas nemila
   Moj duh smutit ljubežlivi
   Ni strašiva njedna sila.

Smjonstvo ljubav sobom vodi
   Ko smiona ljubovnika, 740
   Ne ustavi me sad glas odi,
   Ni strašnija najprilika.

ŠENA II

DANAUKA (Placa)

* * *

Kê su ovo, jaoh, promjene!
   Časti sve odmetnica,
   Ćutim plame razgorjene, 745
   Ljubena sam robinjica.

Ah, pohlepa srca moga
   Robstvo mi 'e uzročila,
   Nu ona ista ljuvenoga
   Plama mi 'e biljeg bila. 750

Još na vrjeme dok je bilo
   Ne stavih se tužnoj meni
   Mê ufanje priko i milo
   Duh ne sljedit zatravjeni.

Da ja njesam željnoznana, 755
   Cavtislave, sljedila te,
   U bolesti zakopana,
   Uzdisala ne bih za te.

Još pakljeni oganj pravi
   Zlatnieh strjela gorke rane, 760
   Samosilne od ljubavi
   Bile bi mi nepoznane.

Još mâ pamet plemenito
   Misli u sebi zdržala bi,
   I hvaljena svud očito 765
   Čas mo'a draga još sjala bi.

Ne bih, ne bih osuđene
   Posred ognja vjekovita
   Duše one nesmiljene
   Sadružila kamenita. 770

U ljudskomu ko narodu,
   U pokolju svej bi stala,
   I naravnu mû slobodu
   Po sred mira uživala.

Nu ludo je spominjati 775
   Davno prošla jur vremena,
   Zaludu je, jaoh, plakati
   Kad si sada izgubjena.

Kad je djelo izvršeno
   Već od svjeta nie potreba, 780
   Mê je srce zatravjeno,
   Cavtislave, mrem cjeć tebe.

Ti si utjeha mieh žalosti,
   Uzdisano dobro moje,
   Raj prislatki mê mladosti, 785
   U kom duh moj jur ostaje.

Moga te sam pridragoga
   Vjerenika odredila,
   I za moga ljuvenoga
   Gospodara odlučila. 790

U samomu, brače, tebi
   Zamislila mê sam želje
   Drag moj pokoj vas pod nebi
   Mo'e radosti, mê veselje.

Nu mo'e srce muku koju 795
   Uzsiljeno 'e podnositi,
   Pokli ne zna ljubav tvoju
   Na kî način moć ti odkriti.

Ako hoću sljediti te
   Zadosti mi ni'e moći 800
   Tako umjesto za združite
   Djelivam se bez pomoći.

Toli sljedim tvê stupaje,
   Dostignut ih nje mi dano,
   Tako nejmam moje vaje 805
   Tkomu odkrit na uzdano.

Susresti te da imam sreću
   Čestita bi u svem bila,
   Er bih ljubav tada veću
   I uzmnožila i odkrila. 810

Da znam kad si namislio,
   Pače kuda otišo si,
   Posred Arna kad skočio
   I uz valove zaplivo si.

Čekala bih tvo'e vraćanje 815
   Za moći te gdje viditi,
   I skrovnosti mê skončanje
   Vjerno i očito prem odkriti.

Po ću iskat Vojnislava
   Jeda rjet mi što uzumije, 820
   Za dragoga Cavtislava
   Kud je odplivo, pošo gdi je?

ŠENA III

BOJNISLAV

* * *

Gdje si, tužni Cavtislave,
   Kuda pođe, kud se odili,
   Toli tamniš tvoje slave 825
   Nepoznanoj prid tvoj vili.

Zašto ne ću svjete moje,
   Zašto stupaj tvoj ne ustavi,
   Neg na gorke nepokoje
   Mješte mira sad se odpravi? 830

Bojnitrjesa i Vladimira
   (Za sve vitez uzmnožiti)
   Zašto tako bez obzira
   Hoćeš plemstvo potamniti?

Toli ne znaš da je dilo 835
   Od svakoga potišteno
   Za bezočno, za nemilo,
   Za nečasno procjenjeno?

Noćno tuđe u dvorove
   Ućutiti htjet krijući 840
   Gdje se iko tuj ištući
   Niti nuka, niti zove.

Još saviše djevojčicu
   Kâ te ikad ni'e poznala,
   U smioni naći licu 845
   Ko da te je ona zvala.

Znaj viteštvo da nje braće,
   Ko desnicom bojnom svojom,
   Osvetiti čas iskat će
   I oplakat krvi tvojom. 850

Bolje bi ti vele bilo
   Da si čuo vjerne svjete,
   I da njesi tač nemilo
   Odhrlio na tvê štete.

Nu, što rječi bez potrebe 855
   Odi tratim pune straha,
   Kada nije tužna tebe
   Da ustaviš djela plaha.

Po ću svuda iskati ga
   Jeda djelit ne budeš, 860
   Jeda molba mâ ustavi ga,
   Da izgubit ne srneš.

Nu Dunavka k meni grede,
   Zna će štogod druga od moga,
   Tko zna odkriv nje besjede 865
   Prjatelja mi ljubjenoga.

ŠENA IV

DUNAVKA i isti

* * *

Ah, strašim se da ka nebi
   Jošte dikla svoga obrala
   I hitro te samoj k sebi
   Svom ljubavi zaveljala. 870

Da je ljubav misli tvoje
   Sadružila jur s mojima,
   Kako lice tvê rajsko je
   Sjedinila s miem prsima.

Ufam doba da bi u svako 875
   Srce iznašla tvê ljuveno,
   Ono isto ko'e svakako
   U meni 'e sad skroveno.

BOJN[ISLAV]:

U nečem je zametena,
   Vidim sobom gdje govori, 880
   U licu je priobražena,
   Bljeda, a u plamu sasma gori.

Zdrava, ljepa, o gospoje,
   Žudio te sam gdi viditi,
   Za zamirit želje moje 885
   I moć s tobom govoriti.

DUNAV[KA]:

A ja te sam sasma iskala
   Srce moje; er žudi te,
   Nu što mi 'e sreća dala
   Jednom veće iznaći te. 890

I molim te druga od tvoga
   Neobični mi put da rečeš,
   I gdi pošo sred ovoga
   Doba da mi vjerno odkrieš.

Malo prije kada čuh ga 895
   Blizu Arna govoriti,
   K njemu otidoh, nu vidjeh ga
   Taj čas vala sred skočiti.

BOJN[ISLAV]:

Vajmeh tužan odjeli se
   Protiv volji od nebesa, 900
   Pod sama, haj, postavi se
   Protivnoga tvoga udesa.

DUN[AVKA]:

Nu gdje otide, kud li poje
   Hotjeh, njesam nu vidila
   Čim pod tamno krilo svoje 905
   Vidu momu noć ga 'e skrila.

Ko prjatelj tebi pravi
   Biti od svega odkrit ćeš,
   Na koji se put on stavi
   Kad li opeta vrati će se. 910

BOJN[ISLAV]:

Još s večera š njim sam bio,
   Nju čuo njesam ništa riti;
   Bio bi mi spovidio
   Da 'e mislio gdje otiti.

Zato držim upoznala 915
   Ti da si se gledajući
   Ter Arnovijeh priko vala
   Nije otit imo kud plijući.

Da nu uzrok ko'i sili te
   Tako prešno iskati ga! 920

DUN[AVKA]:

   Ne išti stvari mê skrovite,
   Er ne mogu odkriti ga.

Može biti vrjeme do će
   Kadar sve ti bit će znano,
   I mê usti spovidit će 925
   Svekolike na uzdano.

BOJN[ISLAV]:

Zaljno znanos nije sama
   Ni pribiva u ovoj ženi,
   S ljuvenoga strah me plama
   Da ni'e duh nje zatravjeni. 930

Odkrila mi 'e, Cavtislave,
   Najskrovnija tvâ činjenja
   I što je veće tvoje glave
   Nareče mi izgubjenja.

Žudio bih te, jaoh, pomoći, 935
   Nu učiniti ne znam što ću,
   Ni'e u meni, vajmeh, moći
   Ustaviti tvû nesreću.

ŠENA V

FILOMENA i LjUBICA (Perivoj)

* * *

Ah, mâ česti, ah Ljubice,
   Ah, ljubjena službo moja, 940
   Mâ izbrana dvorkinjice,
   Što će tužna tvâ gospoja!

Što ću, ah, što ću učiniti,
   Vi, nebesa, naučite me!
   Što ću, tužna, već živiti, 945
   Jednom smrtim smirite me.

Ljek će biti smrt moih truda,
   Mieh žalosti i nesreća,
   Bi će sladka mâ razbluda
   I sva rados mâ najveća. 950

Svršite me, prie svršite
   Druzieh vidim neg vršiti;
   Prie mê oči zaklopite
   Druzieh vidim neg sklopiti.

LjUB[ICA]:

Nije pravo, ah, gospoje 955
   Da s sna tašta ti se kosiš
   Ni da rajsko lice tvoje
   Gorkiem suzam jadno utopiš.

FILOM[ENA]:

Ah, Ljubice, što sam snjela
   Od tužnieh golubića, 960
   I njihovu smrt vidjela
   Nesrećnijeh sred nesreća.

Srce mni mi, vik nemilo
   Take svrhe vidjet hude,
   Er se u način nije snilo 965
   Da se izvršit oda njih bude.

Neg se strašim ljudske smrti,
   Nenadane, nesmiljene,
   Kad će život moj satrti
   Dat mi muke, vaj, pakljene. 970

Na mê prsi ruku stavi
   Vig ko srcem strah mi stresa:
   Stavi, ah Bože, zna ćeš pravi
   Biljeg moći kom poplesa.

Sad znaš, vidiš, spoznaš sada 975
   Unutarnje mê skončanje,
   Spoznaš, vajmeh, al nazada
   Zaludnje je tvoje znanje.

LjUB[ICA]:

Ustav tužbe, o gospoje, 980
   Ima ćeš se kad tužiti,
   Evo od ovud braće tvoje
   Trjebi 'e usti zatvoriti.

ŠENA VI

BOJNITRJES, VLADIMIR i isti

* * *

BOJN[ITRES]:

Što ovo pazim, Filomene,
   Niti 'e lice, niti slika, 985
   Duše u čemin priobraćene,
   Rek bi nije nje prilika.

Što je, ljubjena mâ sestrice,
   Što si tako priobraćena ,
   Kamo vedre tvê zenice, 990
   Kamo lica tvâ rumena?

Tak mjesečna snježna zraka,
   Mješte ukazat svê svjetlosti,
   Viri crna iza oblaka,
   Žuta i bljeda u tamnosti. 995

Tako i ti veselija
   Kad razlog je da si u sebi,
   Od svjeh si žalosnija,
   Žalosni su kî pod nebi.

Crni oblak tvoijeh smeća 1000
   Grabi zrake tvê rođene,
   I protivna trebi sreća
   Tvê pokoje obljubjene.

Udesnoga s koga djela
   Tako si se promjenila, 1005
   Ter sunčana tvoja čela
   Zrak si u tmine obratila.

VLAD[IMIR]:

Njesam smio ni u svjesti,
   Obljubjena, vidjet viku,
   Kad je vrjeme od radosti, 1010
   Žalostivu tvoju sliku.

I uzroke ja jednoga
   Ne nahodim u pameti,
   Srce tvoje može s koga
   Žalostivo bit na svjeti. 1015

Ako sumnju koju imaš,
   Čista od srca tvoje braće,
   Stoga u bolih ter skončavaš
   Tvê ljeposti, tvoje sreće.

Sumnju hudu snu ostavi, 1020
   Ah, vrzi je svu na stranu
   I slobodno zaboravi
   Takvu miso inostranu.

Er ne samo rječim ču ćeš
   Ljubav našu stanovitu, 1025
   Nego u djelu još spozna ćeš
   Vjernu sveđer i uzmnožitu.

FIL[OMENA]:

Vrhu tega ni sumnjila,
   Nit sam mogla vik sumnjiti,
   Pokli od vas sam jur vidila 1030
   Sveđer biljeg istiniti.

VLAD[IMIR]:

Da što drugo biti može
   Uzrok tvoga nepokoja
   I grabiti sve raskoše
   Ko'e uživa mlados tvoja? 1035

BOJN[ITRES]:

Ako vjerna ljubovnika
   Žudi steći tvoja mlados
   I uresna tvoja dika
   Čut ljuvenu želj slados,

Vjerenik ti nestat ne će, 1040
   Svjetla roda i plemena,
   S kiem čestite tvê ćeš sreće
   Uživati svjetla imena.

Prislavnoga Gradimira,
   Bojnitrjesa, Krunoslava 1045
   I bojnoga Pavlimira,
   Bojnistraha, Vladislava.

I mnoge ine znaš viteze
   Koji te su isprašali,
   Kî priljepe tvê urese 1050
   Vrh zvjezda su uzdizali.

Koga hoćeš izabira
   Za vjernoga vjerenika,
   Ljubi će te bez obzira
   Tko hoć ovijeh od bojnika. 1055

Poznam, poznam smeća tvoja
   Da odovle sva izlazi,
   Stoga nejmaš vik pokoja
   Svjedoče te tvoji uzdasi.

Nu, nemoj se sramit išta 1060
   Ni kititi rusam lica,
   Er Venere svetilišta
   Ljubi svoja sred cvjećica.

Već je odkri tvojoj braći
   Tko 'e ljubovnik srca tvoga, 1065
   Nek se može ljek iznaći
   Tvoga srca žalosnoga.

VLAD[IMIR]:

Reci, izreci Filomena,
   Ali, vajneh, sram je uzdrži.
   Hodmo od ovle, mâ ljubjena, 1070
   Nek se smeća već tvâ svrši.

FILOM[ENA]:

Idem da nu nepravo je
   Miso vaša er vara se,
   To ne smeta mê pokoje,
   Duh moj u to ne uzda se. 1075

ŠENA VII

CAVTISLAV (Dubrava s rjekom)

* * *

Još mi stoji po sred svjesti
   Glas nemio mrtva tjela,
   Ki očito hoće smesti
   Mâ ljuvena hitra djela.

Još i rječi nesmotrne 1080
   Afrikanske polak rjeke,
   Valovito koja srne
   Neviđene kroz sve tjeke.

Ko'e hotješe oprjetit se
   Ljuvenomu mom smijonstvu, 1085
   Za ustanovit mene u robstvu,
   Nek ne mogu izvadit se.

I u istinu bilježiti
   Štogod tužnju htjeli mi su
   I za rjeti istiniti 1090
   Od mê smrti biljezi su.

Stoga stupaj prešno uzpregoh
   Za vratit se već je puta
   I unutrno sebi rekoh
   Smrtnoga si posred skuta. 1095

Ali srce ognjevito
   Kê u ljubjenom plamu gori,
   U smionstvu stanovito
   Veće plame sve ne mori.

Sljedi, sljedi put naprida, 1100
   Imaš tko te sveti i brani,
   Parca imaš, znaj Kupida,
   On ti vjernu ljubav hrani.

Što ludujem? Što govorim?
   U rječima tratim vrjeme 1105
   Što mê trude jače morim
   Krzmanjima razlicjeme.

Ljubav, ljubav u meni 'e
   It je trjebi ... ustavi se (Glas iznutra)
   Razmisli se već stavnije 1110
   Tužan, tužan, ah, vrati se ...

CAVT[ISLAV]:

Ovo drugi nije niko
   Negli go duh tjela moga,
   Dva puta mi ki je zaviko
   Da se vratim s puta ovoga ... 1115

Čigovgodi duh nemio
   Od ljudskoga tjela odjeljen,
   Vratit me si namislio,
   Er si u sebi sasma uznesen.

Bježi veljut od ovleka 1120
   Na sud s nebi određeni,
   Ne ustavi me, znaj do vjeka
   Neugas' oganj moj ljuveni.

Ljubovnik sam istinito,
   Ljubovnik sam jur znaj pravi, 1125
   Imam srce stanovito
   U ljubjenoj u ljubavi.

ŠENA VIII

LAUŠ i LjUBISLAVA (Placa)

* * *

Odlučio sam, Ljubislava,
   Veće u srcu mom stavnomu
   (Nek je mirna tvâ zabava 1130
   Pogoditi htjenju tvomu,

Zato er znaš sve viteze)
   Ki kćercu nam prosili su
   I za uživat nje urese,
   Prem sniženo molili su. 1135

Kad se s braćom Filomena
   Na dvorove vratit bude
   Kako mati nje rođena,
   Pomno ispita sve požude.

Što je u sebi odredila 1140
   Cjeć drugoga ljubovnika
   Koga li je odlučila
   Za svojega vjerenika.

Nek smiru se želje tvoje
   S ljubovnikom nju združeći 1145
   I zajedno srce moje,
   Već od temu ne misleći.

LjUB[ISLAVA]:

Ispunit ću svom vjernosti
   Tvoje želje, tvê požude,
   Nek mâ kćer je u radosti, 1150
   Zamirena ostat bude.

Nu tkomu si odlučio
   Ljubovnicu Filomenu?

LAUŠ:

Ja njesam je namislio
   Ni u pameti odlučenu 1155

Dok ne čujem nje osudu
   Ja je neću vik vjeriti,
   Sve što znam nje požudu,
   Hoće li joj drago biti?

Iskušat ćeš zato ti je 1160
   Za dragoga ljubovnika,
   Što 'e nje srcu najmilije,
   Tkoga će obrat vjerenika.

A za tijem rjet ćeš meni,
   To ću tada odlučiti. 1165

LjUB[ISLAVA]:

   Vjereniče moj ljubjeni,
   Tvê ću želje ispuniti.

ŠENA IX

CAVTISLAV (Antikamara)

* * *

Dvori ovo su mo'e ljubjene,
   Moga raja, mê radosti,
   Koji duše mê stravljene 1170
   Sve uzdrže čestitosti.

S tobom dođoh, o ljubavi,
   Česti moje ti sad vlada,
   Iako u robstvo mene stavi,
   Slobodu mi podaj sada. 1175

Ti, ti vlada sreće moje,
   Ti upravi mê stupaje,
   Gdi mê dobro žuđeno je
   I gdi rados mâ svaka je.

(Ovdi hodeći ko u tmini teg jurva kaj picu od slavica, ki uzimlje pojati)

ŠENA ULTIMA

FILOMENA, BOJNITRJES, VLADIMIR, DVORANI I ISTI (Filomena iznutra govori:)

* * *

FIL[OMENA]:

Slavicami njeko krade 1180
   Tecte onamo, o dvorani.

CAVT[ISLAV]:

   Uhićen sam veće sade,
   Gdi ću, kud ću, kojoj strani?

(Izlazu dvorani s svjećami u ruci, a za njimaBojnislav i Vladimir s mačima)

BOJN[ITRES]:

Ustav' stupaj. Vlad: Ustavi se
   Nek smionstvo tvê platite. 1185

CAVT[ISLAV]:

  Ni'e kud bježat, braniti se
   Trjebi 'e. Stupaj ustavite.

(Ovdi biući se zahodu za scenu)

                 Svrha 2. ata

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Ivan (Dživo) Gundulić, umro 1721, pre 303 godine.