Tri deputacije/POJAVA IV
| ←POJAVA III | Tri deputacije Pisac: Dragutin Ilić POJAVA IV |
POJAVA V→ |
ČIKA LUKA: Trud dnevni načinaet!... Vo slavu prekrasne vjesne, Slavuji, pernati skoti, iz šume temno ljesne
Božeskim sozvučjem gromko, umilno dižu pjenje
Zdravstvujut mene!
Toržestven voshod solnca, vosplašteloga Feba,
Iz lona mraka spješi, a na tron plavog neba,
Podobna djevici krasnoj kad u hram česti hodi
Zorica smjerno brodi!
(Ostavlja na stranu amrel i štap. Iz džepa vadi burmuticu i kucnuv je prstima otvori).
Ah, koli nesčasno beše, tjagosno lono snova!
O, Febe lučezarni, jeetestvo krasiš koji,
Ozari svjetom lica slavjano-serbska slova
I mene, smernog žreca, pred tobom koji stoji.
(Silno šmrkne burmuta i uvme knjigu).
Hodi, klasiker dragi, ti, solnce književnog neba
Božeskog Helikona, ljubimče svjaščenih mussa,
Poneže ubo zarja vozvjesti svetlost Feba
Da serdce pitam svoje, djelima slatkog vkusa.
Ah, kakva ninča stojit u pjesni slavnog muža
(Otvara knjigu, pa onda, držeći u vis kažiprst čita uzvišeno).
O, liro, prežde čto li vospjevaš rodu slavu,
Vispreno vosklicajem na besmertije muža
I vjencem ukrašajem svjetluju serbsku glavu.
Ko l' slaven voin beše, soglasi struni liro
I serdce dvižnim glasom vozvjesti semu miru,
Dostojnim stihom borbu protivu Karadžiča
Slavjanskog Brankoviča!
On derzkom rukom hotjel stupiti u hram sveti
Al visiren duh tvoj žarom vosplamtje dične pravde,
Stupiti tajne u dvor jazičnik ne sme kleti,
Sintaksis božestveni vascelo Serbstvo znade.
(Zaklapa knjigu i sa nekim slatkim zanosom).
Ah, kako jasno zvuče prelestni glasi Ode,
Pod vjetvu pojessije nek Serbstvo oni vode
Slavjanska djeva, slušam, klasične pjesme pjeva,
O Serbstvu sneva.
Zdje mladež, serbsko cveće, nskustva bere plode
I vlažnopitatelnom naukom sebe poji,
Svjaščene musse Serbčad za ruku u hram vode
Gdje mudrost stoji.
(Okrene se tabli i kad ugleda "J", usturi se od iznenađenja).
Ha! Je li to možno? Na tabli ono tko je?
O, serdce, lakše kucaj! O, bjedno serdco moje!
Da l’ uzrjeh dobro tamo, il’ su mi vzori slabi?
(Meće šaku nad oči i gleda poizdalje, pa se iznenađeno rukama pljesne).
Šča? Jota?! Vrag joj babi!...
Hu! Čužet slova obraz vo serbsko hranilišče?
Slavjano-serbska bukva? ah, to li ubo išče?
K' narodu junu Serbstvej prokljata Jota skoči
Da Serbstvo šokči.
(Dočepa sunđer i poleti tabli).
Ne, u Ad temni idi! O, slovo jazičnika,
Knižno slavjanska bukva neiščet tvoga lika.
Izbacit tebje hočet i vječni Bozi s nami,
Grabljami, lopatami!
(Briše ali "J", ipak ostaje).
Gorgona, havet, zmeja! O, Bozi bezsmertija
Negodno l‘ jest vam kupno, čto b’ ova ljuta zmija
Prokleta zamjenila klasika slova stara
Jezikom govedara?
(Baci sunđer besno i kredom svuda oko Jote piše: я, ю, ѣ, ь, ъ).
Ha, tako, tako stojte slavjanske bukve čadn!
O, Serbstvo, bjedno Serbstvo, strašna ti propast spješi
Furija i Gorgona na dveri stojs Ada
Na vsjeh se raskol smješi!
Ah, uvi, uvi tebje, nesčasni serbeki rode,
Babi Smiljani jazik prokljate jote vode,
Sa rukom LuciFera Karadžič merzki piše:
„Slavjanstva nema više!"
(Pokupi svoje stvari).
U lono večnog mraka, o, Bozi neumitni,
Primite otšelnika, koji vam željno hiti
Jer kud šokačka Jota budućnost Serbstvu sprema
Tu Serbstva nema!
(Žurno polazn papolje, ali na vratima se sukobi s Mijom).
|