Smrt kneza Dobroslava/35
ČIN PETI
POJAVA I
Soba u Radimirovom zamku, RADIMIR sjedi; oka njega stoje BOGDAN s jedne strane s druge RATKO, a pred njim SRĐ i STANKO. Više momaka u dnu.
RADIMIR:
Tebi, Srđu, od sveg srca praštam.
Isto čustvo koje mene tjera
Da osvetim sina, i tebe je
Na osvetu brata natjeralo.
Kriv je samo taj zlikovac, koji
Hudom te je zadahnuo mišlju,
I dig'o se da j' izvrši s tobom.
Jednom ruke odr'ješite: s drugim
Na vješala.
STANKO:
Čuj me prije, kneže.
Kako tebo slušaju sad ovi
I ja drugog moradoh da slušam;
Znaj od sebe ne učinih ništa.
RADIMIR:
Već po čijoj zapov'jesti?
STANKO:
To ćeš
I još mnogo doznati koješta,
Sve doznaćeš što ti dušu tišti,
Samo ako pokloniš mi život.
RADIMIR:
Za to n'jesi manje kriv; nu ipak
Što znaš kaži, pošteno mi kaži,
Pa te neće snaći smrt od mene.
STANKO:
Knez Dobroslav svojom rukom ubi
Milijenka.
RADIMIR:
Na nj proklestvo vječno!
I ja ovom ubiti ću njega.
STANKO:
Znajuć' da je njegovom ubistvu
Bio Tomko nehotičan svjedok,
Dao mu je od hajduka djecu
Zarobiti. Ja ih za to platih:
A moradoh Tomku zapr'jetiti
Da će djeca isječena biti
Ak' on kneza pred sudijom oda.
SRĐ:
Ti l' si tako učinio djelo?
Radimir:
Ništa za to, Srđe; ja ću odmah
Na užasnom onom bezbožniku
I moj i tvoj naplatiti račun.
Dalje, Stanko, dalje,
STANKO:
Tomko mu je
Ispuštajuć' dušu prorokov'o
Da će noćas poginut' od noža.
RADIMIR:
Ako ima na nebes'ma pravde
Još čovječja usta nikad n'jesu
Proricala tako istinito.
STANKO:
Knez je na to u svojemu strahu
Odlučio da preteče tebe,
Te me posla da osvetnom čežnjom
Duh raspalim Srđu. Ja poslušah,
I kradom ga u zamak uvedoh.
Ali, kneže, sam Bog bdi nad tobom.
SRĐ:
A nek ide tvoja duša vragu.
STANKO:
Oh! prokleti Srđu!
RADIMIR:
Šta učini?
SRĐ:
Mog osvetih brata. Ovaj kriv je
Koliko god i Dobroslav. Sada
Mjesto njega vješaj evo mene.
RADIMIR:
Pogazivši moje obećanje
Taku kaznu i zaslužio si;
Al' oruđe božanstvene pravde
U tvom nožu vidim, pa te puštam.
Izvedi ga, Bogdane, iz zamka.
(Sve otpušta, a zadržava RATKA.)
|