Smrt Uroša Petoga/10
ČIN DRUGI
POJAVA I
Dvornica — Vidoje, Draško, Veliki Dijak.
VIDOJE:
Tako čujem; u Rašku je Lazar
Već upao.
DRAŠKO:
Ja čujem još grđe:
Da vlastela k njem' odasvud vrve.
Kao r'jeka što god dalje teče
To sve više potocima raste,
Pa se bujna razl'jeva po ravni,
Tako ćemo još do malo čuti
Da je taj knez Lazar
Poplavio c'jelu rašku oblast.
DIJAK:
O ho! biće ustava toj r'jeci
U Kruševcu Srećko. On Je tamo
Već pribrao neke vjerne čete; '
A i Gojko i Uglješa hitno
Primiču se sa vojskama svojim.
(Ulazi Ulak)
Jedan teklić! — Ko te šilje?
ULAK:
Srećko,
Moj vojvoda, s ovim pismom kralju.
DIJAK:
Tu počekaj. (Odlazi s pismom)
DRAŠKO:
Ideš l' iz Kruševca?
ULAK:
Kruševac je pao.
VIDOJE:
Šta!
DRAŠKO:
A Srećko
Gdje je sada?
ULAK:
Na prištinskom drumu
Da zakloni stolicu.
DRAŠKO:
Slab zaklon.
DIJAK (vrativ se):
Kralj te zove (odlazi zajedno)
DRAŠKO:
Ču li? ode Raška.
VIDOJE:
3lo do kralja okreću se stvari.
DRAŠKO:
Gore po nas. Šta sad namjeravaš?
VIDOJE:
A ti?
DRAŠKO:
Kad si svoj slabački čunak
Za korablju velju privezao,
Pa ta počne tonuti sred mora,
Šta ti drugo tad ostaje, kume,
No s korabljom ili da potoneš,
Ili čunku da pres'ječeš konop,
Pa s' u njemu na obalu spaseš?
VIDOJ E:
Hm!
DRAŠKO:
A tomu nije li vrijeme?
VIDOJE:
Žalim kralja; uv'jek veledušan
Sa mnom bješe.
DRAŠKO:
Doista i sa mnom.
Ali šta mu sad pomoći mogu?
Šta ti možeš ? sudba mu je taka.
VIDOJE:
Kod zle sudbe ostavit' ga, Draško.
To je meni stidno.
DRAŠKO:
Stid drži li
Mnogo druge? zahodnomu suncu
Koje ih je grijalo do jučer
Još toplijim nego i nas zrakom,
Stide li se okrenuti leđa?
A mi ćemo sami zar ostati
Unj piljeći dok god ne zapadne,
Pa da noćna proguta nas tama?
VIDOJE:
Nu Vukašin nije još oboren;
Još mu braća preokrenut' mogu
Sreću rata.
DRAŠKO:
Hrabri su do duše.
VIDOJE:
A vojvoda Srećko, a Baoša?
Nije, kume, lak posao kralja
Oboriti.
DRAŠKO:
Kako stvari stoje
Rekao bih da nije ni težak.
Ipak, što znam... Gdje okrenu leđa
Bog i sveci, tu pomogne đavo.
Počekaću do sukoba prvog
Da se r'ješim.— Ti moj kume, još si
Od staroga čvrsta kova čovjek; ¬
Al' nijesu već vremena stara.
Sada, vidiš, grabi svak; il' grabi,
Il' uz grabež najsrećniji pristaj;
Jer inače kao pseto vjerno,
Glodati ćeš golu kost. To pamti. ¬
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.
|