Politička prošlost Hrvata 33
| ←< 32. glava | POLITIČKA PROŠLOST HRVATA Pisac: Vaso Čubrilović |
34. glava >→ |
Kad je počeo svetski rat zatvaranja, interniranja, veleizdajnički procesi i streljanja bez suda, bila su na dnevnom redu na Slovenskom Jugu. Zajedno sa Srbima pozatvarano je i internirano na hiljade Hrvata, posebice iz Dalmacije i Hrvatskog Primorja. Vojnički pritisak onemogućavao je davanje izraza ikakvom narodnom raspoloženju. Bitke se dobijale i gubile, Monarhija je slabila, održavana samo još od svog nemačkog saveznika. U hrvatski narod uvlačila se strepnja od konačnog ishoda rata i javljala želja da se dobije neko jemstvo za budućnost. O tom se brinula njegova inteligencija u emigraciji.
Još početkom svetskog rata izbeglo je nekoliko viđenih hrvatskih političara u inostranstvo da bi mogli voditi borbu protiv Monarhije. Među njima su bili najistaknutiji Frano Supilo, Ante Trumbić, Hinko Hinković i čuveni hrvatski vajar Ivan Meštrović. Ova hrvatska emigracija zajedno sa nekim izbeglim Slovencima i bosanskim Srbima stvorila je Jugoslovenski odbor, kao centralni organ srpsko-hrvatske političke emigracije. On je imao zadatak da pred svetskim javnim mnenjem zastupa interese Jugoslovena iz Austro-Ugarske Monarhije i da zajedno sa srpskom vladom spremi osnovu za izgrađivanje buduće jugoslovenske državne zajednice.
Slično Hrvatima i srpski nacionalni program doživeo je u devetnaestom veku svoju evoluciju. Od Garašaninovih vremena svi ozbiljniji politički ljudi među Srbima usko vezuju pitanje srpskog oslobođenja i ujedinjenja sa celokupnim jugoslovenskim problemom. Veliki pokret kod Srba i Hrvata u početku dvadesetoga veka da vežu svoju sudbinu i zajednički reše svoje nacionalno pitanje, pored etničke izmešanosti koja je fizički onemogućavala njihovo razdvajanje, učinio je da su i srbijanske političke stranke unele u svoj nacionalni program oslobođenje i ujedinjenje svih Južnih Slovena. Srpska vlada dala je i službeno izjavu u septembru 1914 u Narodnoj skupštini da je ratni cilj Srbije oslobođenje i ujedinjenje ne samo Srba, nego i Hrvata i Slovenaca.
U početku svetskog rata i srpska vlada i voćstvo hrvatske emigracije načelno je bilo složno u tome da treba raditi na razbijanju Austro-Ugarske Monarhije i na stvara-nju zajedničke srpsko-hrvatske-slovenačke, jugoslovenske države. Samo već u prvim razgovorima Frana Supila kao vođe hrvatske emigracije sa Nikolom Pašićem i vodećim srpskim političkim ljudima oko budućeg državnog uređenja pokazalo se gde će biti glavna prepreka sređivanju srpsko-hrvatskih odnosa sve do naših dana. Pošto smo i danas skloni da suviše olako lomimo štap jedan na drugim a da dobro i ne ispitamo uzroke naših postupaka, podvući ću u kratkim crtama ove razlike i pokušati dati im tumačenje.
Već sam rekao da su srpsko-hrvatski odnosi za srpske državnike od Garašanina na ovamo bili dobrim delom praktično-političko pitanje pri izvođenju nacionalnog programa. Dve su činjenice najviše delovale kod Srba zadnjih sto godina da rade na stvaranju jake jugoslovenske zajednice: svest da se samo jedna velika i jaka država može održati na Balkanu; drugo, od turske najezde Srbi su se tako izmešali sa Hrvatima, da je bilo nemoguće rešavati srpsko pitanje, a ne zaseći i u hrvatsko. To je bio, može biti, glavni razlog, zašto je svaki ozbiljniji politički čovek i u Srbiji, hteo ne hteo, morao srpskom pitanju davati jugoslovenski okvir i tražiti neku osnovu, na kojoj bi se izgradila srpsko-hrvatska državna zajednica.
Ova srpska težnja da prilikom rešavanja svoga, reše i hrvatsko pitanje, stvaranjem zajedničke države, morala je kod njih nailaziti na iste prepreke kao i kod Hrvata. Ove prepreke nisu bile i kod Srba tako male, kako to izgleda na prvi pogled. Pre svega, i oni imaju svoju nacionalnu i državnu tradiciju. Nemanjićka državna ideja bila je glavna pokretna snaga kod Srba zadnjih vekova. Ona ih je gurala iz ustanka u ustanak, iz rata u rat, da izvojuju svoje oslobođenje i ujedinjenje i obnove staru državu. Crkva, uspomene, tradicija i narodna pesma upućivali su ih da ta država ima da bude srpska i izgrađena prema shvatanjima i osećanjima srpskoga naroda. U tom duhu stvarane su i organizovane Srbija i Crna Gora. Ali kad se u toku XIX veka počelo proučavati praktično izvođenje srpskog nacionalnog programa, naišlo se na nemogućnost njegovog ostvarivanja bez saradnje s ostalim Južnim Slovenima, posebice Hrvatima. Međutim, od samog početka pojavljuje se sumnja i bojazan da će biti vrlo teško izgraditi ovu zajednicu zbog velikih kulturnih i mentalnih razlika među Srbima i Hrvatima. Srbi su pravoslavni, Hrvati su katolici. Iskustva, koja su Srbi imali u verskim pitanjima, govorila su im da mi na Balkanu nismo još tako daleko odmakli da možemo da prelazimo preko verskih razlika. Zatim razlika kod Srba i Hrvata u shvatanjima o suštini države kao takve. Srbin je u osnovi etatista, njemu je država iznad naroda. Teško da i jedan drugi narod na Balkanu ima toliko razvijeno osećanje države kao on. Ona za njega nije vezana ni prostorom ni vremenom, ne postaje nagodbama i ugovorima nego se stvara ratnim pobedama, a gubi porazima. Zato je. njegov nacionalizam revolucionaran i dinamičan. Pošto država postaje i održava se ratom, ona mu je prvenstveno vojno-odbranbena zajednica, zato mora biti čvrsto, centralistički povezana i duhovno i upravno. Unitarizam i centralizam u krvi su srpskoga naroda. Na ovim psihološkim i etičkim osnovima izgrađivane su u XIX veku kraljevine Srbija i Crna Gora. I kao što je Šumadija u toku XIX veka oslobađala jednu po jednu oblast u dolini Morave, pripajala ih sebi, asimilovala i kulturno ujednačila, tako je bila i težnja srpskih državnika u XX veku da slično širenju Šumadije i stare Nemanićke države do Dušana osvajaju pokrajinu po pokrajinu stapajući ih, ujednačujući, stvarajući tako jednu nacionalno i kulturno jedinstvenu državu.
Bilo je jasno svima političkim ljudima u Srbiji da će biti vrlo teško primeniti metode asimilacije Niša, Pirota i Vranja na čitave zemlje i čitave narode. Primajući jugoslovenski nacionalni program, oni su morali iz temelja da promene i svoja shvatanja o narodnoj državi i svoje metode borbe i političkog rada. To nije bilo tako lako ni ljudima sa najširim koncepcijama. U duši svaki od njih je uveren da Srbija mora da vodi jugoslovensku nacionalnu politiku, da mora da radi na stvaranju, u svom vlastitom interesu, velike jugoslovenske države. Ipak nije se mogla izbeći zebnja od novog puta, ni sprečiti žaljenje za onim, toliko milim, vekovima izgrađenim osećanjima i shvatanjima jednog celog naroda. Zato je razumljivo kolebanje starije srpske generacije, kad polazi novim putevima srpske nacionalne politike. Onda se može razumeti pretstavnik te generacije, Nikola Pašić, da i onako pipav, postaje još pipaviji i oprezniji, kad je u svetskom ratu pošao i on putem velike jugoslovenske politike. On nije načelno protivu zajednice sa Hrvatima. Mislim da je u tome kod nas često puta pogrešno tumačen, ali hoće dve stvari: prvo da izvrši ujedinjenje Srba, njih da poveže i okupi oko Srbije i Beograda; drugo da buduću državnu zajednicu sa Hrvatima izgradi po srpskim željama i shvatanjima. Zato želi da zna, šta će biti srpsko u budućoj državi, to prvenstveno da osigura a Hrvate da primi u zajednicu, tek onda, kad pristanu na srpsku državnu koncepciju. tj. unitarističko-centralističko uređenje nove države.
Frano Supilo pretstavnik hrvatske emigracije u svetskom ratu i tipičan hrvatski političar, zastupao je od samog početka rasprave sa srpskom vladom čisto hrvatsko tumačenje jugoslovenskog državnog problema. U mladosti pravaš, u zrelijim godinama Jugosloven, Supilo skuplja u sebi sve osobine, težnje i poglede na hrvatsko pitanje, jednog prosečnog hrvatskog političara pre svetskog rata. U načelu, duboko je uveren da je najbolje rešenje hrvatskog pitanja u okviru jugoslovenske nacionalne i državne zajednice. On priznaje etničko jedinstvo Srba i Hrvata, u ta se pitanja Pašić i ne upušta, ali isto tako ističe one velike razlike kulturne i istorisko-političke među Srbima i Hrvatima i traži da se o tim razlikama povede računa. Prvo pitanje na kome se razišao sa Pašićem, to je načelo po kome ima da se izvrši ujedinjenje. Pašić u duhu i tradicijama Srbije zastupa načelo oslobođenja mačem i ujedinjenja bez plebiscita. Supilo, opet, propoveda načelo narodnosti. On hoće da se Hrvatska isto onako ujedini sa Srbijom, kako se ujedinjavala 1102 s Ugarskom i 1527 s Austrijom: kao slobodan narod na osnovu hrvatskog državnog prava. Pašić želi u osnovi da dobijanjem jugoslovenskih austriskih pokrajina proširi Srbiju uz Savu i Dravu kako ju je proširio niz Vardar. Supilo traži unapred priznanje slobodne volje pri opredeljivanju Hrvatima i uređivanje međusobnih odnosa prema tradicijama i istoriskom državnom pravu hrvatskom. On vidi u Pašićevoj težnji osvajačke planove Srbijine, ukidanje istoriskog državnog prava hrvatskog i prava samoopredeljenja hrvatskog naroda. Što se tiče budućeg državnog uređenja Supilo je istupio kao pravi Starčevićevac. On je tražio da se pored Srbije prizna Hrvatska kao drugi centar buduće jugoslovenske i državne zajednice. Po njemu, ta zajednica može se samo održati, ako se budu poštovale navike i tradicija hrvatskog naroda. Zato Jugoslavija mora biti federalistički organizovana. Uviđajući i sam da u XX veku na položaju, na kome će se nalaziti nova država, ipak mora biti sa jačom centralnom vlašću, Supilo je pokušao da nađe jedno kompromisno rešenje i dao mu je ime „centralistički federalizam“.
Supilovo shvatanje o rešavanju srpskog-hrvatskog problema dolazilo je kao posledica hrvatskog istoriskog razvitka, Živeći vekovima u okviru velikih država, uvek u opasnosti, da budu nacionalno i politički potlačeni, Hrvati su se navikli na sasvim drugi stav prema državi nego Srbi. Težak geopolitički položaj otežava im stvaranje samostalne države, zato moraju biti oprezni i ne ratom i revolucijom, nego putem pasivne rezistencije, nagodbama i sporazumima da u okviru velikih državnih zajednica brane svoj nacionalni i politički individualitet. Dok su Srbi nacija, oni su narod u čisto etnografskom smislu. Njihov nacionalizam je statičan, evolucion, a odnos prema državnoj vlasti uvek nepoverljiv, vode borbu sa njom i teže da putem što veće autonomije očuvaju prema središnoj vlasti, što veću samostalnost. Kod njih je narod iznad države, zato su protiv jake države i svakog prava, stečenog mačem, za samoopredeljenje i poštivanje tradicijama očuvanih istoriskih prava zemalja i naroda. Iz ovih elemenata izgrađen je bio stav Frana Supila pri raspravi o rešavanju hrvatskog pitanja u okviru jugoslovenske državne zajednice. Njih će se držati ceo hrvatski narod ne samo za vreme svetskog rata nego i posle njega sve do naših dana.
Još od samog početka borbu između srpske vlade i hrvatske emigracije oko Jugoslovenskog odbora ublažavao je pritisak drugih naroda na jugoslovenske zemlje. Kraljevina Italija stupajući u proleće 1915 u rat protiv centralnih sila kao glavni svoj ratni cilj istakla je pretvaranje Jadranskog Mora u italijansko jezero. Ona je londonskim ugovorom od 30 aprila 1915 dobila od saveznika obećanje da će joj se u slučaju pobede dati dalmatinsko primorje do Šibenika. Srbiji su za uzvrat saveznici obećali Bosnu i Hercegovinu sa dalmatinskim primorjem južno od Šibenika. Težnja Italije da zagospodari dalmatinskom obalom n slaba volja saveznika, posebice Rusije, prvih godina rata da pomognu stvaranje jugoslovenske države, delovali su na ljude iz hrvatske emigracije da budu umereniji u svojim odnosima sa srpskom vladom. Ruska revolucija 1917 menja raspoloženje i na jednoj i na drugoj strani. Pretsednik Severno-Američke Unije, Vilzon, uvodeći svoju državu u rat istakao je da se ona bori za demokratiju i slobodu svih potlačenih naroda u Srednjoj Evropi. Pod uticajem ovih događaja i srpska vlada i Jugoslovenski odbor smatraju da je potrebno utvrditi neke osnovne postavke za izgrađivanje buduće jugoslovenske države. Došlo se do sporazuma zaključenog na Krfu 12 jula 1917. U tom sporazumu predviđeno je stvaranje zajedničke države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kao ustavne i parlamentarne monarhije pod dinastijom Karađorđevića, sa jednom teritorijom i jednim državljanstvom. Ustav novoj kraljevini donela bi Ustavotvorna skupština „osnova celom državnom životu, izvor i utoka svih vlasti i prava“. Sam sporazum predviđajući zajednički ustav i ideju unitarne države, ostavio je otvoreno pitanje da li će u tom okviru uređenje biti centralističko ili decentralističko. On je ustvari bio kompromis među srpskim i hrvatskim shvatanjem o uređenju buduće države. Jednim ustavom, zajedničkim parlamentom i zajedničkom vladom sa dinastijom Karađorđevića na čelu države, sporazum je Srbima pružao jemstvo da će ta nova država i pored svoje etničke mešanosti biti, ipak, jaka. Dajući mogućnost da se u okviru unitarne državne ideje osiguraju budućim ustavom i šire autonomije pojedinih zemalja krfski sporazum izlazio je i u susret hrvatskim zahtevima. Da ne govorimo o tome, da su već samim tim, što su pravili unapred sa Hrvatima ovakav jedan sporazum, pakt, Srbi pristali na hrvatske metode raspravljanja međusobnih odnosa preko nagodaba i sporazuma; s tim su se odrekli prvog, Pašićevog shvatanja o proširenju Srbije i priznali načelo samoodređenja kao osnovicu, na kome se ima da izradi buduća srpsko-hrvatska državna zajednica. Zato se krfski sporazum može smatrati kao prvi korak za ozbiljno međusobno sporazumevanje Srba i Hrvata.