O nacionalizovanju Bunjevaca

O nacionalizovanju Bunjevaca. (Odgovor gosp. bivšem uredniku »Nevena«). Vrlo mi je milo, da se je baš s bunjevačke strane našao netko, koji se je osvrnuo na moj članak »Nešto o Bunjevcima« i to zato, jer se time postigava ono, što sam i želio, naime: svestrana debata o braći Bunjevcima, šta više nesamo o njima samima, nego o svim Hrvatima, koji nastavaju i žive u Ugarskoj. Svrha mi je bila, da bunjevačko pitanje uvrstim u naš širi naconalni rad, da ga stavim na dnevni red i da ga izdignem do aktuelnosti smatrajući, da je sadašnje vrijeme najpodesnije za to. Svi se narodi — gotovo cijelog svijeta — kreću i bude tražeći svoja prava na slobodan život i samostalni kulturni razvitak, samo mi šutimo. Zašto? Možda se bojimo? Čega? Duh nacionalne demokracije, koji je potekao iz nacionalnih žrtava ovoga teškoga rata, mora i nama Hrvatima da otvori put narodnoj jedinstvenosti upućujući nas na nacionalne dužnosti vapajem onih golemih žrtava, koje je naš narod ostavio svojom krvlju na ratnim poljanama.

Ta me je misao vodila pri pisanju svoga članka, a da se još poslužim i riječima uredništva »Hrv. Njive« zaista i »zabrinutost za naš narod i njegovu sudbinu«. Znajući, da hrvatska javnost nažalost nije upućena u prilike svoje braćeu Ugarskoj, došao sam do zaključka, da je dobrim informativnim člancima, raspravama i prilozima, dopisima i obavještenjima treba informirati o svemu, što se događa s našom prekodravskom braćom, e da bi onda znala, kako da udesi svoj rad. Držim, da bi to bio najbolji i pravi put, jer na Vašu primjedbu, da braća Hrvati interveniraju kod madžarske vlade u prilog Bunjevaca s argumentom, da su Bunjevci svojoj - domovini sasma odani i pouzdani elemenat, moram da konstatujem, da se mi Hrvati s obzirom na državopravni odnos između Hrvatske i Ugarske, ne smijemo da uplećemo u nutarnje poslove Ugarske, kao što se ni Madžari ne smiju da miješaju u naše poslove, koji su nam dani i zajamčeni nagodbom i autonomijom. (Koliko to Madžari ne respektiraju i krše, pripada u dnevnu politiku). Ali ipak, naši bi delegati na zajedničkom saboru smjeli o tom pitanju progovoriti, i što to dosada nijesu učinili, držim, da nije njihova krivnja, budući da nažalost nijesu znali, što uživaju Bunjevci kao i ostali Hrvati u Ugarskoj, što imaju, a što nemaju i što trebaju? Jesu li se Bunjevci ikad obratili na njih? Pitam Vas, g. uredniče, znaju li braća Hrvati bar približno, što su sve učinili Bunjevci Madžarima u ovome ratu na polju žrtve. Znaju li oni, kolikim su financijalnim i materijalnim žrtvama poslužili Bunjevci za vođenje ovog rata, kolikom su financijalnom i materijalnom pomoći liječili teške rane, koliko su ljudskih žrtava ostavili Bunjevci na bojnim poljima – ako i ne strogo statistički, a ono bar u najmarkantnijim crtama? Je li braći Hrvatima poznato kulturno, ekonomijsko i socijalno stanje Bunjevaca? Trebalo ih je dakle prije svega o tome informirati. Zar ne? Drugo, mnogo je iskustvo pokazalo, da se Madžari malo brinu za nas, i da se malo obaziru na naše intervencije, pa bi Bunjevci dugo morali čekati, dok bi se Madžari odazvali na našu intervenciju za bunjevačku školu. Zato smo, kad dobro znademo, da nam tuđin ne će da pomogne, prinuždeni, da si sami izvojujemo ono, što hoćemo. Ali zato treba raditi i boriti se – treba i žrtava. Bez žrtava nije nijedna nacija na svijetu dobila svoju slobodu, nije se razvila i postala velikom i kulturnom. Sjetimo se samo na prosvjetnonacionalnu borbu u Istri pa Kranjskoj i Bosni i Hercegovini. Osobito u ovim naposljetku spomenutim zemljama. Sto su sve počinila kulturna društva »Napredak«, »Prosvjeta« i »Gajret« oko prosvjećenja i nacionalizovanja našeg naroda u Bosni, u kojoj vlada izdaje skoro dvostruko više u žandarske svrhe negoli u prosvjetne?! Iz sitnih narodnih darova podigoše ta spomenuta društva mnogo škola, biblioteka i čitaonica, materijalno su pomagali učenike u srednjim i višim učilištima, suzbijali su analfabetstvo, širili antialkoholstvo itd. Uzmemo li samo k tome još i socijalno-ekonomijske prilike u Herceg-Bosni u poredbu s prilikama u Bunjevaca, u plodnoj i bogatoj Bačkoj, onda nam najjasnije dolaze pred oči sve one teškoće, koje su morali da svladaju braća Bosanci u svojem radu. Dosta je samo, da Bunjevce uputim na najbliže susjede, ugarske Srbe, na onu njihovu golemu borbu za očuvanje i prosvjećivanje svojega naroda, na onu slogu i jedinstvenost, kad su nacionalna pitanja na dnevnom redu.

Prigovor, da sam u svom članku izostavio sve druge Bunjevce i Šokce duž Dunava i sredinom Bačke, odbija ova rečenica: »Pridružimo li ovima (t. j. Bunjevcima) još Međumurce, pa one Hrvate koji žive u baranjskoj, Šopronjskoj i željeznoj županiji, onda možemo reći, da Hrvati spajaju sjeverne Slavene sa Južnima onim lancem, koji se vije iznad Šopronja sve do Čakovca.« Stvaran bi bio prigovor, zašto nijesam o pojedinim specijalno bio prigovorio? S obzirom na prostor lista, a i držeći se sistema, nijesam htio odjednom govoriti i o Bunjevcima i o Šokcima i o Međumurcima i šopronjskim Hrvatima. Sam lično ne poznajem baranjske Šokce tako dobro kao Bunjevce, među kojima sam boravio cijelu godinu dana, a ne tek »prolazno«, kako Vi velite, ali sam se zato pobrinuo, da i o Šokcima bude govora, pa će nas, ako prilike dopuste, o njima informirati jedan prijatelj Srbin, koji je među njima živio i koji je onjima već i pisao. Uostalom, štovani gosp. uredniče, pozivljem Vas u ime cijelog Hrvatstva, da nam i Vi, kao dobar poznavalac njihovih prilika, o njima referišete.

Da je »Neven« zbog osobnih nesuglasica i slabe redakcije prestao izlaziti fakat je, i za dokaz pitam: zašto je došlo do disidentizma među nekojim uvaženim bunjevačkim inteligentima, koji prebjegoše u madžarski tabor i u tabor »Naših Novina«? Zar je baš na Vama ležala cijela sudbina »Nevena«, zar se među onim mnogobrojnim »suradnicima« nije moglo naći ama baš nijednoga čovjeka, koji je trebao preuzeti redakciju lista? Pogotovo sad u ratu, kad su svi listovi podvostručili ili potrostručili broj izdavanih egzemplara! – i kad su novine jedina literarna hrana širokih masa. Izgovor, da je mobilizacija prouzročila obustavu »Nevena«, nikako ne smatram opravdanim, šta više njegovo Vam usahnuće upisujem u grijeh i smatram za veliku pogrješku, koja je nanesena našem narodu. Ali ta se pogrješka dade popraviti i uzimajući, da Vi imadete pravo, molim Vas, uznastojte sa svim onim Vašim suradnicima, da opet uskrsne »Neven«, a mi Vam obećajemo, da ćete sa svih strana našega Juga biti potpomognuti.

»Pisac nam predbacuje, da nismo ostvarili ono, za što smo se mi, naše starješine, preko trideset godina borili, a to je: hrvatska škola. Istina je, ali tomu je uzrok, što nam taku školu nije vlada nikada odobrila, a nije naš nemar, kako krivo kaže g. Tomanić«. Dakle: kroz 30 odina borbe nije uspjelo Bunjevcima dobiti svoju školu! Srbi, Rumunji i Sasi dobiše svoje škole, samo Bunjevci ne. Vjerujem i znam, da ste se borili, ali kako i s kim? Molim Vas, dokažite javno vladinu zabranu, ali ne zaboravite pri tom iznijeti čitav onaj niz događaja, koji su se odigrali za vrijeme borbe o bunjevačku školu. Ne zaboravite samo na onu sjednicu gradskog zastupstva — mislim za vrijeme načelnikovanja dra. Mamužića – na onu, s Bunjevcima zgodno provedenu majorizaciju pri glasovanju, koja je srušila i dra. Mamužića s načelničke stolice, a i - školsko pitanje. Dotle ne ću da se osvrćem na samu stvar pobliže i izvodnije.

Što se pak tiče »Pučke kasine«, to me je Vaša bilješka vrlo iznenadila, ali me zato veseli, što postoji, šta više još i dvije uz to. Ja sam onu, o kojoj sam govorio – koja se nalazi vis à vis kuće dra. Matijevića – više puta bio potražio, ali je uvijek bila zatvorena i na upit zašto, odgovorilo mi se je, da je lokal rekvirirala vojska. Gdje se nalaze one druge dvije čitaonice?

Čudim se samo, zašto se nijeste osvrnuli na moju bilješku, koja se je ticala podružnice hrvatske zemaljske banke o njezinu radu i djelovanju stručno rečeno o njezinu poslovanju, u kojoj ste Vi, čini mi se, sada već i njezin prvi tajnik. Želio bi, da nas pozabavite tim pitanjem, da nam razjasnite, zašto ulažu Bunjevci radije svoj novac u madžarske banke i zašto se klone hrv. instituta, kojemu je zapravo zadaća da Bunjevce privuče k sebi. To je zapitanje nacionalizovanja Bunjevaca od velike važnosti i ovim Vam je dana prilika, da se o tome izjasnite.

Sad još želim da se osvrnem na program, kakav si ja zamišljam, da bi se nacionalizacija Bunjevaca što uspješnije mogla provesti.

U svojem sam prvom članku s citatom riječi jednoga Bunjevca ukratko bio naveo, kojim smjerom treba da udarimo. Bunjevci žele, – kad već nemaju svojih škola — bar jednu »horvatsku gramatiku« i hrvatskih knjiga. Oni nam sami idu time na ruku, i dok se god ne bi osnovale škole, morali bi se ovim načinom poslužiti kao nekim predstadijem u tome radu. Trebali bismo, dakle, sastaviti jednu takovu gramatiku, koja bi za Bunjevce bila lako shvatljiva i dokučiva. Istina, Bunjevci govore dosta čistim hrvatskim jezikom, ali ipak upotrebljavaju dosta i pohrvaćene madžarske riječi, pa bi jednom takovom slovnicom najviše trebalo paziti, da se ti madžarizmi uklone i izbace, što bi se moglo postići na taj način, da se te riječi nabroje i korigiraju. Kao ključ toj gramatici dobro bi bilo sastaviti laku čitanku, koja bi sadržavala naše narodne pripovijetke i pjesme, a i kraće novele ili pripovijetke hrvatskih pisaca. Svakako bi najbolji pomagač bio jedan list, koji se mora što prije opet osnovati, jer bi taj najbolje služio za čišćenje i širenje hrvatskoga jezika, a bio bi i središte, oko kojega bi se kretao sav kulturni i nacionalni rad među Bunjevcima. Jedan je bunjevačko-hrvatski list prijeka potreba već zato, da bude ustuk »Našim Novinama« koje, kako sam već spomenuo, direktno provode madžarizaciju Bunjevaca, donoseći u svojim brojevima izvještaje madžarskih kulturnih društava i prijevode madžarskih pjesnika i pripovjedača. O knjigama ne ću opširno da govorim jer držim, da bismo ih za prvi početak i u tu svrhu mogli dosta skupiti među nama i da bi svatko vrlo rado dao svaku svoju izlišnu knjigu braći Bunjevcima. Osim toga, morali bismo po primjeru drugih prosvjetnih društava osnovati nekoliko knjižnica po svim mjestima, u kojima nastavaju Bunjevci. Uvjeren sam, da bi nas i sami Bunjevci uvelike potpomogli u tom radu.

Pored toga svega, morali bi svoju najveću pažnju posvetiti tome, da Bunjevci dobiju svoju školu, jer bi nam tek ona stvorila zdravu narodnu bunjevačku inteligenciju. Bunjevačku bi mladež trebalo privući u hrvatske srednje i više učevne zavode na dalju naobrazbu. Osobito bi nam bilo nužno, da među Bunjevce pošaljemo takove pučke učitelje, koji su svoj učiteljski studij absolvirali na našim preparandijama, čemu ne bi moglo biti nikakvih zapreka, jer bi bunjevačke škole kao i sve druge nemadžarske bile konfesionalne, kojima bi samo Bunjevci upravljali. U tu bi svrhu bilo najbolje odgojiti takav učiteljski stalež, koji bi se sastojao iz samih Bunjevaca. U pitanju se školskom — za njegovo ostvarenje — trebaju na prvom mjestu da angažuju naši vodeći politički krugovi, onda naša inteligencija i omladina. Po mom bi mišljenju bilo uspješno obrazovati jedan nacionalno-prosvjetni odbor, u kojemu bi sva tri navedena staleža bila zastupana i kojemu bi bila zadaća, da sa Bunjevcima stupi u najbliži saobraćaj i da zajednički izrade jedan radni plan. Taj bi se odbor morao da brine i oko osnivanja i propagande drugih društava kao pjevačkih, tamburaških, gimnastičkih, antialkoholnih, osobito pak oko osnivanja gospodarskih društava i zemljoradničkih zadruga.

Još bi se o raznim pojedinostima, o načinu i taktici i o samoj propagandi dalo mnogo govoriti, ali za sada smatram to suvišnim, jer ako bunjevačko pitanje bude našlo onaj odziv, koji je nuždan za njegovo rješenje, to će onda o svakoj pojedinosti i najmanjoj sitnici biti govora. Toliko kao odgovor na Vaša »nekoja razjašnjenja«. Ne znam kako će Vas se dojmiti i kako ćete ga shvatiti, pa sam zato i prinužden upozoriti Vas, da me nikakva zla namjera ne vodi, nego samo želja, da putem i ada, ali stvarnoga i ozbiljnoga, dođemo do cilja. Svi smo za to pozvani, a i dužnost nam je da se brinemo za našu bunjevačku braću, jer su našeg roda i plemena.

Vidi još[uredi]

Izvor[uredi]

Mihovil T. Tomanić, O nacionalizovanju Bunjevaca, Hrvatska njiva, br. 24, str. 424.