Kralj Vukašin/11
| ◄ ПОЈАВА V | POJAVA VI | ПОЈАВА VII ► |
POJAVA VI
Jelena i Vidoje.
JELENA:
Stani; ovdje, noću, šta tuguješ?
Bijedniče, kakvoj ljutoj brizi
Tražiš konac u proždernoj vodi?
VIDOJE:
Vječni Bože! varam li se, il’ si
Ti, carice?
JELENA:
Ja sam, i evo ti
Zapov’jedam da već ne pokušaš
Iz ruka se mojih istrgnuti.
Ko si? kaži; tvoj glas mi je poznat,
Al’ u mraku ne razbiram lice.
VIDOJE:
Ti, ti glavom, Uroševa mati,
Da Vidoja od smrti zadržiš?
JELENA (pušta ga):
Proklet bio! ti si? I ovdje te
Kob nemila na me nanijela?
Ho! u mjesto da zadržim tebe,
Trebalo je da t’ u vodu gurnem.
VIDOJE:
I sto puta bićeš nemilija
No što bijah, ako me ne pustiš.
JELENA:
Ne, kazniti treba nu i spasti
Tvoju dušu; ni po što joj ne dam
Da t’ iz t’jela pobjegne tol’ brzo.
Nek je griža polagahno jede,
K’o i mene ljuta žalost. Žžvi
I da slušaš moje strašne kletve,
I da Boga za oproštaj moliš.
Konjanici, čuvajte ga tamo. —
Više žalim toga nesrećnika
No što mrzim. Kad mu život spasoh,
Nek i dalje uz nas mirno žive. —
Oh, moj Bože!
U bujici krvnih mojih djela
Bar milošću jedno nek zasija.
Vaj! bijah li ja rođena na to
Da u krvi do koljena gazim,
I to cvjetno Dušanovo carstvo
Da pretvorim u užasno groblje?...
Ne, to nije moje djelo, nije,
No za rukom krvavom Mrnjavca
Nikdo sjeme strašne kazne, koju
Bog nad Srb’ma preko mene vrši.
Nek se zbude presuda nebesa.
|