Istorija savremene civilizacije 2

Izvor: Викизворник
ISTORIJA SAVREMENE CIVILIZACIJE
Pisac: Šarl Senjobos


DRUGA GLAVA
Kolonijalna uprava u XVIII stoleću.

Evropske naseobine u XVI i XVII stoleću.[uredi]

Monopolski način upravljanja.[uredi]

Pet evropskih sila, koje su imale svoju mornaricu na Atlanskom Okejanu, imale su od XVI stoleća i svojih naseobina, a Francuska i Engleska još i dalje su ih umnožavale.

Sve su države tada imale podjednaka načela o zadatku tih naseobina i istovetan način upravljanja. One nisu smatrane kao prazne, nenaseljene oblasti, podobne da prime one stanovnike koji nemaju od čega da žive u svojoj materinskoj otadžbini. Evropa bejaše još slabo naseljena, tri puta manje nego danas: većina zemalja nemađaše dovoljno stanovnika ni za obrađivanje svoga vlastitoga zemljišta, od kojega je jedan deo ostajao neobrađen, a nijedna nije bila toliko naseljena, da bi zbog toga bila u nezgodnom položaju. Vlade, zauzimajući zemlje Novoga Sveta, samo su mislile na koristi koje su one od tud mogle crpsti. Najviše su se tražile tropske zemlje, koje su davale najskupocenija jestiva, začine, šećer, pamuk, kafu i dr. Najzdravije zemlje Severne Amerike ostale su nezauzete sve do XVII stoleća, i niko nije hteo zemlje u Australiji.

Naseobine bejahu državna dobra, koja je država eksploatisala za svoj račun. Vlada je nastojavala, da sve koristi zadrži za sebe; ona je dakle načelno pretpostavljala da samo ona ima prava iznositi proizvode iz svoje naseobine. Holanđani, kao gospodari Sundskoga Ostrvlja, zabranjivahu Evropljanima da se tu iskrcavaju; kako su hteli da samo oni zbiraju začine, to dopuštahu da se ti začini (drveta i bilje) gaje samo na nekoliko ostrva, koja im je bilo lako nadziravati; oni su tu bili podigli i tvrđavice, da odbijaju krijumčare, a guverneri (upravnici) su obilazili ostalo ostrvlje radi čupanja začinskoga šiblja, koje bi poniklo i bez gajenja.

Kad se u XVIII stoleću naseobine stadoše jače naseljavati, onda doseljenici počeše izvoziti u Evropu proizvode sa svojih poljskih dobara (plantaža), a iz Evrope uvoziti prerađene predmete, koji su im bili potrebni za njihovu upotrebu. U ovoj trgovini vlada uoči jedan nov izvor za svoje dohotke, pa zadrža za sebe pravo da od naseobinaca kupuje njihovu robu i da im prodaje prerađene predmete. Ona objavi da je trgovina s naseobinama državna svojina, i to je osnovno načelo monopola.

Trgovačka društva (kompanije).[uredi]

Vlada nije sama sobom eksploatisala svoj monopol, nego ga je ustupala privatnim licima, koja su se organizovala kao društva (kompanije). Za ugled je služila Indijska Kompanija, osnovana u Holandiji 1602. godine. — Holanđani u XVI stoleću odlažahu u Lisabon, da kupuju indijsku robu. Posle njihove pobune Filip II zabrani im svako trgovanje s Portugalijom; holandski brodovi počeše ići da robu traže neposredno u indijskim pristaništima. To je bilo opasno preduzeće, jer su Portugalci sa evropskim trgovcima, koji brode po Indijskom Okejanu, postupali kao s gusarima. Pojedina privatna lica nisu bila dovoljno bogata, da sama urede ovu trgovinu po zemlji nepoznatoj i neprijateljskoj; bila je potrebna ratna flota, sposobna da se bori s portugalskim brodovima, i čitava družina agenata, koji će obaveštavati trgovce i graditi ugovore sa urođeničkim knezovima. — Privatna lica i gradovi iz Holandije, koji su hteli u ovom preduzeću baciti novac na kocku, udružiše svoje kapitale. Tako se stvori više trgovinskih komora. Svaka je za se kupovala i opremala svoje brodove, ali su sve bile udružene u jednu kompaniju (društvo) sa sedam direktora, koje je vlada postavila, i kojima je bio zadatak da upravljaju zajedničkim poslovima, t. j. da izdržavaju ratnu flotu i vojsku i da s knezovima ugovaraju u ime Kompanije. Vlada dade toj Kompaniji monopol trgovine sa Indijom, a Kompanija nije primala u svoja pristaništa drugih brodova osem svojih.

Kapital je bio podeljen na 2153 akcije ili udela (svaka po 3000 florina)[1]. U početku je Kompanija slabo trgovala: između 1611. i 1634. godine. u 24 godine, bilo je 13 godina u kojima Kompanija nije mogla dati nikakve dividende svojim udeoničarima. Ali ona najzad uspe da Portugalcima otrgne ostrva sa začinima i trgovinu sa Indijom; i tad je imala 7 guvernera i jednoga vrhovnoga guvernera (u Bataviji)[2].

Ovaj uspeh podstakne i druge države, da organizuju slična udruženja, dajući im zemlju u svojinu i monopol trgovine. Engleski kralj obrazova Severoameričku Kompaniju, koja dobi svu obalu između 41. i 45. stepena, Kompaniju Mesačuzeckoga zatona i Kompaniju zatona Hedzenskoga. — U Francuskoj vlada razdeli trgovinu celoga sveta povlašćenim kompanijama: Istočnoiidijskoj Kompaniji (1604.), za tim Kompaniji Zapadne Indije, Ostrva Sv. Hristifora Barbadskoga (1626.), ili Ostrva Američkih, Zelenogrebenskoj (1639.), Gvinejskoj (1634.), Belogrebenskoj (1635.), Istočnoj i Madagaskarskoj (1642.), Severnoj (1665.), Levantskoj (1671.), Senegalskoj (1679.) i t. d. Mnoge su propadale i bivale preuređivane. Računa se, da je do 1769. god. bilo 55 monopolskih kompanija, većinom francuskih, koje su ispropadale.

Portugalske naseobine.[uredi]

Portugalci su osnovali svoje naseobine jedino radi trgovine, i bejahu se ograničili samo na to, da zauzmu i utvrde nekoliko pristaništa. Njihovi ratni brodovi služili su im u isti mah i za odbijanje drugih brodova i za prenošenje u Lisabon robe sa Istoka (začina, pamučnoga tkiva, svile, porculana, slonovače i t. d.). Privatna lica mogla su ići u Indiju samo s dopuštenjem države; slabo se vršio promet trgovinske robe, jer su Portugalci više voleli da prodaju skupo, nego da prodaju mnogo. Činovnici, koji su se postavljali samo na tri godine, težili su za tim da se brzo obogate, upravljali su rđavo, delili su pravdu za novac (t. j. uzimali mito) n pojedincima zabranjivali trgovanje. Ovaj je sistem malo donosio, a pri tom je bio skup. Jedan Englez, koji je bio poslat u Indiju, da zasnuje trgovinske odnose, pisao je 1613. godine: „Portugalci su držanjem vojnika, pored svih svojih lepih mesta u kojima su, dovedeni do prosjačenja”.

Portugalska naselja na afričkim obalama bejahu apsane, kuda su se slali osuđenici na zatočenje, i robovski trgovi, gde se vodila trgovina s crnačkim robljem. Pristanište Loanda ispraćalo ih je oko 70 000 godišnje.

Brazilijska naseobina, jedna od najplodnijih zemalja na svetu, za dugo je bila prezrena s toga, što ju je najpre valjalo obraditi. Osuđenici i prognani Jevreji najpre odneše tamo šećernu trsku; pustolovi su obdelavali rudnike po unutrašnjosti i osnovali naseobinu Svetoga Pavla bez ikakva vladina mešanja u to; i u XVIII stoleću Paolisti (Paolistas, Pavlićani) su činili jedan nezavisan narod.

Španske naseobine.[uredi]

Španska vlada, koja bejaše zauzela prostrane oblasti u Americi, nije želela da stvara novu Španiju, naseljenu Špancima, nego je samo htela da uveća imaovinu kastilijskoga vladalačkoga doma i da neznabožačke divljake obrati u pravu veru (hrišćansku). Naseobine su bile kao jedno veliko i zatvoreno privatpo imanje. Za odlazak u Ameriku Španac je najpre morao dobiti od države dopuštenje; pre nego što će se pustiti kakav brod da otputuje, gospodar broda morao se zakleti, da na brodu nema drugih ljudi osem onih koji imaju dopuštenje. Da bi se dobilo dopuštenje, valjalo je navesti i dokazati „dovoljno razloga za putovanje”, valjalo je biti iz katoličke porodice, u kojoj kroz poslednja dva naraštaja niko nije bio osuđen od inkvizicije; pa ipak to dopuštenje često nije davano na duže od dve godine.

Dopuštalo se da se u naseobinama naseli samo vrlo mali broj Španaca; 1550. godine još ih nije bilo više od 15000. Tako španska Amerika ostade naseljena poglavito starosedeocima i crncima. Još i danas su svi stanovnici Paragvaja i Gornjega Pera indijanci, a tri četvrtine Meksikanaca su melezi (metisi). Jezuitski misiopari bejahu ustanovili u Kaliforniji i Paragvaju indijanska sela (redukcije), u koja su bili zabranili pristup belim ljudima.

Vlada se nije trudila da primami obrađivače zemlje, ili druge kakve radnike. Ona je sebe bila proglasila za vlasnika svega zemljišta i zemlju izdelila na prostrane baštine (domene), koje je razdala kraljevim ljubimcima. Grof od Valensijane imađaše zemalja, koje su cenjene naviše od 25 miliona, i jedan rudnik, koji mu je godišnje donosio 1,500000 dinara! Na ovim su baštinama radili samo indijanci i crnci. „Obrađivanje zemlje prezire se, — veli jedan putnik iz XVIII stoleća, — svaki hoće da bude gospodin i da živi u besposličenju”. Španci se zbijahu po gradovima. To bejahu posednici imanja, činovnici, advokati, spekulanti i kaluđeri. Mnogi su bili i drugorodni sinovi iz plemićskih porodica, koji su došli u Ameriku, da tu žive nobl (tj. kao plemići), a da ne rade. To je bila jedna od tri karijere španskoga plemstva; poslovica je govorila: „Izberi ili more, ili crkvu ili kraljevu kuću”. U Limi je među belima bila jedna trećina plemića, a 45 porodica markiskih ili grofovskih.

U ovim je naseobinama sve bilo uređeno po ugledu na Španiju; tu je bilo majorata[3], desetaka, inkvizicije, cenzure za štampane spise (komesari inkvizicije mogahu u svako doba ući u svaku kuću, da traže zabranjene knjige). To bejaše staro društvo u novoj zemlji, i vlada je gledala da ne dopusti da se ono menja. Ona je marljivo odbijala strance: do polovine XVII stoleća svaki je strani brod smatran kao gusarski i mornari, koji iziđu pa kopno, pogubljivani su ili slati na teške radove u rudnicima. Pošto je zabrana skinuta, inkvizicija je i dalje odbijala strance kao nekatolike (inoverce). Vlada nije imala vere čak ni u belim ljudima koji su rođeni u Americi (koje nazivahu kreolima). Ona im ne htede dopustiti da se obrazuju. U jednoj besedi gimnazijskim učenicima u Limi vicekralj veli: „Naučite čitati, pisati i izgovarati svoje molitve, to je sve što jedan Amerikanac treba da zna”. Ona im nije htela dopuštati ni da upravljaju. Sva mesta u državnoj službi davata su „starim Špancima”. Od 160 vicekraljeva nađeno je da su samo četvorica kreoli, a od 369 američkih vladika, do 1673. god., bilo je samo 12 kreola. Da bi omela kreole, da sporazumno rade, vlada je zadržala nejednakosti među „ljudima plave krvi” (belima) i „ljudima obojenoga lica” (indijancima, crncima i melezima).

Država je za sebe zadržala monopol trgovine; stanovnici naseobina mogahu prodati svoju robu i kupiti prerađene predmete samo kod trgovaca koji imaju povlasticu. Kako je Amerika bila pronađena i zauzeta u ime kastilijske kraljice, to je i trgovina sa Amerikom pripadala kruni kastilijskoj i mogla se obavljati samo u kakvom kastilijskom pristaništu. Sva dobra španska pristaništa zavisila su od aragonske kraljevine, ali svaki brod, koji polazi za Ameriku, morao je, pod pretnjom da će biti uzapćen a njegov gospodar pogubljen, preći na Sevilu; to je bilo jedno pristanište osrednje vrednosti, ali jedino koje je pripadalo Kastiliji.[4] Tu je 1513. godine bila ustanovljena jedna trgovinska kancelarija; zvaničnici su pregledali brod pri polasku, upisivali ga u spisak i davali mu patent, to jest pismeno ovlašćenje da putuje. Godine 1720. monopol bi prenesen u Kadiks. Brodovi su odlazili samo u društvu (u karavanima) i istovarivali se svi u jednom istom pristaništu. Išla su po dva karavana na godinu, jedan za Verakruc, gde se sticaše trgovina iz Meksika, a drugi (galioni) za Kartagenu i Porto-Belo, gde je morala dolaziti cela Južna Amerika, da uzme što joj treba, na čak i naseobina iz Vuenos-Ajresa. Admiral galiona i guverner Paname određivahu cenu svakoj trgovinskoj robi. Trgovci, koji su sačinjavali povlašćene kompanije (društva), kupovahu robu iz naseobina po niskoj ceni, a prodavahu proizvode evropske industrije, naročito gvožđe i čelik, s dobitkom po 100 do 300 na sto. — Karavani niti su mogli snabdeti naseobine potrebnim namirnicama, niti su im davali mogućnosti da proture svoju robu, a međutim, bilo je zabranjeno da se išta proda ili kupi u stranaca. Krijumčarenje je smatrano kao jeretištvo i sudio mu je inkvizicijski sud. Ali kako se bez krijumčarenja nije moglo, to se ono i vršilo u veliko; strani su se brodovi koristili poglavito ratom, te dolazili i istovarivali svoju robu; od tud ona čudnovata pojava, da se trgovina španskih naseobina umnožavala u ratio doba. Godine 1713. pobeđeni španski kralj bi primoran, da sa engleskom vladom potpiše ugovor asijentski,[5] kojim dade Englezima pravo, da samo oni trguju crnačkim robljem u španskim naseobinama, i dopusti im, da svake godine šalju na trg u Porto-Belo po jedan brod od 500 topa, natovaren engleskom robom. Ovaj brod postade pravo stovarište; op je stalno stojao pred gradom, dok su drugi engleski brodovi išli, te uzimali robu sa Jamajke p Sen-Dominga, i tako neprestano obnavljali njegov tovar. — Trgovina preko galiona, koja je dostizala 15000 tona, bejaše 1737. godine spala na 2000 tona.

Holandske naseobine.[uredi]

Holanđani su bili stvorili svoju mornaricu idući da love haringu po Severnom Moru. U XVII stoleću oni su imali više trgovačkih brodova nego ikoji drugi narod u Evropi; oni iđahu u strana pristaništa prenoseći robu iz jedne zemlje u drugu i stoga su ih nazivali pomorskim kiridžijama. Holandske su naseobine bile naseobine trgovinske;[6] one su pripadale velikoj Indijskoj Kompaniji, koja ih je otrgla od Portugalije.

Za svoju trgovinu sa Indijom ova kompanija, poučena neuspehom portugalskoga upravnoga sistema, uze drukčiji, ovome suprotan način postupanja. Opa poruši portugalske tvrđave, pa se smesti u otvorenim pristaništima, bez utvrđenja i bez vojske; ona održavaše prijateljske odnose s gospodarima dotične zemlje, držeći se povučeno od politike i ne tražeći da njihove podanike obraća u hrišćanstvo; ona je primamljivala domorodne trgovce kupujući im po dobru cenu njihovu robu, a prodajući im evropske proizvode s niskom cenom. Njeno je načelo bilo da se zadovoljava malim dobitkom. Na taj je način opa imala od trgovine koristi, bez troškova oko zauzimanja i držanja naseobina. Ona zabranjivaše svojim činovnicima da trguju za svoj račun, ali im je dobro i uredno plaćala. —Pošto postade velika sila, Kompanija se malo po malo povrati na trag drugih vlada. Ona istrebi gotovo sve starosedeoce Molučkih Ostrva, poseče gomile Kitajaca na Javi (1740.) i nagna ternatskoga[7] kralja na pobunu, hoteći ga primorati da počupa i poništi karanfil sa. svojih zemalja. Ona primora brodove, koji se iz Indije vraćaju u Holandiju, da plove oko Orkadskih Ostrva, umesto da idu kanalom La-Manšem, a brodove, koji odlaze u Indiju, da idu na Bataviju, te da se tu podvrgnu pregledu. Kompanijski zvaničnici stadoše trgovati za svoj račun; oni činjahu veći obrt nego i sama Kompanija i pretovarivahu njene brodove svojom robom. Kad kralj Holandije postade glavni direktor Kompanije (1748.), onda su administratorska zvanja davata ljudima, koji se nisu ni bavili tim poslovima. Kompanija se najzad grdno zaduži; godine 1794. imala je pasive (tj. plaćanja) 127 miliona, a aktive (kapitala) samo 15 miliona florina.

Francuske naseobine.[uredi]

Francuska je naseobina bila uređena kao i kakva provincija. Oni koji žive u naseobini nisu imali prava, da sami sobom upravljaju; intendant, svemoćan kao i u Francuskoj, rešavao je i najneznatnija pitanja. U Ameriku se prenela cenzura pa spise i versko gonjenje; nikakav protestant nije priman u naseobine; tu je bio ustanovljen desetak za sveštenstvo i feud (baštinu) za plemiće. Naseobinci nisu imali više političke ni verske slobode nego li stanovnici kraljevine. — Osem toga, kako trgovina bejaše data u monopol jednoj povlašćenoj kompaniji, to im je bilo zabranjeno da podižu fabrike, i oni su morali kupovati predmete, koje su im slale fabrike iz Francuske, obično proizvode najgore vrste (škartirane), koje su im prodavali vrlo skupo. Oni su mogli kupiti ili prodati samo kod kompanijskih agenata.

Pored ovakvoga načina upravljanja nije moglo biti drugih naprednih naseobina osem plantaža na Antilima, a osobito na Sen-Domingu, gde su kreoli za rad upotrebljavali crnačko roblje. Kanada, čija je oblast velika koliko Evropa, imađaše 1682. godine samo 10000 duša, 1744. g. samo 54000, a u vreme kad su je Englezi osvojili (1763.) 70000; danas kanadsko stanovništvo dostiže do 2.000000 duša.[8] Godišnji izvoz bejaše tada samo 1.700000, a danas je 280 miliona dinara.

Engleske naseobine.[uredi]

Engleska, koja se od kolonijalnih sila poslednja pojavila, imala je samo malih naseobina, rasturenih po obalama Severne Amerike. Kako ove male naseobine nisu proizvodile nikakvu skupocenu robu, to im je i vlada malo važnosti pridavala; ona se čak ne potrudi ni da ih uredi, pa ni da njima upravlja. Ova ravnodušnost bi uzrok, te se naseobine slobodno naseliše, — Na severu se naseliše poglavito gonjeni puritani,[9] koji dođoše u Ameriku u vreme Karla I, da mogu slobodno ispovedati svoju veru. Oni bejahu tu osnovali puritanske crkve, raskrčili zemljište i stvorili sebi u Americi novu otadžbinu, koju nazivahu Nova Engleska. To bejahu naseobine verskoga obeležja: „Ako kogod između nas, govorahu oni, veru smatra za jedno a ovaj svet za nešto drugo, onda taj nema duha pravoga Novo-Engleza”. — Na jugu zemlju bejahu zauzeli posednici plantaža, koji življahu kao seoski (poljski) plemići usred svojega crnačkoga roblja.

Bilo je trinaest naseobina, svaka sa svojom zasebnom upravom. Njih deljahu na tri vrste: 1. proprieterske ili vlasničke naseobine bile su svojina jednoga ili više privatnih lica, koja su ih od vlade dobila na poklon; dajući zemljište država se odricala i prava, da se meša u naseobinske stvari. Osam vlasnika Karoline, na priliku, imađahu pravo da postavljaju činovnike, da udaraju porez s pristankom naseljenika, da ratuju, da daju plemstvo itd.; — 2. Naseobine s povlasticom pripadale su kakvom povlašćenom društvu (kompaniji); — 3. krunske naseobine vladi. Ali su naseljenici svuda zadržali prava koja imaju Englezi: oni sami sobom upravljahu, odobravahu svoje poreze, uređivahu svoje verske stvari i mogaše im suditi samo porota (jury). Engleska se država njihovim stvarima zanimala samo u toliko, što im je postavljala guvernere.

Obrađivanje je zemlje bilo potpuno slobodno. Nenaseljene zemlje prodavane su onima, koji su ih hteli obrađivati; porodica Pena, osnivača Pensilvanije, prodavala je zemlje godišnje za 30 000 funata sterlinga. Na taj se način bilo stvorilo stanovništvo od engleskih maloposednika.

Sve do polovine XVII stoleća naseobincima je bilo slobodno da trguju, pa čak i sa strancima; trgovina se vodila poglavito preko Holanđana. No Dugi Parlamenat, da bi primorao Engleze da stvore svoju mornaricu, reši zakonom o plovidbi 1651. g., da u buduće nikakva roba ne može biti unesena u kakvo englesko pristanište, ako nije na engleskom brodu, ako taj brod nije opremio kakav engleski armater, ako brodom ne zapoveda engleski kapetan i ako na njemu nema najmanje tri četvrtine engleskih mornara. Tako on dade Englezima monopol trgovine sa engleskim naseobinama.

Indija.[uredi]

Indija bejaše u XVIII stoleću naseljenija od Evrope, ali ne sačinjavaše jedan narod i od pre mnogo stoleća stanovništvom njenim vladali su samo strani osvajači. Poslednja vladavina, koja je zasnovana u XVI stoleću, bila je vladavina jednoga tatarskoga vladaoca, Velikoga Mogula, nastanjenoga u Delhima, koji u XVII stoleću bejaše sastavio sve indijske zemlje u jednu državu. U XVIII stoleću ova je država već srušena, i u Indiji ne bejaše više druge vlasti osem negdašnjih oblasnih upravnika, koji bejahu postali nezavisni gospodari, i starešina pojedinih vojničkih četa, koji među sobom ratovahu s najmljenim vojnicima.

Francuska i engleska vlada bejahu osnovale u Indiji svaka po jednu povlašćenu trgovačku kompaniju. Ove dve kompanije (francuska i engleska) bejahu podjednako uređene; svaka imađaše na obali po nekoliko gradova, zaštićenih tvrđavama i snabdevenih magacinima; one tu izdržavahu trgovinsko, činovničko osoblje, nešto vojske i po jednoga upravnika (guvernera). Kompanije na taj način bejahu kao male države. U HVŠ stoleću, zarad odbrane svojih pritežanja, moradoše uzeti učešća u ratovima, koje među sobom vođahu mali gospodari te zemlje. U brzo se uvide, da jedne mala vojska, uređena i disciplinovana po evropskom načinu, može tući veliku uređenu vojsku i da se od indijskih vojnika može stvoriti izvrsna evropska vojska. Tada biše uređene sipajske[10] čete, sastavljene iz urođeničkih najamnika, pod evropskim oficirima i naoružane po evropski. To je bio pronalazak direktora francuske kompanije, Dipleksa, a engleska ga kompanija usvoji i njim se koristi.

Borba između Francuske i Engleske.[uredi]

U početku XVIII stoleća dve velike evropske sile, Francuska i Engleska, bejahu zapletene u jednu borbu, koja je imala da traje još više od jednoga stoleća. Godine 1688. Viljem Oranijevac, postavši kraljem Engleske, bejaše se stavio na čelo saveza evropskih država, da zaustavi osvajanje Luja XIV. Od tada Engleska ostade glavni protivnik Francuske, i u svima velikim ratovima, u koje je Francuska bila umešana, ona je među svojim neprijateljima nalazila i Englesku. Do Revolucije je bilo pet ratova između ove dve suparnice: 1. Augzburška Liga (1689.-97.), 2., za špansko nasleđe (1702.-13.),[11] 3., za austrijsko nasleđe (1740.-48.), 4., Sedmogodišnji Rat (1756.-63.) i 5., za nezavisnost Amerike (1776.-83).

Prva četiri su bila poglavito suvozemni (kontinentalni) ratovi, u kojima Engleska sudelovaše kao saveznica neprijateljâ Francuske (Austrije u prva tri, a Pruske u Sedmogodišnjem Ratu). Ali se rat prostirao i izvan evropskoga kopna, i svaka je od ove dve suparnice radila da uništi brodove i da osvoji naseobine one druge.

Ovi pomorski i naseobinski ratovi morali su imati posledica, na koje se tada upravo nije pi pomišljalo. U početku borbe Francuska je bila u nadmoćnosti. Njena je ratna flota 1677. god. imala oko 300 brodova, ne računajući brodove gusarske iz Dinkerka i Sen-Malo-a, koji su. se u vreme rata bavili hvatanjem engleskih trogovačkih brodova. (Tako su Englezi. za vreme rata sa Augzburškom Ligom, izgubili 4200 brodova; njihova društva za osiguranje pa moru ispropadaše).

Isto je tako Francuska bila padmoćnija i u naseobinama. Opa bejaše zauzela (u vreme Henrika IV) Kanadu i prostrane susedne oblasti, Novu Zemlju, Akadiju i Hedzenski Zaton, pa zauze i zemlje na ušću Misisipe (Lujzianu) i u dolini Ohija podiže tvrđave, koje vezivahu Kanadu s Lujzianom, to jest sliv Svetoga Lavrentija sa slivom Misisipe. Ona tako bejaše gospodar gotovo cele Severne Amerike. U Antilima je imala ne samo Martinik i Gvadelupu, nego i više drugih ostrva, koja su joj otrgnuta, kao ostrvo Svete Lucije, Dominik, Tabago itd. Ona bejaše zadobila n zapadni deo velikoga ostrva Sen-Dominga, Hajti, i tu počela stvarati velike plataže šećerne trske. — Osem toga, ona imađaše i francusku Gujanu i Senegal. — Ona bejaše pokušala da zavlada i velikim ostrvom Madagaskarom; naselja, koja osnova Kolber, ne biše duga veka, ali u početku HUŠ stoleća dva susedna ostrva, Reinion (Ujedinjenje) i Ilj-de-Frans (Francusko Ostrvo), postadoše napredne francuske naseobine. — U Aziji je Kompanija Istočne Indije imala svojih naselja u više gradova. Tako Francuska imađaše prostrane oblasti, istina skoro puste, ali koje bi se malo po malo naselile i koje bi danas sačinjavale jedno prostrano kolonijalno carstvo francusko.

U to isto doba Engleska imađaše svoje naseobine samo na istočnoj obali Severne Amerike, zatvorene sa zapadne strane francuskim pritežanjima na Ohiju, u Antilima ostrvo Jamajku, i u Indiji samo dve trgovačke kuće, u Bombaju i Madrasu. Ništa tada ne nagoveštavaše da će Engleska postati velika pomorska i kolonijalna sila; ona tada još ne bejaše ni trgovinska ni industrijska zemlja, kakvu je mi danas poznajemo, a ni mornarica joj ne bejaše nadmoćnija od mornarice francuske.

Ratovi HUŠ stoleća pokvarili su ravnotežu i dali su Engleskoj pomorsku i kolonijalnu nadmoćnost. Utrehtskim Mirom (1713.) Francuska, koja je svojim porazima na kopnu bila potpuno upropašćena i postala nesposobna, da izdržava ratnu mornaricu, ustupi Akadiju, Novu Zemlju i Hedzenski Zaton. No njoj još ostade najbolji deo njenih pritežanja. Francuska Kompanija bejaše počela osvajanje Indije, a ratna mornarica bejaše opet obnovljena i slavno se takmičila s mornaricom engleskom (1740.—48.), kad rat po novo otpoče (1756.).

Ni u jednoj ni u drugoj zemlji državnici ne pojimahu pravu važnost, koju bi moglo imati jedne kolonijalno carstvo. Naseobine su se u ovo doba gledale samo kao pritežanja ili baštine sa kojih se može zbirati kafa, indigo, šećerna trska itd., i najviše su se cenili Antili. Prostrane oblasti u Severnoj Americi izgledahu kao da su beskorisna pritežanja, a vlada nije ni marila da vidi svoje podanike, kako se sele u naseobine; ona je više volela da ih čuva u zemlji. Niko tada nije verovao, da bi bilo korisnije za Francusku, da ima i onamo preko okeana milione Francuza. Jedan ministar Luja XV, d'Aržanson, govorio je, da bi on, kad bi bio kralj Francuske, sve naseobine dao za jednu glavicu od čiode, a Volter nalažaše da je smešno, što Francuzi i Englezi ratuju „za nekoliko jutara snežne zemlje”, kako je on nazvao zemlje na Ohiju.

Engleska u to doba dobi za ministra Viljema Pita, koji predviđaše važnost ovih tako prezrenih naseobina. On hoćaše da Engleska postane prva pomorska sila na svetu, te da bi i engleski brodovi bili jedini brodovi za vođenje trgovine. Engleska se industrija bejaše počela razvijati, i njoj su bili potrebni izvozni trgovi; veliki engleski trgovci potpomogoše Pita i izradiše, da skupština odobri vrlo velike sume, koje su mu bile potrebne, da uništi francusku mornaricu i osvoji njene naseobine. Francuska mornarica bi uništena; ministar marine izjavi, da brodovi, koji su još bili preostali, nisu više kadri da se opiru Englezima i prodade ih privatnim licima. Engleska mornarica postade gospodar mora i mogade zauzeti francuske Antile, koji bejahu ostavljeni bez odbrane.

U Severnoj Americi francuski lovci iz Kanade, udruženi sa Indijancima, najpre bejahu odbili mnogobrojnije engleske doseljenike. Ali Englezi dobiše pomoći od svoje vlade, dok francusko ministarstvo ostavi Kanađane samim sebi, i oni moradoše podleći u borbi s mnogobrojnijim neprijateljem. — U Indiji, direktor Francuske Kompanije, Dipleks, bejaše zadobio dosta oblasti, no Kompanija popusti nagovaranju sa strane, da napusti ta zavojevanja i da Dipleksa pozove u Francusku. To je bila jedna čisto trgovačka kompanija, koja je gledala samo na stvarnu korist, to jest da svoju imaovinu pretvori u novac, a vlada se opet umeša i izjavi da Dipleks nije u pravu (1754.)[12] Posle četiri godine Engleska Kompanija poče osvajati bengalsku oblast i napadati pritežanja Francuske Kompanije. Vlada pokuša da ih brani, ali s nedovoljnom snagom. — Po Pariskom Ugovoru (1763.) Francuska ustupi Engleskoj Kanadu i više antilskih ostrva, a Španiji Lujzianu i obveza se, da više ne drži vojsku u Indiji. To je značilo da se Francuska za u buduće odriče kolonijalnoga carstva.

Englesko kolonijalno carstvo.[uredi]

Engleska nasledi Francusku u Americi i Indiji. Ona je sad bila gospodar cele Severne Amerike, čak do Meksika, a nastavi i osvajanje Indije. Akcionari (članovi) Francuske Kompanije hteli su da se Kompanija zanima samo trgovinskim poslovima i bejahu izradili, da se opozove Dipleks, kome se zameralo što je Kompaniju upleo u skupocene ratove. Engleska Kompanija ostavi svojim činovnicima odrešene ruke za rad, i Kliv samo u jednoj bitki zadobi celu kraljevinu Bengalsku.

Činovnici, postavši najedanput gospodari jedne zemlje od 60 milijona duša, stadoše njom upravljati potpuno neograničeno, upravo tiranski: opljačkaše stanovnike i stekoše grdno blago, pa se potom vraćahu u Englesku, da tamo razviju raskoš kao kakav istočnjački gospodar. Njih prozvaše nababima. Ta je sablazan bila tolika, da 1773. godine, kad dođe vreme da se Kompaniji obnove povlastice, koje su bile date samo na dvadeset godina, engleska vlada zadrža za sebe pravo, da postavlja glavnoga guvernera, a Kompaniji ostavi samo monopol trgovine. Glavni guverneri produžiše osvajanje za račun Kompanije, koja najposle u XIX stoleću postade jedini gospodar Indije.

Na prvi pogled izgleda čudnovato, da se jedna zemlja od 200 milijona duša podâ, da je osvoji jedno društvo stranih trgovaca. To je došlo odtud, što u stvari indijsko stanovništvo nije bilo jedan narod; to je bio skup naroda, od kojih su jedni bramani, a drugi muslimani, koje ni vera, ni poreklo, ni vlada, jednom reči ništa ne vezivaše ujedno, i koji nemađahu nikakva razloga da rade zajednički. Masu stanovništva sačinjavahu miroljubivi zemljoradnici, naviknuti na večito tuđinsko ugnetavanje. Tu nije bilo nezavisnih naroda, nego samo nezavisnih gospodara. Indijska je Kompanija bila jedan gospodar, koji se bori s drugim gospodarima, i ona ih je sve pobedila, jer je samo ona raspolagala uređenom vojskom.

Pobuna engleskih naseobina u Americi.[uredi]

Osvojenje Kanade izmeni položaj onih trinaest engleskih naseobina u Americi; od tada one nemađahu više da se boje napada s francuske strane, pa im ne bejaše više ni Engleska potrebna, da ih brani. Stanovnici naseobina prestadoše se osećati štićenicima engleske vlade i počeše se tužiti na ugnetavanje. Trgovinu je u naseobinama uređivao engleski parlamenat; on je određivao veličinu dažbina, koje je morala plaćati svaka roba; on je zabranjivao trgovanje nekom robom, pa bilo da je ona uvožena ili izvožena. Naseobinci nikad pre nisu protestvovali protiv ovoga parlamentovoga prava, ali ni Engleska nikad nije zahtevala od naseobina, da plate kakav porez.

Engleska vlada, opterećena vrlo teškim dugom, što ga učini za vreme rata, mišljaše da može po zakonu zahtevati od naseobinaca, da i oni u nekoliko uzmu udela u isplati troškova kraljevine Engleske. Naseobinci uložiše protest, navodeći kao razlog staro englesko pravo, da niko nije dužan platiti kakav porez, ako ga nisu odobrili njegovi predstavnici; međutim, naseobine nisu slale svoje poslanike u engleski parlamenat. Parlamenat pođe dalje i usvoji jedan mali porez pod vidom taksenih maraka (1764)[13]. No naseobinci sprečiše prodavanje hartije s tom markom, zlostavljajući svakoga, ko bi se god usudio da se primi prodaje, i razbijajući kancelarije (prodavnice) ovih hartija. Engleska vlada nemađaše tada u naseobinama svojih činovnika i ne mogaše zaštićavati skupljače tih prihoda, a ako pokuša da optuži kakvoga Amerikanca, porotnici ga oslobode. Parlamenat ukide taj zakon o taksama.

Godine 1767. vlada po novo udari porez, koji je imao da se plaća pod vidom carine na neke vrste robe (staklo, kožu, hartiju i čaj), kad se unose u Ameriku. Naseobinci po novo počeše slati žalbe i pretiti carinicima, a među sobom se dogovoriše da Engleze kazne tim, što neće više kupovati englesku robu. Najviše bejahu razdraženi naseobinci sa severa (iz Nove Engleske); u Bostonu su javno krijumčarili: jedan tovar vina sa Madere, koji je došao kao krijumčarska roba, pronesen je ulicama s pratnjom naoružanih ljudi. Vlada pokuša, da u Americi nastani vojsku, no kad se u Bostonu doznade da dolazi posada, stanovnici održaše zbor, na kojem rešiše, da nikakva vojska ne može ostati u naseobini bez njihova pristanka. A kad posada bi nastanjena, vojnici ne mogahu izići na ulicu, a da ne budu zlostavljani.

Vlada stuknu i ukide carinu, ali je ostavi na čaj, koliko tek da bi održala pravno načelo (1770.). Naseobine i dalje produžiše svoje odnose sa Engleskom. Ali naseobinci bejahu već naviknuti na samovlasno postupanje. Kad jedan brod, koji čuvaše obalu Rod-Ajlenda (Islanda), nasede, noću ga napade jedna gomila ljudi, koji su bili na osam velikih čamaca, te kapetan broda bi ranjen a brod spaljen, i pri svem tom što izvršioci bejahu poznati, niko nije hteo svedočiti protiv njih (1772.). Posle nekoga vremena Indijska Kompanija posla u Boston tri broda natovarena čajem. Jedna gomila ljudi, preobučenih u odelo indijanaca Mohavka, silom zauze brodove i baci u more 342 sanduka čaja.

Englezi, ražljućeni ovim drskim napadom, latiše se potrebnih sredstava protiv pobunjene naseobine: parlamenat oglasi da se bostonsko pristanište zatvori i promeni uredbu naseobine. Druge naseobine stadoše na stranu Bostona, potpisaše se i poslaše mu brašna i pirinča. Posle toga naseobinske skupštine narediše, dase skuplja vojska radi suzbijanja engleskih vojnika n poslaše svoje izaslanike u Filadelfiju, da se dogovore, kako da se uredi otporna snaga.

Nezavisnost naseobina.[uredi]

Stanovnici američkih naseobina malo po malo bejahu dovedeni dotle, da se silom odupru engleskoj vladi. (Prva se bitka dogodila 1775. god.). Ali ipak još ne bejaše reči o pravom ustanku: htelo se da se samo zaplaše Englezi i da se primoraju, da popuste, ali se nije želelo da se odvoje od Engleske. Trgovci su imali računa, da očuvaju svojstvo Engleza, jer im to dopuštaše, da trguju sa svima engleskim naseobinama. Vlasnici plantaža u južnim naseobinama, bogatiji ljudi iz središnih i severnih krajeva i svi bogataški redovi bejahu odani kralju i za njih bi odvajanje izgledalo kao nešto užasno. Ali se u Novoj Engleskoj bejaše stvorila jedna nova stranka, sastavljena poglavito od ljudi iz naroda, a predvođena ljudima od zakona, koja je htela rat i republiku. Ova je stranka bila u manjini, ali je radila silno. Njene čete stadoše krstariti po zemlji, progoneći sudije i zlostavljajući pristalice Engleske (nazivali su ih torijevcima, kao kraljevu stranku); jedan sudija i jedan carinik biše propušteni kroz katran i perje[14] (po amerikanskom običaju). Na taj način bude u većini naseobina zaveden nov način uprave.

Kongres izaslanika, što se sastade u Filadelfiji, bejaše podeljen na dve gotovo jednake stranke. Izaslanici iz severnih pokrajina hoćahu da se proglasi nezavisnost i da se konačno odvoje od Engleske; oni govorahu da se nikad više peće dobiti takva prilika, jer je bilo još mnogo naseobinaca, koji su ratovali i s Kanadom i koji su mogli sastaviti čitavu vojsku. Izaslanici pak iz južnih i središnih krajeva ne hoćahu republiku. Republikanska stranka uspe da promeni upravu u onim naseobinama koje se protivljahu. Tada se dobi jedna većina, koja glasanjem usvoji čuvenu deklaraciju (objavu) od 1776. godine, koju je sastavio Džeferson. U ovom aktu Kongres, naslanjajući se na prirodno pravo, nabraja dela kojima je kralj Engleske povredio prava Američana i objavljuje, da usled toga naseobine „treba da budu jedna slobodna i nezavisna država.”

Rat između Engleske n njenih naseobina bio je dugotrajan i s nejasnim izgledima na ishod. Engleski je parlamenat odobrio potrebnu sumu novaca za 55000 ljudi, ali engleska vlada gotovo nemađaše vojnika; opa je uzimala dobrovoljce, kupovala vojsku u mnogih nemačkih kneževa, pa upotrebljavala i indijance; dve godine su joj trebale, da sastavi vojsku spremnu za ratovanje. Ali kako da ratuje u zemlji, gde je valjalo prelaziti grdno velike puste prostorije, bez putova i životnih namirnica, vukući sve potrebne stvari iz Engleske? — Za dugo se engleske vojskovođe ograničavahu samo na zauzimanje primorskih gradova; jedna vojska pokuša da prodre dublje u unutrašnjost, no teškom glađu i neprestanim uznemiravanjem toliko bude iznurena, da se morade predati.

Joga je slabija bila vlada naseobinskoga Kongresa. Ona nemađaše nikakve zakonite vlasti; niti mogaše dići vojsku, ni udariti porez; skupština je svake naseobine skupljala i izdržavala svoju narodnu vojsku i često je nije htela staviti Kongresu na službu. Ona nemađaše drugih izvora osem uzapćivanja torijevskih dabara i papirnoga novca, koji bejaše stvorila; međutim, ovim je hartijama vrednost stalno opadala: 1778. godine one su već bile spale na 1/6 svoje nominalne (označene) vrednosti, a 1780. god. vredele su samo 1/50. Godine 1777. vojska kongreska bejaše svedena na 1500 ljudi, a ostali se bejahu razbegli, odnevši sa sobom i oružje. Kongres reši da se za vojsku upiše 65000 ljudi, ali mogade skupiti samo 15000; u svemu se oskudevalo; u nedostatku obuće mnogi su išli bosi i trag njihove vojske mogao se pratiti po njihovoj krvi. U septembru su po dva dana bili bez hrane, a u decembru su vojnici, nemajući pokrivača, morali provoditi noći oko vatre, Oficiri davahu ostavku, a oni, koji su već bili istupili iz vojske, nisu se više hteli vraćati. Glavni zapovednik Vašington pisaše Kongresu: „Može se govoriti o patriotizmu; mogu se iz stare istorije navesti i nekoliki primeri velikih dela, učinjenih pod uticajem toga osećaja: ali će se čovek prevariti, ako se osloni samo na patriotizam, da vodi dugotrajan i krvav rat.... Ja znam, da patriotizma ima, i da je on mnogo učinio u ovoj sadanjoj borbi, ali smem tvrditi, da se dugotrajan rat ne može voditi samo na tom osnovu.”

Američani bejahu nemoćni, da se brane od jedne uređene i dobro snabdevene vojske. Franklin i većina rodoljuba već očajavahu za uspeh. No ustanicima priteče u pomoć Francuska, koja im posla novaca, oružja i jedan puk vojske, i tako potkrepi ih, da produže otpor i pomože im da brane svoju zemlju. Francuska nemađaše neposredne koristi od ovoga rata; najmudriji ministri, Tirgo p Malezerb, hteli su da se izbegne mešanje u to. Ali Kongres bejaše poslao u Pariz veštoga pregovarača Franklina, koji se već bio proslavio pronalaskom gromobrana, i koji umede pridobiti javno mnenje i zainteresovati ga za američke republikance. Ministar Veržen, koji je uživao poverenje Luja XVI, gledao je u ovom ratu jedno sredstvo za oslabljenje Engleza, i Francuska stade na stranu Američana.

Sad je Engleska imala da se bori s Francuskom i s njenom saveznicom Španijom; valjalo joj je staviti pod oružje 300000 ljudi i čuvati se od iskrcavanja Francuza u Irsku. U parlamentu većina nepovoljno primi ovaj rat i primora kralja da primi mir. Engleska priznade nezavisnost Saveznih Država (1783.). — Francuska, koja bejaše podnela najveći deo ratnoga tereta, nije ništa tražila za sebe. Francuski pregovarači hteli su da se obezbedi imanje n sloboda onih Američana, koji su branili i englesku vladu i bili prebegli engleskoj vojsci. Kongres se zadovolji tim, što ih preporuči vladi svake naseobine posebno, ali ništa ne učini radi njihove zaštite. Republikanci ih ne htedoše primiti, niti im htedoše vratiti njihova uzapćena dobra; oni su zlostavljali one, koji bejahu ostali, i primoraše ih, da se isele. Ovim uzapćivanjem i iseljavanjem američko društvo bi preobraženo; starih odličnih i bogatih porodica Nove Engleske nestade, a na čelo društva istakoše se ljudi niskoga porekla, pristalice novoga poretka.

Kad se rat svrši, svaka naseobina po novo dobi svoju potpunu nezavisnost i stade se ponašati kao potpuno pezavisna država. Kongres nemađaše više nikakve vlasti; on je izdavao zapovesti, ali im se niko pije pokoravao. Izgledalo je da će se savez rasturiti. Oficiri, koji su hteli očuvati jedinstvo, stvoreno radi zajedničke odbrane, ponudiše Vašingtonu da mu predadu diktaturu, no on to odbi. Najzad, pristalice jedinstva uspeše da ubede naseobine, da im je potrebno da ostanu ujedinjene radi zaštite svoje trgovine, i godine 1787. bude uređena vlada Saveza Američkih Država. Svaka država zadrža za sebe „svoj državni suverenitet, slobodu i nezavisnost,” svoju unutrašnju upravu i nezavisne sudove. Ali sve države stupiše u jedan večiti, prijateljski savez „za svoju zajedničku odbranu”, i obvezaše se da jedna drugoj pomažu protiv svačijega nasilja. Kongresu, koji je sastavljen od izaslanika svih država, stavljeno je u dužnost, da se stara o vojsci i ratnoj mornarici, o odnosima sa stranim zemljama, trgovini i pošti.

Beleške[uredi]

  1. Florin je stari, talijanski zlatan novac iz Florencije (prvi put skovan 1252. g. — fiorino). Težina i vrednost mu se menjala prema vremenu i zemlji gde je docnije kovan. Najzad mu se vrednost zaustavila na austrijskoj forinti, koja vredi oko 2.45 dinara. Prev.
  2. Batavija je grad na ostrvu Javi (112.000 stanovnika). Tu je političko središte holandskih pritežanja u Indiji i Indijskom Okejanu i glavna izvozna tačka za začine, indigo i kaučuk. Prev.
  3. Majorat je nepokretno dobro, koje sa očevom titulom (u plemićskom staležu) nasleđuje najstariji sin, ili drugi koji srodnik (natu major). Prev.
  4. Isto je tako, u ono vreme, kad je španski kralj bio u isti mah i kralj Portugalije, bilo zabranjeno Portugalcima sa Molučkih Ostrva da trguju s Filipinskim Ostrvljem.
  5. Izrazom assiento Španci su zvali monopol trgovanja crnačkim robljem u njihovim naseobinama. Taj je monopol davan raznim kompanijama s tim, da plaćaju određenu taksu na svakoga uvezenoga crnca i da daju jedan deo stvarne dobiti. Utrehtskim ugovorom taj se monopol prenese na Englesku. Godine 1750. Engleska ga vrati Španiji, no ona ga nije više upotrebljavala kao monopol. Prev.
  6. Ostrva Kurasao i Sv. Evstatija služila su za krijumčarenje sa španskim naseobinama. Kap je bio odmorište za brodove koji idu u Indiju. Surinam je bila naseobina plantaža (tj. obrađenih polja), koja su obrađivali robovi.
  7. Ternat je malo ostrvo u severnoj grupi Molučkih Ostrva. Prev.
  8. Ceo savez, tako zvani Dominion Kanada, koji je danas pod Engleskom, ima nešto više od 4.500000 stanovnika, a više od 8 miliona kvadratnih kilometara. Prev.
  9. Puritani su engleska versko-politička sekta, koja je ponikla u XVI stoleću. Za vlade Stjuartove dinastije žestoko su gonjeni, te su se mnogi iselili u Ameriku. No oni su u obe engleske revolucije i u zbacivanju te dinastije igrali vrlo važnu ulogu. (Čuveni Kromvelj je vođ puritanski). Prev.
  10. Sipaj (cipaye, engleski sepoy, persijski sipahi) u Indiji znači vojnika, ratnika, koji je u službi evropljana a naročito Engleza. Prev.
  11. Za vreme prvo polovine vlade Luja XV najpre regent, pa posle i kardinal Fleri držahu se politike mira sa Engleskom.
  12. U vreme ratovanja Dipleks je utrošio mnogo svojega i prijateljskoga novca (13.000000 din). i osvojio prostrana oblasti sa 30 miliona stanovnika. Oduzeto mu je guvernerstvo na zahtevanje engleske vlade i nerazumnih članova Francuske Kompanije, koji su hteli trgovinu i dividendu, a ne pobede i novo neko kraljevstvo, kao da to kraljevstvo ne bi osnažilo trgovinu i povećalo dividendu. Dipleks se vratio u Francusku tako reći bez igde ičega. Molio je da mu vlada ili Kompanija vrati utrošeni novac, ali od traženja bi odbijen, te umre u krajnjoj siromaštini (1763.). Njegovim planovima koristili su se Englezi mnogo više nego Francuzi. Prev.
  13. Kao što su danas monopolisane hartije i računi s taksenom markom i državnim ili monopolskim žigom. — Prev.
  14. Onaj čovek, koji bude osuđen da pretrpi ovu kaznu, svuče se, sav se namaže katranom, pa se posle uvalja u perje.