Istorija novoga veka (L. Zrnić) G

Izvor: Викизворник
ISTORIJA NOVOGA VEKA
Pisac: Luka Zrnić


G. NAJNOVIJE DOBA.

Restauracija i romanska revolucija.[uredi]

Načela bečkoga kongresa. — Bečki kongres u povesnici XIX stoleća ima isti značaj kao vestfaltski mir u XVII stoleću. Na bečkom kongresu, kao prirodnom završetku evropskih zapleta, vladaoci i diplomati rukovođahu se izvesnim načelom i nisu se slagali među sobom. Proniknuti uopšte načelima legitimnosti, tj. povraćanjem zakonitih prava, narušenih od revolucije i Napoleona, oni niti su bili u stanju, niti su hteli povratiti vladavine svima zakonitim dinastijama, na primer, manjim kneževima u Nemačkoj, a nisu, opet, ni pokušali da to načelo rašire i na stare republike: Mletke, Đenovu, Dubrovnik, Holandiju i nemačke carske gradove; jer su to računali kao svršen čin i s nepoverenjem gledahu na republikanski oblik vladavine. Ujedno je zaključeno da se nagrade vladaoci koji su najviše doprineli Napoleonovu obaranju, a da se kazne oni koji su smetali saveznicima (danski). Najzad diplomati nađu za potrebno da se nemirna Francuska ogradi uveličavanjem susednih država. Pri predrugojačavanju evropske mape, bečki se kongres zanimao i političkom ravnotežom, ali pri tom nije uzimao u račun načelo narodnosti.

Tvorevine bečkoga kongresa. — Bečki kongres učini prilične granične izmene. Rusija iziđe iz borbe uveličana Finskom (1809), Besarabijom (1812) i velikim delom Varšavskoga hercegstva pod nazivom: Poljska — kraljevina. Aleksandar I htede uzeti celu Poljsku, ali morade ustupiti Poznanj Pruskoj, a Austriji - one izgubljene (1809) delove Galicije, osim Krakova, koji s okolinom posta slobodan grad. Austrija još dobi Tirolsku, Salcburg, Lombardiju s Venecijom, Parmom, Modenom i Lukom i Dalmaciju, a Pruska izgubljene oblasti po tilzitskom miru, skoro polovinu Saksonske s trećinom stanovništva i veliku oblast na Rajni. Ponovljena je pređašnja kraljevina Sardinija, kojoj su prisajedinjene Savoja i Đenova. Napuljska se kraljevina povrati staroj dinastiji (Mirat streljan), obnovi se Papska država, a Toskana se ustupi bratu austriskoga cara. Na ovaj način Austrija posta glavnom silom u Italiji. Na francuskoj je granici stvorena kraljevina Niderlandska od Holandije i Belgije, čijem se kralju dade i Luksemburško hercegstvo. Od Danske je oduzeta Norveška i data švedskom kralju. U Španiji je i Portugaliji povraćena pređašnja vladavina. Engleska je dobila Maltu s Helgolandom, još nekim ostrvima i lukama i zaštitu nad Jonskim ostrvima.

Bečkom su kongresu najviše zadali brige nemački poslovi. Sasvim je bio nemogućan povratak starom feudalnom poretku i srednjovekovnoj imperiji, a nije se moglo izvršiti ni političko ujedinjenje, što ideja o jedinstvu ne beše još uhvatila korena u narodu i što se vladaoci pređašnjeg Rajnskoga saveza ne htedoše lišiti svojih zemalja. Najzad je priznato trideset i osam država: jedna carevina (Austrija), pet kraljevina: Pruska, Saksonska, Hanoverska, Bavarska i Vitemberška, dvadeset osam kneževina s različnim imenima; među njima Luksemburg pod niderlandskim kraljem, Holštajn pod danskim kraljem i četiri slobodna grada: Hamburg, Libek, Bremen i Frankfurt na Majni. Sve ove države činjahu Nemački savez sa saveznim saborom u Frankfurtu na Majni pod austriskim predsedništvom. Austrija, kao k Pruska, uđe u Nemački savez, i uopšte zauze prvi položaj u srednjoj Evropi svojom vladom nad raskomadanom Nemačkom i Italijom, a njena se sva politika ovoga vremena svodila na čuvanje toga položaja, o čem se naročito brinuo njen ministar knez Meternik. Druga je politička sila bila u Nemačkoj Pruska, koja je svojim položajem gospodarila nad severnom. Nemačkom.

Značaj bečkog kongresa. — Ne uzimajući u obzir sve nedostatke stvorenoga poretka, bečki kongres za dugo obezbedi međunarodni mir u Evropi. Za četrdeset godina Evropa prežive tri revolucije (1820, 1830, 1848), ali se između evropskih država nije narušio mir. Za ovo vreme međunarodni je odnos zavisio od pet velikih sila: Austrije, Rusije i Pruske, kao apsolutnih monarhija, i Engleske i Francuske, kao ustavnih monarhija (pentarhija). Između samih je apsolutnih monarhija bilo nesuglasnosti: Austrija i Rusija razmimoilažahu se u pogledima naspram Turske; Rusija se jedno vreme primače ustavnim monarhijama i u navarinskoj bitci ruska, engleska i francuska mornarica pobedi Turke (1827), a osim toga se Austrija i Pruska gložahu među sobom u Nemačkoj. Između Engleske i Francuske beše takođe nezadovoljstva, i to zbog uticanja na zapadne države drugoga stupnja, zbog prevlasti na Istoku i zbog naseobinskih smerova. Nu ipak za prve polovine XIX stoleća između ovih država ne dođe do sukoba. Države se pak drugoga stepena visu mogle slobodno razvijati, što je pentarhija prisvojila pravo mešanja u njihove poslove a u smeru ugušivanja revolucije. Jedina Engleska usta protiv ovake politike, ali sa glavnim činiocem ovoga mešanja učini Sveta alijansija.

Sveta alijansija. — Prva misao o Svetoj alijansiji pripada Aleksandru I. On je bio vaspitan u slobodoumnom francuskom duhu, ali ga u docnijim godinama obuze versko osećanje, i čak poče smatrati borbu s Napoleonom kao izvršenje poslanstva ozgo. Stoga po svršenom poslu na bečkom kongresu, ruski car prirodno željaše da učvrsti tvorevine ovoga kongresa i da predupredi međunarodnu vojnu. Najbolju osnovu za to on nalazaše u hrišćanskoj veri koja propoveda, bratstvo kod naroda, čiji su predstavnici vladari, kao božji punomoćnici. U aktu se svete alijansije, koji sastavi sam Aleksandar I, stavlja vladaocima u dužnost očinsko upravljanje podanicima i bratsko pomaganje između sebe, što sasvim beše protivno političkom učenju XVIII stoleća. Tako su vladaoci pod verski štit skrili svoju alijansiju stvarno protiv slobode svih naroda, što se moglo i održavati samo u doba reakcije. Savezu prvo pristupe glavni članovi Austrija i Pruska, s kojima je Rusija vezana zajedničkim poslovima (Deoba Poljske i rat s Francuskom) i jednakim oblikom državnim. Savezu potom pristupe i druge države, osim nehrišćanske Turske, pape, koji sebe ističe iznad drugih vladalaca, i Engleske, čiji ustav ne dopušta stupanje u savez, koji samo vladaoci sklapaju. Meterniku se isprva nije dopala Sveta alijansija, ali se docnije vešto njom posluži za održanje poretka u Austriji i ugušivanje narodnog pokreta; a čak je ubeđivao saveznike da je srpski i grčki pokret u Turskoj naperen protiv zakonitog gospodara.

Južna romanska revolucija. — Bečki je kongres početak čitavog niza kongresa (u Ahenu, Tropavi, Ljubljani i Veroni), koji u duhu Svete alijansije mirnim putom rešavahu međunarodna pitanja i usvoje načelo mešanja u poslove drugih država.. Na ahenskom je kongresu (1818) rešeno da se Francuska oslobodi okupacije, a tri su se druga kongresa zanimala poslovima u Španiji i Italiji, gde su se desile revolucije oko dvadesetih godina. Na pirinejskom i Apeninskom poluostrvu odmah po padu Napoleonovu nasta reakcija, koja razdraži i narod i vojsku. Španski kralj Ferdinand VII (1814-33) ukide ustav (od 1812), a rat s naseobinama (Kolumbija, Čili, Peru, Urugvaj, Meksika) u Americi veoma oduži, jer se one, postavši nezavisne za Napoleonovo doba ne htednu vratiti pod vlast svoje metropole. Sve ovo izazva revoluciju u Španiji (1820), i ustav bi povraćen. Posle pola godine planu revolucija i u Napulju i u Siciliji, gde kralj Ferdinand V takođe prista na ustav. Potom planu vojna i u Portugaliji, kojom raspolagahu Englezi, a čiji kralj življaše u Braziliji. Naskoro poče revolucioni pokret i u Sardiniji, gde vojska nagna vladu na ustav (od 1812). U svima je onim prevratima glavnu ulogu igrala vojska, u kojoj su, kao i u prosvećenim redovima, vejale francuske političke težnje. Veliki je značaj tada imao španski ustav (od 1812): On je — u celini ili kao obrazac — osim Španije zaveden u Napulju, Portugaliji i Sardiniji.

U Italiji ovaj je politički pokret praćen i narodnim buđenjem. Talijanski rodoljubi zažele oslobođenje od Austrije i ujedinjenje cele Italije. Oni su uglavnom radili pomoću tajnih društava (karbonari — ugljari), koja behu uređena po primeru masonskih loža. Ova se revolucija južnih naroda nije sviđala Svetoj alijansiji, koja gledaše da sve to nasilnim putom uguši. Na kongresima u Tropavi i Ljubljani (1820 i 1821) Austrija dobi poruku da uguši pokret u Italiji, što i učini, a po veronskom kongresu (1822) to Francuska izvrši u Španiji. Na oba je poluostrva zaveden apsolutizam i nasta reakcija, kojom su rukovodili katolički duhovnici. U Napulju je, na primer, bilo zabranjeno učenje prostoj pismenosti onome koji nije imao kakva imanja. Raspre su sa slobodoumnim ljudima završavane kaznama i zatvaranjem.

Oslobođenje Srbije i Grčke.[uredi]

Hadžiprodanova buna. - Huršid-paša uspe da povrati staru upravu tursku u pokorenoj Srbiji, ali kada on otide i za beogradskoga upravnika dođe Sulejman paša, za Srbe nasta zlo stanje. Turci koji su oduzimali oružje, kupili porez i tražili hranu za vojsku, činjahu svakojaka nasilja kao u dahisko doba, a uz ovo nasta glad, jer zbog ratovanja nije se imalo vremena za sređivanje hrane. Nu od svega je najteža bila rabota pri opravci beogradskoga grada, kojom se prilikom javi i kuga. Posle devetogodišnje slobode ovako se stanje nije moglo trpeti i ono nađe oduške u Hadžiprodanovoj buni (u jesen 1814), koja obuhvati požešku okolinu, Gružu, Levač i Lepenicu. Ova je buna dignuta u nevreme, te i sam Miloš Obrenović, tadašnji obrknez rudničke nahije, pomože Sulejmanovu ćehaji Ipšir-paši da se narod utiša. Haii-Prodan pobeže u Austriji, a Turci, po obećanju, ne oproste mnogim pozatvaranim ljudima, već ih u Beogradu iseku, povešaju i vrgnu na kolje, pa. nešto docubiju i Stanoja Glavaša.

Srpski drugi ustanak. — Ovako zlo postupanje pobudi Srbi na nov ustanak. Viđenije se ljudi još ranije dogovore i pošlju protu Nenadovića u Beč da moli ruskoga i austriskoga cara za pomoć, što je bilo bez uspeha; ali im je najznatniji dogovor u selu Rudovcima, gde se Arsenije Lomo, Mutap, Drinčić i dr. zavere da se dignu na Turke (5 marta 1815). Tu su rešili da pozovu i Miloša i da ga uzmu za vođu ustanka. Miloš se tada nalazio u Beogradu i pomoću otkupljenoga roblja srećno izmakne odatle a na Cveti ga narod u Takovu prizna za vođu (11 aprila 1815) On potom otide u Crnuće, obuče vojvodsko odelo i dade zastavu Simi Paštrmcu sa znamenitim rečima: „Evo mene, eto vas, pa rat Turcima!“ U isto vreme Miloš pismeno pozva sve viđenije ljude na borbu, a Lomo s Kačercima prvo zauze Rudnik i posle s nepažnje pogibe. Boj na Ljubiću kod Čačka i Požarevca, predaja Karanovca i bitka na Dublju završe ratovanje u drugom ustanku, te nastanu pregovori za mir.

Obnovljenje Srbije i bune protiv Miloša. — Tadašnje prilike na Zapadu i rđavo stanje u Turskoj obezbediše srpske uspehe. Bukureški ugovor, kojim su Srbi bili onako nezadovoljni, sada se pokazao kao najdragocenija tekovina prvoga ustanka. Taj je ugovor obezbeđivao samoupravu Srbiji. Rusija, kao pobednica Napoleonova, odmah zatraži obaveštenje od Turske o srpskim stvarima. Stoga ni Huršid-paša iz Bosne ni rumeliski Ali-paša Marašlija ne udare s ogromnom vojskom na Srbiju, već stupe u pregovore s Milošem. Istina, Miloš ništa ne ugovori s Huršid-pašom; ali se pregovori s Marašlijom svrše povoljno, što u nekoliko i Porta odobri. Marašlija je bio utvrđen za vezira u Beogradu, a s njime se Miloš, pored ostaloga, pogodi da bude vrhovni knez nad ostalim knezovima, da se Turci ne mešaju u srpske unutrašnje poslove, da Srbi plaćaju danak odsekom i da se u Beogradu osnuje Narodna kancelarija s dvanaest srpskih knezova, koji će suditi Srbima za veće krivice. Na ovaj je način sada Miloš bio samo turski činovnik.

Nu ipak i u ovom položaju on dođe do sukoba sa svojim saradnicima na oslobođenju zbog njihove želje da se s njim izjednače i zbog turskog mešanja (buna Petra Morela i Melentija Nikšića u 1816, buna Sime Markovića i Pavla Cukića u 1817).

Baš u ovo vreme stupi Karađorđe u grčko društvo Heteriju (osnovano 1814), kojem beše zadatak da oslobodi sve hrišćane od Turaka, pa potom pređe u Srbiju, ali plašnja turska od velikoga njegova uticaja na sve balkanske hrišćane a, možda, i zebnja Miloševa zbog položaja dođu mu glave (u Radonanjskom lugu 13 jula 1817). Posle ovoga skupština (mitropolit, vladika, tri arhimandrita i svi knezovi nahiski) proglasi Miloša za vrhovnoga kneza (u Beogradu 6 novembra 1817), a Srbija se poče postupno uređivati pored turskih vlasti u zemlji. Stanje pak Miloševo još nije bilo ugovoreno s Portom; i pokušavani pregovori ostanu bez uspeha (1820 i 1821). Zatim se desi Abdulina buna, koja je izazvana podsticanjem heterista i obećanjima Marašlijinim (1821), i Đakova buna koju proizvedoše zloupotrebe nahiskih i kneževinskih starešina (1825); ali pored ovih buna, koje su i surovo ugušene, i manjih nereda Miloš nije prestajao raditi na priznanju srpskih prava.

Uređenje Srbije i oligarhija. — U ovo baš vreme stupi na vladu ruski car Nikola I (1825-55), brat Aleksandra I, kojem treba zahvaliti za akermansku konvenciju (1826) i jedrenski mir (1829), čije su posledice: priznanje Srbije za samostalnu kneževinu pod vrhovnom vlašću sultanovom, što je sve utvrđeno sultanovim hatišerifom (1830) i naročitim beratom, kojim je priznato nasledno kneževsko dostojanstvo Milošu. Da se ovo uspešno svrši, zavisilo je mnogo od diplomatske veštine kneza Miloša, što se naročito ogleda u zadobivanju nasledstva, jer je to učinjeno novcem bez znanja i ruskoga i austriskoga. Hatišerifom je bilo utvrđeno i da se Turci isele iz Srbije i da joj se pridruži šest neoslobođenih nahija, ali se prvo ne izvrši zbog zavade Miloševe s vezirom za veće darove, a drugo Miloš nešto docnije izvede svojom veštinom (1833). Zavodeći redovnu vojsku, podižući crkve i škole, postavljajući Srbe za mitropolite, suzbijajući svoje doglavnike od težnje da se zemlja podeli na vlasnike ili da im se dadu plemićski nazivi i utvrđujući svoje odnose s Portom, Miloš je postupno uređivao obnovljenu Srbiju; ali zadržavajući svu vlast u svojim rukama, raspolažući zemljom kao svojom imovinom i ne izdajući pisanih zakona, kojima bi se suzbile zloupotrebe nespremnih činovnika, on izazva protiv sebe veliko nezadovoljstvo. Miletinu bunu Miloš (1835) utiša Sretenjskim ustavom, pa pohodi Carigrad. Nu dok se on nalazio tamo, velikaško nezadovoljstvo naraste još veće. Međutim ni Rusija ni Turska ne behu zadovoljne Sretenjskim ustavom, te najzad one u dogovoru s velikašima propišu nov ustav (Turski ustav 1839), po kojem se ustanovi Savet s većim pravima od kneževskih. Sad upravo nasta velikaška (oligarhija) borba, koja nagna na odlazak iz Srbije i kneza Miloša (1 juna 1839) i njegova sina Mihaila (1840-42), pred kojim je i neznano vladao nekoliko dana oboleli brat Milan.

Grčki ustanak. — Na kraju se dvadesetih godini pređašnjega stoleća Sveta alijansija poče raspadati. Glavna je uzrok bio poremećavanju odnosa između Rusije i njenih suparnica Austrije i Pruske — grčki ustanak. Još je od ratova Katarine II s Turskom među potištenom rajom hrišćanskom na Balkanu stvoreno uverenje da će Rusija osloboditi svoje jednovernike. Iz prednjih je redova poznato kako se ona ponašala naspram pokušaja našega oslobođenja, a njenom pomoću i Rumuni (u Moldavskoj i Vlaškoj) dobiju unutrašnju samoupravu. Posle se našega oslobođenja među Grcima desi silan pokret. Još ranije behu sastavljane od nižega stanovništva grčkoga polurazbojničke čete („klefte“ j i od višega — Heterija, a ovom prilikom grčki rodoljubi, pomoću svojih saplemenika izvan zemlje, stupiše u odnose s evropskim vladaocima i političarima. Oni su mogli to činiti, jer se mnoge grčke izbeglice po padu Carigrada obogatiše trgovanjem po zapadnim gradovima, gde im sinovi, učeći se, doznavahu savremene težnje i ushićavahu narod svetlom prošlošću, a ovo su radili i grčki naseljenici i ostrvljani naročito za francuske revolucije i posle mletačke propasti trgujući na oružanim lađama između Odese, Trsta i Marselja. Nu prvi pokušaj za ustanak učini (u Vlaškoj) knez Ipsilanti (1821), đeneral u ruskoj službi, ali on ne postiže uspeha, već u pravoj Grčkoj izazva čitav niz uzbuna, koje Turci oštro i surovo ugušivahu i pri čem se proslavi dosta grčkih junaka: Bočaris, Mavromihailo, Kolokotron, Mavrokordato, Kanaris i dr. Grci su se očajno borili na kopnu, a na moru pod Mijaulom s uspehom uznemiravahu turske lađe. Turci najzad počnu ustanke savlađivati, osobito kada im dođe u pomoć misirski paša Mehmed-Alija (1824). Grci se ovom prilikom koriste saučešćem gotovo cele Evrope. Jedni ih smatrahu kao hrišćane i mučenike za veru, drugi — kao potomke starih Jelina, koji iznova stupiše u borbu s aziskim varvarstvom, treći — kao borce za slobodu protiv despotizma. Na Zapadu se javi tako zvano filjelinstvo: za Grke počnu kupiti novčanu pomoć i slati vojnu spremu, a na bojno polje pohitaju mnogi dobrovoljci, među kojima beše i proslavljeni engleski pesnik lord Bajron (1784-1824). Vlade se, međutim, držahu sasvim drukčije. Car Aleksandar I lično je bio raspoložen prema Grcima, ali je bio vezan pogodbama Svete alijansije i načelima legitimnosti. U ovom je pogledu na njega uticao Meternik, koji nije želeo nikakvih promena ni na Balkanskom poluostrvu i koji je predstavljao grčki ustanak kao deo opšte revolucije. Pruska je vlada išla za austriskom, a Meternik se koristio i tadašnjom politikom engleskoga ministarstva (Kestleri), koje se bojalo ruskoga mešanja u turske poslove. Fracuska se, međutim, malo zanimala pitanjem i trudila se da sporazumno radi s Engleskom.

Sporazum triju sila i nezavisnost Grčke. — Odnosi se evropskih država naspram Grka izmeniše kada na ruski presto stupi Nikola I i kada engleskim spoljašnjim poslovima poče rukovoditi Kaning. Novi se ruski car reši da produži staru borbu s Turskom za oslobođenje naroda, a Kaning je uopšte bio naklonjen svakom slobodoumnom pokretu. Meternik je pak bezuspešno radio protiv ovoga obrta. Car se Nikola I približi zapadnim državama, i Rusija, Engleska i Francuska stupe u sporazum da između Grka i Turaka zaključe primirje; ali Turska odbi, te na to ujedinjena mornarica ruska, engleska i francuska uništi tursku mornaricu kod Navarina (1827). Ovo izazva rat između Rusije i Turske (1828-29); i kad ruska vojska pod Dibićem pređe Balkan, u Jedrenu bi zaključen mir (1829), po kojem Porta prizna nezavisnost Grčkoj i zaštitu Rusiji nad dunavskim kneževinama - Moldavskom i Vlaškom, pored zavojevanja na obalama Crnoga mora. Neko je vreme Grčkom upravljao Kapodistrija, koji pogibe od zaverenika (1831), a po saglasnosti je velikih sila kraljem postao bavarski princ Oton (1832).

Reakcija, liberalizam; privredni prevrat.[uredi]

Opšte osobine reakcije. — Vreme se posle pada Napoleonova obično naziva: doba reakcije. Kako reformacioni pokret XVI stoleća izazva protiv sebe reakciju od strane katoličanstva, tako isto pokreti za prosvećenoga apsolutizma, francuske revolucije i Napoleona I izazovu protiv sebe reakciju od strane staroga poretka. U ovo vreme i apsalutizam i katolička crkva prihvate reakciju. Papa Pije VII nanovo ustanovi jezuitski red (1814), koji otpoče svoju pređašnju radljivost i protiv protestanstva i protiv svake nove težnje. Vrativši se u domovinu, i plemići tražahu da im se povrati sve što im je oduzeto za revolucije i Napoleona I. Negde je ovaka reakcija prelazila svaku meru. U Francuskoj se početkom restauracije javi beli teror, pri čem naročito katoličanstvo ispolji svoj fanatizam naspram protestanata. U Španiji (posle 1814) ustanovljena je inkvizicija, i gonjeni su svi oni koji behu prijatelji Francuzima. Ovako je isto rađeno i u Napulju. U Sardiniji su objavljeni brakovi za nezakonite, koji su zaključeni po Napoleonovu kodeksu, a vlada je preporučivala i odevanje po načinu pre francuskoga zavojevanja. U Hasel-Kaselu poneše opet baroke, a vlada nije priznavala dobivena zvanja za Vestfalskoga kraljevstva. U reakciji se odlikovao i hanoverski kurfirst. Reakcija se osobito okomila protiv prosvećivanja, književnosti i novinarstva. U samoj književnosti ponikoše reakcioni pogledi, koji objavljivahu rat prosvećenosti XVIII stoleća, reformaciji i humanizmu i preporučivahu društvu povratak srednjem veku. Znameniti Žozef De-Mest (1754-1821) u svojoj knjizi O papi (1819) propovedaše papsku nepogrešenost, a neki su pisci tražili vraćanje na srednjovekovni feudalni poredak. Ovaka se težnja javi i u lepoj književnosti. Lažni klasicizam ustupi mesto romantizmu, koji se oduševljavao mističkom i riterskom poezijom srednjega veka. Francuski pisac Šatobrijan u svojem Duhu hrišćanstva (1801) prvi obrati pažnju na estetičku stranu katoličanstva. U XVIII je stoleću srednji vek prenebregavan kao doba gotskoga varvarstva; sada se, na protiv, mnogi počeše ushićivati njim. Želja je pak za domaćom starinom u književnosti i povesnici bila prirodna posledica oživljavanja narodnoga osećanja i reakcije protiv napuštenoga kosmopolitizma XVIII stoleća.

Reakcija u Nemačkoj. — U ratu za oslobođenje težnja za narodnim jedinstvom i misao o boljem uređenju i države i društva veoma zatalasa Nemce, ali se njihove nade ne ostvariše. Bečki kongres stvori od pređašnje Svete rimske imperije Nemački savez sa zajedničkim saborom u Frankfurtu na Majni, koji i dalje održavaše raskomadanost Nemačke i nepromenjenost utvrđenoga poretka. Samo su u južnoj Nemačkoj (Bavarska, Virtemberg, Baden, Hesen-Darmštat) očuvane izmene, koje su učinjene u Napoleonova doba i uvedeni su ustavi. U drugim manjim državama nasta reakcija. Sam pruski kralj ne ispuni dano obećanje za rata o uvođenju narodnoga predstavništva. Rečju, Nemačka se vrati u vreme policiske države. Reakcija naročito ojača posle Vartburške proslave tristagodišnjega jubileja crkvene reformacije, koju izvedu studenti i profesori i koja se izvrši spaljivanjem nekih reakcionih spisa (1817). Uskoro posle ovoga jedan student (Zand) ubi pisca Kocebua (1761-1819), koji je bio u ruskoj službi, te ga u Nemačkoj računahu kao ruskoga čoveka. Koristeći se događajima o proslavi i ovim ubistvom, Meternik podsticaše sve nemačke vlade na strože mere protiv štampe, universiteta i „demokratskih spletaka“, kako se tada nazivahu sve težnje nemačkog društva.

Reakcija u Engleskoj. — Posle otpadanja Severoameričkih država, a za eve vreme francuske revolucije i Napoleonova doba, u Engleskoj zavlada pravi zastoj. Saučešće koje srete revolucija u nekim društvenim redovima engleskim i pokušaj Irske da pomoću Francuza svrgne englesku vlast (1789) veoma zaplaši zvanične redove engleske. Parlamenat ojača upravnu vlast i nekoliko puta obustavljaše silu Habeas-corpus-act-a, a u Irskoj ukide i parlamenat. Irci pak u engleski parlamenat nisu mogli ulaziti kao katolici (po Test-aktu). Engleska je gotovo neprestano (1793-1815) ratovala s revolucijom i Napoleonom i u tom utroši svu snagu. Glavni neprijatelj francuski, Pit mlađi, koristeći se velikim uticajem i vlašću, vodio je i spoljašnje i unutrašnje poslove u duhu reakcionarskom. Posle Napoleonova pada ministar Kestleri držaše se takođe reakcionarstva, i tek se Kaning oko dvadesetih godina oslobodi takoga rada. — Predsednik se Severoameričkih država Monroe (1823) izjasnio protiv mešanja Evropljana u američke poslova (Amerika - Amerikancima).

Žitni zakoni. — U Engleskoj se baš u ovo vreme desio privredni prevrat, čega je posledica razvijanje jake proizvodnje. Tada nasta beda i pokret kod radnika. Pored drugih uzroka, nezadovoljstvo poveća i skupoću hleba. U ratu je s Napoleonom I uvoz žita za Englesku bio veoma otežan, te je hleb vrlo poskupio. Ovo nagna posednike i fermere da više oru i da poboljšaju poljoprivredu, na što potroše dosta novaca. Kada se rat svrši i žito se moglo uvoziti u Englesku po jevtinoj ceni, oni se nisu hteli lišiti svojih koristi, te parlamenat izda tako zvane žitne zakone (1815). Stvarnost je tih zakona u povećavanju carine na uvoženo žito i to tako, da je carina bila veća, ako je hleb jevtiniji. Izdavanje žitnih zakona pokazuje da se plemstvo, čije je bilo zemljište i uglavnom parlamentsko predstavništvo, koristilo svojim političkim pravom radi vlastitih koristi.

Emancipacija katolika. — Krajem dvadesetih godina Engleska pođe putom unutrašnjih reforama. Za ovo vreme jakom snagom posta u zemlji društveno mnjenje, koje je izražavano u štampi i na mitinzima (narodni zborovi), čime je postupno dobilo i veću slobodu. Prva je znatna izmena bila tako zvana emancipacija katolika. Po Tekst-aktu (1673) katolici nisu mogli u Engleskoj dobiti državnih dužnosti. Osobito se ovo ticalo Iraca, koji gotovo svi behu katolici. Protiv ovoga bespravnoga položaja svojih zemljaka poče raditi odlučni rodoljub O Konel, stupiv na čelo celoj katoličkoj asocijaciji. U Irskoj njega izabraše za člana parlamenta, ali on kao katolik nije mogao, zauzeti svoje mesto. Međutim se za emancipaciju — ravnopravnost — katolika izjasne mnogi vigovci, te i sami torijevci moradoše popustiti. I bil se o tom donese za ministrovanja vojvode Velingtona (1829), koji je, istina bio konservativac, ali je uviđao neizbežnost ove izmene.

Liberalizam. — U zaštitu načela, kojima je grozila reakcija, podiže se drugi pravac — liberalizam. On je uglavnom bio raširen među građanima, i ljudima slobodnoga zanimanja (naučnicima, piscima, pravozastupnicima, lekarima i dr.), a jedno vreme i u vojsci. U politici je liberalizam zaštitnik lične slobode i ustavnosti. Najznatniji je teoretičar liberalizma bio Benžamen Konstan (1766-1830), nekadašnji član Napoleonova tribunata a potom njegov politički neprijatelj, kome se ipak Napoleon za vlade od sto dana obrati s molbom da izradi nov ustav. U svojoj je političkoj teoriji Konstan samo razvio poglede Monteskijeve na ličnu slobodu i deobu vlasti. On je odvažno ustao protiv narodne vlasti rusove, dokazujući da ničim neograničena vlast u narodnim rukama prelazi u despotizam. Konstan je s velikim nepoverenjem, kao i svi liberali toga vremena, gledao na demokratiju posle pokušaja s jakobinskom diktaturom i s Napoleonovim cezarizmom, koji se oslanjao na narod. Po njegovom učenju treba da se koriste političkim pravima samo obezbeđeni redovi društveni. On je bio pobornik slobode mišljenja, slobode govora, slobodne štampe i slobode rada. Ekonomist ovoga vremena većinom pripadaju školi Adama Smita (1723-90), koji je bio protivnik državnoga mešanja u trgovinu i radinost („laisser passer, laisser faire“). Ovo je bilo korisno za kapitaliste, koje pri ovakom načelu nije ništa ograničavalo naspram najmljenih radnika. Učenje je liberalizma odstupalo od senzualizma i materijalizma XVIII stoleća. U ovo je vreme jedan deo romantičara u Nemačkoj bio uz reakciju, a drugi deo, osobito u Francuskoj, — uz liberale. Sam veliki francuski pesnik XIX stoleća, Viktor Igo (1802-85), glava svih romantičara, poče pisati u rojalističkom duhu i na kraju dvadesetih godina pređe na stranu liberala i čak izjavi da je romantizam liberalizam u književnosti. Važna je zasluga onih pisaca, koji zaštićavaju starinu, ukazivahu na nedostatke racionalizma XVIII stoleća i preporučivahu ispitivanja. I jedni su povesnicu tako obrađivali zbog neraspoloženja naspram savremenih prilika, a drugi da bi povesnica poslužila kao vodilja savremenim težnjama: Minje (1797-1884), Tjer (1797-1877), koji je bio jedno vreme ministar a u poslednjim godinama i predsednik francuske republike, Gizo (1787-1874) i Arman Karel (1800-36). U ovo je vreme imala veliki uticaj liberalna štampa.

Privredni prevrat. — Na kraju XVIII i u početku XIX stoleća u društvu se desi privredni prevrat, kom je postojbina Engleska. Izgubivši zemljište, seljačke gomile postanu proletarijatom, a upotreba kamenog uglja, gvožđa, gajenje ovaca za vunu, pomorska i naseobinska snaga, koju ne slomi ni Napoleon I, naglo pokrenu proizvodnju i trgovinu. Osim toga, ovde se na kraju XVIII stoleća izumelo množina mašina, koje je u glavnom para pokretala (Uat oko 1766 prvi sastavi parnu mašinu za pokretanje, jer je doznao za sud svoga savremenika Francuza Papina; za predenje pamuka Arkrait i Gargrivs 1770; mehanički razboj Kartkrait 1785). Isprva narod omrzne mašine, jer smanjivahu ljudsku radnu snagu i zloupotrebljavahu dečji rad. Razvijanje jake proizvodnje uticaše i na ukidanje esnafskog uređenja, koje je obezbeđivalo sitne proizvođače. U Francuskoj su esnafi ukinuti za revolucije (1791). U Engleskoj nekoliko zakona početkom XIX stoleća zadade udar srednjovekovnim ustanovama, koje stešnjavahu snaženje proizvodnje, a u Pruskoj su esnafi uništeni za reforama u početku XIX stoleća. Zavođenje nove kapitalističke proizvodnje uveliča broj izrađevina, ali ovaj novi privredni poredak donese sobom i rđavih posledica — odrasle besposličare, zloupotrebljavanje dečjega rada i siromaštvo.

Socijalne utopije. — Ne mešajući se u privredni život, država ne preuze ništa za poboljšavanje radničkoga položaja. Stoga se u književnosti pojave nacrti o reformovanju društva, čime bi se stalo na put svima patnjama. Pisci tih nacrta nisu više verovali u političke prevrate i neprijateljski se izražavahu o liberalizmu. Oni su svu bedu sagledali u privrednom individualizmu, tj. u postojanju lične imovine. Drugi rečima, oni su hteli lična preduzeća zameniti društvenim, otuda su takva učenja i nazvana socijalističkim. Prema njihovu bi se učenju sloboda rada zamenila takim uređenjem društvenim, da proizvodnja oruđa bude na raspoloženju celom društvu, a ne pojedinim licima. Prvi se s takvim nacrtom pojavio Ouen u Engleskoj i Sen-Simon i Furije u Francuskoj. Robert Ouen (1771-1858) sam je bio proizvođač i radio primenjeno na poboljšanju stanja i vladanja svojih radnika. Isprva se njegovi pokušaji pokazaše uspešni, i on otpoče privoditi u delo načine udruženoga rada. Njegov rad obrati na se pažnju Napoleona I (tada na ostrvu Sv. Jeleni), Aleksandra I i pruskog kralja. U dvadesetim godinama Ouen preduzima čak i ostvarenje svoga rada u Americi, a načelo mu je bilo zajednica imanja, rada i nagrade. Sen-Simon (1760-1825) ili tačnije njegovi učenici stvore pravu versku sektu, kojoj htedoše propisati neku vrstu crkvenog uređenja. Sensimonisti predlagahu zamenu savremenoga imovinskoga poretka društvenim, u kojem bi svako dobivao po podobnosti, a svaka bi podobnost nagrađivana po svojim delima. Furije (1792-1837) takođe imađaše dosta poslednika i u pojedinostima je iznosio uređenje svojih udruženja, a nadao se da će za nekoliko godina ceo svet primiti njegov nacrt. Svi su ovi reformatori zbog neuspeha zaslužili ime utopista. Docnije u ovom duhu pisaše Kabe (1788-1856), pisac komunističkoga romana Putovanje u Ikariju (vrsta Utopije Tome Mora) i Luj Blan (1811-82), koji je preporučivao državi da uzme na se uređenje rada, zamenjujući lična preduzeća socijalnim radionicama. Protiv proizvođačke slobode ustanu i pisci, koji nisu predlagali opšte preuređenje društva, već preporučivahu vladama da se umešaju u odnose između poslodavaca i radnika.

Narodni pokret. — Osim liberalnoga i socijalističkoga pokreta, na Zapadu se javi u XIX stoleću i narodni pokret. Ovaj je pokret naročito bio silan u Italiji i Nemačkoj, gde poniče misao o ujedinjenju i oslobođenju od tuđina (u Italiji), kao i poboljšanju unutrašnjega života. Ove težnje behu proniknute liberalnim pravcem. Veći značaj zadobiju i narodni pokreti u raznonarodnoj Austriji. Pretvorivši svoje vladavine u jednu carevinu (1806), austriska vlada preduze germanizovanje Mađara a naročito slovenskih naroda. Međutim se u podvlašćenih naroda stade razvijati narodno osećanje, a u dvadesetim godinama poče tako zvani slovenski preporođaj, prvo kod Čeha, pa potom u Poljaka, Srba i Hrvata; poče pisanje knjiga na narodnom jeziku, izda-vanje novina i osnivanje društava; pojaviše se slovenski naučnici, pesnici i novinari, koji izučavahu prošlost svojih naroda, opevahu pređašnju slavu, maštahu o boljoj budućnosti i uopšte zaštićavahu koristi svoje narodnosti {Franja Palacki, Dobrovski, Šafarik, Dositej, Kolar, Gaj, Vuk i dr.). Između ostaloga javi se i težnja o ujedinjenju svih Slovena, i to prvo u prosvetnom pogledu, ali neki govorahu i o mogućnosti državnoga ujedinjena. Tada Nemci i Mađari počeše govoriti o opasnosti kojom panslavizam može zagroziti celoj prosvećenosti evropskoj!

S narodnim se težnjama, koji ponikoše u cvetanju romantizma, sjediniše različna učenja o prvenstvu jednih naroda nad drugim i o naročitim poslanstvima tih naroda u povesnici. Otac je takim učenjima nemački filosof Fihte. Pri kraju XVIII stoleća on stajaše na kosmopolitskoj tačci. gledišta i tvrdio je da otadžbina pravoga Evropljanina nije onde gde se rodio, već tamo gde je sloboda i prosveta. Pod uticajem bede u Nemačkoj za Napoleona Fihte promeni mišljenje i u svojim rodoljubivim Rečima nemačkom narodu (1808) dokazivaše da su Nemci po svojem duhu iznad svih drugih naroda evropskih. Slično gledište usvoje i radnici slovenskoga preporođaja, koji kod svojih predaka nalaziše samo odličnih vrlina i koji propovedahu da će na čelu buduće prosvećenosti stajati Sloveni. Kod Poljaka se oko četrdesete godine javi tako zvani mesionizam, kojim se čak ushićivao i veliki pesnik poljski Adam Mickijević (1798-1855). Po tom je učenju Poljska mesija svih naroda; ona je stradala za njihovo iskupljenje, a uskrs će Poljske biti početak novoga doba za celo čovečanstvo. Međutim sporazumnici su učinili da i Poljska tek po svetskom ratu (1918) bude slobodna.

Julska revolucija 1830.[uredi]

Francuske stranke za restauracije. — U Francuskoj je za restauracije bila stalna uporna borba između dve jake stranke, od kojih je jedna predstavljala staru, dorevolucisku Francusku, a druga — novu Francusku, koja prođe kroz revoluciju i Napoleonovu carevinu. S Burboncima se vrate izbeglice, koje misliše da je sada nastalo vreme vraćanja pređašnjih povlastica i imanja i zamenjivanje novoga društvenoga poretka starim. Isto je ovako mislilo i duhovništvo. Napoleonov kondeks stavi crkvu u državnu potčinjenost i zabrani monaške redove, što je sve vezivalo duhovništvo za carevinu; ali je sada ono težilo za pređašnjim svojim uticajem na državnu vlast i na društvo, te u tom smeru počne ustanovljavati jezuitski red i nove kongregacije, koje će uticati i na vladu i na narod,. Ove težnje emigrantske i duhovničke naiđu na jak otpor kod većine francuskoga naroda. Uspeh se Napoleonove vlade od sto dana i objašnjava tim, što je narod gledao u njemu spasioca od povraćanja staroga poretka, a u tom smislu neki na njega pogledahu i posle drugoga pada. Borba se između ove dve, tako reći, stranke uvede i u narodno predstavništvo i u štampu, ali se i sami liberali u političkim odnosima deliše na različne vrste. Većina je bila za ustavnu monarhiju, premda jedni, bojeći se revolucije, behu za staru dinastiju (doktrinari, Gizo), a drugi su preporučivali za presto hercega Orleanskoga, sina Filipa Jednakoga (Tjer). Za prvih su deset godina restauracije pristalice dinastijske promene pribegavale tajnim društvima i zaverama, s čim je često vezivano Lafajetovo ime. U ovim društvima učestvovahu i smanjeni republikanci i napoleonisti, koji su maštali o ustanovljavanju carevine s Napoleonom II na čelu, Napoleonovim sinom, koji je živeo kod deda u Austriji pod imenom herceg Rajhštatski († 1832). Osobiti su tadašnji zaverenici računali na nezadovoljstvo starih Napoleonovih oficira i vojnika, naročito zbog tadašnjih vojničkih revolucija u Španiji, Napulju i Portugaliji, gde je takođe bilo i tajnih društava.

Poslednji Burbonci. — Za restauracije u Francuskoj vladahu dva brata Luja XVI: Luj XVIII (1814-24) i Karlo X (1824-30), između kojih je bilo velike razlike. Luj je bio umereniji, a Karlo se čak držao s izbeglicama i jezuitima.

Luj XVIII čuvaše Napoleonovo uređe (upravnu centralizaciju, konkordat, kodeks i dr.) i dade Francuskoj ustav, kojim se obezbedi kupcima oduzeto zemljište za revolucije. Ovaj je ustav (1814) izrađen prema engleskom obrascu. Francuska dobi palatu naslednih perova i palatu izabranih poslanika, odgovorno ministarstvo, slobodnu štampu it. d. I za aktivno i za pasivno pravo određen je veliki cenz. Luj htede ostati iznad stranaka i poveri ministarstvo umerenijim rojalistima (Rišelje i Dekaz), ali protiv ovakoga rada ustaše ultra-rojalisti. Da pak reakcija ojača pri kraju vlade Luja XVIII, dosta doprinese ubistvo sina njegova brata i naslednika, hercega Berijskoga (1820).

Kada Lujev brat i naslednik Karlo X stupi na vladu nije krio udruženje s ultra-rojalistima i kongregacijama a govorilo se čak da je postao i jezuitom. On se naročito starao: da se donese takav izborni zakon, koji će obezbediti pobedu ultra-rojalistima; da se ograniči protivnička štampa i da ojača uticaj katoličkoga duhovništva. Kada se na navaljivanje izbeglicama dade za oduzete zemlje velika nagrada, liberali protiv toga tako počnu raditi, da na izborima odnesu pobedu (1827). Karlo X tada poveri ministarstvo umerenom rojalisti Martinjaku, koji se reši da oslabi reakciju nekolikim liberalnim merama. Liberali pomagahu Martinjaka, ali kad oni odbiju njegov zakonski predlog o mesnoj samoupravi zbog plašnje da se tim ne koriste ultra-rojalisti, kralj to jedva dočeka i poveri ministarstvo krajnjem reakcionaru knezu Polinjaku (1829).

Julska revolucija. — Otvarajući palatu prestonom besedom (u proleće 1830), Karlo je prosto pretio predstavništvu. Palata odgovori adresom, u kojoj je bilo opravdanih prekora kralju; adresa je primljena s 221 glasom protiv 181. Kralj isprva odloži sednice do jeseni, ali uskoro (16 maja) izda ukaz, kojim raspusti palatu, žaleći se na nju i određujući nove izbore. Međutim na izborima prođu svi stari protivnici (221) i još nekoliko protivnika Polinjakova ministarstva. Tada Karlo (26 jula) izda pet ukaza, od kojih jednim raspusti i nesakupljenu palatu, drugim izmeni izborni zakon, trećim zavede strožu cenzuru itd. Ovo izazva u Parizu opšte nezadovoljstvo. Novinari s Tjerom na čelu izdadu proglas protiv ovih ukaznih naredaba i oglase ih za nezakonite; poslanici se počnu skupljati na savetovanja o ovim povredama ustavnim; prodavnice i radionice biše zatvorene, a radnici se uzbune i uz njih ustanu i drugi redovi društveni; pojavi se i narodna garda, koju je Karlo bio ukinuo pre tri godine. Za tri dana (27, 28 i 29 jula 1830) ustanici, hrabro se boreći na barikadama, pobede kraljevu vojsku. Živeći u to vreme izvan Pariza (u Sen-Klu), Karlo X, čim dozna za ustanak, obustavi ukaze i otpusti Polinjaka, pa se potom i sam odreče prestola u korist svoga mladoletnoga unuka vojvode Borodovskoga, sina ubijenoga vojvode Berijskoga. Nu narod u Parizu ne hte više ni čuti za Burbonce, i brzo se obrazova privremena vlada, a Karlo X s porodicom morade pobeći u Englesku. Premda je revoluciju uglavnom izvršio narod, ipak i privremena vlada i palata behu u rukama buržoazije, koju su pomagale i novine, objašnjavajući svetu smisao svršenoga prevrata. I republikanci namisle da se koriste događajima, ali je buržoazija bila protivna republici, sećajući se konventa i bojeći se obnavljanja demokratskih težnja u narodnoj većini. Najzad je rešeno da se očuva ustavna monarhija s malim izmenama u ustavu i s predavanjem krune s nazivom kralja Francuza a ne kralja Francuske vojvodi Luju Filipu Orleanskom. Lujev je otac bio član konventa i glasao je za kaznu Luja XVI. Sam se Luj u mladosti borio pod republikanskom zastavom (do Dimurijeva begstva), a za Luja XVIII i Karla X beše uz liberale. Glavna je ustavna izmena u davanju zakonodavnoga predlaganja i izrade zakona palatama i u smanjinjivanju izbornoga cenza. Ova revolucija, kao prvi udar bečkom kongresu, dobi naziv julska, a za vladavinu se govorilo julska monarhija, julski presto itd. Konservativci dugo nazivahu Luja Filipa kraljem barikada.

Parlamentske reforme u Engleskoj. — Za rata s Napoleonom obustavljeno pitanje o parlamentskoj reforme ponovo iziđe na dnevni red. Za reformu behu liberalni vigovci, čiji su glavni predstavnici bogati proizvođači, i nova demokratska stranka, čije su se težnje širile među radnicima. U Engleskoj je vremenom pod znamenjem demokratskih težnja čak proizveden silan narodni pokret. Đorđe III beše duševno oboleo, i regentom posta njegov sin, koji po smrti mu sede na presto pod imenom Đorđe IV (1820-30). Kao i otac mu, on je bio pristalica konservativnih torijevaca i nije se koristio narodnom popularnošću. Njega nasledi brat Vilhelm IV (1830-37). U isto je vreme parlamenat raspušten i naznačeni su novi izbori. Tada se desila julska revolucija u Parizu, koja je jako uticala ka Engleze. Narod se poče silno kretati; mnogi pomisle da i u Engleskoj dignu revoluciju. U taj je mah bio glavni predmet narodnih želja - parlamentska reforma. Među radnicima je bila omiljena misao o opštem pravu glasanja, ali vigovci koji uviđahu potrebu reforama, biše tom protivni i željahu da se samo trulim mestima oduzme predstavništvo i da se da industriskim gradovima, tražeći pri tom izmenu izbornoga načina u korist industriske buržoazije, a ne u korist celoga naroda. Dobivši ponovo prevlast za Grejeva ministarstva, u takom smislu vigovci i sastave bil o reformi. Donji dom primi bil, ali ga odbaci gornji dom, što izazva veliko negodovanje u narodu. Grej dade ostavku, i kralj poveri sastav ministarstva torijevcu Velingtonu; ali se niko ne usudi primiti na se odgovornost u tako opasnom trenutku, i Grej ponovo posta ministrom. On skloni kralja na naimenovanje takih novih lordova, koji će primiti bil, te se Velington sa svojim torijevcima smiri. Torijevci i ne dođu u sednicu, koja reforme primi (1832). Mnoga su mesta tada lišena predstavništva, koje je dato većim gradovima, a cenz je smanjen, tako, da buržoazija dobi više mesta u donjem domu.

Čartizam u Engleskoj. — U Engleskoj je tridesetih i četrdesetih godina bilo silnoga narodnoga vrenja. Ranije su parlamentske reforme (1832) povukle sa sobom neke izmene u zakonodavstvu (ukidanje ropstva u naseobinama, gradska samouprava i dr.), ali ipak vlast osta u rukama bogatih redova. U ovo se vreme u parlamentu vodila borba između posednika zemlje i trgovaca — proizvodnika. Poslednji zahtevahu ukidanje žitnih zakona i slobodu trgovine, a posednici su branili žitne zakone i tražili da se pomogne radnicima donošenjem fabričkih zakona. Trgovci čak osnuju ligu za ukidanje žitnih zakona pod vođstvom jednoga fabrikanta (Kobden). Nu pre no što je liga uspela, u Engleskoj se javi nov pokret pod nazivom: čartizam. Demokratska stranka, a i drugi ljudi iz naroda, nezadovoljna ranijim izbornim reformama (1832), poče tražiti novu reformu izbornu. Vođe dokazivahu da zakonodavstvo jedino u rukama bogatih staleža nanosi štetu narodnoj većini. Stoga počnu tražiti opšte pravo glasanja, nagradu poslanicima itd. U tom smislu bi sastavljena narodna hartija, od čega ceo pokret dobi naziv čartizam (hartija, engleski čarter). Međutim, parlamenat ne hte ni čuti o reformi, a kada se narod poče buniti, stanu ga silom umirivati i vođe zatvarati. Liga se opet za ukidanje žitnih zakona starala da se koristi ovim pokretom. Kako je ona bila neprijatelj čartizmu, na njenu stranu pređe prvi torijevski ministar Robert Pil i uz protivljenje vlastite stranke prodre u parlamentu s bilom o ukidanju žitnih zakona (1846).

U ovo je doba ukinuto ropstvo po engleskim naseobinama u korist čega je radila tako zvana Afrička asocijacija, osnovana još pri kraju XVIII stoleća. Posle nekoliko mera za ograničavanje trgovine s Crncima, parlamenat najposle objavi potpuno oslobođenje svih bednika (1834). Po francuskim su naseobinama oslobođeni nešto docnije (1848).

Uticaj julske revolucije — narodni ustanci. — Julska revolucija odjeknu i u drugim zemljama. Ona je prvo uticala na Belgiju, koja se diže protiv niderlandskoga kralja (1830), da bi obrazovala samostalnu državu. Zatim se desio (u novembru) pokret Poljaka, koji takođe zažele da se oslobode Rusije. Osim ovoga, bio je mesni narodni ustanak u nekim delovima Nemačke i Italije (u Papskoj državi i Parmskom hercegstvu). Kako sama julska revolucija, tako i ovi pokreti silno uznemire evropske vlade, koje se stanu plašiti obnavljanja revolucionih propagandi iz Francuske, tim pre, što je među samim Francuzima bila stranka, koja je želela, da se ukaže oružana pomoć i Belgijancima, i Poljacima, i uopšte svima narodima, koji behu nezadovoljni svojim položajem. Ovo je nagnalo Rusiju da se ponovo zbliži s Austrijom i Pruskom i da obnove Svetu alijanciju. Među njima se čak povela reč o oružanom ugušenju revolucije kod suseda, ali Francuska i Engleska to ne dopuste, naročito što se tiče Belgije. Posle krvave vojne, Poljska je umirena i lišena je ustava (1831). Talijanski su pokreti ugušeni pomoću Austrije, a samo Belgijanci zadobiju nezavisnost i osnuju zasebno kraljevstvo s veoma slobodoumnim ustavom. Najzad velike države priznaju svršeni čin i obezbede neutralnost Belgiji (1831). U tridesetim i četrdesetim godinama savez se između Rusije, Austrije i Pruske držao dosta čvrsto; ali između Engleske i Francuske dođe do nesuglasnosti. Pri kraju svoje vlade Luj Filip čak zatraži zbliženje s Austrijom i Meternikom i radio je protiv demokratskih pokreta u Italiji i Švajcarskoj.

Nemačka posle 1830. — Glas o julskoj revoluciji izazva nekoliko mesnih pokreta u severnoj Nemačkoj (Braunšvajgu, Hasen-Kaselu, Saksonskoj i dr.), gde su potom uvedeni novi ustavi; ali uglavnom i posle toga (1830) u Nemačkoj osta sve po starom. Čak je hanoveranski ustav naskoro ukinut. Međutim pređašnje narodne i političke težnje produže svoj život u društvu, i opštenemačko rodoljublje tako ojača, da umalo ne izazva rat s Francuskom (1840). Naklonost svih Nemaca naspram Pruske, koja je ponikla u ratu za oslobođenje a zamenjena neprijateljstvom u doba reakcije, iznova oživi. U ovo vreme pada i razviće jedne narodne ustanove, koju pokrenu pruska vlada i koja donese koristi celoj Nemačkoj, a to je:

Nemački carinski savez. — Između pojedinih država nemačkoga saveza postojahu carine, koje su sačuvale trgovinu i zadržale razviće proizvodnje. Naročito je ovo bilo nezgodno za Prusku zbog položaja, te ona prva poče zaključivati ugovore s manjim susednim kneževinama o ukidanju carine (1820). Ovom se protivila Austrija, jer je videla u pruskim carinskim ugovorima opasnost za održanje tadašnjega uređenja u Nemačkoj, ali uskoro (1830) pruski carinski savez obuhvati veliki deo severne Nemačke, a u tridesetim se i četrdesetim godinama raširi i na celu Nemačku, osim Austrije. Liberali su se u južnoj Nemačkoj isprva tome protivili, ali i oni docnije izmeniše svoje mišljenje.

Ustavno pitanje u Pruskoj. — U Pruskoj Fridriha Vilhelma III nasledi sin Fridrih Vilhelm IV (1840-61), ljubitelj, znalac i zaštitnik nauka i umetnosti, a ujedno s tim odličan govornik, ali čovek nepostojan u svojim nazorima i postupcima i u opšte zaneseni romantik. Za prve godine svoje vlade on ublaži položaj štampe, što ga veoma učini omiljenim u celoj Nemačkoj. Svima se Nemcima takođe dopala njegova reč prilikom svečanosti nove kelnske katedrale, koju on nazva simvolom nacionalnoga ujedinjenja nemačkoga. Kako je u to vreme pretio rat s Francuskom, i sami nemački vladaoci posticahu opštenemačko rodoljublje u svojih podanika. Omiljenost se Fridriha Vilhelma dosta pokoleba kada dođe pod uticaj zaštitnika starina, ali ipak za ove ratne struje on opet posta omiljenim.

Računajući da mora izvršiti dato obećanje o uvođenju ustava, još njegov otac uvede samoupravu u pojedinim pokrajinama i izdade zakon, po kojem se novi državni dug morao zaključiti u saglasnosti s narodnim predstavništvom. Potreba zajma za podizanje železničkih putova i popuštanje javnom mnjenju, učini te se Fridrih Vilhelm IV reši da se sazove tako zvani Sjedinjeni landtag od poslanika svih oblasti. Ovo proizvede jak uticaj u celoj Nemačkoj, premda liberalna stranka beše veoma nezadovoljna tim, što su Sjedinjenom lantagu data ništavna prava. To se dogodi uoči novoga prevrata u Francuskoj, koji izaziva jak pokret u svima državama nemačkim.

Julska monarhija. — Vlada se Luja Filipa (1830-48) u Francuskoj deli na dvoje. U tridesetim godinama, u Parizu i drugim mestima, često se dešavahu narodni pokreti, a činjeni su i pokušaji da se obori julska monarhija. U tim pokušajima, osim republikanaca, uzimahu učešće i legitimci, pristalice „zakonite dinastije“, a uz to je u dva maha radio protiv ustanovljenoga poretka i Luj Napoleon Bonaparta, sin pređašnjega kralja holandskoga Luja. Najzad se u ovim godinama pokušavalo i protiv života Luja Filipa (Fijeskov pokušaj). Svi su ovi pokušaji, zavere i pokreti zadavali veliku brigu vladi, a stanje se pogoršavalo i tim što kralj za dugo vreme nije mogao sastaviti stalno ministarstvo. U tridesetim su godinama bile česte promene ministarske zbog trvenja skupštinskih stranaka, na čelu kojih behu Gizo i Tjer. U drugom periodu julske monarhije, u četrdesetim godinama, zavere i pokreti biše prekraćeni a pokušaji protiv kraljeva života retki, i nekoliko je godina uzastopce Francuskom upravljalo Gizovo ministarstvo. Nu sve je ovo bilo spolja, jer se u samom društvu produži nezadovoljstvo i težnja za promenom. Za julske su revolucije zaoštreni odnosi između buržoazije i proletarijata. Još se u početku Lujeve vlade (1831) desio jak ustanak radnički bez ikakvih političkih smerova; jer je izazvan ekonomskim prilikama i željom radnika da im se poboljša životno stanje. Uopšte su nezadovoljni radnici u tridesetim godinama i pomagali sve republikanske pokušaje, a u četrdesetim se godinama proletariat više zanimao različnim socijalnim učenjima, koja su propovedala preuređenje društva (Luj Blan, Kabe i dr.).

Položaj je samoga Luja Filipa bio veoma rđav. Doveden pa presto revolucijom, on se morao, osobito prvih dana, držati u saglasnosti s novim stanjem i igrati ulogu kralja-građanina, u čem je donekle i uspevao (šetnja po ulicama, razgovor s mimoprolaznicima itd.). Mnogi su činioci julskoga prevrata težili da Francuska pođe i dalje putom unutrašnjih promena i da se po primeru prve revolucije oružjem pomognu političke slobode i po drugim zemljama. Luj je Filip bio protiv toga i, na protiv, svakojako se trudio da za sebe pridobije ostale vladaoce. I unutrašnja je i spoljašnja njegova politika postajala sve više i više konservativnom, što ga je okrivljavalo kao izdajnika revolucije, kojoj je bio obvezan za presto. Lično je Luj Filip bio okretan i vešt. Često je on i neopaženo uticao na stranke i ministarstvo a protivno ustavnoj formuli: kralj vlada, a ne upravlja (Tjer). Međutim on nije imao širokih pogleda i pre svega, najviše se starao o svojoj porodici, u čem se pokazao kao i svi viši redovi julske monarhije, koji su se odlikovali lakomošću.

Vlada buržoazije. — Julska revolucija smanji izborni cenz samo u toliko, u koliko je bilo korisno za buržoaziju — vlasnike, poslodavce. Pobeda je ovih bogataša bila veća u Francuskoj, no u Engleskoj posle izbornih reforama (1832). U Engleskoj i konservativci pomognu da kroz parlamenat prođu fabrički zakoni u korist radnika (prvi zakon o zaštiti dečjega rada), a u Francuskoj to bejaše sasvim nemogućno. Buržoazija je ovde bila tako jaka i bezobzirna, da se isključivo brinula za svoju korist. U četrdesetim je godinama Gizovo ministarstvo imalo stalnu većinu u palatama i bilo je u potpunoj saglasnosti s kraljem, a uz to je i kod vlade i kod buržoazije vladalo čvrsto verovanje u stalnost položaja. Uopšte je vlada julske monarhije tačno ispunjavala samo spoljašnost ustavnosti. Parlamentarni je život tekao u redu, a ministarska je promena vršena prema pobedi stranaka, koje su u borbu unosile dosta oduševljenja i govorničkog bleska, ali je ovaj život imao i drugu stranu i to veoma ružnu: potkupljivanje na izborima i podmitljivost narodnih predstavnika, od kojih mnogi behu i državni činovnici, zavisni od vlade. Stoga su vlada i palata izgubile svaki ugled, a stranačka je borba bila bez ikakva značaja. Jedno se vreme bila u buržoaziji osnovala stranka, koja je težila da iz palate izgna državne činovnike i da smanji cenz, a opozicija je većinom trošila svoju snagu na kritikovanju spoljašne politike vladine. Tjer je bio glavni protivnik Gizov. Kada je on bio ministar, tako je samostalno vodio spoljašnje poslove, da umalo nije doveo do rata (1840), ali se Gizo, na protiv, približi Meterniku, s kojim se čak dogovori o zajedničkom radu protiv demokratskih pokreta u Italiji i Španiji. Najzad što se tiče unutrašnjih poslova, ni Luj Filip, koji se odlikovao velikim uporstvom, ni do krajnosti oholi Gizo, ni većina parlamentska nisu želeli napustiti vlast i nisu činili nikakve ustupke javnom mnjenju. Posledica je ovakoga stanja — februarska revolucija, koja obori julsku monarhiju.

Februarska revolucija 1848.[uredi]

Februarska revolucija. — Uzrok je prvom pokretu rad u korist izbornih reforama. Ne računajući na saglasnost palata, opozicione vođe počnu svojim besedama na banketima uticati na javno mnjenje (1847). Vlada isprva nije stajala ovom na put, ali kada se poče širiti nezadovoljstvo, ona zabrani držanje banketa. I zabrana jednoga opštega banketa u Parizu izazva trodnevnu revoluciju (22, 23 i 24 februara 1848), koja primora prvo na ostavku Giza, a zatim i na odstupanje samoga Luja Filipa. On odstupi u korist svoga unuka i pobeže iz Pariza, ali sve beše dockan, jer gomile sveta nagrnu na poslaničku palatu, gde se ubrzo sastavi privremena vlada. Nova vlada izda proglas na narod, kojim objavi u Francuskoj republiku {24 februara), što pokrajine, ugledajući se na Pariz, primiše kao svršeno delo.

Staleška borba. — Februarsku su revoluciju, kao i julsku, izvršili radnici i buržoazija, ali u ovaj mah između obeju staleža nasta veća suprotnost. Buržoazija nije mislila o promeni tadašnjega političkoga stanja i nije želela društvenoga preuređenja, a uz nju je bila i seljačka većina. Na protiv, radnici su i fabrički i zanatliski želeli republiku, koja bi sasvim preuredila društvo prema tadašnjim učenjima socijalističkim. U samom početku revolucije nasta pitanje o kakvoći republike: hoće li biti umerena ili, kako se tada govorilo, crvena; drugim rečima: hoće li se sačuvati trobojno znamenje julske monarhije, pređašnje znamenje početnoga doba prve revolucije i carstva, ili će se primiti crveno znamenje iz vremena konventa i jakobinske diktature? Obe se strane tako zaoštre, da najzad dođe do krvavih međusobica.

Sastav je privremene vlade bio mešovit, a glavni u njoj behu sentimentalni pesnik Lamartin (1790-1869), advokat Ledri-Rolen (1807-74) i istorik Luj Blan, koji je svojom Istorijom francuske revolucije učinio jak pokret među radnicima. U privremenoj vladi nije bilo jedinstva, što jedni članovi behu protivnici ma kakvih društvenih promena i prijatelji mirne politike spoljašnje, a drugi su želeli da se pristupi izvođenju socijalističkoga programa i da se revolucija raširi i van zemlje. Kako je pak pokret u pariskom stanovništvu produžen i kako su radnici priređivali različne manifestacije, većina privremene vlade prista na popuštanje i pod predsedništvom Luja Blana sastavi odbor za, raspravljanje pitanja o radu i radničkom položaju. Nu i posle ovoga pokret u gradu nije prekinut. Izbori za ustavotvornu skupštinu, koja treba da propiše nov ustav, izvršeni su pod uticajem tih pokreta i pod uticajem glasova o radničkoj težnji za opštom svojinom, što je veoma uznemirilo i seljake, koji inače behu nezadovoljni novim propisima o porezu. Stoga opštim pravom glasanja pored većine umerenih republikanaca, novi su birači, seljaci i niža buržoazija, poslali u skupštinu veći broj legitimista i revnosnih katolika. Ustavotvorna skupština početkom maja otpoče držati svoje sednice, kojom se prilikom sastavi i nova vlada bez Luja Blana i njegova socijalističkoga društva.

Junski dani. — Proletarijat je bio nezadovoljan ovakim sastavom ustavotvorne skupštine i nove vlade. Međutim još privremena vlada za umirenje besposlenih radnika ustanovi tako zvane narodne radionice, u kojima radnici dobivahu dnevnicu od države. Buržoazija je isprva mislila da će radnici na ovaj način biti poslušno oruđe u rukama vlasti, ali se ova njena želja samo unekoliko ostvari, jer se postupno većina radnika uredi kao oružana sila, neprijateljski raspoložena naspram buržoazije. Uskoro je po skupštinskom sastanku bilo i pokreta protiv narodne skupštine, ali taj pokret uguši vojska, koju je vlada sve više dovodila u Pariz. Skupština već poče raditi protiv narodnih radionica, jer se uplaši od neprestanoga pridolaženja radnika (u junu na 116.000) i od povećavanja poreza radničkom dnevnicom. Najzad dođe do sukoba između umerene i socijalističke stranke zbog zatvaranja narodnih radionica. Generalu Kavenjaku bude data diktatorska vlast, i on za tri dana pomoću stajaće vojske i narodne garde krvavo uguši ovaj pokret. U junskim danima francuski socialisti pretrpe strašan poraz, a ujedno je sa tim nanesen udar i republici, jer se većina narodna poče nje bojati i svojim pristankom pomagati sve. mere, koje su se odnosile na smanjivanje javne slobode.

Luj Napoleon. — Uhtavotvorna skupština propisa za Francusku nov ustav (u jesen 1848), po kojem francuski narod, opštim glasanjem, dade potpunu zakonodavnu vlast Zakonodavnoj skupštini, a svu izvršnu vlast - izabratom na četiri godine predsedniku republike. Predsednički se izbor izvrši u dekembru, i ogromna većina pade na Luja Napoleona Bonapartu. Ovaj je sin holandskoga kralja Luja u mladim godinama uzimao učešća u talijanskim revolucionim pokretima početkom tridesetih godina, a za vlade Luja Filipa učini dva besmislena pokušaja na ustanovljavanju imperije u Francuskoj (1836 i 1840). Za prvi je pokušaj kažnjen samo izgnanjem, a za drugi — doživotnim zatvorom (u tvrđavi Ham), iz koga posle šest godina pobegne. Posle se februarske revolucije hamski begunac vrati u Francusku, gde bi izabran u Ustavotvornu skupštinu, a potom za predsednika republike. Njegovo istorisko i omiljeno ime obezbedi mu izbor, te drugi kandidati: Kavenjak, Ledri-Rolan i Lamartin ostaše u znatnoj manjini.

Francuske stranke za republike. — Druga francuska republika nije bila duga veka. Posle junskih dana (1848) u narodu zavlada nepovoljno mišljenje za republiku. Ovo je izraženo tim, što je po novom ustavu za Zakonodavnu skupštinu izabrana većina monarhista, koji se deliše u tri stranke: legitimisti, koji su bili za grafa Šambora, unuka Karla X, orleanisti, koji su želeli da vide na prestolu unuka Luja Filipa, i bonapartisti, koji su pomagali Luja Napoleona, predsednika republike. Nu i ako se nisu slagali među sobom odnosno kandidata za presto, svi oni jednodušno ustajahu protiv crvenih, tj, protiv tadašnjih radikala. S monarhistima se protiv radikala sjedini i većina umerenih republikanaca, koji su uostalom bili u malom broju. Radikali pokušaju da povedu nov pokret bez socialističkih težnja (u junu 1849), ali pretrpe poraz, što povuče za sobom novo ograničenje javne slobode od strane skupštinske. Na ovaj je način francuskom republikom upravljala većina monarhistička, koja nije mogla iskreno održati ovaj oblik vladavinski; jer, posle raznih i neuspešnih pokreta, svi su viđeniji republikanci bili zatvoreni ili prognani.

Borba između predsednika i skupštine. — Ni predsednik nije bio veran republici (njegove Napoleonove ideje koje je napisao u zatvoru a izdao u Londonu). Princ-predsednik željaše jednoličnu vlast, koja bi se, iznikavši iz revolucije, oslanjala na opšte pravo glasanja i koja bi uvela u život Francuske i cele Evrope nove društvene i narodne težnje. On poče veoma iskusno stvarati bonapartisku stranku u skupštini, zadobivati za se duhovništvo i vojsku, a isticati sebe kao spasioca tadašnjega društvenoga poretka od društvenoga prevrata. On je postupno na najznatnija zvanja i građanska i vojna dovodio svoje pristalice, većinom ljude sa sumnjivom prošlošću i gotove na sve radi novca, vlasti i odlikovanja. Posle svršenoga poraza crvenih (1849), poče borba između predsednika i skupštine. Novi ustav postavi te dve vlasti jednu pored druge kao nezavisne. Monarhisti (legitimisti i orleanisti) željahu da se smanji predsednička vlast; bonaparsti, na protiv, tražahu da se ona pojača, a republikanci prilažahu čas na jednu čas na drugu stranu. Da bi pridobio za se većinu i pri drugom predsedničkom izboru, Luj Napoleon poče raditi na reviziji ustava. On je još ranije (31 maja 1850) pristao na izdavanje zakona, koji oduzimaju pravo učešća u opštem glasanju ljudima bez stalnoga mesta življenja i umešanim u političke zavere, a sada, međutim, zatraži od skupštine da u pređašnjem obliku ustanovi opšte pravo glasanja. On je znao da na to skupština neće pristati, te će stoga dobiti veći broj pristalica, što se u stvari i desilo. I kada skupština odbaci predlog, Luj se Napoleon reši da izvede državni prevrat.

Državni prevrat. — Za izvršenje prevrata predsednik odredi dan krunisanja Napoleona I. Uoči toga dana između 1 i 2 dekembra 1851 iznenadno budu zatvoreni najviđeniji članovi Zakonodavne skupštine, prvaci različnih stranaka i druge viđenije ličnosti iz naroda, koje su smatrane za opasne. Pri tom vojnici zauzmu znatnije, u vojničkom pogledu, trgove i ulice pariske, a po uglovima se izlepiše proglasi, koji objavljivahu raspuštanje Zakonodavne skupštine i davanja opštega prava glasanja, i pozivahu narod da dade predsedniku mogućnosti da zaista upravlja zemljom. Pokušaji protivljenja ili bar negodovanja, koje učiniše poslanici, viši sudovi i državni savet, u samom početku biše ugušeni, a štamparije protivničkih novina zauzmu vojnici. U nekim je ulicama bilo i podizanja barikada, ali je sve to bilo uništeno. Međutim, zatvaranja su produžena i oko hiljadu je ljudi poslato u Algir i Kajenu, a zatvoreni su poslanici sa žandarmima poslati van zemlje. Po narodu su vladini ljudi rasprostirali glas o tom, da su sve ove mere izazvane opasnom zaverom neprijatelja vere, društvenoga poretka i svojine. Uskoro opštim glasanjem sedam i po miliona glasača (protiv 650.000) prima predsednikov predlog, i Luj Napoleon (u početku 1852) obnarodova nov ustav, koji je uglavnom sastavljen, po obrascu imperiskoga ustava (tj. ustav VIII godine s njegovim dopunama). Sva je vlast ujedinjena u predsedničke ruke; zakonodavno telo i senat behu prostim oruđem njegovim. Za nekoliko meseci posle ovoga (pri kraju 1852) princ-predsednik proglasi sebe imperatorom francuskim, što opet bi utvrđeno novim plebiscitom (7,800.000 glasača). O godišnjici državnoga prevrata predsednik druge republike svečano uze naziv: Napoleon III, po milosti Božjoj i volji narodnoj imperator Francuza.

Nemačka pred februarsku revoluciju. — Februarska revolucija izazva čitav niz revolucija i u drugim zemljama. U Nemačkoj četrdesetih godina unutrašnji odnosi behu veoma zategnuti. Svuda je vladalo nezadovoljstvo tadašnjim stanjem i tražene su promene. Po svima nemačkim državama prosvećeni birgeri behu napojeni liberalnim težnjama i zažele uvođenje porotnih sudova itd. Ujedno je traženo da se nemački savez zameni jednom državom. Međutim, bilo je nekih, osobito u južnoj Nemačkoj, koji su svojim željama išli i dalje i istavljali već radikalne težnje u smislu ustanovljavanja demokratske republike; među radikalima je bilo i nešto pristalica socijalističkoga učenja. Bilo je pokreta i među seljacima; oni su želeli da se oslobode vlasničke zavisnosti i feudalnih obveza. Svojim su položajem bili nezadovoljni i gradski radnici, jer, uopšte, u Nemačkoj za prve polovine devetnaestoga stoleća nije bilo savremenih reforama. Stoga je februarska revolucija ovde izazvala čitav niz pokreta i prevrata. Znaci su vrenja u nemačkoj opažani i pre februarske revolucije, i čim stiže glas o ovome događaju, odmah se javiše pokreti, koji su poznati pod imenom: martovska revolucija. U raznim nemačkim prestonicama ustaše birgeri i radnici, a negde njima u pomoć pritekoše i naoružani seljaci, te pojedine vlade požuriše da zadovolje narodne težnje. Ovaki su se pokreti desili ne samo u manjim, nego i u većim monarhijama — u Pruskoj i Austriji.

Revolucija u Austriji. — Austrija u ovo vreme (1848) prožive taku krizu, kakvu nikada dotle nije imala. Ovde uz pokret liberalnih birgera, siromašnih radnika i potištenih seljaka pristanu i nemački podanici monarhiski za zaštitu svoje narodnosti i istoriskih prava pojedinih habzburških oblasti, što je bilo sasvim suprotno ujedinilačkoj težnji u Nemačkoj. Opšta je nemačka revolucija u Austriji praćena revolucijom talijanskom (u lombardno-mletačkoj kraljevini), ugarskom i slovenskom (kod Poljaka, Čeha, Srba i Hrvata). Kada se u Beču desi buna (u martu 1848), Meternik se morao spasavati begstvom u Englesku, a car Ferdinand prista na popuštanja i sazivanje ustavotvorne skupštine, kojoj je trebalo da sastavi zajednički ustav za celu Austriju. Ova se skupština i sasta u Beču (meseca jula).

Reakcija u Austriji. — Uskoro u Austriji otpoče reakcija. Ustavotvorna skupština uspe da ukine vlasnička prava nad seljacima, ali među predstavnicima svih austriskih narodnosti u političkom pogledu nije moglo doći do saglasnosti i oni su se samo zavađali. U Beču se produži pobuna; car je primoran dva puta ostavljati prestonicu i u tom je reakcija već pripremana. Vojska s uspehom uguši revoluciju u nemačkim pokrajinama. Česi se takođe pobuniše („Slovenski sabor“), ali njihov pokret uguši Vindišgrec bombardovanjem Praga. Pomoću Srba i Hrvata Vindišgrec umiri i Beč. Ustavotvorna je skupština premeštena iz Beča u jedan moravski grad i potom uskoro i raspuštena. Najzad se i Ferdinand I odreče prestola u korist svojega sinovca Franje Josifa (pri kraju 1848-1916). Tada sama vlada dade Austriji ustav (1849), ali on ne samo da nije uveden u život, no je uskoro i ukinut.

Revolucija u Pruskoj. — Na nekoliko dana posle austriske revolucije desi se (18 marta) i pobuna u Berlinu („martovski dani“). Građanstvo je berlinsko tražilo od Fridriha Vilhelma IV uvođenje savremenoga ustava. Kralj je za ovo dao svoj pristanak, ali između naroda i vojske nastupi tako ogorčenje, da se na trgovima i ulicama berlinskim otvori borba. Krvoproliće na kralja silno uticaše, i naredi da vojska iziđe iz grada, pomilova ustanike i obrati se narodu proglasom, u kojem obeća dati svojim podanicima ustav i posvetiti sebe radu na koristi ujedinjenja i slobode cele Nemačke. Pre no što se sastala austriska ustavotvorna skupština, u Berlin je sazvata taka skupština pod narodnim nazivom (2 maja).

Frankfurtski parlamenat. — U jedno vreme (u martu 1848) revolucija obiđe sve nemačke prestonice i svuda je u stvari ponovljeno jedno isto, ali se Nemci nisu zadovoljili ukidanjem staroga poretka i uvođenjem novoga uređenja i zakona u pojedinim državama. Naskoro se (pri kraju marta) u Frankfurtu na Majni sastanu najviđeniji članovi liberalne stranke iz raznih država nemačkih i sastave Prethodni parlamenat, koji pozva sve savezne vlade da opštim glasanjem izberu poslanike za Narodnu skupštinu cele Nemačke. Nemačke vlade pristanu na to i uskoro se (u maju) sasta opšti nemački Frankfurtski parlamenat, čiji članovi behu najviđeniji predstavnici srednjega staleža, među kojima je bilo dosta profesora, učitelja i advokata. Pred ovim je bio u Badenu pokušaj ustanovljavanja republike, ali bez uspeha.

Slabljenje nemačke revolucije. — Skoro se dakle jednovremeno i u Berlinu, i Frankfurtu, i u Beču radilo na preuređenju obeju velikih država nemačkih i cele Nemačke; ali narodni pokreti, zbog kojih su se skupštine i sastale, nisu brzo stišani, već su u nekim mestima ponavljani (u 1848 i 1849). Prvih su dana u pokretu učestvovali svi društveni redovi, ali se vremenom oni rastroje. Prvi se umire seljaci, jer vlade i plemići zadovolje njihove glavne potrebe, a uskoro potom od nereda odustanu i građani. U samom gradskom stanovništvu dođe do razmirice između birgera i radnika. Birgeri isprva pobede samo pomoću radnika, ali kad radnici počnu zahtevati samostalnu ulogu i tražiti ispunjavanje takih zahteva na koje birgeri ne pristanu, oni se podele. Umirenje seljaka i borba između birgera i radnika dadoše mogućnosti vladama da se upuste u borbu s revolucijom. Austriju u ovom pomože i narodna borba. Mađari pomognu da se uguši talijanski pokret a, osim toga, oslabe i Srbe i Hrvate. Nemci s visine pogledahu na Slovene i staraše se da sačuvaju svoj gospodarski položaj u monarhiji. Česi, Srbi i Hrvati, iz mržnje naspram Nemaca i Mađara, pomagahu austrisku vladu. Nesloga dakle između pojedinih staleža i naroda i pomože slabljenju revolucije u Austriji, Pruskoj i ostalim pokrajinama nemačkim.

Reakcija u Pruskoj. — Zauzimanje Beča od Vindišgreca donese veliki udar revoluciji i po ostalim zemljama nemačkim. U Pruskoj između vlade i skupštine nasta borba, i narod produži bunjenje. Na glas o ugušenju bečke revolucije Fridrih Vilhelm IV odloži skupštinske sednice i naredi da se drže u Bradenburgu; ali se većina poslanika ne pokori ovoj naredbi. Tada vlada objavi u Berlinu opsadno stanje i dovede u grad veliku vojsku. Posle ovoga sam kralj dade Pruskoj ustav s preimućstvom bogatijih staleža i zadržavanjem veće vlasti upravi. Posle je dve godine ovaj ustav konačno uveden u život (1850) koji je u Pruskoj uz neznatan pokušaj na popravci postojao sve do svršetka rata.

Svršetak frankfurtskoga parlamenta. — Frankfurtski parlamenat, međutim, produži svoj rad. S pogledom na pitanje o ujedinjenju Nemačke, u njemu se osniju dve stranke. Velika nemačka stranka, htede uvući i Austriju u sastav ujedinjenje Nemačke, a mala nemačka stranka - isključiti Austriju i staviti Prusku na čelo Nemačkoj. Poslednju stranku pomogne u mišljenju i to, što je Austrija želela ući u sastav novoga uređenja sa svima svojim i nemačkim zemljama, a što opet nisu želeli Nemci. Borba austriske vlade s revolucijama, koje su izvršene među različnim područnim narodima, oslabi tako Austriju, da se Pruska mogla vrlo lako koristiti tim stanjem za ujedinjenje Nemačke. Međutim se to tada nije dogodilo. Nemajući poverenja u Pruskoj, isprva Frankfurtski parlamenat izabra za imperiskoga namesnika jednoga austriskoga princa, koji je bio omiljen, ali nije imao nikakve moći. Docnije poveri imperatorsku krunu Fridrihu Vilhelmu IV (1849), ali je on ne primi, što je, po njegovim nazorima, imala revolucioni postanak. Napušten od pruskoga kralja a nemajući ni novca ni vojske, frankfurtski parlamenat ne bi u stanju da izradi ustav nemačke carevine. Ne govoreći o Austriji, Bavarska, Virtemberška, Saksonska i Hanoveranska bejahu protivne i tom ustavu i pruskoj hegemoniji. Poslanici ovih država dobiju poziv da napuste Frankfurt, a neki ga i sami ostave. Ovde samo osta radikalna manjina, koja svoje sednice prenese u Stutgart, odakle je virtemberška vlada rastera. Po ovom su vođe radikalne pokušale da bunom nagnaju vladare na primanje imperiskoga ustava, ali je sve to vojnom silom ugušeno, u kojem je slučaju najvidniju ulogu igrala pruska vojska.

Ustanova, staroga nemačkoga saveza. — Posle ugušenja revolucije u Nemačkoj je povraćen stari savez, utvrđen na Bečkome kongresu. Odričući se krune koju mu ponudi Frankfurtski parlamenat, pruski se kralj, međutim, ne odreče zadatka o ujedinjenju Nemačke; on je to samo hteo izvršiti putom ujedinjenja s drugim vladarima. Nu na ovom putu naiđe na odvažno protivljenje od Austrije, koju je pomagao i car Nikola I, što osvedoči i prilikom ugušenja mađarske bune. U Olmucu. se sastanu (1850) predstavnici nemačkih vlada, gde austriski ministar, knez Švarcenberg, nagna pruskoga kralja da se okane misli o ujedinjenju Nemačke i Nemački savez, sa saborom u Frankfurtu na Majni i sa starešinstvom austriskim, opet bi ustanovljen u pređašnjem obliku.

Mađarska buna. — Među učesnicima u revoluciji (1848) behu i Mađari. Oni su ustali za prava krune Sv. Stevana. Na čelo mađarskoga ustanka stane smeli i odlučni advokat Košut. Uostalom mađarski rodoljubi maštahu ne samo da svoju domovinu učine nezavisnom od Austrije, nego da zagospodare i nad slovenskim stanovništvom svih zemalja, koje nekada ulaziše u sastav ugarske države. Ovo poslednje razume se nisu mogli želeti ugarski Sloveni, među kojima je, na protiv, odavno postojala težnja o ujedinjenju Srba i Hrvata. Podstaknut narodnom težnjom srpski mitropolit Josif Rajačić sazva u Karlovce narodni sabor (1 maja 1848), koji proglasi Rajačića za patrijarha a austriskoga vojskovođu Stevana Šupljikca za vojvodu, te se tako obnovi srpska patrijaršija i ustanovi vojvodina pod austriskim delom i nezavisno od Mađara. U isto vreme Srbi stupe u vezu s Hrvatima, koje je predvodio ban Josif Jelačić, a Srbi, opet, prečani u Srbiji postaknu javno mnjenje, te tamošnjim Srbima odavde priteknu u pomoć dobrovoljci pod Stevanom Knićaninom. Mađari već behu otpočeli borbu s austriskom vojskom, Srbima i Hrvatima; s toga bečki dvor i prizna Srbima patrijaršiju i vojvodinu (15 dekembra 1848). Međutim, istoga dana, kad je ovo priznato, umre Stevan Šupljikac. I Srbi i Hrvati ukažu veliku pomoć bečkoj vladi protiv Mađara, ali su odmah počeli hladneti, čim su stali uviđati neiskrene namere toga dvora i austriske birokratije. Ustanak se pak razgrana. Mađari urede od dobrovoljaca dobru vojsku (honvedi), u koju prime za zapovednike i nekoliko poljskih izbeglica, koji se ranije boriše za svoju domovinu (1830). Ratni uspesi obodre Mađare da veruju u pobedu, i u Mađarskoj bi proglašena republika, u kojoj Košut dobi diktaturu za vođenje daljega rata protiv Austrije. Vindišgrec, ugnjetač bune u samoj Austriji, ne bi u stanju da uguši mađarsku bunu, te Habzburgovcima dođe u pomoć ruska vojska pod Paskijevićem. Car je Nikola I smatrao mađarsku bunu kao opasnu po Rusiju, jer bi u slučaju uspeha mogla postaći Poljake na nov ustanak. Stoga on nađe za potrebno da vojskom učestvuje u održanju austriske monarhije. Mađarska vojska poče trpeti poraze od ruske, i buna se svrši predajom glavnoga vojskovođe mađarskoga Gergeja kod Vilagoša (1849). Mađarska je umirena, lišena sabora i pretvorena u prostu pokrajinu habzburške monarhije. Srbi i Hrvati malo što dobiše. Srbima se, istina, prizna ime u službenim odnosima i patrijaršija, ali sam car uze naziv srpskoga vojvode, a vojvodinu uređivahu Nemci.

Revolucija u Italiji. — U isto se doba desila revolucija i u Italiji (1848). Ovde se raniji pokušaji (1831) narodnoga pokreta nisu prekraćivali. Glavni je radnik za ovo bio Macini (1808-72) koji osnova tajno društvo Mladu Italiju sa zadatkom: da se Italija ujedini u obliku demokratske republike. S druge strane mnogi svoju nadu polagahu na Sardiniju, čiji je kralj Karlo Albert pripremao dobru vojsku. Njega nazivahu mačem Italije, i verovalo se da će sardinska vojska osloboditi Talijane od austriske vlasti. Kada na papski presto dođe Pije IX (1846-78), i od njega se nadahu da će pomoći oslobođenju i ujedinjenju Italije u obliku saveza između pojedinih država. Na sve su ovo uznemireno posmatrali u svoje vreme i Meternik i Gizo; samo je Engleska pomagala narodni pokret na poluostrvu. U Italiji je bilo ranije mesnih pokreta, ali je pad julskoga prestola bio znak za opšti ustanak. Mnogi talijanski vladaoci pobegoše iz svojih prestonica, a Karlo Albert („Italia farà da se“) zaratova s Austrijom i uđe s vojskom u Lombardiju kad se i Mleci proglase republikom. Nu među ustanicima nije bilo jednodušnosti: nije bilo iskrenoga pomaganja pojedinih oblasti i stranačke sloge. U južnoj se Italiji javi staro neprijateljstvo između Napuljaca i Sicilijanaca, a kralj Ferdinand II, koji beše dao ustav, ubrzo uguši ustanak vojnom silom. Demokratska stranka ustanovi dve republike, u Mlecima i Rimu, ali ne pomogoše Karla Alberta, te on pretrpi dva poraza (kod Kustoce i Navare) od Austrijanaca, koje predvođaše Radecki. Posle se ovoga Karlo Albert odreče prestola u korist svoga sina Viktora Emanuela (1848-1878). Novi kralj zaključi s Austrijom mir i vrati joj Lombardiju, ali ne ukide ustava, koji beše dao svojoj zemlji njegov otac (1848). Mletke takođe zauze Radecki i povrati ih Austriji. Pije IX, koji beše pobegao iz Rima, dobivao je pomoći od Austrije, Španije i Napulja. Čak je francuska republika za Luja Napoleona učestvovala u ugušenju rimske revolucije. Ne obzirući se na herojsku borbu republikanaca, koje je predvodio Garibaldi (1807-82), Rim zauzmu Francuzi i povrate papsku vlast. Posle ovoga svuda osim Sardinije, u Italiji nasta reakcija.

Ratovi za prevlast i ujedinjenje.[uredi]

Međusobni odnosi u sredini XIX stoleća. — Međunarodni položaj u Evropi, stvoren bečkim kongresom, u sredini se XIX stoleća poče kolebati pod uticajem ustaničkih pokreta. koji posle februarskih dana zahvate skoro ceo Zapad. Preterani su francuski republikanci maštali o pomaganju tih pokreta i van svoje zemlje. U Nemačkoj pak i u Italiji veoma beše ispoljena težnja za narodnim ujedinjenjem. Austrija se počela raspadati i njene su nemačke oblasti isključene iz sastava docnije Nemačke, a Mađarska se proglasi republikom; ali po ugušivanju ustanka u pojedinim oblastima osta sve po starom, svuda nasta reakcija, koja se naročito odlikovala pedesetih godina. Državni prevrat (2 decembra) i ustanova monarhije u Francuskoj obezbede tadašnji poredak u celoj Evropi. Evropske su se vlade u spoljašnjoj politici držale i dalje odbranbenih mera, pri čemu se u svima međunarodnim odnosima oslanjahu na bečki kongres. Vreme je od pada prvoga francuskoga carstva pa do ustanovljavanja drugoga provedeno u neprekidnom miru između prosvećenih naroda evropskih, ne računajući ona dva revoluciona potresa (1830 i 1818). Drugo se francusko carstvo u spoljašnjoj politici oslanjalo na vojsku, premda je Napoleon III izjavio: da je imperija mir. Uopšte, Francuska se za restauracije i julske monarhije nije odlikovala militarizmom i samo su neumerene stranke posle dveju revolucija tražile rata s Evropom. Napoleon III izvrši državni udar pomoću vojske, koja posta njegovim glavnim oruđem iu kojoj se javiše težnje prve carevine. S druge strane, Napoleon je u vojsci gledao najbolje sredstvo da se javno mnjenje skrene od unutrašnjih poslova; on je računao da će ratna slava zadržati ljude od zahteva unutrašnjih sloboda. Novi je car želeo da Francuskoj povrati pređašnji značaj u Evropi, što bez rata nije bilo mogućno, te je za njegove vlade i vođeno više ratova posle skoro četrdesetogodišnjega mira. On je naročito želeo da Francusku proširi do njenih prirodnih granica — do Alpa i Rajne. U mladosti je Napoleon III učestvovao u talijanskim pokretima za ujedinjenje i od tih je dana sačuvana kod njega misao o značaju načela narodnosti. Druga revolucija (1848), u kojoj su Talijani, Nemci, Mađari i austriski Sloveni branili prava svoje narodnosti, takođe pokaza kakvu silu to načelo ima na samom delu. Napoleon se i koristio tim načelom u svojim smerovima. Starim načelima ravnopravnosti i zakonitosti on na suprot stavi načelo narodnosti, premda mu nije iskreno služio, pošto za Francusku nije ugodno bilo ni potpuno ujedinjenje Italije, ni potpuno ujedinjenje Nemačke.

Razvijanje istočnoga pitanja. — Posle jedrenskoga mira (T829) Rusija je imala prevlast na Balkanskom poluostrvu kao zaštitnica svega hrišćanstva u Turskoj, a naročito u Vlaškoj i Moldaviji. Posle se toga car Nikola I još više umeša u turske unutrašnje poslove, da bi bolje ojačao ruski položaj na Istoku. Kada se misirski paša Mehmed Alija diže protiv sultana (1832) i zauze Siriju s jednim delom Male Azije, Nikola I, ne želeći da Turska padne u ruke odlučnom misirskom paši, ukaza vojnu pomoć sultanu i spreči zauzimanje Carigrada misirskoj dinastiji. U zahvalnost za ovo, sultan se obaveže ugovorom u Unkjar-Skelesi da će po ruskom zahtevu ratnim lađama zapadnih naroda zatvoriti prolaz kroz Dardanele za Crno more. Na ovako se snaženje Rusije s nezadovoljstvom posmatrale Austrija i Engleska. Kada docnije (1839) Mehmed Alija htede ponovo napasti, obe države, želeći sprečiti novo rusko mešanje, pohitaju u pomoć sultanu i zaustave vlastoljubivoga pašu prinuđavanjem da se zadovolji položajem naslednoga vasala turskoga. Za ovoga odmetanja, Nikola je smatrao Tursku kao bolesna čoveka, o čijem bi se nasledstvu trebalo zarana postarati. Stoga on iznese svoje nacrte za Tursku, po kojima bi zauzeo Carigrad, ma ga i ne zadržao u svojim rukama, a Engleska bi dobila Misir ili Krit, u kojem bi slučaju, pod ruskom zaštitom, na Balkanskom poluostrvu bile osnovane pojedine hrišćanske države. Nu engleska vlada, rukovođena tada lordom Palmerstonom, ne prista na to sniženje Rusije i za to nađe pomagača u Napoleonu III. Još ranije ne praštajući Luju Filipu za revolucioni postanak njegove vlade, car je Nikola bio neraspoložen i spram Napoleona III, koga je to veoma vređalo. Da bi pak podigao svoj značaj van zemlje i da bi pridobio sveštenstvo, Napoleon poče raditi na obnavljanju starih povlastica francuske zaštite nad katolicima u Palestini i na zadobivanju katoličke nadmoćnosti nad pravoslavnima u hramu Hristova groba. Tako nasta spor o sveta mesta, koji zauze tolike razmere, da dovede u opasnost evropski mir. Podsticana zapadnim državama, Porta otkaza Rusiji priznanje zaštite nad pravoslavnima u celoj carevini. Tada Nikola zauze vojskom Vlašku i Moldavsku, a admiral Nahimov nanese poraz turskoj mornarici kod Sinope (1853).

Krimski rat (1853-56). — Engleska i Francuska reše da se zauzmu za Tursku i Rusiji objave rat, a njima se vremenom pridruži i Sardinija. Prvi ministar sardinski Kavur učini ovo zato, da bi stekao naklonost Engleske i Francuske i da bi otuda izvukao kakvu korist za svoju otadžbinu. Ovaj je rat bio omiljen na Zapadu, jer se Rusije bojahu, gledajući u njoj protivnicu novoga poretka. Spasav Austriju od Mađara i pomogav joj da se Pruska zaustavi od težnji nemačkoga ujedinjenja, Nikola je prvi računao na vernost bečke vlade, ali se Austrija reši, po Švarcenbergovim rečima, da zadivi svet svojom nezahvalnošću, te prema Rusiji zauze neprijateljski položaj, a i u Pruskoj, kivnoj na ruskoga cara zbog sprečavanja nemačkoga ujedinjenja pod njenom prevlašću, osnova se dvorska stranka s težnjom da se Rusiji objavi rat. Poslavši mornarice u sve ruske vode, saveznici sjedine najglavnije svoje sile u Crnom moru i jedanaest meseca opsađivahu junački branjeni Sevastopolj. U ovo vreme umre Nikola I, a posle pada Sevastopolja novi car Aleksandar II Osloboditelj (1856-81), da bi prekratio beskorisno krvoproliće, prista na zaključenje mira. Po pariskom miru (1856), gde uz velike sile učestvovaše i Sardinija, Rusija bi lišena većega dela Besarabije i prava da drži mornaricu u Crnom moru, što je rešeno i za Tursku, a moreuzi biše zatvoreni i za ratne lađe svih naroda. Pri tom je Rusiji oduzeta zaštita vasalnih kneževina turskih, Vlaške i Moldavske, koje sustavljene pod zaštitu svih sila.

Francuska prevlast. — Posledica je krimskoga rata uzdizanje međunarodnoga značaja Francuske i privremeno slabljenje Rusije kada su prvih prvih godina vlade Aleksandra II izvođene unutrašnje popravke: uništavanje vlasničkih prava nad mužicima, zbog čega on i dobi naziv Osloboditelja, popravke sudstva, finansija i učilišta, podizanje saobraćajnih sredstava itd. Ponašanje Austrije i Pruske u krimskom ratu pokaza da njihov savez s Rusijom više ne postoji, a dotle je, međutim, od ovih država zavisio međunarodni položaj. Od pada Napoleona I Rusija zauze prvi položaj u Evropi, osobito posle februarske revolucije, i njena se vojska smatrala nepobednom. Sada prevlast pređe na Francusku, u čijoj se prestonici sasta kongres posle krimskoga rata i kojem je Francuz predsedavao. U Pariz počnu dolaziti pojedini vladaoci, a o novoj godini, prilikom prijema tako zvanoga diplomatskoga tela, Napoleon je saopštavao svoje državne smerove, o kojima vodiše ozbiljna računa i drugi dvorovi i javno mnjenje. Ovaka je francuska uloga laskala narodnom slavoljublju, te mnogi Francuzi zajedno sa svojim carem behu uvereni: kako je njihova otadžbina pozvana da rukovodi sudbinom svih naroda. Pri tom je Napoleon III lično ispoljavao svo]e omiljeno načelo narodnosti, kojem Austrija bejaše glavni protivnik. Međutim, on je i neposredno i posredno pomagao njene neprijatelje, Sardiniju i Prusku, koje su bile nosioci težnje svojih naroda.

Mešanje u odnose pojedinih država. — Tako je Napoleon III, mešajući se u odnose pojedinih država uvek gledao da pojača prevlast Francuske i da uveliča njeno zemljište, ali mu to nije svakad ispadalo za rukom. Posle one glavne uloge u krimskom ratu, Napoleon sklopi savez sa Sardinijom i pobedi Austriju (1859), a u isto vreme pomože i narodno ujedinjenje Vlaške i Moldavske. Kada zbog novačenja vojnika Poljaci dignu drugi ustanak protiv Rusije (1862), Napoleon III, u savezu s Austrijom i Engleskom, otpoče diplomatsku borbu protiv Rusije, ali odlučno ugušivanje poljske bune i neodlučnost saveznička ukratiše želju Napoleonu III da povede nov rat u ime načela narodnosti. Nadajući se velikoj koristi, on dade svoj pristanak na savez Sardinije s Pruskom protiv Austrije (1866), ali je tada već pruskim poslovima rukovodio čuveni državnik Oto Bismark (1818-98), koji je izvede iz austrisko-pruskoga rata tako pobedonosnu i snažnu, da iznenadi i samoga cara francuskoga. Težeći ujedinjenju latinske rase, u ovo se vreme Napoleon umeša i u unutzrašnje poslove meksikanske. On je želeo da zauzme Meksiku i da od nje osnuje vasalnu državu pod vlašću austriskoga erhercega Maksimilijana s carskim nazivom. Ovoj njegovoj nameri pomognu međusobice severnih i junih oblasti u sjeinjenim državama, ali kada severne državice pobede južne, Napoleon morade opozvati poslatu vojsku iz Meksike. Ostavljen sam sebi, Maksimilijan bude od Meksikanaca streljan (1867). Neočekivano jačanje Pruske i ovake posledice meksikanskoga pokušaja dosta su uticale na opadanje nadmoćnosti Napoleona III.

Unutrašnje stanje za Napoleona III. — Za vlade je Napoleona III francuski unutrašnji život imao naročitu osobinu. Sinovac je obnavljao stari način svoga strica. Njegova se vlast, kao i Napoleona I, oslanjala na širokoj osnovi opštega narodnoga biranja, tj. imala je potpuno demokratski - od narodne većine - postanak, a pored toga je postojalo i narodno predstavništvo isto tako se demokratskom osobinom, jer je birano opštim pravom glasanja. Istina, zakonodavno telo beše tako uređeno, da nije moglo imati nikakve samostalnosti. Vlada se, međutim, i suviše koristila načinom zvaničnoga predlaganja i upravne stege na izborima, a predlozi su novih zakona rađeni u Državnom savetu, koji je potpuno zavisio od vlade. Činovnički nadzor nad svima društvenim poslovima potčinjavaše novine oštroj cenzuri itd. Sve je to sasvim ubijalo javni duh - raspoloženje. Protivnici su u predstavništvu bili veoma slabi, a protiv nezadovoljnika su preduzimane najoštrije mere, osobito posle Orsinijeva pokušaja. Nu, mora se priznati, vlada se drugoga carstva dosta brinula o stvarnom uspevanju Francuske: podizala je železnice, uređivala i ukrašavala Pariz, zaključivala korisne ugovore s drugim državama, doprinela širenju spoljašnje trgovine kopanjem Sujeckoga kanala, zavojevanjem Kohinkine, prisiljavanjem Kine na otvaranje luka evropskim lađama itd. Pored svega, ovaj je stvarni napredak imao i svojih rđavih strana. Društveni se život drugoga carstva odlikovao žudnjom za uživanjem i raskošem sa skoro potpunim napuštanjem naravstvenih uzora. Istina, Napoleon se starao da kod svojih podanika razvije narodno slavoljublje i tim da im skrene pažnju s unutrašnjih poslova, te se brinuo pa Pariz učini stolicom svetskoga života i ugledom za celu Evropu. Za njegove su vlade priređene dve svetske izložbe (1856 i 1867), od kojih se naročito odlikovala druga. Pri samom kraju svoje vlade Napoleon III izvrši neke ustavne izmene, kojima je prošireno pravo narodnom predstavništvu i ublažene mere protiv štampe. Ove su izmene primljene plebiscitom (1870), čime je car mislio da učvrsti svoju porodicu na prestolu. Nu samo što nasta ovo novo doba liberalne imperije, u zakonodavnom se telu osnova protivnička stranka s jasnom republikanskom težnjom. Ujedno s ovim novine počnu slobodnije pisati, a parisko stanovništvo stane priređivati očito neprijateljskoj vladi. Ovako stanje i nagna Napoleona III da zarati s Pruskom..

Francusko-pruski rat. — Neposredan je uzrok ovom ratu popunjavanje španskoga prestola. U Španiji se digne ustanak (1868) i kraljica Izabela bi izgnana, a Španci ponude upražnjeni presto jednom pruskom princu. Napoleon zatraži da se princ odreče prestola i u isto vreme zahte od Vilhelma I obećanje da nikada neće pristati na to. Kada Vilhelm odbi, Napoleon požuri i objavi Pruskoj rat, premda Francuska za to nije bila spremna. Na protiv, Pruska je u savezu s ostalim nemačkim državama bila potpuno spremna. Ratni se nacrt, koji je davno izradio Moltke, poče brzo izvršivati. Pruska je vojska prevazilazila francusku i količinom i kakvoćom, a uz to Francuzi nisu imali ni ratnoga nacrta, ni umešnosti pri snabdevanju vojske hranom. Francuska vojska stade trpeti portaz za porazom, a kod Sedana (2 septembra 1870) bi zarobljena glavna vojska sa samim Napoleonom III. Glas o ovom pokrenu Pariz da proglasi republiku (4 septembra). Uskoro se potom preda i tvrđava Mec. Međutim, Nemci opsednu i Pariz, koji se držao više od četiri meseca, ali se najzad morao predati uglavnom zbog gladi (1871). Istina, uprava narodne odbrane, u kojoj se osobito proslavi odlučni advokat Gambeta, skupi novu vojsku, ali se ova vojska („mnogo ljudi a malo vojnika“), pored svih napora, nije mogla boriti s jačim neprijateljem. Osta jedino — da se zaključi mir (u Frankfurtu), po kojem Francuzi izgube Elzas s većim delom Lotaringije i plate pet milijardi francuskih franaka ratne odštete.

Proglas komune u Parizu. — Posle sve ove nesreće, u Francuskoj nastanu i međusobice. Pariski radnici nasilno zavladaju prestonicom i proglase „komunu“ s namerom da ostvare nove težnje socialističke. Tada uprava otpoče rat protiv komunaca, te njena vojska pod zapovedništvom Mak-Mahona po drugi put opsede Pariz i nakon se dva meseca zavede red. Na taj se način ustanovi današnja treća francuska republika, koja dobi nov ustav (1875), po kojem se predsednik bira (kongres od senatora i skupštinara) na sedam godina, a zakonodavnu vlast vrše skupština i senat (Napoleon III umro 1872 u Engleskoj).

Ujedinjenje Italije. — Posle februarske revolucije više u Italiji nije očekivano ujedinjenje od pape Pija IX, jer on ostavi svoja liberalna načela i pređe na stranu krajnje reakcije, osuđujući sve nove težnje i pravce u životu i mišljenju. On je čak objavljivao rat celoj savremenoj prosvećenosti („Enciklika“ „Quanta cura“ i „Syllabus“ — spisak savremenih zabluda 1864), a vatikanski sabor, kojem on dade značaj vaseljenskoga, proglasi dogmat o papskoj nepogrešnosti u dogmatskim i moralnim pitanjima (1870), ne obzirući se na protivljenje mnogih episkopa. Misao se državnoga ujedinjenja Italije još manje mogla dopasti papi, što se ono, posle njegova menjanja u mišljenju, moglo izvršiti samo u korist savojske dinastije ili u obliku republike. Za republikansko uređenje behu rodoljubi Macini i Garibaldi, ali se mnogi republikanci počnu priklanjati misli: da ovo delo može izvšiti samo sardinska monarhija, koja je sačuvala ustavnost (od 1848). S početka je pedesetih godina u Sardiniji bio prvi ministar Viktora Emanuela iskusni i odlučni državnik grof Kavur, koji je odmah počeo spremati rat protiv Austrije, zbog čega je stao uveličavati novac i vojsku i tražiti saveznike. Za svoje unutrašnje poslove on je umeo zadobiti raspoloženje liberala i po drugim zemljama talijanskim, a mešanjem u krimski rat privuče na stranu Sardinije i moćnoga imperatora francuskoga, s kojim zaključi čak tajni ugovor s obećanjem Savoje i Nice Francuskoj za ujedinjenje severne Italije. Zadobiv ovakoga saveznika, Kavur nije više krio svoje pripremanje za rat protiv Austrije i tim izazva Franju Josifa da zatraži obustavu naoružanja.

Kada je austriski car odbijen od ovoga traženja, on diže vojsku na Pijemonat (1859), ali Viktoru Emanuelu stiže, francuska pomoć pod vođstvom samoga Napoleona III. Austrijanci pretrpe dva velika poraza, kod Mađente i Solferina, i behu primorani na odstupanje. Plašeći se pruskoga mešanja, Napoleon pohita i zaključi mir s Franjom Josipom u Cirihu. Austrija mu ustupi Lombardiju, koju on predade Viktoru Emanuelu za Savoju i Nicu. U isto vreme u Romanji (severni kraj Papske oblasti), Modeni, Parmi i Toskani rat protiv Austrije izazva oduševljeni pokret, te stanovništvo izgna pređašnje vladare i prizna za svoga kralja Viktora Emanuela. U početku se rata javi u pomoć kralju i Garibaldi sa svojim dobrovoljcima, ali posle ciriškoga mira, nezadovoljan ovakim posledicama ratnim on poče raditi na svoju ruku. S hiljadu dobrovoljaca pređe na Siciliju (1860), gde ga stanovništvo s ushićenjem dočeka i odakle, za kratko vreme, izgna napuljsku vojsku. Odavde Garibaldi pređe u južnu Italiju i brzo zauze sam Napulj. Pri prvom glasu o ovim pokretima Viktor Emanuel htede zaustaviti ove uspehe, jer se bojao da se u južnoj Italiji ne osnuje republika, ali se po tom reši da se koristi pobedama narodnoga junaka i da prisajedini Sardiniji Napulj sa Sicilijom. U ovom smeru kralj posla svoju vojsku u napuljske vladavine i dovrši pokorenje, koje je otpočeo Garibaldi. Pitanje je o sjedinjenju sa Sardinijom u srednjoj Italiji rešeno opštim glasanjem narodnim, a ovako je od prilike svršeno i u južnoj Italiji sa Sicilijom, gde je vlast u stvari pripadala narodnom junaku kao diktatoru; jer čim se i ovde većina izjasni za prisajedinjenje sa Sardinijom, Garibaldi predade vlast Viktoru.

Uskoro se po tom skupi prvo opšte talijansko predstavništvo, osim papske i Mletačke oblasti, i proglasi Viktora Emanuela II po milosti božjoj i volji narodnoj kraljem Italije (1861). Posle ovoga sam Garibaldi u dva maha pokuša da osvoji Rim, ali mu u prvi mah (1862) dobrovoljci pretrpe poraz od kraljevske vojske, a drugi put (1867) — od Francuza. Emanuelo je uviđao da nije još nastalo vreme zauzimanju Rima, dok se samo čekao slučaj za prisajedinjenje Mletačke oblasti. U austro-pruskome ratu (1866), on priđe na stranu pruske, ali je ovaj rat za Italiju bio nesrećan. Kraljeva je suvozemna vojska pobeđena kod Kustoce, a mornarica — kod Visa. Nu pri zaključivanju mira Austrija Mletke ustupi Napoleonu III, koji ih je odmah predao Italiji, ali Napoleon ne dade svoj pristanak da Rim bude prestonica nove kraljevine i samo se zbog toga i dalje održa papska vlast svetovna. Još pak nije bio ni zaključen vatikanski sabor, a otpoče francusko-pruski rat, čija nesreća po Francusku primora njenu posadu da ostavi Rim. Ovo dade mogućnosti Viktoru Emanuelu da odmah zauzme večni grad i da ga učini prestonicom ujedinjene Italije (1870). Na taj se način prekrati svetovna vlast papska, koja je trajala jedanaest stoleća. Viktora Emanuela nasledi Humbert I (1878-1900), za čije su vlade Talijani zauzeli nešto zemljišta u Africi i potučeni od Abesinaca. Od anarhista ubijenoga Humberta nasledi njegov sin Viktor Emanuel III, koji je oženjen Jelenom, kćerju crnogorskog kralja Nikole I.

Nemačka za pedesetih godina. — Za pedesetih je godina u Nemačkoj vladala težnja da se sve skorašnje (od 1848) promene ukinu. Odmah posle dekembarskoga prevrata u Francuskoj, novi je austriski ustav ukinut, a nešto je ranije bio ukinut i novi ustav u Hanoveranskoj. Savezni je pak sabor pomagao kurfista hesenkaselskoga da uništi ustav, a Bavarska i Austrija pošalju mu u pomoć i vojsku. U isto je vreme pokušano i sa skraćivanjem povlastica seljacima. Pruski je ustav zadržan, ali s mnogim izmenama u korist plemstva i činovništva. Na kraju pedesetih godina ipak nemački unutrašnji poslovi počnu uzimati nov pravac. Talijanski rat (1859) učini jak utisak na Nemce i oživi među njima težnju za narodnim ujedinjenjem. Uskoro liberalni sledbenici nemačkoga ujedinjenja pod pruskom prevlašću osnovaše društvo Narodni savez sa zadatkom: da se ostvari nemačko ujedinjenje na osnovi Imperiskoga ustava (1849). S druge strane svi nemački vladaoci već mišljahu o boljem uređenju savezne vojske iz plašnje da Napoleon III posle prisajedinjenja Savoje i Nice ne zaželi i prisajedinjenje leve obale rajnske. Pruska za ovo iznese naročiti predlog, a Austrija opet svoj, te se među obema državama obnovi staro suparništvo. U ovo su vreme i u Austriji i u Pruskoj izvedene unutrašnje promene.

Promene u Pruskoj i Austriji. — Pruski kralj Fridrih Vilhelm podleže duševnoj bolesti (1858), a vladu primi kao namesnik njegov brat, koji po smrt kraljevoj (1861) zavlada pod imenom Vilhelm I. Ozbiljno se tada govorilo za Prusku: nasta novo doba, jer Vilhelm još kao regent unekoliko oslabi reakciju. Ovo za vreme uzdiže Prusku u javnom mnjenju nemačkom, ali uskoro između novoga kralja i narodnoga predstavništva otpoče uporna borba i tada je naklonost mnogih Nemaca prešla na Austriju, u kojoj, posle talijanskoga rata (1859), takođe nastanu mnoge promene. Ratni poraz i gubitak Lombardije nagna vladu da promisli o reformama, te Franja Josif sam dade svojoj državi ustav (1860), što veoma uzdiže Austriju u očima svih Nemaca; ali ipak u raznonarodnoj Austriji nije sve podjednako zadovoljeno i menjanje se dešavalo više puta, pri čem se upravo kolebalo između centralizacije, dualizma od Austrije i Ugarske i federacije pojedinih narodnih oblasti.

Sukob u Pruskoj. — Zbog francuske prevlasti i suparništva s Austrijom novi pruski kralj Vilhelm I i njegovi najbliži saradnici, ministar vrši Rot i načelnik đeneralštaba Moltke, nađu za potrebno da se uveliča broj vojske. Sam se kralj lično odlikovao ljubavlju naspram vojnih poslova. Nu za uveličavanje je vojske i drugih vojnih potreba trebalo novih rashoda, na što ne hte pristati većina narodnoga predstavništva. U ovo se vreme u Pruskoj osnova stranka progresista — naprednjaka sa zadatkom da se Pruska uredi kao prava država, tj. s ustavom i uvođenjem slobodnih ustanova. Ova je stranka želela ujedinjenje Nemačke pod pruskim vođstvom, ali je bila protivna militarizmu. Uskoro progresisti dobiju većinu u skupštini, te između vlade i skupštine nasta sukob, koji trajaše nekoliko godina. Skupština je otkazivala odobrenje budžeta, a vlada se nije ni obazirala na to, već je kupila porez i izvodila svoje vojno pripremanje. Za ovoga sukoba, kada Vilhelm umalo ne odstupi ili ne popusti, on pozva za prvoga ministra Bismarka, koji se već beše istakao svojim konservativnim načelima i svojom nepokolebljivošću (1862). Od ovoga je trenutka sudbina Pruske i cele Nemačke bila u rukama čoveka, koji se pokaza kao najveći državni poslanik najnovijega vremena. Imajući u vidu ujedinjenje Nemačke pod pruskom prevlašću, Bismark je govorio da se velika pitanja savremena mogu rešavati samo gvožđem i krvlju a ne skupštinskim govorima i glasanjem. Potčiniv malo po malo svom uticaju Vilhelma I, on ispuni svoju nameru pomoću gvožđa i krvi, jer je bio na državnoj upravi kada je Pruska vodila tri rata, čime je i svršeno ujedinjenje Nemačke.

Danski rat. — Prvi je rat u savezu s Austrijom vođen protiv Danske (1864). U Šlezvigu i Holštajnu još ranije (1848) ustaše Nemci protiv danske uprave i na njihovoj je strani bilo celo javno mnjenje nemačko, ali je ustanak brzo ugušen. Docnije se u Danskoj smrću kraljevom (1863) prekrati loza u muškoj grani i za kralja dođe Hristijan IX Gliksburg, sin vojvode šlezving-holštajnskog i rođak staroj porodici po ženskoj grani; ali je po naslednom pravu Holštajn mogao naslediti samo jedan od nemačkih knezova (herceg Avgustenburški). Znajući da uz Dansku neće niko ratovati i želeći da okuša vojnu silu prusku, Bismark predloži Austriji da zajedno osvoje Holštajn, a zgodom prilikom i Šlezvig, da bi zaštitili nasledno pravo na holštajnski presto. Danska nije bila u stanju ratovati sa savezničkim vojskama i posle nekoliko poraza zaključi mir ustupanjem saveznicima i Šlezviga i Holštajna (1864).

Austrijsko-pruski rat. — Posle ove pobede između saveznika nastanu međusobice zbog pitanja o upravi u zadobivenim zemljama i njihovoj sudbini, kao i zbog pitanja o preuređenju nemačkoga saveza. Spremajući se na rat protiv Austrije, Bismark zaključi savez s Italijom i stavi, bez ikakva stvarnoga obećanja, samo u izgled Napoleonu III dobitak leve obale rajnske, a pri tom se nije ništa plašio od ruske vlade, kojoj je pruska pomogla da uguši poljsku bunu (1863). Posle ovoga pruska vojska zauze Holštajn, kojim je upravljala Austrija, a punomoćnici pruski u Saveznom saboru iznesu predlog svoje vlade da se Nemačka preuredi u nov savez, iz kojega bi Austrija bila isključena. Ovaj predlog ne naiđe na odziv kod drugih nemačkih vlada, no ih upravo baci na austrisku stranu. Međutim, pruska vojska brzo stane na put neprijateljskom sjedinjenju i glavnom silom nanese Austriji strašan poraz kod Sadove u Češkoj, što treba zahvaliti boljoj spremi pruskoj. Posle ovoga poraza Austrija nije mogla dalje ratovati, i ako je odnela pobedu kod Kustoce i Visa. Niko nije očekivao ovako brz svršetak rata a ni ovaku slavu prusku. Najmanje je ovo očekivao Napoleon III, koji se nadao da će se obadve sile uzajamno oslabiti i da će on izreći pogodbe mira. Želja mu je iščezla ovakim obrtom stvari i Bismark je zaključio mir s Austrijom u Pragu. Zna se da je za svoj poraz Austrija izgubila Mletke, koje Napoleon predade Italiji, a sada je istisnuta iz Nemačkog saveza, koji je tim i ukinut (1866).

Snaženje Pruske. — Ovaj je rat (1866) načinio Prusku gospodarem položaja u Nemačkoj. Ona se uveliča kraljevinom Hanoveranskom, kurfirstvom Hesen-Kaselskim, hercegstvom Nasavskim, nekolikim okruzima od Bavarske i Hesen-Darmštata i slobodnim gradom Frankfurtom na Majni, pored Šlezvig Holštajna. Ujedno su sve severne države nemačke, pod starešinstvom pruskim, osnovale Nemački severni savez. Pored ovoga, i ako južne nemačke države ostanu nezavisne, s njima Bismark zaključi tajni napadno-odbranbeni savez, zbog kojega su one morale svoju vojsku staviti na raspoloženje Pruskoj u slučaju rata, a naročito u slučaju rata protiv Francuske, kojim je on plašio južne nemačke države.

Ujedinjenje Nemačke. — I za rata danskoga i za rata austrisko-pruskoga, pruska se vlada još nalazila u sukobu s poslanicima i svakojako je ugušivala slobodno izražavanje javnoga mnjenja. Slavne pobede nad Danskom i Austrijom učine da vlada na novim izborima dobije većinu, a ujedno se od samih progresista odvoje takozvani nacional-liberali, koji su izjavili da će pomagati Bismarkov spoljašnji rad. Premda su vođe junkerske (dvorske) stranke želele da se vlada koristi pobedama i da se vrati starom poretku, ipak se Bismark približi nacional-liberalima, misleći kao i oni, da su popravke najbolje sredstvo za učvršćivanje nove Nemačke. Postav kancelarom novoga Nemačkoga severnoga saveza, on učini da se za taj savez propiše ustav, koji je sastavljen na osnovi imeriskoga ustava (od 1849); u novom je ustavu zadržano načelo opštega prava glasanja. Imajući za primer Francusku, gde opšte pravo glasanja nije smetalo upravnoj vlasti, Bismark se toga nije plašio; čak je mislio da će ovo sredstvo bolje učvrstiti podizatu zgradu. Novim je ustavom Nemačka iz saveza država (Staatenbund) preobraćena u saveznu državu (Bundesstaat). Savezni sabor dobi naziv rajhstag, koji je imao svoju dopunu za pitanja carinskoga saveza u takozvanom carinskom parlamentu, u kojem su učestvovale i južne nemačke države. Ovaj ustav, zahvaljujući nemačkom militarizmu i birokratizmu, s izmenama je održan do svršetka svetskoga rata. Gvozdeni kancelar zakonima stavi sveštenstvo pod nadzor državni, progna jezuite, zauze se za starokatolike, koji ne priznavahu papsku nepogrešnost, i poče goniti katolike Nemce i Poljake kao i socijalnu demokratiju; ali se „kulturkampf“ svrši posredovanjem pape Lava VIII (1878-1903), a socijalna se demokratija utiša donošenjem radničkih zakona.

Austrisko-pruski rat donese Nemački severni savez, koji je bio samo preteča ujedinjenoj Nemačkoj carevini. Nemačka pobeda nad Francuzima potpuno obezbedi Pruskoj prevlast, a za vreme pariske opsade (1 januara 1871) Vilhelm I bi proglašen u Versalju za nemačkog cara (kajzera). Bismark je postao prvim carskim kancelarom, a svaka je Nemačka država zadržala svoj ustav i unutrašnju samoupravu, ali je nad svima stajao carevinski ustav, po kojem su uređivani svi opšti poslovi. Po ovom ustavu na čelu ujedinjene Nemačke bejahu: car, pruski kralj, savezni savet sastavljen iz predstavnika pojedinih država i rajhstag, biran opštim glasanjem. Vilhelma I nasledi sin Fridrih III, koga posle kratkoga vremena nasledi sin Vilhem II (1888), za čije se vlade (1890) morao Bismark povući s uprave.

Austrougarska. — U Austriji su posle poraza u ratu s Pruskom izvršene mnoge promene. U političkom su pogledu najznatniju ulogu u monarhiju igrali Nemci i Mađari. Ova Dva naroda i sastave ugovor (1867), po kojem monarhija dobi dualističko uređenje i pretvori se u Austrougarsku. Reka je Litva delila na dve polovine: Cislitavsku i Translitavsku. U sastav prve uđe: Austrija s Alpskim krajevima, Češka s Moravskom, Galicija s Bukovinom i Primorje, a u sastav druge: Ugarska s Bačkom, Baranjom, Banatom i Sremom, Erdelj i Hrvatska sa Slavonijom, Premda je pojedinim oblastima dana neka vrsta samouprave, ipak su u prvoj polovini gospodarili Nemci a u drugoj Mađari, i to zbog nemanja sloge između Slovena, koji su bili u većini. U svakoj je od ovih polovina bio zaseban ustav, zasebno narodno predstavništvo — u Austriji rajhstag, u Ugarskoj sabor — i zasebno ministarstvo, a opštim su se poslovima (naročito finansiskim, vojnim i spoljašnjim poslovima) zanimale delegacije od oba predstavništva. Slovenska je većina bila nezadovoljna ovakim uređenjem, i zbog odrođavanja, naročito u Ugarskoj, a u zadobivanju su većih prava prednjačili Česi. Poljaci su od ovoga činili izuzetak zbog nekih povlastica.

Engleska. — U ovo vreme, kada su se na kopnu dešavali krupni državni prevrati, Engleska se mirno razvijala na stalnim osnovama svoga državnoga života, a pod vladom kraljice Viktorije (1837-1901), nećake Vilhelma IV i žene Alberta Koburškoga. Jedino su se među podvlašćenim narodima dešavali ozbiljni pokreti. Činovnici su Istočno indiske trgovačke kompanije izazvali veliku bunu (1857-58) među urođenicima u Indiji, kojom su i upravljali. Engleska vlada oštro uguši ustanak i zemaljsku upravu uze u svoje ruke. Nešto se docnije desi i u Irskoj veliki ustanički pokret, koji je odavno spreman. Irci su bili osnovali jedno tajno društvo, koje je radilo na opštem ustanku, ali je vlada to brzo sprečila. Što se tiče imovnoga stanja u Engleskoj je za šezdesetih godina bilo doba najboljega proizvodnoga napretka. Za ovih se godina opet pristupilo i unutrašnjim popravkama, čiji je glavni pokretač bio čuveni i odlučni vođa liberalne stranke Gledston (1809-98). Između ostaloga, on je pokrenuo pitanje o potrebi novoga raširenja izbornih prava, te je uskoro izvedena druga parlamentska reforma (1867) za ministrovanja njegova protivnika Dizraela, docnijega lorda Bikonsfilda, koja je kasnije dopunjena (1885), opet zauzimanjem Gledstonovim, trećom reformom. Poslednja je reforma tako izvedena, da se samo jedna četvrtina engleskoga stanovništva nije koristila izbornim pravom. Osim ovoga, Gledston je stavio sebi u zadatak da umiri i Irsku različnim zakonskim predlozima. On je oslobodio irsko katoličko stanovništvo od poreza u korist anglikanskoga duhovništva (1869); zaštitio je naročitim zakonom fermere, a u poslednje je vreme svoga rada predlagao da se irski parlament odvoji za njene unutrašnje poslove. Nu poslednji je predlog naišao u Engleskoj na silno opiranje, te su se Irci bunili i docnije. Viktoriju je nasledio sin Eduard VII (1901-10) a njega sin Đorđe V, današnji kralj i indiski car.

Severo-američke međusobice. — Šezdesetih se godina desiše znatni događaji u velikoj prekoatlanskoj republici. Ovde nasta zavada između severnih i južnih država i uglavnom zbog pitanja o crnačkom ropstvu. Crnci su se nalazili samo u južnim državama, gde behu razvijene velike plantaže, dok su u severnim državama svi ljudi bili slobodni i ravnopravni. Južne su države zadržavale ropstvo i branile ga ustavom, koji je dopuštao pojedinim državama zasebno uređenje, ali su severne države zahtevale da se ropstvo zabrani u svima zemljama Sjedinjenih država. Ovo je razmimoilaženje izazvalo i borbu između dveju političkih stranaka: republikanske i demokratske, od kojih je jedna branila prava pojedinih država, a druga — prava celoga saveza. Kada za predsednika bi izabran (1860) Avram Linkoln, neprijatelj ropstvu, oko deset južnih država zahte da izađu iz saveza i da osnuju zaseban savez; one prve i otpočnu' neprijateljstva. Stoga dođe de međusobnoga rata, koji trajaše oko četiri godine (1861-65). Isprva pobeđivahu južne države, ali najzad odnesu pobedu severne. Linkoln objavi Crncima slobodu i pre svršetka rata (1863), što je bilo veoma nezgodno za južne države. Njega ubi jedan zanešenjak još u toku ratovanja. U ovom se ratu osobito istakao đeneral Grant, naslednik predsednika Linkolna. Pobeđeni jug najzad bi umiren, a Crnci zadobiše i pravo glasanja (1870).

Rusija. — Rusija je za Aleksandra II napredovala i u državnom i u prosvetnom pogledu, čemu su dosta pripomogle njegove popravke zavođenjem ujezdnoga zemstva — okružnoga veća — guberniskoga zemstva, u sudstvu javnoga i usmenoga pretresa, porote za zločine, ukidanje telesne kazne, poboljšanje učilišta, saobraćaja, trgovine itd. Rusija je proširena u Aziji dobitkom Poamurja od Kine (1858), Taškendom (1865), Samarkandom (1878), zapadnim Turkestanom i južnim delom Sahalina, dobivenoga od Japanaca, i nametnuta je prevlast kanatima Hivi i Buhari. Svojim držanjem za francusko-pruskoga rata Rusija dobi mogućnost da opet ustanovi svoju mornaricu u Crnom moru i stade raditi na povraćanju svoga pređašnjega uticaja na Istoku. Koristeći se ovakvim stanjem, ona poče uređivati vojsku po pruskom načinu i jasno ispoljavati svoje težnje naspram Turske; jer je i državne i privredne koristi goniše da ima slobodan prolaz kroz Bosfor i Dardanele. U isto su se vreme u Rusiji jače bili istakli slovenofili, kojima beše težnja da se Rusija preporodi i da se oslobode svi Sloveni, a koji se u poslednje vreme dogovarahu o zajedničkom radu s ostalim Slovenima kao Novosloveni na tom, da svi slovenski narodi, pored opšte zajednice, imaju i svoje zasebne države. Nu poljska buna i pokušaji ubistva Aleksandra II, naročito posle berlinskoga kongresa, učine da je car prestao sa svojim reformama, te je u Rusiji nastala sve veća reakcija, koja je izazvala jake otpore većinom od ljudi koji su se učili na Zapadu, osnivali tajna društva, propovedali komunizam, teror itd. („Zvono“ Aleksandra Gercena, Mihailo Bakunin; nihilisti, raznovrsni socialisti, komunisti i anarhisti). Najzad je Aleksandar ubijen a njega nasledi sin Aleksandar III Mirotvorac (što nije vodio ratove; 1881-94), koga po smrti nasledi sin Nikola II, koji zbog unutrašnjih nemira, posle rusko-japanskog rata proglasi ustav sa ustanovljenjem „Gosudarstvene dume“; ali se i pored dumina rada uglavnom stanje u Rusiji nije promenilo do svrgnuća careva (1917).

Evropske manje države i Krajnji Istok.[uredi]

Skandinavske države. — U Evropi ima dosta državica, koje se zbog neznačajnosti pominju samo u zemljopisu, a takih je nekoliko postalo i posle svetskoga rata. Međutim su skandinavske države u novije doba zavele ustavnost i privredno i prosvetno napredovale mirnije od velikih država. U Danskoj Hristijana IX, koji se bejaše sprijateljio s mnogim porodicama vladalačkim, nasledi sin Fridrih VIII (1906-12), čiji sin, Hristijan X, vlada i danas. U Švedskoj i na bečkom kongresu dodanoj Norveškoj, po smrti Karla XIII, zavlada Bernadot kao Karlo XIV (1818-44), čiji potomci (Oskar I, Karlo XV, Oskar II i njegov sin Gustav V, današnji kralj švedski od 1907) vladahu obema državama, dok se god naprednija Norveška (1905) ne odvoji odlukom svoga sabora od nazadnije Švedske zbog ne dobitka zasebnoga rukovođenja spoljašnjim poslovima, te je, iste godine opštim narodnim glasanjem izglasan i saborom utvrđen za norveškoga kralja Hakon VII, sin Fridriha VIII, danskoga kralja.

Švajcarska. — Ova državica (konfederacion-ajd-genosenšaft) i kao slabiji savez od bečkoga se kongresa mirno razvijala do oružane borbe između konservativaca, pristalica staroga poretka ili čuvara bogataških prava, i radikala, pobornika ravnopravnosti i opštega prava glasanja. Nekoliko kantona s većinom konservativnom i katoličkom bejahu još ranije ustanovili posebni savez (Sonderbund); ali za kratkoga rata pobede radikali (1847), te se rasturi posebni savez, prognaju se jezuiti i novi se ustav izradi (1848), nešto po obrascu Sjedinjenih severo-američkih država. Po ovom ustavu s malim izmenama (1874) švajcarski je savez postao jači, a saveznu skupštinu čini narodni savet od izabranih poslanika opštim pravom glasanja i savet od dva poslanika iz svakoga kantona (jedan iz polukantona). Predsednik se bira od savetâ na godinu dana, a sedi u Bernu zajedno sa vrhovnim saveznim sudom i saveznim savetom ili vladom za švajcarsku zajedničku miliciju, novac, carinu, poštu, telegraf i spoljašnje poslove. Nevšatelu je posle jedne pobune (1856) protiv vrhovne vlade pruske priznata nezavisnost i prisajedinjenje; a ustanovom referenduma (1870, narodne odluke) da se na zahtev 30.000 glasača ili osam kantona može uzakoniti nešto za celu Švajcarsku, državna je uprava postala najpribližnija vladi celoga naroda, čime se odlikuje i svaki kantom s donošenjem i zasebnih zakona.

Kina. — Kina ili Kitaj kao najveća i najmnogoljudnija Zemlja svile bejaše poznata Grcima i Rimljanima u starom veku, a zna se da je u srednjem veku zabeležen samo jedan pohodnik iz Evrope, Mlečanin Marko Polo; jer su tada varvarske navale, naročito tatarsko-mongolsko-turske, za dugo odvojile Zapadnjake od Kine, čija je početna istorija, kao i svih naroda, u pričama; ali je kinesko brojanje vremena od preko 80.000 godina, a krajem XXX stoleća pre Hr. Kinezi pominju u prvim letopisima svoga zakonodavca i zatim (2657) počinje im istorijsko vreme s vladalačkom porodicom i carskim imenima. Jedan je njihov car tek u III stoleću pre Hr. (247) ujedinio celu Kinu, suzbio mongolsku najezdu i podigao veliki kineski zid između Mongolije i Kine; ali je uskoro podeljena na severnu i južnu carevinu, a u VII stoleću posle Hr. (618) opet ujedinjena. Mongoli i Tatari zatim poplave severni kraj, a mongolski kan vremenom odagna Tatare i u XIII stoleću (1260) postane gospodarem cele Kine, čiji potomci vladahu preko sto godina (do 1368). Jedan Kinez tada suzbije Mongole i zacari se; njegovi potomci seđahu na prestolu oko trista godina (do 1664). Portugalci su za njihove vlade (1575) doplovili do Kine i zaključili trgovinski ugovor. Tatari su potom iz Mandžurije (1664) prodrli u Kinu i njihov je poglavica zauzeo presto, čija je porodica vladala do prevrata (1911) i ustanovljenja republike (1912), što je izvršeno i zapadnjačkim uticajem, a čiji je prvi predsednik bio lekar. Zavojevači nisu dirali kineskih običaja i ovi su se glavni predstavnici žute rase širili i na kopnu i po ostrvima, a ulaze u opštu istoriju tek XIX stoleća.

Evropljanima bejaše pristupačno samo jedno pristanište kinesko (Kanton-Makao) i Portugalci trgovahu oko dva stoleća s Kinom; ali kada ih (1820) Englezi zamene i počnu trgovati i opijumom iz Indije, koji se i pušio i dosta štetio, nebeski sin zabrani prodaju i htede obezglevati prodavce ovoga užasnoga otrova, te Englezi objave rat (1840-42) i mornaricom nagnaju ohologa cara na ustupanje ostrva Hongkonga i otvaranje nekih pristaništa. Potom se javi mržnja protiv tuđinaca (ksenofobija), potajna udruženja i razbojnici, naročito u južnoj Kini. Englezi i Francuzi prvo posredovaše, a posle ubijanja nekoliko Evropljana, njihova vojska uđe u Peking i opljačka i stari dvorac. Kina bi otvorena Evropljanima (1860) i postavljeni opunomoćeni poslanici tuđih država pri carskom dvoru. Japanci zbog Koreje napadnu oslabljenu Kinu, olako pobede i po ugovoru (1895) dobiju Formozu s još nekim ostrvima; a potom Nemačka za ubistvo svojih dvaju misionara zauze pristanište Cing-Tao, čime se koriste Francuska, Engleska i Rusija i zauzmu sva glavna pristaništa (1898). Bokseri zatim i zbog rđavoga postupka zapadnjačkih misionara (1900) dignu ustanak protiv Evropljana, ali ih udružene vojske velikih sila i Japanci nagnaju na mir (1901). Tada Kina plati veliku oštetu, a Rusija uđe u Mandžuriju i učvrsti se u Port-Arturu. I republikanska je Kina počela trpeti, naročito posle svetskoga rata, od Zapadnjaka, Amerikanaca, Japana, pa i od ruskih boljševika, te se u njoj poslednjih godina vodi građanski rat i zbog razlike između severnih i južnih i borba s tuđincima u zemlji.

Japan. — I ako je Japan nekada bio u vezi s Kinom zemljištem, narodnošću i povesnicom, vremenom je postao na ostrvima zasebnom i različnom državom. Japance su upoznali prvo Portugalci i zatim Holandci u XVI i XVII stoleću. Tada su oni imali feudalnu i državu i društvo s feudalnim plemstvom (dajmios) i mikadom — carem na čelu. Međutim, uz mikada kao vrstu prvosveštenika nevidljiva i neradna, odavno je državom kao suveren despotski i nasledno počeo upravljati u zvanju upravnika dvora i vojnoga starešine (sjogun-takun, vrsta majordoma). Ali se uz ovo suparništvo unutrašnje javi i žudnja u Evropljana da prodru u Japan, te istovremeno izbi i građanski i spoljašnji rat (1864). Mornarica engleska, francuska, holandska i američka počnu bombardovati i rušiti tvrđavu Simonosaki i Japan otvori svoja vrata tuđininima (1865). Razumevajući da je podela vlasti između mikada i takuna neizlečiv izvor slabosti, Japanci izvrše veliki prevrat, koji uznemiri ceo Istok. Takun odstupi i mikado posta sam gospodar (Mutsu-Hito 1868-1912). Potom Japanci s grozničavom revnošću počnu iz Evrope i Amerike primati uređenja, zakone, pronalaske, običaje i nošnju; osnovaše sveučilište i ustanoviše više tvornica. Tako napuste hiljade godina čuvane svoje običaje i ustanove, (1871) unište povlastice starom plemstvu i (1889) ustanove narodno predstavništvo s dva doma. Istina, opet ugledanjem na Zapadnjake, mikado daje japanskim velikašima plemićske nazive: kneza, markiza, grofa, vikonta i barona. Ovako centralistički, birokratski i vojnički uređen Japan pobedi Kinu i Rusiju. Zbog Mandžurije i Koreje ruskom nepažnjom i engleskim mešanjem dođe do rusko-japanskoga rata (1904-5). Rusi s udaljenosti i nemira u zemlji ne mogoše dovoljno iskupiti vojske, te Japanci osvoje Port-Artur, pobede rusku vojsku kod Liaujanga i Mukdena i unište rusku mornaricu kod Čušime, a po miru u američkom Port-smutu Rusi napuste Koreju i južnu polovinu Sahalina. Tako Japan posta velikom silom na Istoku, što zadrža i posle svetskoga rata pristupanjem uz sporazumne sile.

Balkanske države.[uredi]

Trojecarski savez i Balkansko poluostrvo. — Od francusko-pruskoga rata zapadna Evropa nije menjata; ali su međunarodni odnosi u toku poslednje tri desetine bili izloženi znatnim izmenama, Po padu drugoga carstva francuskoga prevlast pređe na Nemačku, a njoj se stanu približavati i druge države, osobito Austrija i Rusija, te se u Evropi poče govoriti o savezu triju careva kao o glavnoj međunarodnoj mogućnosti za obezbeđenje opštega mira, premda su tada sve države najviše radile pa oružanju. Trojecarski je savez bio kao neko obnavljanje Svete alijansije, jer Engleska i Francuska opet behu udaljene, a ovakav se položaj održao sve do novih događaja na Istoku, koji su svršeni berlinskim kongresom. Izvršene promene u međunarodnom odnosu srednje Evrope uticahu i na poslove Balkanskoga poluostrva, koji su dali novih pogodaba za produženje istočnoga pitanja. Izgnana iz Italije i Nemačke, Austrija obrati svoju pažnju na Balkansko poluostrvo, kuda se poče upućivati i Nemačka, a tada već beše i Rusija povratila svoj uticaj na Istoku; ali se u pedesetim godinama svojim zauzimanjem za Tursku Engleska i Francuska samo zadržale njeno raspadanje. Otomanska je carevina ispoljila potpunu nepodobnost u svojim reformama, te je rđavo upravljanje često izazivalo njene hrišćanske podanike na ustanak, koji su muslomani na grozan način ugušivali. Ovi su ustanci i turska zverstva zadavali brige ne samo oslobođenim hrišćanima od Turaka, nego i svima evropskim državnicima.

Rumunija. — Uskoro su posle pariskoga mira turske podvlasne zemlje, Vlaška i Moldavska, spojene u jednu državu - Rumuniju (1859), na čemu je, po ranijoj napomeni, dosta radio Napoleon III, da bi Rusiji preprečio put za Balkansko poluostrvo. Knez se nove države Aleksandar Kuza (1859-66) pokaza nedostojnim, te se protiv njega sklopi zavera, koja ga progna iz zemlje. Odmah potom bude doveden za kneza Karlo, rođak pruskih Hohencolerna, i donesen liberalni ustav. Rumunija je priznata nezavisnom na berlinskom kongresu i docnije proglašena za kraljevinu (1881).

Grčka. — Za pedesetih godina Engleska i Francuska, spasavajući celokupnost turske carevine, spreče Grke da se koriste krimskim ratom i da rašire svoje vladavine. Nu kada oni, nezadovoljni, liše prestola svoga kralja Otona (1862), Engleska im ustupi Jonska ostrva zato, što izberu za kralja njena izabranika Đorda I (1863), drugoga sina danskoga kralja Hristijana IX. Potom se desi ustanak na Kritu protiv Turaka (1868), ali evropski državnici spreče Grčkoj da pomogne ustanicima i da ovlada Kritom. I ako se na svoju sramotu, Grčka uzdrža za srpsko-tursko-ruskoga rata, ona na berlinskom kongresu dobi nešto zemljišta. Stoga ona u novijem svom ratu protiv Turske (1897) ne dobi saučešća od ostalih balkanskih država, te je Turci očas savladaju, ali staro mezimče svoje evropski državnici sačuvaju i čak Krit učine samoupravnim.

Crna Gora. — Po smrti Petra I za vladiku crnogorskoga dođe njegov sinovac i učenik Sime Milutinovića Rade Tomov kao Petar II (1840-51). On je ne baš s uspehom ratovao protiv Turaka na arbanaškoj i hercegovačkoj granici, ali je dosta radio na unapređenju Crne Gore: pojačao središnu upravu i radio nešto na prosvećivanju narodnom. Petra II, pesnika („Gorskoga Vijenca“ i dr.), nasledi sinovac Danilo (1851-60), koji se proglasi za kneza, te se na taj način prekide vladičanska uprava u Crnoj Gori. I on je ratovao s Turcima, od kojih se jednom jedva spasao ruskim i austriskim posredovanjem (1853), ali ih drugi put, kada htede pomoći hercegovački ustanak pod Lukom Vukalovićem, na Grahovu do noge potuče (1859), kojom prilikom, zauzimanjem velikih sila, dobi Grahovo. Danilo je takođe radio na unutrašnjem uređenju Crne Gore. Po njegovu ubistvu u Kotoru, nasledi ga sinovac knez Nikola I, koji je ratovao s Turcima (1862, 76, 77 i 78) i koji se trudio da Crnu Goru što bolje uredi i prosveti.

Srbija. — Čim knez Mihailo ostavi Srbiju, sastane se skupština u Beogradu i pod uticajem buntovnih vođa i tuđega mešanja izabra za kneza Aleksandra Karađorđevića (1842-58), Karađorđeva sina. Za prvih se godina vlade kneza Aleksandra dešavahu različni meteži („Rajevića buna“ u početku 1844; „Katanska buna“ u septembru 1844), a o mađarskoj buni, pod uticajem prečanskih Srba, on posla Stevana Knićanina s dobrovoljcima u pomoć Srbima protiv Mađara. I ako se poslana vojska hrabro borila, od ovoga, kao što je poznato, ni Srbija ni tamošnji Srbi nisu imali koristi. Velikaška vlada, koja je i dovela na presto Aleksandra, neprestano je bila pod uticajem tuđinskim, a osobito turskim i austriskim. Stoga u ovo vreme u Srbiji i nije vođena briga o narodnim težnjama, što je izazivalo i omladinu i narod na pokret, no je sva pažnja obraćena na državno uređenje i unekoliko na privredno i prosvetno napredovanje, ali većinom po ugledanju na vojničku i činovničku Austriju. Za krimskoga je rata Srbija ostala mirna i na pariskom je miru stavljena pod zaštitu svih velikih sila. Zavada kneževa s Državnim savetom, neispunjavanje narodnih molbi o petrovskoj skupštini (1848), potom redovno nesazivanje skupštine, činovničke samovolje i nepravde, nerad na narodnim težnjama, omladinski pokret i najzad zavera viđenijih članova savetskih (1857), — sve ovo dovede u pitanje kneževsku vlast Aleksandra Karađorđevića, koji poče gubiti oslonac u narodu kao i u tuđini; jer su ovakim radom bili nezadovoljni skoro svi Srbi, pa i Austrija, koja je Srbiji pretila zauzimanjem, ako joj ne priđe, a i Rusija, koja je želela da Srbiju privuče na svoju stranu. Najposle i Porta posreduje, te se knez izmiri s Vučićem i Ilijom Garašaninom, koji su bili van službe i radili protiv njega. Vučić se tada kao predsednik Državnoga saveta i Garašanin kao ministar unutrašnjih poslova i vojni odazovu želji omladine i naroda i priklone kneza da sazove skupštinu. Ova se skupština (o Sv. Andriji 1858) odmah pokaže nezadovoljna i podstaknuta nekolicinom glavnih protivnika Aleksandrovih zatraži od kneza ostavku. Knez Aleksandar ne potpisa ostavku, već se skloni u grad kod Turaka, a skupština potom izabra za kneza staroga Miloša (11-XII-1858).

Po dolasku u Srbiju, knez Miloš odmah počne suzbijati turski uticaj, ali on uskoro umre, te takav rad uspešno produži sin Mihailo (1860-69). Najznatniji su događaji za vlade kneza Mihaila: bombardovanje Beograda (1862) i dobitak gradova: tvrđave-Beograda, Šapca, Smedereva i Kladova (1867), a užička i sokolska tvrđava behu pre toga razrušene. Ovo se sve pripisuje njegovom veštom radu i poznatom austriskom porazu (1866). Od najvećega je pak značaja narodni rad kneza Mihaila. On je bio najvidniji nosilac dugovečnih želja srpskoga naroda i na tom je najviše radio. Knez Mihailo u tom smeru zasnova i narodnu (1861) i stajaću vojsku (1864), a stupio je u veze sa svima potlačenim Srbima, Crnom Gorom, predstavnicima bugarskoga naroda i Grčkom. Nu sav ovaj njegov rad prekinu mučko ubistvo u Košutnjaku (29 maja 1868). Unutrašnja je vlada kneza Mihaila bila njegov lični rad, te čim skupština izabra za kneza maloletnoga Milana Obrenovića, sina Miloša Obrenovića a unuka Jevremova s namesništvom (1868-72) od Milivoja Blaznavca, Jovana Ristića i Jovana Gavrilovića, i unutrašnji su i spoljašnji poslovi bili promenjeni. Namesnička se vlada posveti unutrašnjim stvarima, donošenju ustava (1869) i zakona, a prekide sve veze s onim činiocima, pomoću kojih je knez Mihailo mislio izvršiti svoju težnju.

U ovo su vreme Bugari od sultana dobili nezavisnu crkvu s egzarhom na čelu (u Carigradu 1870). Možda iz nepoimanja prilika, srpska vlada nije se založila da spreči širenje bugarske egzarhije i po starim krajevima srpskim u Makedoniji i Staroj Srbiji, te ta ustanova donese velike štete tamošnjem Srpstvu.

Hercegovački ustanak. — Bosna je s Hercegovinom činila zaseban pašaluk od turskog osvojenja. Ovim je zemljama upravljao vezir sultanov. Nu svoj ugled i gospoštinu sačuvaše od starine pomuslomanjeni potomci srpske vlastele. Oni s predanošću ratovahu za sultana, ali mu se nikad sasvim ne pokoriše. Stoga je vrlo često dolazilo do sukoba između njih i sultanova namesnika osobito zbog sultanovih reforama (Dadićeva za prvoga ustanka, Husejinova buna 1832, Kedićeva i Rizvanbegovićeva buna, koju uguši 1850 Omer-paša, poturčeni Mihailo Latas). Kada je Omer-paša ugušio jedan pokret bosanskih i hercegovačkih begova, poče kupiti i od naroda oružje, što izazva bunu u Hercegovini pod predvodništvom Luke Vukalovića. Ova je buna duže trajala i tek onda presta kada Vukalović s Turcima zaključi mir (1863) i otide u Rusiju. Od ovoga je dana pa sve do hercegovačkoga ustanka (1875) trajao mir u Bosni i Hercegovini. Nerodica i spahiska samovolja izazva hercegovački ustanak. Sukob se prvo desi u Nevesinju (u julu)., pa se brzo raširi po celoj Hercegovini, a odatle dohvati i bosansku Krajinu. Srbija je već bila u zapetim odnosima s Turskom zbog nedopuštanja železničke veze i graničnoga pitanja kod Maloga Zvornika, a javno mnjenje stade tražiti da se s Crnom Gorom stupi u rat za oslobođenje potlačene braće; jer se nije sumnjalo u uspeh s pogledom na unutrašnju i vojničku slabost tursku. Međutim, prilike nisu bile povoljne. I Srbija i Crna Gora ne behu za rat spremne, a osim zajednice Srbije i Crne Gore, saveza nije bilo ni s Bugarima, ni s Grcima, ni s Rumunima, ni s Arbanasima. Potlačeni pak Srbi takođe ne behu spremni, a među njima se nalažahu neprijateljski raspoloženi Srbi muslomani, Arbanasi i Osmanlije. Na Srbe se pod Austrougarskom nije ni računalo. Pored traženja slovenskih prijatelja da se Srbima pomogne, zvanična je Rusija radila na uzdržljivosti, a Francuska je tada bila neznačajna, jer se oporavljala posle pretrpljenog poraza od Nemaca. Austrija nije stajala na put srpskom pokretu, ali primanjem ustanika na svojem zemljištu i traženjem da se njeni „interesi“ ne krnje u Bosni i Hercegovini, ona je već pokazala šta želi. Engleska je opet iz svojih raznovrsnih razloga pomagala Tursku. Ipak, i u ovakim prilikama Srbija i Crna Gora stupe u borbu.

Prvi srpsko-turski rat. — U ovo vreme turski rodoljubi zbace sultana Abdul-Azisa i na presto dovedu Abdul-Hamida (1876-1909). Tada su čak i potlačeni Bugari dizali ustanak, ali njegova vlada odlučno uguši bugarski ustanak i ništa ne odgovori na traženje kneza Milana da se Srbiji da uprava Bosne i Hercegovine i da se Čerkezi maknu od srpske granice. Ne dobivši odgovora, Srbija objavi rat (u junu 1876), a u isto vreme zarate i Crnogorci. I ako je turska vojska bila mnogobrojnija, naoružanija i veštija, Srbi su se s mnogim dobrovoljcima iz svih krajeva srpskih i Rusije borili, i ako behu loše naoružani; ali posle junačke borbe na Šumatovcu i drugim mestima, Turci osvoje Knjaževac, Zaječar i Aleksinac, suzbiju Srbe kod Đunisa (u oktobru) i počnu ulaziti s juga i s istoka. Tada su se Srbi morali obratiti ruskom caru za posredovanje, te se zaključi primirje. Potom se sastanu punomoćnici velikih sila u Carigradu na dogovor (u dekembru) i predlože: da Srbija ostane u istom stanju i da se olakša balkanskim hrišćanima. Na toj osnovi Srbija zaključi mir s Turskom (u februaru 1877). Crnogorci su se uspešno borili i produže rat, a i ustanak hercegovački i bosanski nije bio savladan.

Srpsko-rusko-turski rat i sanstefanski mir. — Zbog srpskog neuspeha, zverstva turskoga u Bugarskoj, pritiska sveslovenskoga oduševljenja i portinoga neispunjivanja zahteva carigradskoga dogovora za otomanske hrišćane, Rusija objavi Turskoj rat (11 aprila 1877), koji povede u savezu s Rumunijom, Srbijom i Crnom Gorom, a pored uzdržljivosti ostalih naroda. Pored silnoga otpora turskoga kod Plevne i preko Balkana, sve su vojske uspešno napredovale. Rusi prodru do samoga Carigrada; Srbi u drugom ratu osvoje Niš, Trn, Leskovac, Vranje, Gnjilan, Prokuplje, Kuršumliju i stignu na Kosovo, a Crnogorci zauzmu Nikšić, Bar, Ulcinj i Podgoricu. Najzad Turska bi primorana da zaključi mir s Rusijom u San-Stefanu (19 februara 1878). Po ovom miru Rusija dobi Batum i Kars u Aziji, a u Evropi Dobrudžu, koju dade Rumuniji za izgubljeni deo Besarabije na pariskom miru. Rumunija, Srbija i Crna Gora dobiju nezavisnost i nešto zemljišta. Bosni je i Hercegovini određena samouprava pod zaštitom Rusije i Austrije. Bugarima je stvorena prostrana kneževina pod sultanovim starešinstvom. Osim nešto malo zemljišta koje pripade Srbiji i Crnoj Gori, nova se bugarska kneževina, koju je trebalo da Rusija uredi, potpuno poklapala s oblašću bugarske egzarhije. Na ovaj način mnogi srpski krajevi dođu pod Bugarsku, koja odvoji i Carigrad s okolinom od zapadnih turskih oblasti. U isto vreme po zemljama, u kojima življahu Grci i Jermeni, morale su se uvesti reforme u saglasnosti s Rusijom.

Berlinski kongres. — Sanstefanski mir gotovo upropasti Tursku i stavi je na potpuno raspolaganje Rusiji. S takim se posledicama nije mogla izmiriti ni Engleska, ni Austrija, a po sebi se razume i Srbi nisu bili zadovoljni sanstefanskim mirom. Konservativni ministar engleski, lord Bikonsfild, stade pretiti Rusiji ratom, računajući pri tom na pomoć Austrije, koja se poče oružati. Istina, Nemačka ne bi dopustila da se Rusija oslabi, ali su sve države bile protiv nje, osobito Francuska zbog poslednjega poraza. Poimajući dobro ovake prilike, ruski car i ne pomisli na nov rat, već prista na popravku sanstefanskoga mira. Ta je popravka izvršena na berlinskom kongresu (u leto 1878), koji su sastavljali ministri i poslanici šest velikih sila s Turskom, a kojem je predsedavao savesni posrednik knez Bismark. Uglavnom je radom Engleske i Austrije sanstefanska Bugarska podeljena na troje: kneževinu Bugarsku, zavisnu od sultana, kojoj bi izabran za kneza Aleksandar Batemberg, samoupravnu oblast istočnu Rumeliju i Makedoniju sa Starom Srbijom, koja je vraćena sultanu. Zahvaljujući pregnuću kneza Milana i njegovih izaslanika, Srbija dobi, pored nezavisnosti, četiri okruga (niški, vranjski, toplički i pirotski). Crna Gora dobi Bar, Žabljak, Spuž, Podgoricu, Nikšić i Kolašin. Najveća je nepravda učinjena srpskom narodu tim, što je berlinski kongres Bosnu i Hercegovinu, koje pravno ostaše turske do „aneksije“ (1908), na neodređeno vreme dao Austriji, da ih, tobož, uredi. Uskoro je Engleska zauzela ostrvo Kipar i potom okupirala Misir.

Ovako posledice berlinskoga kongresa rasture troje-carski savez, ali naskoro glavnom silom posta trojni savez od Nemačke, Austrije i Italije (1883), oko kojega se počnu skupljati države drugoga stupnja. Na taj način ostanu usamljene Rusija i Francuska, te one docnije zaključe dvojni savez (1891), kao suparništvo trojnom savezu. Nešto docnije, po predlogu ruskoga cara, u Hagu se sastala međunarodna konferencija od izaslanika svih država, koja je usvojila neke pogodbe za rešavanje odnosa mirnim putom između pojedinih država (1899). Ova se međunarodna konferencija — dogovor — i po drugi put zanimala ovim pitanjem, ali je sve ostalo bez uspeha zbog sebičnih računa velikih sila. Pred balkanski je rat i Engleska prišla Rusiji i Francuskoj, te je tako postao trojni sporazum, čime se, valjda, težilo nekoj ravnoteži, ali je i pored ovakih odnosa bio talijansko-turski rat, balkanski rat i otpočeo svetski rat između trojnoga saveza i trojnoga sporazuma.

Srbija i druge zemlje srpske. — U Srbiji se posle berlinskog kongresa desilo dosta znatnih događaja: zadobivanje crkvene samouprave (1879), proglas kraljevine (1882), zaječarska buna (1883), neuspešan rat s Bugarima (1885), koji mesto prognatoga Batemberga, za čije vlade uspešno svrše rat sa Srbijom i prisajedine Istočnu Rumeliju, izaberu za kneza Ferdinanda Koburga (1887-1918), koji se u proglašenoj samostalnoj Bugarskoj nazove carem (1908); odricanje prestola kralja Milana i uvođenje novoga ustava (1889), sastavljenoga od ustavotvornoga odbora i jednoglasno primljenoga po kraljevoj želji od velike narodne skupštine, uzimanje vlade kralja Aleksandra od namesništva (državni udar 1893), ukidanje novoga ustava i vraćanje staroga (1894), ženidba kralja Aleksandra s udovicom inžinjera Mašina (1900), objavljivanje ustava s dva doma (1901), za neustavne vlade ukidanje i ovog ustava s obustavom nekih zakona, ubistvo kralja Aleksandra i kraljice Drage od zaverenika oficira i građana (noću između 28 i 29 maja 1903), izbor za kralja Petra Karađorđevića (2 juna 1903), i njegovo krunisanje u Beogradu (1904). Nu i pored ovih događaja, različnih stranačkih međusobica, nezakonitosti pojedinih vlada i carinskoga rata s Austrijom, Srbija je za poslednjih godina tako privredno i prosvetno napredovala, da je u ovom pogledu zauzela prvo mesto među balkanskim državama.

Austrougarsko prisvajanje Bosne i Hercegovine bez pitanja naroda i velikih sila, potpisnica berlinskoga ugovora (1908), izazva veliko nezadovoljstvo ne samo kod celokupnoga srpskoga naroda, nego i kod svega poštenoga mnjenja evropskoga. Nu posle jednodušnosti, sloge i spremanja za rat i Srbije i Crne Gore, car Vilhelm II brzojavno izvesti Rusiju da će Nemačka u slučaju napada braniti svoga saveznika, te velike sile odobre prisvajanje (aneksiju) Bosne i Hercegovine, u kojoj je po imenu od Austrougarske uveden neki ustav sa saborom (1910), dok je sve ostalo po starom.

Stanje je, međutim, srpskoga naroda u Staroj Srbiji i Makedoniji nesumnjivo bilo najgore, gde je bio izložen napadima i Turaka, i Bugara, i Arnauta, i Grka. Devedesetih se godina prošloga stoleća počelo sa ustanovljavanjem srpskih zastupnika, episkopa, osnovnih i srednjih škola, a posle se bugarskih četa, javiše i srpske čete — komite — te tamo dosta Srba iz svih krajeva junački i skoro uzalud izgibe. S proglašenjem ustavnosti u Turskoj (1908) presta četovanje, i se srpsko stanje tim ne popravi. Šta više neke su i škole zatvorene; jer se u oslabljenoj Turskoj dešavahu pobune i neredi zbog rđave uprave i pored pokušaja na reformama pomoću tuđinaca i proglašene ustavnosti.

Balkanski rat. — Posle pobune u Carigradu (1909) tursko narodno predstavništvo odluči: da se Abdul Hamid svrgne i da se za kalifu i sultana proglasi njegov brat Mehmed V. Kada je Turska bila u ratu s Italijom, hrišćanske su se balkanske države počele dogovarati i spremati za rat protiv Turske radi oslobođenja svojih saplemenika. Između Srbije i Bugarske, posle sastanka vladalačkoga, sklopljen je i ugovor s nekim pogodbama za zajednički napad, a njima priđe Crna Gora i Grčka, te tako poče balkanski rat (u jesen 1912). Istina, Talijani zbog neodlučnog ratovanja i žudnje za većom dobiti odmah stupe u pregovore i zaključe mir u Švajcarskoj (1912), ali su saveznici odlučno i s neobičnom hrabrošću napali celu tursku granicu na Balkanu a Grci i lađama na moru.

Po objavi rata (5 oktobra) srpska je vojska svuda brzo napredovala i po osvojenju se utvrđenja na Rujnu naišlo na veliku neprijateljsku vojsku kod Kumanova, gde Turci u trodnevnoj krvavoj borbi (9, 10 i 11 okt.) bejahu tako potučeni, da je srpska neodoljiva vojska, koja je tek na delu osetila svoju snagu, naskoro ušla u Skoplje (13 okt.). U ovo su vreme Crnogorci, koji prvi i počeše borbu, zauzeli nekoliko mesta, sastali se sa srpskom vojskom blizu Sjenice i opkolili tvrđavu Taraboš kod Skadra. Bugari su, po zauzimanju nekoliko mesta, napredovali zajedno sa Srbima Strumom ka Seru i Solunu, na koji su išli i Grci. Druga su bugarska odeljenja zauzela više mesta i uputila se Jedrenu. Grci su delovali i mornaricom, zauzeli nekoliko ostrva s Kritom i kroz Epir pošli na Janjinu, Po uspešnom su napredovanju u svima pravcima Srbi oko Prilepa savladali Turke, razbili ih na Bakarnom gumnu posle uporne borbe (24 okt.) i održali višednevnu najtežu borbu kod Bitolja (krajem okt. i početkom nov) s iskupljenom turskom vojskom i njenim dobrovoljcima od nadmoćnijega broja, pored užasnih teškoća i prirodnih nepogoda, gde je još više palo Turaka i raznovrsnoga plena. Po osvojenju su Bitolja Srbi zauzeli Ohrid i Resan s drugim mestima, a ostatak se razbijane turske vojske bežeći povukao u Albaniju, preko čijih su krševitih planina srpska dva odeljenja prešla s najvećim teškoćama, stigla do Jadranskoga mora i ušla u Drač (16 nov.) i druga mesta. Međutim Grci, i ako jednom bejahu prilično stradali, srpskim su se uspesima oporavili (povraćeno im dvanaest otetih topova) i vešto uspeli da im Turci predadu Solun, u koji su odmah i drugi saveznici stigli (26-X-1912). Međutim, u Solunu (1913) od jednoga grčkoga nezadovoljnika iznenadno je pri šetnji ubijen grčki kralj Đorđe I, kojega nasledi sin Konstantin XII. Još je ranije (u polovini oktobra), po bugarskom traženju, cela jedna srpska vojska preko Bugarske otišla na veoma utvrđeno Jedrene, te su Turci posle duge zimske opsade i silne tuče, nagnani na predaju grada (13 marta 1913). Dok su Bugari bili sasvim zaustavljeni na bojištu Čataldža-Bulair od jakih turskih utvrđenja, Srbi su i Crnogorci silnim napadima nagnali Esad-pašu da Skadar preda crnogorskom nasledniku (12 aprila), odakle se, pod naročitim pogodbama, povukao s ostatkom vojske u Albaniju, čime je u stvari svršen rat s Turskom, a posle su zaključivana primirja.

Velike se sile po dogovoru nisu mešale u ratna preduzeća, koja su zbog savezničkih brzih uspeha zadivela ceo svet; ali, stoga nemoćna, Austrougarska, radi svojih starih težnja na Balkanu, skupi poveću vojsku prema srpskoj granici, naročito zbog srpskoga napredovanja, i zahte, hvatajući se nepravedno za staru izreku: „Balkan balkanskim narodima“, da Albanija postane samostalna država, što su joj zatim i druge sile odobrile, a Italija i pomogla, na veliko iznenađenje uzbuđenoga srpskoga naroda. Međutim su velike sile posredovale da se još u prvoj ratnoj godini (3 dekembra 1912) sastanu u Londonu saveznički izaslanici s turskim na dogovor radi zaključivanja mira; ali se oni, i ako su dolazili do neke saglasnosti, nisu mogli zadugo sporazumeti, naročito zbog turskoga nepristanka, niti su londonski poslanici velikih sila s engleskim upravnikom spoljašnjih poslova, koji su se radi toga i počeli sastajati, hteli ozbiljno uticati na brže zaključivanje mira iz svojih računa. I tek kada su za saveznike nastale povoljnije prilike predajom Janjine, Jedrena i Skadra, onda su se balkanski izaslanici ponovo sastali (5 maja 1913)i uskoro posredovanjem pomenutih predstavnika velikih sila potpisali mir u Londonu, po kojem, u stvari, zbog nepotpunosti, nije obezbeđen mir, jer je saveznicima ustupljeno nepodeljeno sve osvojeno tursko zemljište od pruge Enos-Midija; ali su isti predstavnici još ranije radili i učinili da se po predlogu austrougarskom ustanovi Albanija i da joj pored ostalih osvojenih mesta pripadne i Skadar, prestonica prvih srpskih kraljeva, što je srpska vojska, prisiljena i mornaricama velikih sila, morala napustiti. Po saglasnosti je velikih sila Albanija dobila iz Nemačke kneza Vida, koga su Albanezi uskoro oterali (1914). Zbog stvorenih je prilika ovim ratom bio ustanovljen u Parizu naročiti međunarodni odbor za rešavanje novčanih pitanja, ali ništa nije svršeno.

Međutim, čim je londonski mir zaključen Bugari zatraže od Srbije po utvrđenom ugovoru (u februaru 1912) i Grka, s kojima su već dolazili u oružani sukob zbog neodređenoga dogovora, da im ustupe neke delove Stare Srbije i celu Makedoniju. Grci ne pristanu na nepravičnu podelu osvojenih zemalja kao i Srbi i zbog velike vojne pomoći u Trakiji, o čem su postojale i naročite pogodbe između srpske i bugarske vlade. I dok su pregovori vođeni o sporu i presudi ruskoga cara, vojske su savezničke, na veliku žalost, već bile postrojene za borbu, više u smeru pravilne podele bar sa srpske strane; ali Bugari, i posle jednoga drugarskoga sastanka srpskih i bugarskih oficiri, noću oko dva časa (između 16 i 17 juna) mučki, bez objave rata, napadnu srpske straže i pospalu vojsku prvo kod Štipa pa potom na svima položajima i Grke i Srbe od Egejskoga Mora do Dunava. Bugari su isprva uspeli da probiju srpske redove na nekoliko mesta kao i grčke, te su to već objavili kao svoju pobedu; ali je naročito srpska vojska uspela da ih za nekoliko dana snažno suzbije i da održi najsjajniju borbu na Bregalnici („Za Kosovo — Kumanovo, za Slivnicu — Bregalnica“), te su potom i Grci počeli nešto uspevati. Ovim su se koristili i Turci, koji zauzmu neka mesta s Jedrenom, i Rumuni, koji iz svoje koristi još ranije pregovarahu s Bugarima, a sada po objavi rata, sa suha i preko Dunava i bez borbe dođu skoro do Sofije, te Bugari zatraže primirje i potom mir, koji je potpisan od izaslanika zaraćenih strana posle kraćega dogovora u Bukureštu (28 jula 1913). Srbija je ovim ratom skoro udvojena, Crna Gora posta dva puta većom, Bugarska ipak dobi izlaz na Egejsko more, Grčka najviše dobi i kopna i ostrva, Rumunija prilično zemljišta od stare Bugarske u Dobruči, a Turska nešto više preko pruge Enos-Midija s Jedrenom. Saveznici su zatim posebno s Turskom sklapali ugovore. Srpska je vojska potom morala savladati i arnautsku pobunu, većinom podstaknutu od Austrijanaca.

Širenje evropskih naroda.[uredi]

Zauzimanje skoro svih delova sveta. — Evropljani su malo po malo zagospodarili skoro svima delovima sveta. Posledica je njihova širenja: da i državna, i privredna, i prosvetna povesnica sasvim dobije svetski izgled. Već su odavno međunarodni odnosi počeli donekle zavisiti od naseobinskih ogromnih prihoda. Sami su veliki ratovi evropski za poslednja tri stoleća, a naročito svetski rat, praćeni takmičenjem oko naseobina. U najnovije su vreme uzajamni odnosi između Rusije i Engleske većinom zavisili od njihova širenja u Aziji. Pošto su zauzeli Ameriku i Australiju, Evropljani su počeli između sebe dogovorno deliti i Afriku s strvima.

Španske i portugalske naseobine. — U sredini su XVI stoleća Španci zauzimali celu istočnu Indiju, srednju Ameriku, obale južne Amerike, osim Brazilije, a u Severnoj Americi ceo južni kraj do Kalifornije i gornjega toka reke Kolorade i Rio-Grande; Meksiko s Floridom takođe. Osim toga, Španiji su pripadala mnoga ostrva na okeanima. Nu malo po malo Španija izgubi skoro sve svoje naseobine; jer su i Sjedinjene države isto tako otpočele naseobinska zavojevanja i posle su pobedonosnoga rata sa Španijom za-uzele mnoga ostrva na Atlanskom i Velikom okeanu (1898, Kubu i Filipinska ostrva), a od španskih se naseobina osnovaše samostalne republike: Meksiko, Gvatemala, Salvador, Honduras, Nikaragua, Kosta-Rika, Kolumbija, Venecuela, Ekvator, Peru, Bolivija, Čile, Argentina, Paragvaj koji je bio neko vreme država španskih jezuita, i Urugvaj. Ista je ovakva sudbina postigla i većinu portugalskih naseobina. Odvojenom je Brazilijom (1822) zavladao Don Pedro I, sin Jovana VI, kao car, koga je po odlasku u Portugaliju nasledio sin Don Pedro II, poslednji car, jer se Brazilija proglasila republikom (1889). Po smrti Jovana VI Braganca, (1826) Portugalijom zavlada njegov rođak Miguel, koga Don Pedro I protera i ostavi presto svojoj kćeri Mariji De Gloriji (1834-53); njen je unuk Karlo (1889-1908) ubijen od zaverenika, a Karlov je drugi sin Manuel proteran i Portugalija postala republikom, u kojoj se vrlo često dešavaju neredi između monarhista i republikanaca.

Holandske, francuske, talijanske i nemačke naseobine. — Jedno je vreme i Holandija napredovala s naseobinama, ali su i njene naseobine zauzeli Englezi ili su same osnovale republike, kao Oranž i Transval u južnoj Africi, koje Englezi potčine u burskom ratu (1899-1902). Sada Holandiji pripadaju nizozemska istočna Indija sa Sundskim i Moluškim ostrvima, Gujana u Americi i Nova Gvineja u Australiji. Francuska je docnije počela zauzimati naseobine, od kojih je veći deo u sredini XVIII stoleća izgubila u ratu s Englezima, te poče to u XIX stoleću nadoknađavati zauzimanjem u Africi: Alžira (1830), Senegambije, dela Konga, Madagaskara i dr. sa zaštitom Tunisa i u Aziji: Sajgona, Kohinhine sa zaštitom Anama i Tonkinga. Osim toga, Francuska ima još naseobine u Americi: deo Gujane i ostrva Haiti, gde su republike Haiti i S. Domingo, i u Australiji: Taiti, Nova Kaledonija i dr. Italija i Nemačka počeše zauzimati naseobine posle svoga ujedinjenja. Italiji pripada južna obala Crvenoga mora i nešto obala Indiskog Okeana. Kada je Italija dobila nešto zemljišta na crnom kopnu, htede zauzeti Abisiniju, ali je poražena od Abisinaca kod Adue (1896). Pred balkanski je rat otpočela dosta težak rat s Turskom u severnoj Africi, ali čim saveznici napadnu Tursku, ona pohita i zaključi mir s Turcima (1912), dobivši pod naročitim pogodbama Tripolis, a mirnim je putem docnije zauzela i Libiju (1914). Glavna su zavojevanja nemačka bila: severoistočna Gvineja, Kamerun i Togo s delom istočne i jugozapadne Afrike i nekim ostrvima. Od Engleske za neke ustupke dobi Helgoland, od Kine uze pod zakup Kiaučau, od Španije kupi Marijane, Karoline i neka ostrva, a sa Sjedinjenim državama podeli Samoa — ostrva (1900). Nešto naseobina ima Danska. U središtu je polutarske Afrike (1885) osnovana, po međunarodnoj saglasnosti evropskih država, nezavisna država Kongo, koja je dana u neograničenu vlast belgiskom kralju, ali on ta prava preda samoj Belgiji.

Engleske naseobine. — Nijedna evropska država nije dostigla moć zauzimanja i održavanja naseobina kao Engleska. Ona ne samo da ima najviše naseobina, nego ima i dosta znatnih morskih stanica i vojničkih tačaka, kao što su: Gibraltar, Malta, Kipar, Perim, Aden i dr. Engleska u Americi ima Kanadu, skoro nezavisnu, Labrador, Nju-Fundlend, ostrvo Jamajku i deo Gujane. U Aziji je najznatnija vladavina engleska Britanska Istočna Indija, koju je potpuno podvlastila od tamošnjih radža, Francuza i Holanđana. Kraljica je Viktorija proglašena za indijsku caricu. U ratu je s Kinom, zbog trgovine opijumom, dobila Honkgong, zatim Pendžab i Donju Birmu, a učvršćivala je svoj uticaj u drugim zemljama većinom u dogovoru s Rusijom. U Africi ima gotovo sav Jjužni kraj, istočni kraj oko polutara, poluostrvo Somali i mnoga ostrva. Uz to je ona zauzela Misir (1882), uglavnom ne dirajući mesnu upravu kao i svuda, te je u stvari i Suecki kanal u njenim rukama. Misir je (1922) proglašen kraljevinom. Osim toga, Engleskoj pripada celo kopno australisko, južni kraj Nove Gvineje, Tasmanija, Novi Seland i druga manja mesta. Nu Australija uglavnom samo trgovački zavisi od Engleske, jer tamo postoje Sjedinjene države australiske ili Australijanske republike, koje se odlikuju velikim slobodama i kojima je tako uređenje priznao i engleski parlamenat (1900).

Širenje Rusije. — Dok su se zapadne države širile morem, Rusija se širila kopnom zauzimanjem ogromnih prostorija u Aziji. Zna se da ona pri kraju XVI stoleća poče osvajati Sibir; u sredini XVII stoleća već dođe do Ohotskoga i Beringova mora, a u sredini se XIX utvrdi na donjem toku reke Amura. Dalje, u prvoj polovini XIX stoleća zavlada Kavkazom, gde se srete s Turcima i Persijancima. Najzad, u drugoj polovini istoga stoleća zavlada velikim delom srednje Azije. Jedno je vreme imala i Aljasku, koju prodade Sjedinjenim državama američkim (1867).

Ovo širenje evropskih naroda dovede pod uticaj velikih sila sve druge države i narode. Turska je u poslednje vreme bila pod uticajem istih sila i zna se kako se taj uticaj menjao po jačini pojedinih sila. Persija je još više zavisila od Rusije i Engleske po njihovu dogovoru, a zna se kako su ove sile postupale i s Kinom.

Svetski rat.[uredi]

Uzroci ratu. — Pored rada na miroljubivosti cara Nikole II (na predlog njegov haške konferencije nisu uspele zbog neiskrenosti, osobito nemačke), nekih državnika, naučnika, književnika, stranaka, povremenih sastanaka skupštinskih izaslanika svih država, pokušaja iskrenih pacifista za međunarodni mir i zahtevanja slobodnoga razvitka i malih naroda, ipak se po neprestanom naoružavanju i spremanju naročito velikih sila dogledao svetski rat, kojem je zbilja neposredan uzrok ubistvo u Sarajevu austrougarskoga naslednika sa suprugom (na Vidovdan 1914). Nemci su se i Mađari, i ako im je opasnost za naslednika predočavana, u prvi mah iznenadili, osuli grdnje s pretnjama na Srbiju, balkanskim ratom preumorenu, i pomislili da će se ovim slučajem odložiti nameravani rat, čiji su glavni uzroci vrlo izukrštani, a najveći krivci austrisko-germanski Nemci i Mađari, jer su i ranije javno pretili Srbiji i Crnoj Gori radi prodiranja na Istok. Ovom su po svačem najgroznijem i najvećem ratu udaljeniji ili glavni uzroci: neosnovane težnje ili prekomerni prohtevi velikih sila za što većim proizvodnim i trgovačkim prostorima, kopnenim i vodenim, naročito Nemačke i Austrougarske s pogledom na njihov rđav i zastareo sklop državni i društveni, čemu treba dodati nedopuštenu utakmicu s lažnim žigovima i želju za slobodom potlačenih naroda kao i suparništvo francusko-nemačko, jer se po govoru predsednika Poenkarea (1913-20) pobuđena Francuska (od 1870) postupno dizala povećanjem vojske (pred rat zavedena obvezna trogodišnja služba), novčanim sređivanjem, uvećavanjem aziskih i afričkih naseobina i posvećivanjem velikim naučnim i društvenim pitanjima, a pored teške rane, izazivanja i neposrednoga draženja, mirno, mudro i dostojanstveno čuvaše svoje samo odbranbeno držanje i, usamljena, zatraži ruski savez i potom englesko prijateljstvo jedino radi bezbednosti protiv napada s neprestanim pretnjama, pazeći četrdeset i četiri godine na reči, pokrete svoga daha, svoje misli i najmanje kucanje srca, — dok Nemačka pobedonosna, nesavesna, opijena snagom i bogastvom, nagonom za širenje i osvajanje prema svom pruskom načinu i verom da je božanskim izborom i plemenskom sudbinom pozvana da gospodari, neprestano isticaše sebe iznad celoga sveta ne samo umnom nadmoćnošću nego i državnom vladavinom, što utvrđivahu njeni i naučnici, i povesničari, i vojni pisci, razume se, vešto se služeći i pretpostavkama, koje su nasele. Međutim, i ako nasta napadanje i gonjenje Srba u Bosni i Hercegovini odmah po sarajevskom ubistvu, nekoliko se dana držalo da neće doći do rata; ali se nisu mogli sakriti dogovori bečko-peštanske i berlinske vlade, prepiska Vilhelma II i Franje Josifa I, koji je isticao opasnost po monarhiju od srpske „propagande“ i nepouzdanost rumunskoga kralja, kao ni skupljane austrougarske i nemačke vojske, a glavni se krivci izdadoše odmah posle prvih neočekivanih neuspeha bacanjem krivice na Srbiju, zatim na Rusiju zbog skupljanja vojske na granicama iz prinudnih mera, onda zbog pomoći Belgiji na Englesku, moleći se da je kazni Bog s nagonskom plašnjom, i najzad na Francusku zbog „revanša“, na što im je i odgovarano.

Objave rata. — Dvadesetpetoga je dana (22-VIII u šest časova uveče po novom) austrougarska vlada podnela srpskoj vladi predstavku s nedostojnim zahtevima jedne velike sile i ostavila rok od četrdeset osam časova, stavljajući u izgled prekid odnosa, ako ne bi dobila zadovoljenje. Srpska je vlada, odgovarajući želji narodnoj i potrebi mira, koju je osećala ne samo Srbija nego, po uverenju, i cela Evropa, izašla u susret carsko-kraljevskoj vladi do krajnjih granica popustljivosti, preko kojih nije mogla ići ni jedna nezavisna država, i nadala se da će se sukob svršiti mirno; ali je austrougarski poslanik odmah po isteku roka (25-VII u veče) izjavio u ime svoje vlade: da nije zadovoljan odgovorom i da konačno prekida odnose. U Srbiji se već doznalo za skupljanje austrougarske vojske na granici, te je istoga dana naređeno skupljanje srpske vojske i prekinut svaki rad za izbore narodnih poslanika. Uskoro austrougarska vlada pouzdano nadajući se na nemačku pomoć, ali lakomisleno na prilike iz vremena aneksije, objavi rat Srbiji (28-VII) i zapreti da će je olako i brzo pregaziti. Odmah po predaji austrougarske predstavke — ultimatuma — preko usrdne engleske vlade nastanu pregovori za posredovanje i izmirenje, ali je sve odbijeno od nemačke i austrougarske vlade, te poče uzajamno objavljivanje rata i nasta uzbuna po celoj zemlji. U prvoj (1914) godini objavi rat: Nemačka Rusiji (1-VIII), Francuskoj i Belgiji (3-VIII), Engleska Nemačkoj (4-VIII), Austrougarskoj (13-VIII) i Turskoj (31-X), Austrougarska Rusiji (6-VIII), Japanu (24-VIII) i Belgiji (25-VIII), Crna Gora Austrougarskoj i Nemačkoj (7-VIII), Srbija Nemačkoj (11-VII) i Turskoj (7-X), Japan Nemačkoj (22-VIII), Rusija, izazvana, Turskoj (31 -IX), Francuska Turskoj (31-IX), i Belgija Turskoj (7-X). U drugoj (1915) godini: Italija, pošto je objavila neutralnost (2-VIII-1914) i nije se mogla pogoditi, Austrougarskoj (23-V), Turskoj (20-VIII) i Bugarskoj (18-X), Bugarska Srbiji (14-X), Engleska Bugarskoj (15-X), Francuska Bugarskoj (16-X) i Rusija Bugarskoj (22-X). U trećoj (1916) godini: Nemačka Portugaliji (9-VIII), Italija, posle dugoga oklevanja i svojih računa, Nemačkoj (27-VIII) i Rumunija, po obećanju velikih ustupaka od sporazumnika, Austrougarskoj (27-VIII), a Rumuniji uskoro Nemačka, Bugarska i Turska. Posle potopljavanja i američkih lađa, opomena predsednika Vilsona, zahtevanja čovečnijega ratovanja i bezuspešnoga predloga za mir, i Sjedinjene su američke države prekinule odnose s Nemačkom, potom s Austrougarskom, i u ime istine i pravde a protiv mrskoga imperijalizma i militarizma objavile im rat s pogledom i na zahvalnost Francuzima za pomoć pri oslobođenju (5-IV-1917); a zatim su, s istih razloga, četvrte godine protiv Nemačke i njenih saveznika stupile u ratno stanje i ove države: Novi Seland, Bolivija, Brazilija, Kina, Kuba, Ekvator, Grčka, Gvatemala, Hedžas, Hongo, Konduras, Liberija, Nikaragua i Panama. Tako se nađoše ovi sporazumnici ili saveznici protiv saveza nemačko-austrougarsko-tursko-bugarskoga. Svuda su pak sporazumnici imali naprednije mislenike uza se; jer su istakli težnju da se bore i za pravo slabijih.

Način ratovanja. — Pored borbi na morima i s vazduha, rat je većinom vođen s utvrđenih položaja, opkopa — rovova, manje u pokretu, i to najraznovrsnijim oruđima: brzometnim i mašinskim puškama, topovima raznovrsne veličine, bacačima bomba i mina, čeličnim napadnim kolima (tank), sabljama, kopljima, otrovnim gasovima (obrazine) i plamenovima; a svuda su otvorene i nove radionice i skupljano na hiljade lica za izrađivanje svega ovoga pored praskavih predmeta. Starešine su glavnih stanova ili vrhovnih zapovedništva (komandi) rukovale borbom s velikim brojem pomoćnika, a vojskovođe su izdavale izvršne zapovesti, ali se opazila, naročito u ovom ratu, i jača samoradnja pojedinih odelenja i hrabrijih vojnika u prvim redovima borbenim. Najviše se pak dejstvovalo artiljerijom i mitraljezima. Po ustanovljavanju se pak i ministarstva za municiju kod velikih sila vidi ubilački smer u ovom ratu. Odmah su po prekidu veza i početkom rata tuđi podanici zatvoreni ili stavljeni pod nadzor, a s njima se opštilo preko Crvenoga Krsta kao i sa zarobljenicima. Pošto su upotrebljavane i naseobinske vojske, u ovom su ratu učestvovale sve ljudske rase, a kako su u pojedinim državama pozivani i stariji ljudi, pa i žene i deca, na bojišta su izvođene tako ogromne količine, da su se u stvari četiri godine i nekolika meseca borili narodi protiv naroda. Treba imati na umu da je Srbija od dva miliona i nekoliko stotina hiljada stanovnika u balkanskom ratu imala 492.000 vojnika, te se može znati koliko su velike sile mogle imati miliona u ovom ratu, a protivnici su bili skoro jednaki brojem, samo je Nemačka, naročito isprva, raspolagala boljom spremom.

Srpska bojišta. — Srpska se vojska za dve sedmice okupila na granicama, ali su već noću po objavi rata neprijateljski topovi pucali na pogranične otvorene gradove, rušili građevine i ubijali stanovništvo; nu ipak su i manje odbrane suzbile prve austrougarske pokušaje („štraf-ekspedicije“). Pored odvođenja velike vojske na rusku granicu, Austro-Mađari su zatim prešli u velikim odeljenjima preko Save i Drine (u avgustu), zauzeli Šabac i Loznicu s još nekim manjim mestima i počeli se hvatati uzvišenja. Ispred mnogo jačega neprijatelja jedna srpska vojska, hrabro se boreći, lagano se povlačila, i tako se neprijatelj dokopao Cera s drugim visovima; ali druga srpska vojska noću iznenada napadne neprijatelja s boka i pozadi, te ga posle jake dvodnevne borbe Srbi na Ceru razbiju tako, da se morao povući preko Save i Drine, ostavljajući na hiljade vojnika, mnogo topova s drugim oružjem, bolnica i raznih stvari. Ova je srpska i prva saveznička sjajna pobeda iznenadila i prijatelje i neprijatelje, a stala dosta žrtava i srpsku vojsku, koja je zatim prelazila u Srem i osujetila manje neprijateljske pokušaje kod Smedereva i Tekije.

Zbog ovoga poraza i poruge pred svetom, Austrougarska je počela prema Srbiji i Crnoj Gori, koja se takođe hrabro borila, spremati novu i veću vojsku i napadati, jer se služila boljim saobraćajnim sredstvima, kao i zaptom nad svojim različnim narodnostima, te je srpska vojska vodila ogorčene borbe naročito oko Drine i Save, dok se Austro-Mađari ne pokrenuše još u većem broju (pri kraju oktobra). Istina, zbog velike neprijateljske navale i oskudice u municiji, Srbi napuste neke položaje i, boreći se, počnu se pravilno povlačiti, te su neprijatelji opet zauzeli Šabac, Loznicu i Krupanj s drugim mestima. Posle je omanjih borbi napušteno Valjevo i Beograd, a srpska vojska se prikupila po zgodnim položajima sve do Rudnika i kada je bila dobro snabdevena, iz glavnoga je stana, koji se nalazio u Kragujevcu, naređeno napadanje po najrđavijem vremenu (3-XI). Levo je krilo srpske vojske odmah zadalo neprijatelju tako silan udarac na Suvoboru, da je ceo bio pokoleban, te se mogao samo nešto odupreti na Kolubari i Torlaku, potom je preteran preko Save i Drine. Ova je srpska pobeda zadivila ceo svet, a neprijatelj, i zbog rđavog snabdevanja i zemljišta, ostavi mnogo više nego ranije: mrtvih, zarobljenih, oružja i raznih stvari. Međutim, narod se negde ispred vojske povlačio čak u južne krajeve a negde za vojskom, te je dosta stradao, a zatim poumira mnogo sveta pa i lekara od neminovne zaraze, koju neprijatelj prouzrokova. Srpska je vojska prodirala do Romanije i zajedno s crnogorskom u granična mesta hercegovačka i primorska, a nekoliko su meseca (1915) trajali granični sukobi, ispadi s letelicama i čarke, te se srpski narod počeo nešto oporavljati.

Nu dok su Nemačka i Austrougarska nudile mir maloj Srbiji, nemački su izaslanici iste zime pohodili Sofiju i zaključili ugovor s bugarskom vladom, na kojem je naročito radio kralj Ferdinand, koji nakon bukureškoga ugovora zapreti svojim pređašnjim saveznicima. Po sofijskom je ugovoru i docnijoj vojničkoj pogodbi (u septembru 1915) Bugarska dobila veliki deo srpske države i zajam od Nemačke radi zajedničke saradnje protiv Srbije, što je naročito bilo potrebno središnim silama da bi napravile prolaz preko Srbije za Tursku, priličan izvor i vojnički i stvarni. Srpska je vlada odmah u početku rata nudila nešto zemljišta Bugarima, a sada (leti 1915) veliki deo Makedonije po savetu svojih saveznika, koji lakomisleno uveravahu Srbe da ih neće Bugari smeti napasti sve do opet velikoga mučkoga napada (u početku oktobra), pored prvih manjih. Bugari su odbijali svaki sporazum, jer su ih glavni činioci nemačko-austrougarski uveravali o pouzdanoj pobedi, kao i svoje narode sve do početka očitoga gubitka. Dok se ovako dogovaralo s Bugarima, nemačke su se i austrougarske vojske gomilale i spremale protiv preumorene Srbije najsavremenijim oružjem i drugim sredstvima u Sremu i Banatu, gde im bejahu i pogodne prilike za ishranu. Ove je godine i gramžljiva Italija počela traljavo ratovati protiv spremne Austrougarske, a po svima se bojištima većinom ratovalo s utvrđenja; Bugari se bejahu s Turcima dogovorili i za ispravku granice, grčki kralj, Vilhelmov zet po sestri, sa svojim pristalicama, i Rumunija, propuštajući oružje za Tursku, osta mirna, te u ovako povoljnim prilikama za se nemačko-austrougarske i bugarske vojske napadnu Srbiju.

Za prvih su napada neprijatelji s druge strane, osobito dunavske, bombardovali topovima od 150, 190 i 300 milimetara na odstojanju petnaest kilometara, a Srbi su dobacivali jedva do šest, čija se mnoga odeljenja već morala žuriti na Bugare, te se može zamisliti kakva su sredstva upotrebljena i koliki je broj svih neprijatelja. Ipak su nemačke i austrougarske vojske s teškom i krvavom borbom prešle Dunav i Savu i već tražile pojačanja, a Srbi su se prvi put sudarili s oholim Nemcima, prsa u prsa, po beogradskim ulicama (7-IX); ali se moralo ispred mnogobrojnih neprijatelja odstupiti s položaja na položaj u neprestanoj borbi i sa zavijenim zastavama. U očajnoj i ogorčenoj borbi, a osetnom hrabrošću za najmoćnijega neprijatelja, Srbi su ga ponegde tukli i zarobljavali pored neprestanoga pojačavanja i već rđavoga vremena a najzad kod Paraćina, Čačka, Kruševca i Raške, posle čega nastaše samo zaštitničke borbe pa i na crnogorskom bojištu, gde takođe neprijatelj poče jače napadati. Po sebi se razume da su negde i ranjenici sklanjani ispod paklene vatre. Nu dok je ovako navaljivala nemačka i austrougarska vojska, Bugari nesrazmernom količinom napadnu na celu granicu, sastanu se s Nemcima u severoistočnoj Srbiji, zauzmu železničku prugu od Vranja do Velesa i Niš posle očajne borbe, te tako preseku odstupanje ka Solunu. Istina, neprijateljima je bio smer: da vojnu snagu srpsku potpuno unište, ali su Srbi na nekim položajima, naročito kod Kačanika, gde je bila s Bugarima najduža i najžešća borba, tako osujetili to, da je srpska južna vojska u nadčovečanskoj borbi očekivala na Kosovu i okolini pristizanje severne odstupne vojske, savezničku pomoć i odlučno odupiranje svima neprijateljima.

Povlačenje i pribiranje srpske vojske. — I pored odluke zapovednika triju srpskih vojsaka (29-XI u Peći), velikih neprijateljskih žrtava i po mišljenju dosta povoljnih prilika, ovo se ne izvrši, te se veliki broj iskupljene vojske i naroda krene preko Albanije i Crne Gore Jadranskom moru. Još su pre napada saveznici obećali Srbima pomoć i Niš je bio spremljen i okićen zastavama za doček; ali zbog brzoga napredovanja neprijateljskoga, daljine i teškoga saobraćaja, saveznici su, Francuzi i Englezi, dovezli i nešto vojske s galipoljskoga bojišta u Solun, koja je stigla u pomoć ostatku srpske vojske do Valandova, Crne reke, Krivolaka i Dojrana. Kada su se ova manja odeljenja uspešno počela boriti već s pristiglim neprijateljima, Bugari preko Babune zauzmu Prilep, Bitolj i druga mesta, te se i ovo nešto srpske vojske s poslednjih delova srbijinih povuče sa saveznicima ka Solunu, oko kojega su podignuta utvrđenja i zaustavljeni neprijatelji na grčkom zemljištu (pri kraju 1915).

Uz povlačenje se srpske vojske samo manji deo crnogorske krenuo; ali su nadmoćniji neprijatelji pored upornoga otpora počeli savlađivati i Crnu Goru. Tada su proneseni glasovi da kralj Nikola radi na miru s Austrougarskom, odakle se tvrdilo da će se Crna Gora odvojiti od sporazuma. Međutim, po zauzimanju Lovćena (11-I-1916), nepovoljnom odgovoru za mir i povlačenju crnogorske vojske ka Podgorici, neprijatelji su navalili i zauzeli pored ostalih mesta i Skadar. U tom se bejaše kralj Nikola s porodicom, osim sina Mirka, već sklonio u Italiju, što je ranije učinio i naslednik Danilo sa ženom na drugu stranu. Nabrzo je potom nastala predaja lukavim neprijateljima vekovima slavom uvenčane crnogorske raspuštene vojske po izvesnom ugovoru, koji su potpisali i neki Crnogorci, nakon kratkoga primirja.

Sa odstupnom su vojskom išli kralj Petar i naslednik Aleksandar kao namesnik (od 1914), a vrhovno se zapovedništvo krenulo iz Kragujevca i saopštenja su vršena većinom pomoću konjanika. Uz vojsku se iz Niša, gde sve bejaše od početka rata, krenula vlada, većina narodnih poslanika, poslanici pojedinih država i mnogo raznih činovnika s porodicama. S vojskom se krenulo dosta i naroda, većinom iz gradova; ali je već sa sredine Srbijine, a dalje još više, počelo smanjivanje i vojske, predajom i bežanjem kući, i naroda, od rđava vremena, neprijatelja i oskudice u svačem. Ranije su se izbeglice olako spasle solunskom železnicom; ali je kroz teško prolaznu Albaniju na hiljade stradalo, naročito novaka i mladića iz poslednje odbrane od rđavoga putovanja, starešinske nebrežljivosti, izgladnelosti i napada divljih Arbanasa. Pored ostavljanja, zakopavanja i spaljivanja mnogoga oružja i oruđa, povlačilo se u stvari po gomilama, s nešto kola i konja, i većinom kako ko može, sve do primorskih gradova albanskih. I ako su smetale neprijateljske letelice i podmornice, ipak se uspelo da savezničke mornarice, naročito francuska, u sporazumu sa srpskom vladom, prenesu srpsku vojsku (150.000) i vlasti s izbeglicama, među kojima je bilo i dece od različnih godina i pola, na Krf (od 19-I do 23-II-1016), nešto u Afriku, na Korziku, u Francusku, Švajcarsku i Englesku manji broj, gde su deca i školovana. Na iznurene je napala i zaraza, te je na ostrvu Vidu pokopano na hiljade, a uz put je nešto bačeno i u more. Izbeglice su lepo primljene od saveznika, a francuska su i engleska sanitetska odeljenja brzo oporavila iznurene vojnike u Bizerti i na Krfu, gde je odmah preduzeto skupljanje, preuređenje, odevanje i naoružanje rastrojene srpske vojske. Na Krfu je ostala srpska vlada sa skupštinom i ostalim ustanovama, gde su preduzeti, kao i u Bizerti, čak i štamparski poslovi.

Savezničke su mornarice bez ikakve opasnosti (od 21-IV do 21-VI-1916) prenele izvežbanu, opremljenu i pregledanu srpsku vojsku u Solun, gde je već bio glavni stan istočne vojske od Francuza i Engleza. Ova je vojska docnije popunjena Talijanima, Rusima, prvo grčkim dobrovoljcima i potom redovnom grčkom vojskom, i tako zvanom „Jugoslovenskom divizijom“, većinom od dobeglih i puštenih zarobljenih Srba i dobrovoljaca; a Nemci su prema ovoj vojsci privukli i Turaka. Dugo su ovu vojsku ometali Grci pomoću svoje vojske, od koje se jedan deo predao Nemcima, kralja Konstantina i grčkih germanofila, koji su učinili da se smeni predsednik Venizelos i da u stvari Grčka izda Srbiju; a tek kada su saveznici morali i vojsku upotrebiti i Konstantina nagnati na ustupanje prestola sinu Aleksandru (1917), onda su mogli mirnije ratovati s dosta rđavom grčkom pomoću.

Pripremanje napada i uspeh. — Po prenosu je srpska vojska raspoređena između savezničkih odeljenja prema već utvrđenim položajima neprijateljskim, a kada je ovo dovršeno (u julu 1916), otpočeto je čarkanje i pomeranje na celom bojištu. Najzad je prva vojska srpska izvršila i veći napad (12-IX) na levom krilu (Kajmakčalan), te Srbi za dva meseca, preko dubokih voda i visokih planina, zatim po kiši i snegu, nadčovečanskom borbom i s moćnim saveznicima zauzmu dosta znatnih položaja i Bitolj (19-IX-16), proširujući bojište do Crne reke, Đevđelije i Dojrana. Ovaj srpski zamah stade mnogo žrtava i Nemce, da počeše dovoditi pojačanje s drugih bojišta i mitraljezima nagoniti Bugare u borbu; ali saveznici u ovaj mah ne pomognu dovoljno napredovanje, a neiskrene Rumune, koji tek treće godine stupe u rat, posle prvih uspeha (u avgustu i septembru), napadnu neprijatelji iz Ugarske i preko Dunava, tako, da izgube i Bukurešt (pri kraju novembra 1916), te balkansko bojište za skoro dve godine spade na čarkanja, omanje borbe i neznatne uspehe. Istina, i ovom se prilikom ovekoveči srpska vojska, čije prikupljeno odeljenje s dobrovoljcima u Odesi pokaza neprimernu borbu u Dobruči i kroz nadmoćnijega se neprijatelja skloni u Rusiju, a ovo vreme samo tako očeliči i usavrši srpsku vojsku, da u petoj godini ratnoj otpoče i srećan svršetak svetskom ratu.

Posle gromovite topovske vatre prvoga dana (14-IX-18), srpska vojska pod zaštitom i borbom savezničkih odeljenja drugoga dana prodre dve i po godine čvrsto utvrđene položaje (Veternik, Dobro Polje, Soko i druge) i zada takav udarac naročito bugarskoj vojsci, istina već nešto pokolebanoj s unutrašnjih prilika, iscrpenosti od Nemaca i oskudevanja u svačem, da je uskoro prepolovljena napadom preko Vardara i da se neprijatelji nisu više mogli pribrati. Odmah je nastalo gonjenje s neopisanom brzinom, zauzimano mesto za mestom i zarobljavane velike količine vojske, osobito bugarske, stoke oružja i drugih stvari. Bugarska je vojska i pri ovom porazu činila zverstva, palila i pljačkala; a bugarska je vlada morala zatražiti što brže primirje, koje je i potpisano u Solunu (29-IX-18), s pogodbama: da napusti osvojene krajeve, da raspusti određeni broj vojske i da joj se stavi saobraćaj pod saveznički nadzor. Austrougarske i nemačke vojske zaprete zaustavljanjem od Niša do Kačanika, ali su uspešno tučene i suzbijene, kao i od Ražnja i još nekih mesta, a poslednji ih tupovski pucnji ispratiše preko Dunav na bugarskoj granici, te je tako očišćena Srbija (3-X), Albanija i Crna Gora, čemu dosta pomognu i srpski ustanci s dobrovoljcima. I ove su vojske pri uzmicanju i bežanju počinile ponegde gora zverstva i od Bugara pljačkanjem i uništavanjem naročito saobraćajnih predmeta, pruga, mostova i dr. Istina, prevrat u Austrougarskoj (u oktobru 1918) učini da srpska vojska poče uspešno prelaziti i u krajeve pod austrougarskom vlašću, te i mađarska vlada pohita za primirje, koje je zaključeno u Beogradu (13-XI s pogodbom, pored ostaloga, da srpska vojska zauzme prugu od Oršave na severo istok iza Temišvara, zatim na zapad do Segedina i iza Pečuja do na Dravu, te je srpska vojska (u novembru) ušla u Banat, Srem, Baranju, Slavoniju, Bosnu, Hercegovinu, Dalmaciju Hrvatsku i Sloveniju. U ovom je gonjenju razbijenih neprijatelja odlično dejstvovala i konjica, a slom je na Balkanu dosta uticao na sva bojišta i prevrate.

Zapadna bojišta. — Početkom su avgusta prve ratne godine već s ogromnim gomilama vojske otpočete borbe na zapadnom bojištu prema Francuskoj i Belgiji, čiju uzdržljivost od rata nije htela poštovati Nemačka. Naročito sa svoje granice, potom preko Luksemburga, koji prođoše bez borbe, i preko Belgije, koja bejaše prekomernom nadmoćnošću brzo savladana i čija se vlada i vojska skloni na francusko zemljište i ka moru, Nemci su navalili najvećim silama na Francusku i zapretili Parizu; ali ipak bejahu odlučnim odupiranjem i umešnim povlačenjem francuskim zadržani prema najutvrđenijem položaju Belforu, u Šampanji na Marni, utvrđenom Verdenu i na donjoj Somi. U tom stupe i Englezi u rat zbog napadnute Belgije i s najamničkom se i dobrovoljačkom vojskom iskrcaju u severnu Francusku i Belgiju, gde Nemcima s boka zadadu takav udar, da su se, na Marni potučeni od saveznika, morali povući (5-10-IX). Nu i ako su Nemci bili odlično spremljeni za rat, raspolagali savršenim saobraćajnim sredstvima, brzo dovlačili vojsku i ratni pribor, ipak su se posle ovog velikoga poraza morali utvrđivati u severoistočnoj Francuskoj i Belgiji prema njenoj primorskoj uzini i spasti na ratovanje s položaja, te je s omanjim uspesima i s jedne i druge strane ovde ratovano i preko cele zime (1914-15).

U drugoj se ratnoj godini borilo oko izvesnih mesta od Belfora do Ostende, a u trećoj su godini nastale jače borbe, kada Engleska zavede stalnu vojsku (1916) i dođu Francuzima u pomoć Rusi, Talijani i Portugalci. U ovoj su godini posle najsilnijega napada na Verden potisnuti s nekoliko položaja iz Francuske i Belgije, a Francuzi su zauzelu nešto od južnoga Elzasa. Kada su najzad i Sjedinjene američke države objavile rat, počnu spremati i prevoziti vojsku, svačim odlično snabdevenu (čak i sportskim stvarima), tako pažljivo, da i pored pretnja i napada nemačkih podmornica nije ništa oštećena; ona je dobila zasebne položaje i dostigla pri kraju rata do dva miliona. Već po prvom učešću amerikanske vojske, saveznici su preduzeli veće napade skoro na celom zapadnom bojištu (u proleće 1917) i u toku su godine dosta potisli Nemce s najutvrđenijih i nadzemnih i podzemnih položaja francusko-belgiskih (Sen-Kanten, Noajon, Ham, Bapom, reke Soma i Aras). Poodavno su prvo Nemci počeli upotrebljavati otrovne gasove i plamenove, ali su u ovaj mah engleski tankovi učinili najstrahovitije dejstvo, te je s pogledom na borbe s položaja i napomenuto da se oruđa biju protiv oruđa, kojima samo rukuju ljudi; a Nemci su potom pored podmornica i cepelina, počeli pretiti i daljnometnim topovima (135 km., metak 150 kgr.), u čemu su takođe naseli.

Na zapadnom bojištu prođe i četvrta zima ratna u omanjim borbama, a kada se Nemci i suviše koristiše ruskim prevratom, naročito posle brest-litovskoga mira, počnu već s oslabljenoga ruskoga bojišta prikupljati vojsku na zapadno bojište, te i sa austrougarskom ovećom pomoći stanu pretiti konačnom pobedom i navale ogromnim silama na Francuze i Engleze u nameri da ih razbiju i rastave (u martu 1918); ali i ako su u trodnevnoj ogorčenoj borbi uspeli da prodru i na Marnu i još neka stara mesta, ipak su zaustavljani i gubili ogromne žrtve. Sada su, od proleća pa sve skoro do zime, nastale velike borbe naročito u Belgiji, na Marni (najdalje prodrli do Šato-Tieri-a) i Somi, s nemačkim ispadima i jačim suzbijanjem od saveznika, ali neprestano s većim i većim nemačkim gubitcima, te su trezveniji Nemci počeli uviđati da treba tražiti častan mir. Nemačkih je glavnih činilaca ratnih, istina, bila poslednja pretnja: da će s utvrđenja, s njihovim imenima, oslabiti neprijatelje i nagnati ih na mir; ali su saveznici s vrhovnim zapovedništvom đeneralisima Foša ispadače vešto s bokova i s lica napadali i tukli, a s uspehom rušili i zasipali utvrđenja za utvrđenjima i lomili tankovima. U tom se desi slom na bojištu solunskom i prevrat u Nemačkoj, te Nemci pohitaše za primirje, koje je zaključeno (11-IX-1918) s pogodbama: da se napusti zauzeti deo Francuske i Belgije i Elzas Lotaringija sve do Rajne i s nekoliko kilometara sa Sarskim porečjem, da se puste zarobljenici i da se preda saveznicima ogroman broj predmeta oružja i saobraćaja. I krilatice su s nemačkim cepelinima bile opasne u ovom ratu: bacali bombe, izviđale neprijatelja i pokazivale metu. Nemci su, pored ostalih mesta, napadali Pariz i London, a saveznici su takođe napadali nemačka pogranična i unutrašnja mesta.

Ruska bojišta. — I na istočnom su bojištu od rumunske granice do primorja istočne Pruske, odmah (početkom avgusta 1914) počele veće bitke. Rusi su uspeli da prodru u istočnu Prusku, Galiciju i Bukovinu i da se dohvate Karpata. Oni su u istočnoj Pruskoj održali više bitaka (pri kraju avgusta) i zapretili Berlinu, te su Nemci pohitali s većim silama i počeli ih zaustavljati, s čega su na Marni uspeli Francuzi. Kako su Nemci i Austrijanci imali bolji saobraćaj, nagomilali su toliku spremnu vojsku, da su počeli poneka ruska odelenja suzbijati i sastavljeni su prodrli u rusku Poljsku. Za najveće borbe Rusi, Englezi i Francuzi počnu napadati i Tursku (u oktobru), ali bliži Rusi moradoše spremiti veću vojsku za tursko bojište od Persije do Crnoga mora, te se pred zimu već oseti nešto ruske slabosti na celom bojištu. Istina, Rusi opkole jako utvrđeni grad galiciski Premisl (22-III-1915) i po dužoj borbi zauzmu pored ostalih gradova; ali Nemci navale velikom silom na Ruse u istočnoj Pruskoj i, koristeći se zimom, masurskim močarima i ruskom izdajom, suzbiju Ruse odatle, iz Poljske ruske s Austrijancima, Galicije, gde dovukoše i Turaka, i Bukovine, te nastaše borbe s položaja, oko reka i s ispadima, što činiše naročito Kozaci, dohvatajući se i nekih mesta u istočnoj Mađarskoj.

'Tek pri kraju druge i početkom treće godine ratne Rusi učine sjajan napad, osobito sredinom i levim krilom svoje vojske pod đeneralom Brusilovom, i zauzmu, pored drugih mesta, više prolaza na Karpatima i skoro celu Bukovinu, zarobe na hiljade vojnika s oficirima i zaplene dosta raznoga oružja, oruđa i hrane; ali u jesen (1916) zasta i ovo rusko napredovanje s pogreške vrhovnoga zapovedništva, nedovoljnoga snabdevanja ogromne vojske i unutrašnjih neprilika, te opet nastanu mesne borbe, većinom topovske i krilatičke.

Tako je u ratu nastala i treća zima, koju Rusi junački snosiše, naročito po Karpatima, gde je hladnoća dostizala 25—30 stepena ispod nule. Potom je u Rusiji izvršen prevrat od vrlo rđavoga uticaja po sve (marta 1917): svrgnut je car i sastavljena privremena vlada. Ipak u zaljuljanoj državi i prilično održanoj vojsci, koja prizna privremenu vladu, ali koju počeše kvariti glavni činioci u prevratu i zavođenjem tako zvanih vojničkih saveta ili odbora u svima jedinicama, za neko vreme preovlada želja da se produži rat do pobede i počne se pod hetmanom Kornilovom uspešno napadanje neprijatelja. Nu uticajem istih činilaca, koji već počnu zahtevati opšti mir bez osvajanja i odšteta, nasta neposlušnost pojedinih odelenja ruske vojske pa i ubijanje nekih zapovednika, a uviđajući opasnost od rasula i hoteći najoštrijim sredstvima zavesti red, uputi se s izvesnim odeljenjima na Petrograd, odakle poticaše sve zlo; jer se ovde prikupljana vojske za bojišta bejaše udružila s ološem, koji u stvari i zavlada Rusijom, a pritom je, razume se sve s računom, otpočelo i „bratimljenje“ na ponekim mestima između neprijateljske i ruske vojske. Kornilovljev je pokušaj osujećen i privremenom vladom, a ovim se neredima obilato koristila nemačka i austrougarska vojska i počela napredovati bez većega odupiranja, te su olako padali položaji za položajem u neprijateljske ruke tolike godine čuvani. Tako su neprijatelji prodrli u granične pokrajine ruske (u avgustu).

Pored nešto držanja vojske i naroda protiv spoljašnjih neprijatelja, unutrašnji su neprijatelji i dalje kvarili sve, te se produži menjanje privremene vlade i raspadanje Rusije, u kojoj je najzad zavladaju oni za mir po svaku cenu (u oktobru 1917) i predlože svima zaraćenim državama: da odmah otpočnu pregovore za zaključivanje pravednoga i demokratskoga mira bez osvajanja i ratnih ošteta. Središne države jedva dočekaju ovakav predlog, a sporazumnici ga odmah odbiju. Po zaključenom primirju (10-XII), sastali su se u Brest-Litovskom (tvrđava) punomoćnici središnih država {glavni državnici i vojne starešine) i ruski (nekoliko stručnjaka, jedan ruski Jevrejin, kao glavni, Nemac, žena i đeneral, koji se ubio, videv u kakvom se društvu nalazi). Pri pregovorima su ruski izaslanici izjavili da hoće mir na osnovici narodnoga samoopredeljenja i da se napuste osvojena zemljišta, a protivnički izaslanici, osobito nemački, osećajući se jačim, oholo zahtevahu take pogodbe, da ruski izaslanici ne mogoše pristati i predlagahu Stokholm za mesto pregovora.

Pregovori su prekinuti, a Rusija je padala sve u gore rastrojstvo i neprilike, te su pregovori nastavljeni druge godine i zaključen je sramni mir brest-litovski (3-III-1918), po kojem se neprijateljska vojska zadrža u zauzetim krajevima. Turskoj dopadoše stare kavkaske pokrajine ruske, a Rusi platiše i oštetu u čistom zlatu. Da se ovakav mir zaključi, dosta su učinili odmetnuti Ukrajinci (Malo-Rusi), koji bejahu ustanovili zaseban savet (radu) i koji istovremeno zaključiše poseban mir s neprijateljima uz povoljnije im povlastice, te nemačke i austrougarske vojske s njima stignu kroz južnu Rusiju na Krim, u težnji da se obilno koriste namirnicama i da se tako sastanu s Turcima, a odavde su se povukle samo zbog prevrata u Nemačkoj i Austrougarskoj. I Rumunija je, po primirju, morala zatim sklopiti mir pod teškim pogodbama, pa čak i sa ispravkom stare granice prema Ugarskoj i nekom zaštitom središnih država u Dobruči s njinih posebnih težnja.

Turska bojišta. — Rat je s Turskom počet napadom turskih mornarica na rusko-crnomorsku obalu; ali su glavne borbe kopnene vodili Rusi oko Kavkaza, Englezi po Mesopotamiji, Arabiji i oko Sueckogo kanala radi održanja veze sa Zapadom, a Francuzi po Siriji i s mora. Englezi su i Francuzi zajedno napali Carigrad, koji je po ugovoru dodeljen Rusima i koji su Turci s Nemcima tako branili, da ih ovi posle duže i ogorčene borbe sa Galipolja nisu mogli savladati, nego su se morali povući. Kako je Nemačka s nešto austrougarske pomoći uspela da skuplja, uređuje, vodi i snabdeva tursku vojsku s pojedinim poludivljim odeljenjima, naročito od Kurda, dosta se teško ratovalo protiv Turske; ali se ipak pored jednoga manjega poraza engleskoga kod Kutelamare u Mesopotamiji, postupno napredovalo sa svih strana, osobito kada su Rusi, po zauzimanju Erzeruma (1916), napredovali kopnom i morem i posle se svrgnuća careva sastali s Englezima, koji zauzeše Bagdad (1917). Istina, posle su se Turci prilično koristili ruskim unutrašnjim nedaćama, ali su se ostali saveznici opet dobro držali, napredovali i osvojili Jerusalim (11-XI-1917) s drugim mestima. Savezničko je napredovanje produženo sve do bugarskoga sloma, te su uskoro i Turci, sami ostavljeni, morali zaključiti primirje. Nu i ako je saveznička vojska ušla u Tursku i njine mornarice u njene vode, ipak je Turska i dalje pokazivala svoje divljaštvo prema Jermenima i Grcima. Od sporednoga su značaja talijansko-muslomanski sukobi u Africi.

Talijansko bojište. — Sporazumnici su polagali veliku nadu na uspeh talijanskog oružja i zbog talijanske mnogobrojnosti i njihova hvalisanja; ali se odmah posle prvih napada nastale borbe s utvrđenja na austrisko-talijanskoj granici od Švajcarske do Jadranskoga mora, gde se Austrijanci na krivudavoj planinskoj površini bejahu čvrsto utvrdili. Stoga se na talijanskom bojištu preko dve godine borilo i zaboravljalo s promenljivim uspehom. Istina, Talijani jednom navališe s većim silama i prodreše na nekoliko mesta skoro do Trsta; ali su za-ustavljani i suzbijani sve do velikog zajedničkoga napada austrougarskog-nemačkoga, kada su dovučene velike gomile vojske s ruskoga bojišta (IX i X-1917). Zajednička je vojska preko planina, reka i dolina prodrla u venecijansku oblast i počela pretiti Lombardiji. Nu odmah su priskočili Talijanima u pomoć Francuzi i Englezi, napravili nova utvrđenja i stali suzbijati ohole neprijatelje, koji pretrpeše najveći poraz na nadošloj Pijavi. Ipak se potisnuta nemačko-austrougarska vojska skoro na ista bojišta s manjim borbama držala sve do sloma na bojištu solunskom i prevrata u Austrougarskoj, čije vojske počnu popuštati i slabiti, a saveznici stanu olako napredovati, zarobljavati i pleniti tako, da je uskoro zaključeno primirje u stvari samo s Austrijom (3-XI-1918), po kojem je povučena pruga, jedino u korist Italije, preko jednoga dela Austrije, iza Istre i jednoga dela hrvatsko-srpska primorja, što zauze uglavnom talijanska vojska.

Pomorske i naseobinske borbe. — Sporazumnici su imali mnogo više mornarica, ali nisu preduzimali nijednu veću pomorsku borbu; njihove su mornarice većinom čuvale obale, stražarile i sprovodile različne prevoze. Ipak su se sukobi dešavali po svima morima, a i Nemci činili ispade iz svojih luka, naročito u Baltičkom moru, gde su se u dva maha pohvalili velikom pobedom (kod Skagerata) i ako su se povukli s velikim gubitcima. Japanci su odmah u početku rata pristali uz atant — sporazum — i u Tihom su okeanu razoružali nekolike lađe nemačke i zauzeli njihove naseobine. Stoga su se nemačke pa i austrougarske lađe morale sklanjati u luke nezaraćenih država ili su bile pohvatane; a koje su države objavile rat ili prekinule odnose, Nemcima su i njihovim saveznicima oduzimale lađe i imovinu.

Po sebi se razume da su središne države bile opkoljene i da su im uskraćene mnoge namirnice i drugi predmeti, ali su i one prilično delovale svojim podmornicama, da bi oštetili promet, a Nemci su jednom čak i zapretili da će izgladneti i naterati na mir saveznike svojim podmornicama, za što su izneli i nacrt kako su ih opkolili. Potom su, pored suprotnoga rada i podmornica sporazumnih sila, zajedno sa svojim saveznicima počeli zbilja napadati podmornicama po morima i okeanima sve koliko su i što su mogli, pa čak i prevoze sa zastavama Crvenoga Krsta i lađe nezaraćenih država. Ovim su se neprestano hvalisali do zaključenoga primirja, iznoseći basnoslovne i lažne brojeve potopljenih tona, što je izazvalo mržnju celoga prosvećenoga sveta i sukobe s drugim državama, naročito sa Sjedinjenim državama američkim (potopljena Luzitanija 7-V-1915).

Od lako zauzetih tiho-okeanskih naseobina nemačkih nešto je vraćeno Kini, neka su ostrva zauzeli Japanci, neka Engleska a neka englesko-australiski dominioni; ali su Englezi s Burima, Francuzi, Belgijanci i Portugalci tek posle duge i teške borbe protiv nemačkih došljaka i oružanih urođenika mogli zauzeti (konačno 1918) sve nemačke naseobine u Africi, koje su raspoređene između saveznika i neke stavljene pod zaštitu Međunarodnog saveza (društva).

Ruski prevrat. — U Rusiji je prevrat odavno spreman, a nagovešten je za rusko-japanskoga rata i sprečen od cara potpisanim ukazom za ustanovu dume (1905 g.). Glavni su uzroci ruskom prevratu — revoluciji — u ovom svetskom ratu vrlo različni i unutrašnji i spoljašnji ; unutrašnji su dosta od neumešnosti stare uprave i ponajviše od rđavoga rada mnogih ljudi, odavno spremanih za ovaj prevrat i u samoj zemlji i na strani, s tuđim uticajem, a spoljašni su iz surevnjivosti i plašnje drugih velikih sila od ruske prevlasti, što se godinama ispoljavalo pri svakom ruskom uspehu, naročito od Nemaca i Engleza. I ako su prvih ratnih godina Nemci uglavnom pobeđivali, njihove su vođe predosećale propast, te su pomoću svojih ljudi, osobito Jevreja (po popisu od 1911 u Rusiji šest i po miliona Jevreja), vešto ubacili misao, kao što Rusi pišu, u gomile ruskoga naroda, da je tada najzgodniji trenutak doći do potpunih građanskih sloboda bez krvi i velikoga potresa. Ovi su se ljudi združili s nekolicinom vođa iz svih društvenih slojeva ruskih: plemića, nastavnika, lekara, inžinjera, pravozastupnika, đaka, trgovaca, poglavito građana — „inteligencije“ — koji su i ranije vodili glavnu reč o promeni državnoga oblika, slobodi štampe, veroispovesti i zborova, o tarifama, odvajanju crkve od države, potrošačkim zadrugama, uništenju lične svojine, zajedničkoj proizvodnji, podeli dobiti itd. — sve po obrascu zastarelih i nesređenih Zapadnjaka, a skoro ništa prema prilikama ruskim i potrebama narodnim. Onda nije ni čudo što su i ruske vlade po zapadnjačkom načinu suzbijale ove propovednike, proganjale, zatvarale i zabranjivale skupove, knjige, novine i osnivanje tajnih društava; a zbog zaustavljanja popravaka upravnih i društvenih i ovakih oštrih mera pogibe Aleksandar II od ovakih zanešenjaka. Njegov izvrsni i odlučni sin Aleksandar III sačuva Rusiju istim merama, a vlade su njegova slaboga sina Nikole II ipak počele nešto popravljati rđavo nasleđeno unutrašnje stanje. Radilo se na preuređenju sudstva, viših i srednjih učilišta, unutrašnje uprave, državnih prihoda, mesnih samouprava — zemstva itd. Posle oslobođenja zemljoradnika, zemlja je u Rusiji po savetu zaraženih zapadnim romantizmom i socializmom većinom oglašena kao svojina seoskih opština i deljena na rokove prema potrebi i radnoj snazi njenih članova, koji su je slabo i nebrežljivo obrađivali, te je tako padala ogromna većina u sirotinju i bedu. Dockan se uvidelo da i najplodnija polja ovako zajedničkim — kolektivnim — radom postaju skoro pustinje, a da domaćini od svojega imanja prave divne gradine, te najzad Nikola II izda ukaz (1906) i duma odobri: da svaki zemljoradnik deobom i otkupom može postati vlasnik. Najozbiljnije se ovo počelo privoditi u delo i javljati vlasničke kuće u sredini lepo obrađenog imanja po celoj Rusiji; ali pored toga i poboljšanja radničkoga stanja državnom pomoću, što su neki velikoproizvođači počeli zasebno činiti iz svojih računa, a i sazivanje i četvrte dume, — u Rusiji je i dalje postojao i „crni teror“, koji se služio tajnom policijom („policiski socijalizam“) i „crveni teror“, koji se služio ubistvima i čije su žrtve mnoge ugledne ličnosti (ministar Stolipin i dr.). Uz ranije pak mnoge različne zloupotrebe, za vreme ih se ovoga rata javi i više, izdajstva, rđava dela nekih bankara, ministra vojnoga Suhomlinova, verskoga zanešenjaka Raspućina, koji je ubijen, itd. Sve se ovo iznosilo i u četvrtoj dumi, kojoj je najzad na pomolu prevrata zaprećeno raspuštanjem i u kojoj se govorilo o neumešnom vođenju rata, nedovoljnim saobraćajnim sredstvima, rđavom snabdevanju vojske i o drugim tadašnjim neprilikama.

Još se prve ratne godine javljahu izgredi, što je pojačano druge godine ometanjem rada po tvornicama, te se počeo ratni pribor nabavljati iz Japana i Amerike, a treće su godine povećane spletke iz tuđine i po zemlji, kvarena vojska naročito u pozadini i pridobivane i građanske stranke za prevrat, mnogi članovi dume s predsednikom, pa i neke vojskovođe, sve s čvrstom nadom da će nastati bolje prilike. Međutim, glavni prevratni zaverenici bejahu iz redova terorista, raznih socijalista i anarhista, pomešani s Jevrejima i Nemcima, čije vođe na nekoliko meseca ranije, pored zlatnih obećanja uz mir i zemlju, govoriše: da treba ne samo najuriti cara, već uništiti i klicu njegove porodice; ako to ne učine, izgubiće rat! Ovim su zadobivene gomile lakovernih radnika, vojnika i seljaka, kojima pristupiše i mnogi službenici, pa i železnički i poštansko-telegrafsko-telefonski. Najzad su izbili neredi i borbe, prvo u Petrogradu, između zadobivene vojske, kojoj se pridruži dosta naroda i pristalica staroga poretka (u martu 1917), što je svršeno za osam dana bez velikih žrtava. Kada su buntovnici osetili uspeh, odmah su nekolicina izabranih s predsednikom dume i jednim carskim doglavnikom pohitali da izvrše glavni smer prevratu — svrgnuće Nikole II, koji se tada nalazio na bojištu kao vrhovni zapovednik vojske prema Nemačkoj i Austrougarskoj i kojem je u Pskovu (15-III-1917) podnesena na potpis ostavka na presto u korist sina. Zaprepašćeni je car ubrzo shvatio zlo stanje, ali je bio toliko priseban, da je u izjavi skrenuo pažnju narodu na to i da se nije hteo odvojiti od sina, čime je nasledstvo prešlo na careva brata Mihaila, koji izjavi da neće primati vlast bez odobrenja ustavotvorne skupštine (16-III-1917).

Sve je ovo nasilno izvršeno, a iz docnijih se događaja vide glavni izvršioci, u stvari sa smerom uništenja jedinstva i moći Velike Rusije. U tom je sastavljena privremena vlada od ljudi iz građanskih i revolucionarno-socialističkih stranaka, a u dumi je izabran izvršni odbor, koji nije mogao ništa uticati, i po tom je duma rasturena. Uzevši vrhovnu vlast u svoje ruke, vlada je odmah izdala proglas narodu, u kojem se saopštava: da se rodila nova Rusija, da je rat zatekao zemlju u naravstvenom opadanju, da su stare vlasti podle, poročne i kočile polet duha ruskoga naroda uz tolika požrtvovanja i da će se udesetostručiti snaga i ubrzati pobeda Rusije i njenih hrabrih saveznika radi opštega mira i boljega rada. Vojne su starešine priznale novu vladu i izdale proglas vojsci s napomenom: da se čuva od nerodoljubivih pokreta, a zemstva su smenila unutrašnju staru upravu. Sporazum je sa svojim saveznicima takođe priznao privremenu vladu kao i ostale države. I dok su neki delovi vojske s narodom vikali i govorili: „Dole s Germanijom, rat do konačne pobede; mi se obraćamo Nemcima s puškom u ruci i pre nego što bismo pregovarali o miru, predlažemo da se svrgne Vilhelm II“, a mnogi poneli crvenu zastavu i pevali marseljezu, — nemački i jevrejski agitatori i „provokatori“ s ruskim propalicama i ološem, od kojih je neke Nemačka iz nezaraćenih država pustila u Rusiju, uskoro su se razmileli po bojištima i kasarnama kao internacionalisti i komunisti i uveravali vojnike: da rat nije potreban, da se produžava samo u korist kapitalista, spekulanata, buržoazije i birokratije, narodnih pljačkaša, da će se mir zaključiti bez aneksije i kontribucije, te će se tako brzo doći do zemlje, zajedničkoga rada i pravedne podele dobiti.

Tada su radom ovih propovednika i osnovani radnički, vojnički i potom seljački saveti (veća, odbori, ukrajinske rade) sa svojim poverenicima (komesarima), što se uskoro izvrši po svima mestima i u vojsci, a što je bilo od velikoga značaja za rastrojstvo rusko. U savetima uskoro zavladaše pristalice najvećih zahteva komunističkih i s toga se ruski nazovu boljševici (maksimalisti); još od 1903 oni se javiše kao protivnici svih građanskih, socijalističkih (menjševika — minimalista) i anarhističkih stranaka i otpočnu borbu protivu njih i privremene vlade s obaranjem mesnih vlasti i ustanovljavanjem savetske uprave. Ovakim uređenjem boljševici stanu dobivati severozapadne gradove ruske i suvozemnu i pomorsku vojsku. Posle manjega pak uspeha na bojištima i za privremene vlade počeše velike gomile vojske vraćati se kući, što je i ranije vršeno u manjoj meri po držanju jednoga zbora u Petrogradu, na kojem prisustvovahu i neke vojskovođe s bojišta i kojem predsedavaše „drug“ s puškom o ramenu. Dok su neprijatelji, koristeći se prilikama, napredovali s vojskom i svima sredstvima radili na spletkama, boljševici su sve više jačali i svojim „sovjetima“ i poverenicima uticali na državni i društveni život, o čem su vođene duge i beskorisne prepirke, te najzad u stvari nasta građanski rat s ubistvima, pljačkom, krađama i uništavanjem svih znakova pređašnje vladavine.

U neredima je ipak sastavljen odbor za izbore ustavotvorne dume, ali posle nekoliko meseca Lavov, prvi predsednik privremene vlade, odstupi zbog neslaganja u pitanju o svojini zemlje, te ga zastupi Kerenski, vođa pređašnjih trudovika, koji su se pridružili revolucionarnim socijalistima. Nova je vlada bila sastavljena većinom od socijalista, nekih vraćenih revolucionara iz tuđine i kadeta (narodne demokratske stranke), koji moraše uskoro odstupiti (u julu). Novi predsednik obiđe sva bojišta i svojim govorima samo više pokoleba vojsku pred onaj mali uspeh, te je, kao što je napomenuto, vojskovođa Kornilov zaptom hteo zavesti red i u vojsci i u državi posle svoga uspeha na bojištu; ali kako je on bio potisnut i svrgnut sa zapovedništva, tako su ranije i docnije svrgnute već čuvene vojskovođe ruske: veliki knez Nikolaj Nikolajević, Aleksijev i Brusilov, a neki su dali ostavke, kao: Ruski, Dragomirov, Verkovski i drugi zbog velikog uticaja boljševika, koji umalo ne oboriše ovu vladu (u julu). I ova je vlada bila nestalna i njeni su članovi menjani, a potom su nastali taki neredi u zemlji zbog raznih težnja i privođenja u delo boljševičkih zahteva ili drugih stranaka, da je neko vreme bila zatvorena ruska granica (od 31-VII do 15-VIII) i predsedniku je davana neograničena vlast, koji se morade s vladom od nemačke navale premestiti u Moskvu. U ovako opasnim prilikama Amerika i Japan obećaju pomoć u namirnicama i saobraćaju, gone se i zatvaraju nemački i austrougarski agenti, osniva se republikansko-demokratsko društvo „Slobodna Rusija“, zahtevaju neke vojskovođe da se silom zavede red i poštovanje starešina i vlasti, drže zborove stručna udruženja za odbranu otadžbine i sastaje se privremeno predstavništvo (od 555 članova), kojem pri otvaranju predsedava Breškovska, „mati revoluciji“.

Boljševička vlada. — Nu većinom u ovom predstavništvu zavladaju boljševici, te je raspušteno, a za ustavotvornu je dumu odlagano biranje, na kojem je i vojska učestvovala, i sastanci nekoliko puta, i kada su se izabrani članovi hteli sastati, takođe su rastureni. Međutim su boljševici najzad svuda zavladali pod rukovođenjem vojničkoga saveta, pritvorili privremenu vladu (25-X-17), čiji je predsednik pobegao, zauzeli izveštajnu stanicu, sastavili vladu od četrnaest narodnih poverenika. od kojih je za spoljašnje poslove bio Jevrejin (Trocki) koji je radio i na brest-litovskom miru, zauzeli glavni vojni stan i postavili svoga zapovednika. Središne su se države isprva zaradovale ovoj promeni, a sporazumne sile ne priznaše boljševičku vladu i mada se docnije pokušalo neko zbliženje, nije se uspelo, te njihovi predstavnici napuste boljševičku Rusiju.

Boljševici su zaključili brest-litovski mir, koji je skup izaslanika svih saveta većinom primio, jer im je glavni vođa (Lenjin) predložio da ga usvoje kao prolaznu nevolju i da čekaju čas priticanja u pomoć evropskoga proletarijata (u martu 1918). Nešto je borbom a nešto ubeđenjem i do boljševičke vlade zadobivena narodnosna samouprava, građanska jednakost, ravnopravnost žena s ljudima, obavezna nastava i druge slobode; ali i ako zadobivanjem pojedinih vojnih odeljenja i pojedinaca u vojsci izvršiše državni udar bez krvi, načinom svojih savetskih uprava i naredbom da se sva zemljišta za obrađivanje i tvorničke proizvodnje predadu na rukovanje poverenicima njihovih saveta, boljševici zaustave pravilan i postupan razvitak i u stvari produže još nesrećniji građanski rat, jer su nasiljem i strahom počeli uvoditi svoja komunistička dela. Boljševici su, istina, proglasili Rusku savetsku republiku, a jedni su hteli saveznu republiku od cele pređašnje Rusije, kojoj su drugi želeli oslobođenje i od spoljašnjega i unutrašnjega neprijatelja s uređenjem po ustavotvornoj dumi, dok su neruske narodnosti, koristeći se neredima i proglasom o samoopredelenju narodnom, počele pristajati uz neprijatelje i stvarati zasebne celine. Čim su Nemci ušli u baltičke pokrajine ruske, silom i milom goniše pomešano stanovništvo s nemačkim življem na pristanak uz Nemačku ili da bira nemačke knezove za svoje vladaoce, što je bezuspešno pokušano i s Finskom.

Međutim, uskoro se po sklopljenom miru brest-litovskom rasturila ogromna vojska ruska sa svih bojišta, od koje su neki delovi pristali uz boljševike, neki se razišli kućama, neki se sastali s pojedinim vojskovođama protiv boljševika, a neki otišli u svoje pokrajine, kao Finci i Ukrajinci, koji su zajedno s Nemcima stigli, posle omanjih otpora od zaostale vojske i stanovništva, čak na Krim, te su Nemci postavljali svoje vojne zapovednike po ruskim gradovima. Još su se početkom prevrata javile radničke crvene garde (straže) samo po imenu narodne garde iz prve francuske revolucije; ali su boljševici, da bi se održali na vladi, te garde ili narodnu vojsku obnovili po svima gradovima (naredbom od 12-XI-17) i potom uredili kao crvenu vojsku s velikom platom od četa, bataljona, pukova, brigada, divizija i armija s komandantima i komunističkim komitetima (odborima) i od prostih vojnika. Vojnik se radničke i seljačke crvene vojske zaklinjavo da će uvek izvršivati sve zapovesti i naredbe postavljenih starešina od radničke i seljačke vlade i da neće štedeti svoje sile pa ni sam život u borbi za rusku sovjetsku republiku, komunizam i bratstvo naroda. Celom je pak ovom vojskom počeo uskoro zapovedati onaj isti Jevrejin koji je zaključio brest-litovski mir, a bila je sastavljena od besposlenika, puštenih zatvorenika, nemačkih i austrougarskih zarobljenika, među kojima je bilo i dosta oficira kao „instruktora“, od kineskih radnika i različnih narodnosti i tek je docnije nasilno popunjavana i od Rusa.

Boljševici su ovakom vojskom, pljačkajući i ubijajući, počeli uvoditi svoj komunizam na nezgodnom zemljištu ruskom i boriti se i s unutrašnjim protivnicima, od kojih su više puta osvajana ista mesta, i s okolnim pokrajinama, koje su želele drukčiju upravu i koje su pomagale sporazumne sile. Istina, boljševička je vlada i po miru oštro negodovala protiv nemačkog nadiranja i nasilja prilikom oduzimanja namirnica uznemirenom narodu i u svom se proglasu žalila kako Nemci pomažu pristalice stare vladavine, pozivajući radnike i seljake da se bore, da uništavaju namirnice, da ubijaju protivnike novoga poretka, da streljaju potstrekače, razbojnike, pljačkaše, smutljivce i potkazivače; a ovaki su se baš među boljševicima javili u najvećem broju i javno se i tajno držali s Nemcima, jer je trebalo unutra savlađivati pobunjene nezadovoljnike, vezati odmetnute pokrajine i podstrekavati za onakav rad i po tuđim zemljama, zbog čega odmah počeše puštati gomile nemačkih i austrougarskih zarobljenika, čije države ozbiljne mere upotrebiše protiv širenja boljševizma i puštahu s vremena na vreme omanje gomile ruskih zarobljenika a zadržaše većinu.

Dok su boljševici i Nemci izazivali pobune, naročito u južnoj Rusiji, po nekim krajevima građani ustanove bele garde — belu vojsku. Japanci zauzmu Vladivostok a Kinezi Harbin radi održanja reda. Na Donu ustanu Kozaci, koji su zbog izdaje pobeđeni od boljševika, i neke ruske vojskovođe skupe od zarobljenika Čeho-Slovaka s njihovim vođama veliki odred vojske, koja se preko Sibira uspešno borila do razilaska protiv boljševika i nemačko-austrougarskih zarobljenika, za koju je sporazum držao da će obnoviti istočno bojište i priznao kao saveznicu. Međutim je nemačka vlada poslala svoga poslanika u Moskvu, koji je od ruskih nezadovoljnika nabrzo ubijen, kao i jedan zapovednik u Kijevu, što je svrgnuo ukrajinsku vladu i predao vlast jednom hetmanu, svom prijatelju. Ove su pojave ubistava vrlo jasne zbog stanja, do kojega se došlo sporazumom iz vlastitih koristi između dva neosnovana protivnika — nemačkoga imperijalizma i ruskoga naturenoga boljševizma. Za ubistva Nemci nisu mogli tražiti nikakva zadovoljenja, a ubrzo se vratio iz Moskve i novi zastupnik, koji berlinsku vladu uveravaše da se neće moći koristiti onakom Rusijom kako se držalo. Ipak je Nemačka zatim počela pomagati ruske boljševike. Turci su po brest-litovskom ugovoru olako zauzeli Kars i Batum s još nekim mestima nakon omanjih sukoba sa zaostalom vojskom ruskom i stanovništvom; rumunska je vojska samovlasno ušla u Besarabiju, a neke su se zaštitne ruske oblasti u Aziji odvojile s većinom muslomanskom.

U Arhangelsku pomogoše saveznici Rusima s pridošlim odelenjem srpske vojske čak iz Dobruče da učini otpor boljševicima, što je prestalo posle duže borbe i po Murmanu povlačenjem engleske i zaostatka srpske hrabre vojske (tek 1919); ali su ipak na severozapadu neki Rusi, s nešto saradnje iz Finske i drugih baltičkih oblasti, gde se takođe od građana javiše bele straže ili vojske s težnjom za samostalnošću, produžili borbu protiv boljševika s naizmeničnim uspehom, što je ometano mešanjem nemačke vojske. Pored neprijateljske i ukrajinske vojske za održanje reda i Ukrajinom zavlada građanski rat. Svi su bili protiv Nemaca i Austrijanaca, ali jedni behu za čuvanje svojine i nezavisnosti, drugi — boljševici, kojima priđe i većina crnomorske mornarice, za saveznu republiku i treći za ujedinjenu Rusiju. Kada se pak zaključi primirje s Bugarskom i Turskom i nasta prevrat u Nemačkoj i Austrougarskoj, neprijateljska vojska otide samo iz južne Rusije, a u crnomorskim se pristaništima pojavi nešto savezničkih mornarica, te sporazum stupi u pregovore s Ukrajinom i obeća pomoć sa zahtevom da radi protiv boljševika. Sve je ovo bilo bez velikoga dejstva i tek se docnije u južnoj Rusiji poče boriti protiv boljševika đeneral Denjikin, u stvari s dobrovoljačkom vojskom i stvarnom pomoći savezničkom, što je još ranije počeo admiral Kolčak, posle neuspelih pokušaja od drugih, opet pomoću saveznika u Sibiru, naročito kada je u Omsku (4-XI-18) sastavljena sveruska vlada i priznata od saveznika.

Međutim, zbog pobuna u pozadini i neozbiljnoga pomaganja protivboljševičkih vojska od sporazumnih sila, još s imperijalističkim težnjama i nehotenjem istinskoga vaspostavljanja cele Rusije, i ako se stoga osećala svuda poremećenost, do svršetka je prve četvrti 1920 ruska sovjetska vlada s crvenom vojskom i pomoću nemačkih odeljenja prvo suzbila severozapadnu vojsku pod đeneralom Judenićem, zatim Kolčaka do Irkucka, gde je od pobunjene pozadine i ubijen (7-II-20) i najzad Denjikina na jugoistok, te je zavladala skoro celom Rusijom, osim pobaltičkih i kavkaskih državica s nešto ostatka s dobrovoljačkom vojskom i zemstvima. Boljševici potom s velikom vojskom navale na Poljsku (u proleće 1920) i zaprete Varšavi, ali sporazumnici, naročito Francuzi, ratnom spremom i veštinom pomognu vojsku poljsku tako, da ih uspešno potisnu, te se počelo raditi na miru; a zatim boljševička vojska olako suzbi iz jušne Rusije i Krima pojačane ostatke Denjikinove vojske i Kozacima pod đeneralom Vrangelom, izdržavane takođe od sporazumnika i jednoga trgovačko-proizvođačkog udruženja francusko-ruskoga. Pored na hiljade ranijih izbeglica vojnih i građanskih s porodicama po svima državama, sada se preko stotinu hiljada na lađama razvuklo većinom po Balkanu, jer se neozbiljno borilo. Tako je prostrana Rusija (pri kraju 1920) bila rastrgnuta na: veći deo evropske Rusije s moskovskom sovjetskom vladom, Sibir bez skoro ikakvih veza i uprave, Ukrajinu pod boljševičkim uticajem, Finsku, Estonsku, Letonsku, Litvu, Đurđijansku, Azerbejdžan, Turkestan i Besarabiju pod Rumunijom, i to sve s nametnutih, mešovitih i neodređenih uprava i raznih pobuna a i zbog nesvesnosti i neznanja većine ruskoga naroda o značaju i boljitku velike i sređene države. Samo su neki sparazumnici naročito Englezi za sve ovo vreme pregovarali većinom preko ruskih Jevreja za trgovinske veze sa sovjetskom vladom ruskom zbog opšte poremećenosti privredne, u čemu su i uspeli nešto.

Ratne posledice. — Odmah se prve godine osetilo smanjivanje proizvodnje, oskudica i poskupljivanje predmeta, što je godinama samo povećavano do neverovatnosti, a čime su se dosta koristile nezaraćene države i što je izazvalo određivanje potrošnje i cene prvo namirnicama i zatim drugim potrebama. Poskupljivanje je pak nagnalo pojedine države da izdatke povećaju na milijarde radi povišice plata i dnevnica. Uz ovo su se javile različne zloupotrebe, mešanje škodljivih predmeta u brašno, suviše vode u mleko, skidanje crkvenih zvona i drugih kovova za ratne svrhe, naročito po osvojenim zemljama, grozan postupak s lešinama u Nemačkoj, ratna proizvodnja od slaboga gradiva itd. Istina, kako je bilo kod obe protivničke strane na milione zarobljenika, po zadržavanju u naročitim staništima, gde ih je mnogo stradalo, početo je raspoređivanje na različne poslove radne snage zarobljeničke, isprva s vojničkom platom a docnije s većom nagradom, što je proizvodnju dosta popravljalo. Po sebi se razume da je odvajanjem od kuće i neredovnim prilikama pojačana društvena pokvarenost većim ženskim prevarama, otmicama, krađama i dr. U svakom su se ratu javljale različne bolesti, ali se sada, pored raznih zaraza, pojavi u Evropi, prvo u Španiji, vrsta jače groznice (španska bolest, gripa), koja ubrzo pokosi na hiljade žrtava po svima zemljama; a može se reći da su u borbi milioni izginuli i nestali (oko deset miliona), kada je samo Srbija izgubila preko 368.000 svojih dragocenih sinova, i da je na hiljade ostalo bez očiju, ruku, nogu itd. I mnoge su ženske učestvovale u ratu, većinom kao bolničarke, a u Rusiji bejahu osnovale početkom prevrata i odred za borbu, što je kratko trajalo, ali ih dosta stupilo i u javne službe.

U svima su ratnim zemljama neprijatelji ubijali i odvodili stanovništva i uništavali građevine, useve i šume, naročito po celoj Srbiji, većem delu Belgije i u severo-zapadnoj Francuskoj. Osvojena je Srbija i Crna Gora tako podeljena između neprijatelja da je po dogovoru pripalo Bugarima sve do Velike Morave, veći deo Stare Srbije i cela Makedonija s guvernerom u Nišu, a ostalo Austrougarskoj s guvernerom u Beogradu i na Cetinju. Mnogi su Srbi zbog svoga rodoljublja stradali po svima srpskim zemljama u Austrougarskoj i ako su im sinovi, braća, unuci i rođaci gonjeni u rat: vešani su, streljani, bacani u vodu, spaljivani oko sena, nagonjeni da sebi kopaju raku i odvođeni u Austriju i Mađarsku, gde su skapavali po zatvorima od gladi. Ovako je skoro isto rađeno i sa zaostalim narodom u osvojenoj Srbiji i Crnoj Gori zbog pronalaženja skrivenoga oružja, veza s manjim ustancima i oporočavanja vlasti. Sudije i izvršioci ovih zločina bejahu većinom Jevreji, Mađari, Nemci i Hrvati. Bugari su još na grozniji način tlačili narod i hteli ga pobugariti: ubijanjem osobito sveštenika i otresitijih ljudi, odvoženjem mnogih u Bugarsku, spaljivanjem srpskih knjiga, pljačkanjem i nametanjem ov srpskom prezimenu.

Posledice ruskoga prevrata. Boljševička je vladavina od teških posledica i za Rusiju i za druge države, a naročito zbog dugog onemogućavanja ruskoga sudelovanja pri opštim poslovima narodnih i privrednih neprilika. Boljševička vlada ili središni savet ruske savezne socijalističke republike u Moskvi upravlja bez ikakvih zakona svojim propisanim naredbama, koje izvršuju mesni saveti kao upravne, sudske i izvršne vlasti, a čiji su činovnici većinom nedoučeni i muški i ženski; ali je bilo dosta slučajeva da se naredba tačno ne izvrše, jer nema jake veze između središnoga saveta i pokrajinskih saveta. Predsedniku su († 1923) središnoga saveta glavni pomoćnici Jevreji s ruskim imenima i Nemci (neke novine tvrde da je i on poreklom Jevrejin), a Jevreja ima i po mesnim savetima. Naredbe su propisane za oduzimanje imanja, slobodu veroispovesti, novi kalendar, izdržavanje radnika, gonjenje protivnika i dr. Pored središne vlade i stranačkih saveta postoje vrhovni odbori (komesarijati) za svaku struku: za prosvetnu, privrednu i dr. Ovake su ustanove s mnogobrojnim činovnicima prožele celokupan život. Čak su dodirnuti i naučnici; oni po isključenju iz državnih poslova mogu slobodno raditi na naučnom polju. Samo su za preko dve godine skoro sva učilišta zatvorena, a što su boljševici prema svom nahođenju radili na narodnom prosvećivanju, ni od kakve je opšte vrednosti, pa i za ogromnu većinu nepismenoga i sklonoga piću naroda, koji su i mogli privući.

Tvornice su i veliki posedi „socializirani“, a mali su ostavljeni vlasnicima; ali su zbog neprestanoga ratnoga stanja neki radnici nagnani u vojsku, mnoge tvornice zatvorene, a zaostale izrađuju samo najpotrebnije predmete, što je slučaj i u zajedničkoj zemljoradnji, te se za ishranu velike vojske oduzimaju namirnice malim posednicima, čime su primorani na slabiji rad i pobune. Stoga je i naređeno docnije da se radi dvanaest časova dnevno, jer se radnici, po zvaničnom izveštaju, nisu pridržavali osmočasovnoga rada, nego su šest časova radili, a deset se kockali i pijančili. S blagotvornih je društava preneto na državu izdržavanje bolesnih, nepodobnih, starih i dece, naročito izginulih roditelja od protivnika. Boljševičke su se vođe i činovnici nastanili po palatama carskim, kneževskim, plemićskim i bogataškim i počeli raskošno živeti. Predsednik je središne vlade živeo kao pravi istočni vladalac, a neki poverenici priređuju pijanke i voze se u divnim kolima, dok sirotinja naročito velikih gradova, čije je stanovništvo veoma smanjeno, skapava od gladi, nečistoće i bolesti. Seljacima se obećalo da će živeti u svili i kadifi, a „buržoaziji“ je prećeno da će je prezati u kola i neki su, zbilja, vlasnici nameštani za vratare svojih kuća. Naredbom u ime slobodne ljubavi mesni savet određuje muškinju i ženskinju po dorastu stupanje u brak, a deca su državna svojina i sloboda je razvoda braka neograničena. Boljševici su građanima zabranili zborove i novine, jer bi, vele, to bilo sredstvo da se obmanjuje narod. Oni su objavili sve međunarodne ugovore i prepiske, o čem se uglavnom znalo.

Osim novinarskih izveštaja, već ima i knjiga o takim boljševičkim delima ili nedelima u ime komunizma i čovečanstva i odmazdi njihovih protivnika u ime pravde i Velike Rusije, da je nemogućno verovati, što se i pomišlja zbog ruske odvojenosti od sveta. Još prve je godine u međusobicama izginulo i pozatvarano mnogo lica, vladinih članova, oficira, činovnika i građana; jer su izvršioci oktobarskoga udara odmah izdali svojim ljudima naređenje: da se bez milosti postupa sa svima, koji se bune i ne priznaju njihove naredbe. Ubijanje je i pljačkanje produženo i druge i treće godine. Opisani su grozni postupci prema osuđenicima, taocima i zatvorenicima, koji su se i Kinezi, izvršioci, grozili, a što su većinom vršili Jevreji, i muško i žensko, naročito prema sveštenicima i nekim vojskovođama (Ruski i dr.). Samo su pravoslavne crkve pljačkane, uzimane za druge potrebe i rušene; na litije se pucalo mitraljezima a skrnavljene su i uništavane crkvene utvari, narodne knjižnice, spomenici i državna akta. Razume se da je za mnoge nastalo rđavije doba od staroga, što se ispoljavalo različnim znacima i pevanjem ruske himne, te je u drugoj godini, posle zadržavanja i vođena sa stražom po raznim mestima, i car Nikola II, koji je predsedniku druge privremene vlade rekao: „Ako je moja glava potrebna za spas Rusije, uzmite je!“ osuđen zajedno sa caricom i decom od oblasnog uralskoga sovjeta radnika i seljaka a po saopštenju središnom sovjetu na grozan način svi pogubljeni (u Jekatarinburgu noću 17-VII-1918).

Rusija je za carstva saveznicima mnogo pomogla i privlačenjem većih neprijateljskih snaga, a boljševici su bez sporenja dosta ubrzali svršetak svetskoga rata podsticanjem prevrata u Nemačkoj i Austrougarskoj preko puštenih zarobljenika iz Rusije. Nu posledice su se boljševičkoga rada osetile i u zapadnim državama, susednim aziskim zemljama, pa i u Americi, gde su naročiti zakoni doneseni protiv njih i anarhista. Sve je činjeno njihovim podstrekačima i pristalicama od krajnjih socijalista i zadobivenih radnika pod zavisnošću nametnutih vođa, većinom bivših radnika, koje boljševici neprestano zvahu u pomoć i dražiše ovakvim upustvom (iz Moskve XI-18): izazivati i narodnosne sukobe, ubijati i sumnjičiti lica od položaja i uticaja, obustavljati rad, uništavati saobraćajna sredstva i vojna slagališta, sprečavati snabdevanje gradova hranom, pridobivati i uhoditi vojsku, izazivati novčane neprilike i rasprostiranjem lažnoga novca i jačati proleterski pokret. Stoga se o njima kao o društvenoj zarazi mnogo govori i piše u svima zemljama i pominju reči boljševik i sovjet; jer zbilja ima svuda pristalica — beskućnika, koji bi se hteli dočepati imanja i koji propovedaju, po pokrštenom Jevrejinu Marksu, diktaturu proleterijata, čemu se protivi posednička većina i pristaje na saradnju u državnoj upravi svih društvenih zanimanja i na pravilniju podelu poseda. Velike su i posredne posledice ruskoga boljševizma. Kako su po svršetku svetskoga rata nastale svuda nesređene prilike i neredovni radovi, naročito u Rusiji, odakle su dobivene mnoge sirovine i namirnice, oskudeva se u mnogim predmetima, saobraćaj je rđaviji i skupoća veća nego i za ratnih godina.

Zaratni i poratni događaji. Sultanovom se smrću i stupanjem na presto novoga sultana Mehmeda VI (koji je umro u izgnanstvu 1926) u Turskoj nije desila nikakva promena, a dolaskom na presto Karla I—IV (1916-18), rođaka umrloga cara i kralja, osetio se nešto slobodniji život u Austrougarskoj. Međutim, ubistvo predsednika austriske i bivšeg predsednika mađarske vlade nije bilo ni od kakva uticaja, a stupanjem kralja Ferdinanda (1914-1927), rođaka umrloga Karla, i pored rodbinskih veza s nemačkim carem i političkih obaveza prema Austrougarskoj, zvanična Rumunija poče iz vlastitih računa pripremati rat protiv Austrougarske. Mesnoga je pak značaja i po drugi put ustanovljenje kineske republike unutrašnjom borbom, kao i nemiri u Meksici i Irskoj, podsticani čak i Nemcima, Jevreji su, socijalisti i zatim boljševici, pored drugih događaja, najviše uznemiravali svet i dosta naudili. Jevreji su kao građani većinom služili u pozadini ili se otkupljivali, vršili nabavke često s prevarama i trgovali čak i s novcem, koje su sve države pravile od papira u suvišnim količinama od manje i veće vrednosti s vrlo malom podlogom ili bez podloge, što je, možda, i produžilo rat, a od čega se već osećaju vrlo rđave posledice. Jevreji su pristajali na sve pokrete za koje su držali da će uspeti i ako bi ih neko hteo goniti, svi bi zavikali preko javnosti i tako se sačuvali; jer su jedini novcem uspeli zadobiti osobite povlastice od svih vlada, mesto da se smatraju podanicima dotične države kao i drugi narodi u tuđim državama, a ovoga su rata u Nemačkoj izdali knjigu o svojoj budućnosti, slali predloge za svetski mir socijalističkom sastanku u Stokholmu i za svoje povlastice pariskoj konferenciji. Stoga je beznačajno ukazivanje jednoga engleskoga državnika na jevrejsku pokvarenost u ovom ratu, kada im idu na ruku sve vlade, naročito velikih sila. Socijalisti, i ako su svi protiv rata bejahu uglavnom podeljeni na narodnjake i međunarodnjake, a po negde su kao predsednici ili članovi vlade i poslanici, naročito u Nemačkoj odobravali ratne budžete, pisali protiv rata i predlagali mir, te su se njihovi predstavnici toga radi sastajali u Švajcarskoj i docnije u Stokholmu posredovanjem nemačke i austrougarske vlade, što je pomagano iz prestonica i od njihovih ljudi iz Lugana, Haparande i drugih mesta, odakle su pronošene namerne laži i o događajima i o ličnostima; ali pošto su sporazumne sile bile protivne, ostalo je bez uspeha, a otkazivanja je rada bivalo ponegde u Austrougarskoj i Nemačkoj samo zbog nestašice u namirnicama.

U Mađarskoj i Hrvatskoj, gde vladu primi kao saborska većina srpsko-hrvatska koalicija, neprestano su radili sabori i odobravali vojne budžete, a u Austriji je sazvan rajhstag (1917) posle višegodišnjega raspusta, gde se Sloveni pokažu malo življim i neki počnu govoriti maternjim jezikom; ali su i oni odobravali vojni budžet i tek se docnije, prema narodnom raspoloženju, poče raditi na savezu — federaciji — austrougarskih zemalja i ako se nešto ranije i osobitim grbom učvrstilo dvojstvo (dualizam) Austrougarske, te glavniji poslanici slovenski, nemačkim pozivom na saradnju, vešto izjaviše: da ne pristaju na izradu novoga ustava i da će o njihovim narodima rešavati međunarodna konferencija za opšti mir. U tom je nastalo manje uznemiravanje od vraćenih zarobljenika iz Rusije i vojničkih odbeglica u šume — „zeleni kadar“. I ako je na njih oštro paženo, oni su sa zadobivenim pristalicama pripremali zemljište za prevrat i napadali i pljačkali s narodnim ološem vojna slagališta; ali je ovo sve ugušivano, kao i pobuna 79 hrvatskoga puka na Reci, i tek uspešnim nadiranjem savezničke vojske na Balkanu poče prevrat u Austrougarskoj i potom u Nemačkoj (X-18). Srbi su iz Srbije i Crne Gore, kao i njihovi saveznici početkom i tokom rata verovali u drukčije ponašanje austrougarskih Slovena, te su na strani onako usrdno primali i radili s Jugoslovenima, izbeglim i zarobljenim, na Krfu izradili dogovor za ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca s Karađorđevića lozom (26-VII-17), pa čak naimenovali Jugoslovensku diviziju od ogromne većine Srba i njihovih starešina. Međutim se tek u poslednje vreme javiše s izjavama i nešto rada u sporazumnim državama, naročito Čeho-Slovaci, koji su se najviše predavali i sastavili u Francuskoj svoj borbeni odred i potom neku vrstu vlade njenom pomoći; a kada nasta promena bana u Hrvatskoj, vlade u Beču i Budim-Pešti, krađe i pljačkanja od vojnika i saobraćajnih službenika, što je, na nesreću, docnije svuda produženo, i kolebanje pozadne vojske, u Zagrebu se sastavi Narodno veće od predstavnika svih srpskih, hrvatskih i slovenačkih stranaka (19-X-18), koje izjavi: da preduzima vođenje narodnih poslova, da traži ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, da budu svojim izaslanicima zastupljeni na mirskoj konferenciji međunarodnoj i da ne pristaje na rešenje njihova narodnoga pitanja prema carskom proglasu (od 16-X-18), po kojem je u stvari i začetak raspadanja Austrougarske; jer se uskoro počeše sastavljati vojnički i mesni saveti po svima pokrajinama, pa i u Beču i Budimpešti kao glavni saveti pored vlade, zatim bacanje carsko-kraljevskih značaka i veći neredi s međusobicama, te su prvo Čeho-Slovaci objavili svoju zasebnu državu (28-X-18) i potom su u hrvatskom saboru izjavili: da se svi dosadašnji državno-pravni odnošaji kraljevine Hrvatske, Slavonije i (hrvatske) Dalmacije razrešavaju s kraljevinom Ugarskom i carevinom Austrijom (29-X-18). Vladaoci su nemački i austrougarski, iz svojih računa, posle ratnih uspeha ozvaničili samostalnost cele Poljske; međutim, oni, pored svoje vojničke uprave, označiše neku vladu samo u zauzetom delu ruske Poljske, te se Poljska tek posle prevrata ujedini i proglasi republikom, kao i Čeho-Slovačka.

Kada pak srpska vojska zauze sve srpske zemlje, Hrvatsku i Sloveniju, narod svuda izjavi prisajedinjenje Srbiji, što srpski namesnik Aleksandar proglasom objavi narodu (1-XII-18), a potom je sastavljena zajednička vlada i sazvano privremeno predstavništvo narodno, te poče vrlo teško sređivanje ujedinjene države i uz to smetnja od saveznice Italije zauzimanjem nekoliko mesta u primorju i od cara ustupljene austrougarske mornarice novoj državi, čime je uznemiren narod i ometan morski saobraćaj. Ovakav talijanski rad saveznice ne sprečiše, a Rumunima pomognu da, preko označene pruge primirjem, zauzmu veći deo Banata (1919), koji su Srbi morali napustiti. Ustavotvorna je skupština posle izradila objavljeni ustav na Vidovdan (1921), a iste je godine Aleksandar stupio na presto po smrti svoga oca Petra I.

U smanjenoj je Austriji za dužih unutrašnjih međusobica nagnan car na odricanje prestola u obe pređašnje države i posle mu je dopušten odlazak s porodicom u Švajcarsku a potom je u Beču sastavljena republikanska vlada od socijalističkih stranaka (1919). U Mađarskoj je posle zajedničke vlade nastao građanski rat i u Budimpešti zavladao s drugovima jedan Jevrejin kao prijatelj ruskih boljševika, čime su se Rumuni koristili s odobrenjem svojih saveznika i prodrli s velikom vojskom u mađarsku prestonicu, te su suženu Mađarsku napustili tek opomenom istih saveznika posle nečuvene pljačke i gradova i sela. Posredovanjem je jednoga engleskoga izaslanika zaveden red u Mađarskoj (u jesen 1919).

Čim je u Nemačkoj počeo prevrat s međusobnim borbama po svima državama, car je Vilhelm II s prestolonaslednikom prebegao u Holandiju, a ostali su nemački vladaoci nagnani na ostavku ili su se sami povukli (1918), te posle dosta krvavih borba, naročito po većim mestima, između nemačkih komunista, koji su i ovde prozvani boljševicima (spartakisti u Pruskoj) i drugih stranaka, ipak se sasta velika narodna skupština u Vajmaru, koja učvrsti saveznu nemačku republiku (1919), čija je vlada većinom od umerenih socijalista ugušivala komunističke pokrete.

Rad na miru. — Odmah se posle velikih bitaka zaželeo opšti mir, naročito od središnih država, ali su tek posle dužega ratovanja potekli predlozi za mir, pored pokušaja za posebni mir s ponekim državama, docnijega brest-litovskoga mira i socialističkoga rada. Kada su pak središne države s Nemačkom na čelu, posle svojih uspeha naročito prema Rumuniji, predložile bez ikakvih pogodaba pregovore za mir (pri kraju 1916), sporazumne su sile zahtevale: sankcije, reparacije i garancije s dodatkom o ustanovi međunarodnoga saveza (Društva naroda) za bezbednost mira, te se nije došlo do sporazuma. Pored Vilsonovih opomena Nemačkoj, kraćega predloga i četrnaest tačaka s dosta određenim pogodbama i za samoopredeljenje naroda, objavljeno je i pismo austriskoga cara njegovu šuraku za posredovanje preko francuske vlade za mir (1917, pa i drugo od iste godine) i najzad iste godine papin predlog svima zaraćenim državama s izvesnim pogodbama; ali je sve ostalo bez uspeha, kao i pokušaji bečke i naročito berlinske vlade, kojoj je iz Amerike dano na znanje da će se moći samo s demokratskom Nemačkom pregovarati, a ne s Vilhelmom II i njegovom militarističkom okolinom. I nemački su državnici zbilja počeli ovlaš raditi i nešto na demokratisanju, ali su u tom nastali ratni neuspesi i prevrati, te su primorani na zaključenje primirja.

Posle su potpisanoga primirja s Nemačkom početi dogovori između Francuske, Engleske, Italije, Sjedinjenih država američkih i Japana, i ako s omanjom pomoći ratnom, kao velikih sila za izradu ugovora opštega mira, bez učešća Rusije zbog rastrojstva i unutrašnjih borbi; a zbog plašnje je od boljševizma dostavljeno Nemačkoj, Austriji i Mađarskoj da neće s izaslanicima takođe učestvovati pri zajedničkom radu, te stoga nije pozvana ni Bugarska ni Turska na saradnju. U stvari su se o poslovima dogovarali vladini predsednici, ministri spoljašnjih poslova i poslanici ovih sila, a po svom dolasku u Pariz (XII-1918) i Vilson je pregovarao s njima, radi čega obiđe i London i Rim, svuda zahtevajući da se ugovor načini s pogledom na oslobođenje svih naroda. Tada stigoše u Pariz po tri, dva ili jedan izaslanik ratnih saveznika s gomilom stručnjaka i sastavljeni su naročiti odbori: za utvrđivanje granica, ratnu oštetu, radničko zakonodavstvo, međunarodni savez i dr. Nu pre sastanka pariske konferenciije (18-I-1919; oko 70 članova u spremljenoj dvornici ministarstva spoljnih poslova), koju je otvorio predsednik francuske republike, mesto međunarodnoga kongresa, s dogovora su dvojice, trojice, četvorice ili petorice državnika saveznih sila već saopštavane znatnije odluke, a potom i poslovi kratkovremenoga vrhovnoga saveta vojničkoga u Versalju i pojedinih odbora, što je konferencija mira pretresala, i usvajala, saslušavajući samo s vremena na vreme želje izaslanika malih država, čime je povređena međunarodna pravičnost i učinjena velika šteta (ometanje vodenoga saobraćaja, Talijani u primorju i Rumuni u Banatu) najvernijem savezniku — srpskom narodu i njegovim novim sugrađanima, čiji se izaslanici pokazaše neodlučniji od talijanskih i rumunskih, kojima se išlo na ruku, i ako i zloupotrebama i preko novina braniše nepravedno zaključene ugovore o Dalmaciji i Banatu s Francuzima i Englezima pred stupanje u rat. Oni i time odugovlačiše poslove, ovako raspoređene: mir s Nemačkom, suzbijanje boljševizma, stvaranje poljske i čeho-slovačke države, uređenje dunavskoga, jadranskoga i balkanskoga pitanja, ruskoga i baltičkih pokrajina, aziskoga i afričkoga, likvidiranje Turske i ustanova Međunarodnoga saveza — društva naroda (La Sosiété des Nations).

Mir s Nemačkom i glavne pogodbe versaljskoga ugovora. — Posle ovako dužega rada na sastavljanju ugovora, razume se sporazumno sa skupštinama i senatima, i utišavanja nemačkih unutrašnjih nereda, pozvani su nemački izaslanici i u Versalju im je saopšten (7-V-1919) izrađen ugovor, na koji su oni odgovorili protivpredlozima, te su ga s malim izmenama potpisali drugi predstavnici nemački pored punomoćnika saveznih i pridruženih država (na Vidovdan), osim kineskih zbog ustupanja oblasti Šantunga Japancima. Veliki ugovor sadrži: ustanovljenje Međunarodnoga saveza ili Društva narodâ, određenje granica Nemačkoj, pogodbe za Belgiju, Luksemburg, levu obalu rajnsku, Sarski sliv, Alzas-Loren, Austriju; Čeho-Slovačku, Poljsku, istočnu Prusku, Memel, slobodni grad Dancig s okolinom, Šlezvig, Helgoland, Rusiju, nemačke naseobine, Kinu, Sijam, Liberiju, Maroko, Misir, Tursku, Bugarsku i Šantug, kojima Nemačka priznaje zavedeno stanje od saveznika s izvršenim plebiscitom u nekim oblastima pod savezničkim nadzorom; pogodbe za vojsku, pomorstvo sa svođenjem i nadzorom naoružanja, za zarobljenike, stavljanje pod narodni sud Vilhelma II i drugih ratnih krivaca, popravke, finansije, privredu, pristaništa, vodene i železničke putove i rad, za što su pozivani naročiti izaslanici na dogovor u Vašington, potom u Pariz i Ženevu.

Ovim je ugovorom namenjeno Međunarodnom savezu razvijanje međunarodne saradnje i obezbeđenje mira i bezbednosti pomoću zajedničke skupštine, saveta i suda od predstavnika udruženih država — potpisnica i nezaraćenih, na određeni pristup bez pogodaba, kao i svake druge države, dominija i naseobina, pa i Nemačke, ali primanjem u Međunarodni savez od dve trećine svih članova uz davanje stvarnog jemstva za poštovanje međunarodnih obaveza i uništenje svih ranijih ugovora i povlastica, protivnih ovom ugovoru. Naseobine su s još nepodobnim meštanima za upravljanje predane pod zaštitu najpozvanijim narodima prema njihovom zemljopisnom položaju. Nemačka je ugovorom obavezna vra-titi, popraviti i platiti sve uzeto, učinjene štete i nametnute dugove saveznim državama i pojedincima lično, imovno i stvarno. Isplata i način određeni su na rokove u više milijardi zlatnih maraka (franaka), kao i broj potopljenih tona, sprava, životinja, hemikalija, lekova, uglja i dr. Uz ovo je sve određeno za trgovačke odnose i ugovore, proizvođačku svojinu, dobra, podanike itd. Nemački su podmorski kablovi pripojeni saveznim i vrednost im uračunata u oštetu. Odbor za „reparacije“,. sastavljen od predstavnika Sjedinjenih država američkih, Britanije, Francuske, Italije i prigodom Japana, Belgije ili Srbije, sa sedištem u Parizu, povremeno je počeo ispitivati mogućnost nemačkoga plaćanja i određivati količinu i način. Ovim su ugovorom savezne sile istakle svoju nadmoćnost s težnjom da za svagda onemoguće Nemačku za napad. Nemačka je činila velike teškoće izvršenju pogodaba versaljskoga ugovora, koji je senat Sjedinjenih država američkih po prvom odbitku (1920) odobrio tek docnije.

Mir s ostalim državama. — Na isti su način izrađeni ugovori za Austriju i Bugarsku, čijim su izaslanicima docnije, ponaosob saopšteni i koji su takođe u dogovoru sa svojim vladama podnosili protivpredloge; ali je s nešto izmena za Austriju potpisao njen kancelar (u Sen-Žermenu 10-IX-1919) pored savezničkih punomoćnika, osim rumunskih i srpsko-hrvatsko-slovenačkih zbog nezgodne odredbe za pravo narodne manjine tuđih naroda u državama i nedovoljne oštete Srbiji, a za Bugarsku njen novi predsednik ministarskoga saveta (u Neiju 27-IX-1919) pored, razume se, savezničkih punomoćnika. Oba su ugovora s nekim olakšicama docnije potpisali punomoćnici srpsko-hrvatsko-slovenački i rumunski s naročitim dodacima. Od Austrije je dano više zemljišta Italiji i odvojene su smanjene slovenačke zemlje, a za Celovac je naređen plebiscit, koji je izvršen (1920) u korist austriske republike. Prema Mađarskoj i Češkoj ostale su stare upravne granice. Prema Bugarskoj je tako ispravljena granica, da je Srbija, uz druga zemljišta, dobila Caribrod, Bosiljgrad i Strumicu. Određen je način i otplata štete u novcu i stvarima, ali je Srbiji namenjena mala naknada srazmerno prema učinjenoj šteti i prema nalogu da prisajedinjeni krajevi od Austrougarske plate predratni dug, a uz to su preko Srbije, Hrvatske i Slovenije date Austriji povoljne saobraćajne i trgovačke povlastice, što je trebalo ostaviti novoj državi da sama ugovara.

Posle se potpisa ugovora s Nemačkom, Austrijom i Bugarskom, isti državnici s novim predsednicima talijanske i francuske vlade počeše sastajati u Vrhovni savet i odlučivati za mnoga međunarodna pitanja, što produže i osobitih razloga u raznim mestima (London, San Remo, Hiti, Bulonj, Spa, Brisel i dr.), zanimajući se i o nemačkom otežavanju isplaćivanja štete i smanjivanju vojske. Tako su se isto sastajali članovi Međunarodnoga saveza za važnija pitanja u nekim mestima i najzad u Ženevi (1920), gde su primljene neke države u savez i ustanovljen Vrhovni sud međunarodni. Za ovoga je vremena potpisan ugovor s Mađarskom u versaljskom Trijanonu (4-VIII-20), po kojem joj je ustupljen deo Baranje i određene privredne i novčane pogodbe, i ugovor s Turskom u Sevru kod Pariza, (10-VIII-20), po kojom je Turskoj ostavljen Carigrad s okolinom i većim delom Male Azije, a utvrđena je nezavisna Jermenska; Sirija je stavljena pod zaštitu francusku s još nekim krajem, Palestina je uglavnom pod zaštitom Engleske kao i Mesopotamija i Arabija s vladaocima arabljanskim; Grčkoj je, pored nekih ostrva, ustupljena skoro cela Trakija s manjim delom M. Azije i Smirnom. Ovako je s Turskom postupljeno uglavnom zbog nesporazuma Engleske i Francuske. Najzad je posle dvogodišnjega odugovlačenja potpisan ugovor između talijanskih i srpsko-hrvatsko-slovenačkih izaslanika u Rapalu (12-XI-20), po kojem je granica našoj državi povučena od tromeđe talijansko-austriske i srpsko-hrvatsko-slovenačke na vis Peš, Jelovac, Triglav, padine Mosića, Bevka, Javornika i Pleke Gore do Grize i slobodne rečke države; zatim je Zadar s okolinom pripao Italiji kao i mnoga ostrva i skoro cela Istra prema povučenoj granici, a Reka je s povećom okolinom priznata za nezavisnu državu. Ovaj je ugovor zaključen na štetu Srbije, Hrvatske i Slovenije, kojima je oduzeto dosta zemljišta i stanovništva.

Savremeni događaji. — U toku od 1922 do 27 godine, pored znatnih događaja u pojedinim državama, sporazumne su sile sa svojim manjim saveznicima poglavito radile na pitanju o naplati ratne štete (reparacije) od Nemačke. Kako je Nemačka na svaki način ometala isplatu, i ako je dosad prilično dala i u novcu i raznim stvarima, čime se nešto koristila i naša država, najzad je francuska i belgijska vojska pored ranijih krajeva rajnskih. okupirala rudarsku oblast Rur (11-I-1923), da bi pod vojnim nadzorom dobivali više naročito uglja. Po sebi se razume da je ove države okupacija stala dosta i novaca i žrtava, kao i neprijatelja, zbog mesnih pobuna i otkazivanja rada, za što su na sramotu prosvećenoga sveta, upotrebljavane oštre mere. Stoga se počelo raditi i drugim načinom s posredovanjem Engleske, čija vlada nije bila saglasna za ovaj korak, te je, pored drugih, sastala se (1924) u Londonu konferencija engleskog i francuskog predsednika vladina s ostalim izaslanicima i usvojen je jedan lični predlog za izvršenje međunarodnih ekonomskih i finansijskih pitanja i napuštanje okupiranih krajeva; jer pored drugih, i ranija đenovska konferencija (1922), u kojoj su po ratu učestvovali prvi put i ruski izaslanici, nije uspela ništa za sređivanje međunarodnih odnosa. Istina do ovoga se ne može doći bez stupanja Rusije u redovne odnose sa svima državama, a ima nade za ovo, pošto su njeni upravljači već nekoliko odstupili od nemogućnoga boljševizma i obnovili veze s nekim državama, kao s Italijom, Grčkom, Turskom i dr.

Za ovoga su se vremena desili znatni prevrati u Italiji, Španiji, Grčkoj, Turskoj i Bugarskoj, a pod nekim su pogodbama priznate za slobodne države Irska i Misir kao kraljevina, U Italiji su zavladali uređeni i oružani fašisti (od reči snop) kao narodna stranka protiv komunista, socijalista i svih građanskih stranaka, na izborima su dobili ogromnu većinu za senat i skupštinu, uprostili su upravu i smanjili državne rashode; ali prete svojim imperializmom. U Grčkoj je kralj Aleksandar (1920) umro od majmunova ujeda, a potom je Konstantin narodnim glasanjem ponovo doveden na presto bez zvaničnoga priznanja ostalih država. Konstantin je s vojskom u Maloj Aziji hteo ostvariti sevrski ugovor, ali grčka vojska bi pokolebana deobom na venizeloste i konstantinovce, te ovaku za nepunu sedmicu razbiju Turci, većinu zarobe i ostatak nagnaju u Evropu. Konstantin je primoran otići u inostranstvo, gde je uskoro i umro (1923), a presto mu je zauzeo sin Đorđe II. Turci su ovo mogli učiniti, jer su ih štitili Francuzi s Talijanima, pošto su osnovali zasebnu državu angorsku dogovorom i povećali na račun Mesopotamije, dok su Englezi s našom državom bili uz Grke. Za ovaj su svoj poraz Grci osudili i streljali svojih šest ministara i jednoga đenerala, pošto je, istina vojska uzela vladu u ruke, a potom je na izborima dobila većinu republikanska stranka i odlukom uklonila iz zemlje Đorđa II s kraljicom, da se bez uticaja plebicistom reši vladavinski oblik, što je i učinjeno (1924), te je sada Grčka republika. U Turskoj je angorska skupština još ranije proglasila republiku, ukinula sultanat a potom (1924) i kalifat, čija su pripadanja preneta na angorsku republiku. Posle je grčkoga poraza mornarica francuska i talijanska napustila vode Bližega Istoka, što je potom učinila i engleska, a zatim je zaključen lozanski ugovor (1923), po kojem je Grčka izgubila Istočnu Trakiju i posede u Maloj Aziji. Neke su pogodbe utvrđene i za istočne morouze, a ovaj ugovor nisu potpisali naši izaslanici zbog ranije utvrđenih ekonomsko-finansijskih pitanja s Turskom. U Španiji je bez velikih trzavica upravu preduzeo jedan đeneral, a u Bugarskoj su pomoću vojske zavladale građanske stranke po ubistvu predsednika vlade i vođe zemljoradničke stranke, koji se prijateljski ponašao prema našoj državi. Dogovorom je pak naše vlade i talijanske (1924) u Rimu priznat suverenitet Italiji nad rečkim gradom, s pristaništem i okolnim zemljištem a našoj državi nad pristaništem Barošem i deltom. Od priličnoga je značaja i vašingtonska konferencija sporazumnih sila o utvrđenju pravnoga poretka u Tihom okeanu za deset godina na poštenu reč i dobru veru, na kojoj je govoreno i o smanjivanju vojske u svima državama. Istina, Amerika se javlja samo kao posmatrač pri svima znatnijim pregovorima i u Evropi, ali je i ona dosta kriva još za nesređene međunarodne odnose i zbog svoga kapitalističkoga imperijalizma.

Pregled prosvećenosti.[uredi]

Privreda i trgovina. — Pronalasci su veštačkih sprava — mašina — i različni naučni uspesi učinili ogroman prevrat u proizvodnji i saobraćaju. Ovi pronalasci s jedne strane uveličaju namirnice za život, a s druge strane smanje im cenu. Isprva samo Engleska poče izvoziti svoje prerađevine, a potom i druge države. Ovo naročito uze veće razmere kada je izrađen parobrod (Fulton 1807 u severnoj Americi) i železnica (Amerikanac Stefenson 1828). Znatne usluge saobraćaju i uopšte javnom životu učini pronalazak telegrafa — brzojava (između 1833 i 1838), a osim ovoga, u novije su vreme učinjeni toliki pronalasci, da je u grdnim razmerama uveličena čovečja snaga pored prirodne, kao što su: fotografija (Dager 1839), različne ručne, vodene, parne i elekrične sprave, tramvaj, automobil, fonograf, kinematograf, telefon, telegraf bez žica, vazdušne letelice — krilatice — i dr. Pored ovih pronalazaka, kojima se Amerika neobično odlikuje, neprestano se usavršavalo oružje, od čega su se teško osetile nezapamćene posledice u ovom svetskom ratu. U poslednje se vreme poljoprivrednici uspešno pomažu različnim veštačkim oruđima i osnivanjem zemljoradničkih zadruga, kojih ima pored kućevnih svuda i u Srba (prva 1894), radi zajedničkoga kupovanja privrednih sprava i pomaganja novcem.

Već od pronalaska Amerike s novim putovima i podizanja naseobina trgovina uze velike srazmere. Ogromna proizvodnja i nova saobraćajna sredstva uzdigoše trgovinu na taku visinu, na kakvoj nikada nije bila. Podizanje železničkih putova od četrdesetih godina prošloga stoleća, usavršavanje parobroda, prokopavanje kanala (Sujecki kanal 1869 — Francuz Lespes) traženje novih prirodnih proizvoda, zadobivanje novih naseobina itd. — sve to učini da trgovina, a s njom i celokupan privredni život, dobije svetski izgled, jer su između pojedinih zemlja svih delova sveta na taj način stvorene tešnje veze. Kako u pogledu naseobina, tako i u pogledu trgovine Engleska stoji na prvom mestu. Trgovinu pak pomažu banke, berze (obadvoje na rđavoj osnovi) i različna trgovačka udruženja, kao i trgovački ugovori između pojedinih država. Da se proizvodnja i trgovina bolje unaprede i da narodi dolaze u tešnje veze, dosta su doprinosile i izložbe raznih proizvoda, koje su se počele sve češće priređivati (pariska izložba 1889 imala više od 28 miliona pohodilaca), a nemogućno je saopštiti veoma ogromnu štetu u proizvodnji, umetnosti i trgovini za ovoga svetskoga rata, pa i broj predmetnih i ljudskih žrtava, niti se može opisati učinjeni nazadak, ni dogledati vreme popravljanja svega ovoga. U poslednje vreme, zbog velikih zloupotreba u trgovini, kojim se u stvari većinom bogate nezaslužni preprodavci i posrednici, počelo je udruživanje u potrošačke zadruge, čime se teži stati na put gotovinama.

Radničko pitanje. Za Francuske je revolucije proglašeno načelo slobodnog rada i postupno je zakonima utvrđivano u svima prosvećenim državama. Učenje se o potpunoj slobodi rada naziva liberalnom školom (menčestarskom, ortodoksnom) i traži da se društvo, ostavljeno samo sebi, prirodno uređuje tako, kako će biti najkorisnije za sve članove. Odnosi između radnika i poslodavaca treba da se uređuju međusobno, sami bez mešanja državne vlasti, samo po sili prirodnih zakona, slobodne utakmice, ponude i tražnje. Društvenoga pitanja i nema, nego samo privrednih pitanja. Međutim se uvidelo da je potpuna sloboda rada nemogućna, da se dešavaju velike zloupotrebe i da je dogovorom čak i utakmica izigrana, te stvarna ili povesnička škola, s pogledom na iskustvo i posmatranje, tvrdi da potpuna sloboda rada ima posledicu stvaranja siromaštine, izazivanja sebičnosti i mržnje između staleža zbog gomilanja bogastva kod pojedinaca, a bogastva još ima toliko, da niko ne bi trpeo oskudicu, i teškoća je samo u rđavom rasporedu. To je društveno pitanje i može biti rešeno pomoću zakona, te su neki pisci preporučili vladama da se umešaju u odnose između poslodavaca i radnika i uopšte da se postaraju o zaštiti privrednoga rada. I da bi se pomoglo radničkom staležu, mnoge države počeše donositi zakone o radnjama i tako zvane radničke zakone o zaštiti radnika i njihovih porodica; ali se ni ovim zakonima, s pogledom na nediranje zastarelih ostataka, nije postigao željeni smer, te su se dešavali različni privredni i društveni potresi: pobune, obustave rada, odugovlačenje itd.

Istina, i poslodavci su i radnici počeli odavno osnivati udruženja radi uzajamne pomoći, a što je i posledica velikoga razvitka proizvodnje i trgovine, jer u nekim zapadnim državama ima čitavih gradova od raznovrsnih tvornica, što je u stvari i otežalo tako zvano radničko pitanje i donelo prekomernu proizvodnju. Pored ranijih udruženja od sitnih poslodavaca i njihovih pomoćnika sa smerom uzajamne pomoći u bolesti, besposlici, iznemoglosti i smrti, bogati su poslodavci — kapitalisti — međusobnim ugovorima: sindikatima, kartelima i trustovima zavladali proizvodnjom i trgovima, određujući po svojoj volji cenu ne samo proizvodima nego i radnoj snazi. Oni su sastavljali kartele i pri odupiranju radničkim zahtevima nepotpisivanjem radničke tarife i neprimanjem u posao organizovanih radnika, i lokaute — obustavu rada.

Sami su pak radnici počeli osnivati svoja udruženja prvo u Engleskoj još pri kraju XIV stoleća, ali su tek u XVIII stoleću uspeli osnovati stalna udruženja. Nu odmah su protiv ovih udruženja ustali poslodavci, a njima na susret izađe i državna vlast, te se donese i prvi zakon protiv radničkih udruženja (1799), koji bi pooštren odmah druge godine. Od ovoga su doba radnici potajno pomagali (do 1824). Nešto pokretom samih radnika, nešto zauzimanjem plemenitih ljudi a nešto i radom samoga plemstva protiv kapitalista bi najzad dopuštena radnicima sloboda zborova i udruženja, ali je zakon uskoro bio obustavljen zbog zloupotreba, te u savremenom obliku radnička udruženja (tred-union) engleska biše osnovana docnije (1850) i zakonom priznata (1859 a naročito 1871 Tred-union aktom, čije su znatnije izmene od 1895); ali u Engleskoj postoji i stalna parlamentarna komisija. koja se brine o radničkom zakonodavstvu (od 1868). Po sebi se razume da su u pogledu uređenja najsavršeniji engleski tred-union i da su se na njih ugledala francuska i nemačka udruženja, a ova opet služe za ugled radničkim udruženjima ostalih zemalja pa i srpskim.

Radničkim je udruženjima poglaviti zadatak: da zadobiju utvrđenim pogodbama s poslodavcima veću nagradu i skraćeno radno vreme, a uz ovo: da pomažu svoje članove u bolesti, starosti, u nesrećnim slučajevima, kao i u slučaju smrti i naročito njihove porodice; da pomažu savezne članove u besposlici, pri putovanju, nahođenju rada itd., a obraćaju pažnju i na zdravstveno, naravstveno i stručno znanje svojih članova. Međutim, po svima državama, pored povoljnih zakona za radnike, ima društava za pomaganje iznemoglih i bolesnih, bolnica, utočišta i drugih pomoćnih sredstava, kao i potrošačkih zadruga, pa se ipak dešavaju sukobi između radnika i poslodavaca, pri čemu se radnici služe: prekidanjem rada (štrajkom), zabranom rada i kupovanja predmeta kod naznačenih poslodavaca (bojkotom) i oklevanjem u radu (rezistencijom, sabotažom). Neka su radnička udruženja ostala na miru, a neka su svuda navedena od nametnutih vođa i primila učenja socijalistička, komunistička i anarhistička, naročito u Nemačkoj i Rusiji. Skoro u svima zemljama ima radničkih i drugih udruženja, kojima je smer samo imovno, bezbedno, prosvetno i naravstveno poboljšanje.

Ženska ravnopravnost. Poslednjih je godina osećanjem i težnjom za izjednačenjem u društvenom i privrednom pogledu izazvan i pokret u korist žena. Svuda su one, negde više negde manje, zapostavljene ljudima. One nisu imale prava da učestvuju u državnim poslovima, i ako su negde bile i vladarke, i da se zanimaju istim radovima kao i ljudi. Uz to su udate žene još zapostavljenije i opterećenije. Postojala je čitava stranka koja je tražila ravnopravnost — emancipaciju — žena, a svaka je druga stranka prihvatila na svoj način ovo žensko pitanje, te su im zahtevi vrlo različni. Jedni hoće potpuno izjednačenje žene i čoveka u svima pravima, pa i u političkim. Drugi su tražili jednakost društvenu i privrednu kao i za čoveka osim političkih prava, a poneki su predlagali neku sredinu s pogledom na zanimanje. Posledice su ovoga traženja: da se ženske već primaju po svima sveučilištima, da dobivaju različna zanimanja i da u nekim državama učestvuju i u državnim poslovima, što im je skoro svuda prošireno posle ovoga svetskoga rata, u kojem su i one dosta povukle po različnim poslovima i popustile u naravstvenosti.

Svakojako se i ženskinju dopušta potpuno razvijanje, ali se ipak uvidelo razlikovanje od čoveka i telom, i osećanjem, i nežnošću, te se ova srazmernost između čoveka i žene pokazuje i u njihovim različnim dužnostima, naročito s pogledom na materinske dužnosti. Neki uviđaju da je štetno po samu ženu s onakim sastavom da se izlaže ljudskom naporu i da se, tako reći, hrve s čovekom na svima tačkama savremenoga života, jer je, pored drugih posledica, telesna i umna izmoždenost opasna za lepi pol, što su neke žene i same već osetile.

Stranke i uprave. Iz cele se opšte povesnice zna kakvih je bilo društvenih podela po staležima, zanimanju i strankama i od kojega su vremena savremene takozvane državne ili političke stranke, pa i verske i narodne. Nekima se po imenu poznaju načela (konservativna, klerikalna, liberalna, radikalna, demokratska i dr.), a neke kod neprosvećenijih naroda nose ime svoga vođe itd. Negde su osnovane stranke po zanimanju (radničke i seljačke), od kojih se oseća šteta po zajednički, državni razvitak, poslednjih godina ometan sukobom jevrejsko-kapitalističkih vlasnika i komunističkih vođa, koji im prete proletarskom diktaturom, a uz njih se javiše i samozvani intelektualci — svi na račun radne zlatne sredine narodne. Građanske stranke čuvaju državni poredak radi same države, kao i savremene društvene odnose i načelno se odlikuju prema stupnju svojih naprednih težnja. I socijalističke su stranke za održavanje države, ali svojim zahtevima obuhvataju i društveno uređenje, te hoće da izmene savremene odnose društvene s pogledom na svojinu, porodicu i veru. S obzirom na svojinu, socijalističke se stranke dele na kolektivističku i komunističku. Kolektivisti su protivni samo kapitalističkoj svojini i traže zajednicu sredstava za proizvodnju, a komunisti žele uništenje svake lične svojine. Pored ove društvene težnje, kolektivisti traže i demokratski oblik državne uprave, a to je u stvari program socijaldemokratske stranke (prvo osnovana u Nemačkoj 1866), koja se u nekim državama ujedinjavala s građanskim strankama samo radi vlasti. Sredinu ovih građanskih stranaka i socijalističkih čine radikalni socijalisti (naročito u Francuskoj), koji žele izjednačenje između bogatih i siromašnih, odnosno novca i rada, ali na osnovama savremenih društvenih odnosa. Ima u državama evropskim i u Americi anarhista, koji ne iznose nikakvih reforama i teže da sruše i današnju državu i današnje društvo. Oni su u Rusiji prozvani nihilistima, a vođa im je bio Bakunin, osnivač Svetskoga saveza.

Jednom na svetskoj izložbi u Londonu (1862) iskupljeni radnici istakoše težnju o savezu između svih radnika različnih zemalja i uskoro bi osnovana Internacionalna asocijacija radnika (1866) ili kraće Internacionala. Isprva je Internacionala imala za smer samo radničko uređenje radi poboljšanja njihova stanja, ali docnije, kada naglo poraste broj njenih članova, internacionalisti ili u stvari njima nametnute vođe iz ličnih koristi počeše iznositi i socijalno-političke težnje, od čega se državne uprave stanu plašiti i donositi zakone protiv socijalista. Nu posle nekoliko kongresa i zavade među vođama (oteran s kongresa Bakunin 1872), Internacionala bi rasturena (1874); ali su u ovom duhu radničku internacionalu prihvatili socijaldemokrati, čime su se najviše koristili u Nemačkoj, a za ovoga se rata javi Treća internacionala komunistička.

I srpski je narod podeljen po zapadnjačkom ugledu na stranke, većinom s tuđim imenima i od štetnih posledica, što se pokazalo i posle ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca, naročito sastavljanjem starih stranaka u nove; a u Srbiji je, kao i drugim krajevima, osnovana (1903) socijaldemokratska stranka po nemačkom obrascu bez obzira na ranije i spremnije utopiste (Sv. Markovića i dr.); a potom se većina preuredi u jugoslovensku socijalističku stranku komunističku (1919). U srpskim zemljama preovlađuje sitna svojina i proizvodnja, te se ovim tuđinačkim nametanjem samo smeta radu, zašto su vlasti preduzele zakonske mere.

Zna se gde je začetak ovoj društvenoj bolesti — komunizmu i anarhizmu — i kakve su nerede s ogromnim štetama prouzrokovale u stvari vođe ovih neosnovanih pokreta; ali su se glavni pokretači javili u Nemačkoj. Dva su nemačka Jevrejina, Marks i Lasal, ne pozivahu na čovečnost i pravdu, već na „političku i statističku“ ekonomiju (otuda u Nemačkoj: Društveno je pitanje — pitanje želuca) i pisahu: kako radnici, mesto nagrade, treba da podele dobit od proizvodnje ili kako novac treba da služi radu, a radnici da dobivaju plodove svoga rada. Ne računajući da se cena utvrđuje po kakvoći a ne po težini rada i držeći da je otadžbina gde je dobro, oni su govorima i pisanjem i mogli zadobiti lakomislene radničke gomile, naročito beskućnike, koji kruže po svetu za parče hleba i smetaju meštanskim radnicima, a uz to je u mnogim zemljama, pored rđavih ostataka srednjovekovnih, lična nepokretna svojina nasilno i zelenaški raspoređena i vlada je ili uprava svuda na osnovici militarizma i birokratizma uz narodna predstavništva većinom nepravilno birana i postala gospodarem u državi.

Danas je svuda državni oblik: monarhija ili republika s vladaocem ili predsednikom na čelu, što u stvari predstavlja državno jedinstvo; a zna se kako se vladalo do svršetka svetskoga rata u svima državama, te se, osim ustanovljavanja više republika, u stvari način vladavine još nije izmenio. Uprava je svuda glomazna i skupa, a nigde ne predstavlja istinsku narodnu upravu prema savremenim državnim i društvenim prilikama; jer i posle tolikoga prosvećivanja svet nije izmislio prilagodnu upravu.

Zbog zloupotreba verskih činilaca i prestarelosti svih različnih vera a na osnovici nelagodnih i lažnih priča, neke su države uzakonile slobodu veroispovesti, neke su odelile crkvu od države (u Francuskoj 1906) i zavele građanske brakove; neki su bez ikakva verskog osećanja, a neki propovedaju: da vera bude lična stvar, što je u stvari besmislica s pogledom na istinsko narodno obožavanje prirodnih sila ili rada i reda vaseljenskih tela s njihovim i danas zagonetnim i čudnovatim osobinama po večitim zakonima prirodnim, kao i verovanje u nadu, sreću, ozdravljenje i bolju budućnost ili napredak, što je za svakoga isto, kao što je i moral isti.

Nauka, književnost i umetnost. — Nauke su XIX i početkom XX stoleća tako razvijene, da su i korisno primenjivane. Naučni su pronalasci XIX stoleća, što je napomenuto, učinili čitav prevrat u proizvodnji, zemljoradnji i saobraćajnim sredstvima. Naučni su pak napretci toliki, osobito prirodnih nauka, da se ovde ne mogu ni izbrojati, a sve se o tom može doznati iz povesnice pojedinih nauka. Prirodne su nauke unapredili: Švedac Šele (1742-86), Francuzi Lavoazije (1743-94), Laplas (1749-1827) i Kivije (1773-1838), Englezi Pristlej (1773-1804), Darvin (1808-82), koji prema mnogobrojnom posmatranju, Postankom fela prirodnim odbiranjem i drugim svojim delima izloži učenje o prirodnim promenama (darvinizam) i dr. U XIX stoleću prvi put počinje tačnije izučavanje svih pojava čovečijega uma: jezika, ustanova, zakona i svih tvorevina ljudskih, a pomoglo se i uporednim naukama i u izučavanju pojedinih naroda. Povesnica tek u prošlom stoleću postaje pravom naukom po upotrebi ocenjivačkoga i uporednoga načina, a ovaj se način poče upotrebljavati i pri proučavanju društvenih prilika. Filosofija, u koju spada i nauka o duševnim osobinama (um, osećanje, volja) — psihologija, logika i pedagogika — i danas se obrađuje uglavnom po obrascu iz XVIII stoleća, ali više preovlađuje ispitivački, prirodni pravac, i kod ovih nauka. Vredno je napomenuti da su neki naučnici nemački u svetskom ratu počeli i nauku zloupotrebljavati radi odbrane svoje vojničke sile. Lekarsko je izučavanje takođe dosta unapređeno, naročito u sredstvima za lečenje i sprečavanje zaraza.

Književnost je, u užem smislu, postigla ogroman napredak. Ona se prvo razvila u takozvanom romantičnom a docnije i u realističnom pravcu, od kojega se u novije doba nešto izdvaja naturalistički pravac. U poslednje se vreme javio i secesionistički pravac, koji ustaje protiv utvrđenih pravila, a po ratu futurizam, kubizam i drugo, što je samo posledica nedoučenosti; jer je lepota svake književnosti i umetnosti jedino u tačnosti, skladnosti, srazmeri i jasnosti. Književnost je obrađivana u svima oblicima. Najznatniji su književnici u Rusa: Gnedič, Krilov, Gogolj, Žukovski, Puškin, Ljermontov, Gončarov, Turgenjev, Dostojevski, Tolstoj i dr.; u Poljaka: Sjenkijević; u Nemaca: Gete, Šiler, Uland, Hajne, Suderman, Frajtag i dr.; u Norvežaca: Ibzen; u Engleza: Bajron, Šelej, Dikens, Tekeraj, Skot, Eliot, Edgar Po i dr.; u Francuza: Igo, Lamartin, Mise, Balzak, Zola, Dode i dr., u Talijana: Leopardi, Maconi i dr. Najčuveniji su kritičari — književni ocenjivači — Rus Bjelinski, Englez Makolej i Francuz Ten. O književnicima južnih Slovena, naročito Srba, ima u povesnici srpske književnosti. — Treba napomenuti da mnogi književnici i najprosvećenijih naroda većinom ne biraju ni dobar predmet niti dovoljno paze na obradu; te i rđavo utiču na društveno vaspitanje; jer su mnogi skloni da pre prime zlo nego dobro, što se dokazalo i za svetskoga rata.

U novije se vreme i raznovrsna umetnost naglo. razvijala. Muzeji i galerije slika i likova većih gradova, javne zgrade i bogataški domovi sve se više ukrašuju umetničkim tvorevinama, a veliki se gradovi, tako reći, takmiče u podizanju različnih građevinskih oblika. I u ovim se umetnostima javila secesija — odvajanje.

Muzika je tako napredovala u XIX stoleću, da je uspehom prevazišla sva ranija stoleća. Nju su osobito razvili Talijani: Belini, Daniceti, Rosini i Verdi; Nemci: Betoven, Mozart, Veber, Šubert, Šuman i Vagner i Francuzi: Halevi, Majerber i Guno.

Nijedno se uzorno delo ma koje struke ne pojavi za vreme svetskoga rata.