Istorija Srba, Hrvata i Slovenaca 12

Izvor: Викизворник
ISTORIJA SRBA, HRVATA I SLOVENACA
Pisac: Stanoje Stanojević


XII.
Rad na duhovnom jedinstvu.

U doba kada za srpski narod, Dositejevim književnim pokretom i Karađorđevim ustankom, počinje nov život, izbijaju nove snage i počinje stvaranje nove slobodne srpske države, koja će, još pre no što je izvojevala sebi potpunu nezavisnost, postati središte i žiža celokupnog prosvetnog i političkog života i srpskog i hrvatskog naroda, nada i uzdanje u teškoj političkoj borbi i u mučnim danima, — hrvatski je narod, kao što je rečeno, preživljavao crne dane, možda najteže i najgore od kako je došao na Balkansko Poluostrvo.

Mađari su od kraja XVIII veka, bez ikakva obzira na dobru volju Hrvata da se što jače priljube uz Ugarsku i uz Mađare, jasno pokazivali svoje šovinističke i imperijalističke težnje i planove, koji su išli za stvaranjem jedne velike jedinstvene mađarske države.

Kada je za tim, posle Napoleonovih ratova, zavladala u Austriji ponovo jaka reakcija, Hrvati su, kao i za vreme cara Josifa II, bili uvereni, da su u odbrani svojih sloboda i u borbi protiv reakcije interesi Hrvatske i Ugarske i interesi hrvatskog i mađarskog naroda identični. Usled pokreta za slobodu, koji se u to doba počeo sve jače osećati, bio je austriski dvor prinuđen da narodima čini u tom pravcu ustupke, i sazvao je 1825 god., posle duge pauze, opet mađarski sabor. Na tom saboru stali su Hrvati, isto kao 1790 god., sasvim uz Mađare, uvereni, da će Mađari uvideti, da im preti zajednička opasnost, pa da će stoga iskreno i pošteno raditi na odbrani od reakcije i zajednički voditi borbu za slobodu. Oduševljenje za Mađare i za zajednicu sa njima, bilo je ne samo u taj mah, nego još i docnije, tako veliko, da su još 1830 god. hrvatske županije same tražile, da se donese zakon o uvođenju mađarskog jezika u hrvatske škole.

Ali Mađari nisu tako shvatali celu stvar. Popuštanje Hrvata i njihova dobra volja, da u svakom pogledu izađu na susret Mađarima, i čak stvaranje situacije, koja je mogla dovesti do pomađarivanja Hrvata, Mađare nisu zadovoljavali. Oni su hteli da odmah stvore jednu veliku jedinstvenu mađarsku državu, sa jednim jezikom i sa jednim narodom. Da to postignu, Mađari nisu imali ni prema kome obzira, niti su ikoga štedeli. U tom pogledu oni nisu hteli znati ni za kakve koncesije, ni za kakve kompromise. Hladno i bezobzirno, oni su konzekventno išli putem, koji ih je vodio cilju, uvereni da su oni toliko jaki, da moraju pobediti. Oni su mislili da mogu bez štete čak i one, koji bi im, uz male koncesije, rado bili saveznici, i koji bi onda pomogli ostvarenje njihovih težnji, svojom nepopustljivošću otuđiti od sebe.

To i tako ponašanje Mađara moralo je naposletku izazvati kod Hrvata reakciju. Već kod prvih koraka, koje su Mađari u pravcu svoje šovinističke i imperijalističke politike preduzeli, još 1790 god., javila se kod Hrvata, instinktivna reakcija protiv takove politike. Ali je ta reakcija u prvi mah bila u dosta blagom obliku, jer je ideja o zajednici sa Mađarima i zajedničkim interesima bila tako jaka, da je ne samo u taj mah, nego i dugo posle toga, potiskivala sva druga fakta i sve druge obzire. Međutim je bezobzirni rad Mađara u tom pravcu vremenom morao izazvati kod Hrvata ozbiljnu reakciju. Ali su, i bez obzira na to, i druge prilike, sa strane, morale izazvati kod Hrvata pokret protiv mađarskih težnji i rada. Isti faktori, koji su ojačali mađarski nacionalizam, doveli su i kod Hrvata do istog pokreta.

Velika francuska revolucija i Napoleonovi ratovi izazvali su velik i snažan nacionalni polet u celoj Evropi, kod svih naroda. Nacionalna ideja zahvatila je i obuzela sve narode, i one koji su već i dotle imali razvijenu nacionalnu svest, kao i one koji su nacionalno bili nerazvijeni ili zamrli. Usled toga je nastao živ pokret i intenzivan nacionalni rad i kod svih slovenskih naroda. I slovenski su narodi počeli isticati potrebu zajednice i zajedničkog rada, osobito prema zajedničkim neprijateljima. Pod uticajem tih ideja o nacionalnom radu i o zajednici svih slovenskih naroda, stajala je u drugoj i trećoj desetini XIX veka i hrvatska omladina. U to se doba javio kod Hrvata jak nacionalni pokret, koji je zahvatio ceo hrvatski narod, udahnuo mu nacionalnu svest, preporodio ga, i dao osnovicu za stvaranje modernog hrvatstva i modernog hrvatskog nacionalizma. Tvorci toga pokreta uzeli su, mesto nacionalnog hrvatskog imena, istorisko ime starih Ilira, svakako najviše zbog toga, da bi za svoje ideje zadobili i druge Južne Slovene.

Kao početak ilirskog pokreta uzima se obično 1830 godina, kada je tvorac i vođa toga pokreta, Ljudevit Gaj, izdao jednu knjižicu o pravopisu, u kojoj je, pod uticajem tvorca sveslovenskog romantizma, Jana Kolara, dokazivao potrebu sveslovenske književne uzajamnosti. Dve godine posle toga novi pokret je već jasno obeležio 76 svoje stanovište i svoje principe, i u prosvetnim i u političkim pitanjima.

Te godine (1832) izašle su dve brošire, koje su formulisale zahteve i težnje novoga pokreta. Ivan Drekos je u jednoj knjižici pledirao za uvođenje hrvatskog jezika svuda u Hrvatskoj, mesto latinskog, koji je još od srednjeg veka bio stalno u upotrebi, i još više mesto mađarskog, koji su Mađari hteli nasilno da zavedu. Interesantno je da je Derkos u toj svojoj broširi naročito naglašavao, da će Hrvati, ako usvoje narodni jezik u državi i u književnosti, privući sebi Srbe, i to ne samo Srbe u hapsburškoj monarhiji, nego i Srbe u kneževini Srbiji. Tu je dakle već jasno bila izražena ideja o prosvetnoj i kulturnoj zajednici Hrvata i Srba.

Iste godine izašla je još jedna, isto tako važna, brošira, u kojoj je iznet i formulisan politički program ilirskog pokreta i modernog hrvatstva. Grof Janko Drašković izneo je u njoj politički program nove generacije, koja je stala na čisto nacionalno gledište. Janko Drašković je dokazivao, da je ideal i cilj hrvatske nacionalne politike: jedinstvo hrvatskih zemalja i zajednica sa svima Slovenima.

Ideal i cilj tvoraca ilirskog pokreta bio je dakle: jezička i kulturna zajednica sa Srbima, jedinstvo svih istoriski hrvatskih zemalja, koje treba da budu politički i administrativno potpuno nezavisne od Ugarske.

Vođe i tvorci ilirskog pokreta pregli su da svoje ideje i načela popularišu i u najširim masama. To je bilo dosta brzo i dobro izvedeno, jer je zemljište za to već bilo spremno, samo je trebalo latentnu snagu i volju izazvati i organizovati. God. 1836 uzeto je definitivno ilirsko ime za sve narode na slovenskom jugu, u prvom redu za Hrvate, Srbe i Slovence, a u isti mah je primljeno štokavsko narečje, koje je već bilo u upotrebi u srpskoj književnosti, za narečje i ilirskog književnog jezika. Na taj se način književni jezik ilirskog pokreta potpuno identifikovao sa srpskim književnim jezikom. Od toga je doba jezik srpske i hrvatske književnosti jedan isti; razlika je samo u pismenima.

Intenzivan nacionalni rad morao je dovesti Hrvate u bliži dodir sa Srbima i stvoriti ideju o potrebi potpune zajednice sa njima. Ali je ilirski pokret u isti mah morao dovesti Hrvate u opreku i sukob sa Mađarima, sa mađarskom državnom idejom i mađarskim nacionalnim težnjama, jer su Mađari baš u to doba najintenzivnije, sa grozničavom žurbom, sa gvozdenom konzekvencijom i sa tvrdoglavom bezobzirnošću sprovodili i izvodili svoju imperijalističku politiku. Na saborima od 1832 do 1848 god., oni su stalno napadali i krnjili municipalna prava Hrvatske, koja su bila osnova hrvatske nezavisnosti i slobode, hteli su silom da zavedu mađarski jezik u administraciju i u škole u Hrvatskoj, da tamo koloniziraju Mađare i Nemce, a pre svega da otmu od Hrvatske Slavoniju i Primorje s Rekom. Hrvati su se naravno odupirali svima tim težnjama Mađara i radili su, koliko su mogli, da osujete rešenja, koja su išla na to, da unište nezavisnost i samostalnost Hrvatske, i da ubiju hrvatski nacionalnom.

Ali su Hrvati bili u taj mah i suviše slabi, da bi to mogli svojom snagom postići. Na njihovu sreću stao je u taj mah uz njih bečki dvor, i zauzeo se za njihove interese. U Beču su se u to doba već počeli bojati Mađara, čija je moć iz dana u dan znatno rasla, i čija je narodna samosvest i silna nacionalna ekspanzija mogla postati ozbiljno opasna za reakcionarske centralističko-apsolutističke težnje, kojima se bečki dvor još uvek zanosio. Merodavni su faktori u Beču u taj mah imali uverenje, da je u njihovom interesu da podržavaju i pomažu svaku akciju protiv Mađara i njihovog suviše naglog jačanja. Stoga je car odbio potvrdu onih zaključaka mađarskih sabora, koji su bili upereni protiv Hrvatske. Na taj način bečki je dvor u taj mah stao otvoreno na stranu Hrvata, a protiv Mađara. Držanje bečkog dvora izazvalo je veliku radost u Hrvatskoj, a Mađari su stoga naravno bili još više nezadovoljni i ogorčeni na Hrvate.

Tako se razvitkom prilika i događaja već dosta rano počeo spremati sukob između Hrvata i Mađara, koji je 1848 god. dobio izraza u otvorenom ratu.

Šovinistička akcija Mađara, koji su u samoj Ugarskoj još mnogo bezobzirnije no u Hrvatskoj provodili pomađarivanje, izazvala je i kod naroda u Ugarskoj, osobito kod Srba, jak otpor protiv imperijalističkih težnji mađarskih. Otpor Mađarima bio je tamo od početka vrlo jak, jer su protivnosti između Srba i Mađara, i ekonomske i verske i političke i nacionalne, bile od uvek jake i velike. I Srbi su, isto kao i Hrvati u poslednje vreme, imali uverenje, da će ih u borbi protiv Mađara i hteti i moći zaštititi bečki dvor, pa su se gotovo redovno tamo obraćali za pomoć i zaštitu.

Tako je 1848 god., kad je došlo do velikih narodnih pokreta u Evropi i do sukoba između Mađara i bečkoga dvora, držanje Srba i Hrvata već u glavnom bilo opredeljeno, i njihov položaj u tom sukobu celim istoriskim razvitkom tačno određen. Kada su, u proleće 1848 god., gotovo svi narodi u Evropi zatražili od svojih vladalaca, da im dadu slobodu, zatražili su i Hrvati i Srbi za sebe slobodu, i to naravno od onih, koji su im dotle slobodu sužavali i osporavali, — od Mađara. Pošto su Mađari, po svemu onome što se dotle događalo, imali razloga pretpostaviti, da će oni biti jači od svih onih, koji su sprečavali ostvarenje njihovih težnji, bili su oni protiv svakog popuštanja i protiv svakog kompromisa, i odbili su svaki sporazum. Jedini put da se stvari reši bio je rat. Tako je došlo do rata između Mađara i Hrvata i Srba.

Želje i težnje Srba i Hrvata u početku revolucije 1848 god. nisu dakle našle prijema i odziva kod Mađara, jer su se kosile sa njihovim imperijalističkim težnjama. Ali su one u prvi mah bile rđavo primljene i u Beču, gde se pre svega smatralo, da Srbi i Hrvati traže suviše mnogo slobode. Stoga su u početku borbe, pre no što je situacija postala sasvim jasna, u Beču energično odbijali i Srbe « Hrvate, koji su odmah s početka mađarsko-austriske borbe, uvereni da su suviše slabi da samostalno nešto preduzmu, stali na stranu Austrije. Srbe je na akciju u tom pravcu gonila, sem momentane situacije, i tradicionalna politika, koja ih je uvek upućivala na što tešnje veze sa dvorom, i koja ih je već više puta dovodila u sukob sa Mađarima, za račun hapsburške dinastije.

Kada je uskoro došlo do potpunog rascepa između Beča i Mađara, u Beču su se rešili da prihvate ponuđene usluge Hrvata i Srba, i da njihovu borbu protiv Mađara upotrebe u svoju korist. Tako je bečki dvor, kad je opasnost od Mađara postala ozbiljna i velika, učinio Srbima i Hrvatima velike ustupke, a još veća obećanja, da dobije saveznike za borbu protiv Mađara. Srbi i Hrvati su onda založili sve svoje sile u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Tu dobru volju, pošten rad i velike žrtve srpskog i hrvatskog naroda u borbi protiv Mađara, nagradila je Austrija time, što je docnije, pri pogodbi sa Mađarima, predala im Srbe i Hrvate na milost i nemilost, i cinički oduzela svojim bivšim saveznicima sva njihova krvavo stečena prava i povlastice. Borba 1848 god. donela je dakle u tom pogledu Srbima i Hrvatima negativne rezultate.

Ali je ipak zato, u drugom pravcu, 1848 godina bila vrlo važna za njihov nacionalni život i razvitak. Kad je počela borba sa Mađarima, i Srbi i Hrvati su instinktivno osetili, da su oni najbliži jedni drugima, da su njihovi interesi identični, i da im ta identičnost interesa imperativno nalaže da zajednički vode akciju. Do toga su prirodnog zaključka došli, u isti mah i sasvim nezavisno jedno od drugog, i Srbi i Hrvati.

Tako je onda došlo do velikih iskreno oduševljenih manifestacija za slogu i jedinstvo srpskog i hrvatskog naroda. Nova srpska Vojvodina i oslobođena hrvatska kraljevina, koja je objavila sjedinjenje Reke, Dalmacije i Međumurja, rešile su da budu stalno u najtešnjoj vezi i u savezu. Poznate su velike manifestacije bratstva i jedinstva, koje su činjene u Zagrebu, kada je tamo, kao izaslanik srpskoga naroda u Vojvodini, stigao patrijarh Josif Rajačić i mirompomazao Jelačića za hrvatskog bana.

Srpska kneževina u početku svoga života, zavisna od Turske, sa turskim garnizonima u gradovima, bila je i suviše zauzeta unutrašnjim krizama i brigama, da bi mogla obratiti ozbiljnu pažnju i na drugu stranu. Glavna težnja kneza Miloša bila je, da se što više emancipuje od Turaka i da što bolje utvrdi svoju vlast u državi. Njegova uprava nailazila je na jaku opoziciju u zemlji, osobito kod narodnih starešina i velikaša, koji su radili na tome, da što više skuče vlast kneževu, a svoj uticaj da ojačaju. Sukobi, koji su zbog toga u početku bili stalno na dnevnom redu, izazivali su neprestano trzavice, koje su još pojačane mešanjem stranih država, u prvom redu Turske i Rusije, u ta pitanja. Kada je naposletku knezu Milošu nametnut ustav, koji je ograničavao njegovu vlast, on je zahvalio na prestolu i otišao iz Srbije (1839 god.).

Ali ni knez Mihailo, koji ga je zamenio, nije mogao ostati u Srbiji u prilikama, kakve su se bile stekle. Stoga je uskoro i on ostavio Srbiju (1842 god.).

Posli njegovog odlaska izabran je za kneza sin Karađorđev, Aleksandar Karađorđević. Pošto se stranka, koja je dovela na presto kneza Aleksandra, oslanjala na Tursku, a Rusija u početku nije bila naklonjena novoj dinastiji, knez Aleksandar je tražio oslonca u Turskoj i Austriji. To je bio jedan od razloga što se srpska vlada rešila da 1848 god. aktivnim učešćem pomogne Srbe u Ugarskoj u njihovoj borbi protiv Mađara. Tako su u srpskom ustanku 1848 god. uzele učešća i dobrovoljačke čete iz Srbije, pod komandom vojvode Knićanina.

Ali se u širim narodnim slojevima, ni u Srbiji ni u Vojvodini, nije mnogo vodilo računa o uzrocima, koji su nagnali srpsku vladu, da dozvoli aktivno učešće srpske vojske u borbi protiv Mađara, niti su se podrobno ispitivali interesi i namere srpske dinastije tom prilikom. Šira narodna masa, i u Vojvodini i u Srbiji, videla je samo fakt, da su u borbi, koju su Srbi u Ugarskoj i Hrvatskoj vodili protiv Mađara, uzeli učešća i Srbi iz Srbije, da su oni dolazili svojevoljno da pomognu svojoj braći u teškoj borbi, da su se tu uz njih rame uz rame hrabro borili, i da su ginuli. Ta zajednička borba, i žrtve što su ih Srbi iz Srbije podneli za Srbe u Vojvodini u njihovoj borbi za slobodu, bile su jaka veza, koja je od sada još više vezivala u čvrstu zajednicu Srbe s obe strane Save i Dunava.

Onda je Srbima u Ugarskoj i Hrvatskoj prvi put došlo do svesti saznanje, da je srpska država, pokraj sve svoje sirotinje, pokraj svih unutrašnjih kriza i nesređenosti, pokraj toga što je ona još uvek bila vazalna i u gradovima svojim imala tursku vojsku, — ipak oslonac i potpora celoga srpskog naroda, i da će ona jednoga dana biti pozvana, da oslobodi i ujedini Srbe, ne samo one u Turskoj, nego i Srbe u hapsburškoj monarhiji. Srbima iz Srbije došlo je takođe u borbama 1848 god. prvi put jasno saznanje, da srpski narod i u hapsburškoj monarhiji provodi težak život, i da će i te krajeve, isto kao i one u Turskoj, trebati spasavati i oslobađati.

Godina 1848 čini dakle epohu i u istoriji srpsko-hrvatskih odnosa, i u razvitku svesti o potrebi ujedinjenja celog srpskog naroda. Onda se prvi put jasno i svesno osetila i konstatovala potreba potpune zajednice srpskog i hrvatskog naroda, a svest o toj zajednici dobila je svoga izraza ne samo u oduševljenim manifestacijama, nego i u zajedničkoj borbi, punoj teških žrtava.

Od toga doba pitanje sloge i zajednice srpsko-hrvatske nije nikako više silazilo sa dnevnoga reda. To pitanje prolazilo je istina od tada kroz vrlo razne faze, jer se neprestano išlo naizmence od sloge ka razdoru i obratno. Ali srpsko-hrvatska sloga i jedinstvo bilo je i ostalo posle toga stalno ideal najboljih sinova i hrvatskog i srpskog naroda, ma da je država vlast u hapsburškoj monarhiji neprestano i sistematiski radila na tome, da to jedinstvo i slogu omete i pokvari.

Poznato je kako su završene borbe u hapsburškoj monarhiji1848-49 god. Pošto su Mađari bili jači od Austrije i svih njenih saveznika, zamolio je austriski car rusku vladu, da pošalje rusku vojsku protiv Mađara. Ruska vlada se odazvala ovoj molbi austriskog cara, i tako je ruska vojska prodrla u Ugarsku, potukla Mađare, pokorila Ugarsku i spasla Austriju.

Pošto su u to doba u celoj Evropi bili savladani narodni ustanci i pokreti, nastala je svuda reakcija protiv narodnih sloboda. U Austriji je ta reakcija trajala punih deset godina, dok nisu spoljnji događaji i poraz Austrije u ratu sa Francuskom (1859 god.), izazvali promenu režima, i nagnali merodavne faktore na popuštanje narodnim težnjama za slobodom.

Za vreme tih deset godina reakcije, austriska je vlada težila da sprovede svuda apsolutistički režim, koji će izvesti germanizaciju svih austriskih pokrajina. Apsolutizam, klerikalizam i germanizacija, — to je bila deviza i cilj celokupne unutrašnje politike u hapsburškoj monarhiji od 1850 do 1860 god. Tom principu je bilo sve podčinjeno, njemu je moralo sve služiti. Režim, zasnovan na tom principu, nije pravio nikakve razlike između onih, koju su se 1848-49 god. borili za Hapsburgovce, i onih, koji su se borili protiv njih; svi su oni podjednako trebali da budu pritisnuti i nivelisani silom apsolutizma i germanizacije. Bauk slobode i strah od nje bio je tako silan, da je utrnuo svaki osećaj pravde i zahvalnosti, koji i inače u hapsburškoj monarhiji nikada nije bio razvijen.

Ali je ideja slobode već bila uhvatila jaka korena; vremena apsolutizma i reakcije bila su prošla, i nije više bilo moguće stalno vladati starim sredstvima. Težnja za slobodom i nacionalni osećaj bili su već toliko jaki, da je nemoguće bilo održavati apsolutizam i sprovoditi germanizaciju.

Zajednički pritisak apsolutizma i zajednička opasnost od germanizatorskih težnji bečke vlade, približili su jedno drugom narode, koji su dotle bili u zavadi, a narode, koji su i dotle bili u jedinstvu, još čvršće su vezali jedno uz drugo. Tako su se Srbi i Hrvati, koji su već 1848 god. proklamavali jedinstvo svojih interesa i svojih težnji, u ovo teško doba još više pribili jedno uz drugo i još jače osetili da su jedno isto.

Ali su se i Srbi i Hrvati u to doba približili i Mađarima. Mađari su i u ovaj mah, za vreme borbe naroda protiv bečkog apsolutizma i germanizatorske politike, uradili ono što su radili već više puta i pre i posle toga. Oni su proglasili Austriju za zajedničkog neprijatelja svih naroda u monarhiji, i pozvali su Hrvate i Srbi u zajedničku borbu protiv onoga, od koga je pretila opasnost slobodi i državnim i nacionalnim interesima. Naravno da su Mađari i ovom prilikom činili velika obećanja. Srbi i Hrvati su u taj mah, pokraj svih gorkih iskustava u prošlosti, mislili, da treba da zaborave na sve što je bilo, pa da prime pruženu ruku i da zajednički iskreno uđu u borbu za narodnu i građansku slobodu protiv zajedničkog neprijatelja.

Ulazeći iskreno u savez sa Mađarima, Srbi i Hrvati su bili uvereni, da su teške nevolje i skupa iskustva, što su ih Mađari, isto kao i Srbi i Hrvati, do sada, osobito u poslednje vreme, imali, doveli Mađare do svesti i uverenja, da je njihov najveći, i nacionalni i državni, neprijatelj u Beču, i da oni pobedu, koja će im osigurati razvitak nacionalne individualnosti i državnu samostalnost, mogu izvojevati samo u savezu sa drugim narodima u Ugarskoj, u prvom redu sa Hrvatima i Srbima. Srbi i Hrvati su mislili, da su i Mađari uvereni, da će zajednički rad biti u opšte mogućan, i da će zajednica moći biti održana samo tako, ako je obe strane podjednako iskreno prihvate, i ako Mađari budu voljni, da i drugima dadu slobodu, koju za sebe traže. Bilo je jasno, da je samo na toj osnovici moglo dođi do trajnog sporazuma, i da se samo tako moglo zajednički raditi.

Mađari su u teoriji prihvatili te principe, i tako je počela i vođena je zajednička srpsko-hrvatsko-mađarska borba protiv bečkog apsolutizma. Ali kada je bečka vlada, posle neuspeha na bojnom polju u Italiji u ratu protiv Francuza (1859 god.), morala promeniti svoju unutrašnju politiku i ispuniti težnje naroda u monarhiji za slobodom, Mađari su prema Srbima i Hrvatima odmah počeli pokazivati drukče raspoloženje, zastupali su druge principe i uzeli drugo držanje, no što su ga imali za vreme zajedničke borbe protiv bečkog apsolutizma.

Kada je 1860 i 1861 god. zaveden u Austriji ustavni režim, nastao je svuda neobično bujan život, ne samo politički, nego i kulturni i društveni. Nov život počeo je svuda strujati, otvarali su se novi pogledi, novi horizonti, javljali se novi problemi, novi ideali. Svuda su nastale žive pripreme za izbore i burne agitacije.

U to doba živoga pokreta na sve strane, nacionalna je ideja dobila nove hrane i novoga podstreka za život i borbu. Nacionalni pokret Srba i Hrvata u Austriji, koji je 1848 god. dobio snažnoga izraza, a za vreme pritiska pod reakcijom se bio pritajao, sada je izbio svom silinom na površinu. Taj silni nacionalni polet zahvatio je ceo srpski narod, i u Austriji i u Srbiji i u drugim srpskim pokrajinama. Nastalo je doba neobičnog napona narodne snage i velikog nacionalnog elana.

U Srbiji je malo pre toga izvedena bila promena dinastije. Knez Aleksandar, koji je držao sa Austrijom i Turskom, morao je ustupiti mesto knezu Milošu (1858 god.), koji je odmah, čim je primio vladu, počeo voditi agresivnu politiku prema Turskoj. Kada je, posle njegove smrti, preduzeo vladu knez Mihailo (1860 god.), počela je Srbija voditi još u većem stilu nacionalnu politiku.

Vlada kneza Mihaila (1860—1868 god.) pada u doba najačeg i najintenzivnijeg nacionalnog poleta kod Srba i Hrvata. U to doba, koje je poznato u srpskoj kulturnoj istoriji pod imenom Omladinskog Pokreta, i Srbe i Hrvate zahvatila je prava patriotska vrtoglavica; sve je buktalo nacionalnom strašću, sve je kipelo od patriotskog oduševljenja. Taj pokret, ponikao kod Srba u Ugarskoj, zahvatio je ubrzo i narod u Srbiji, a isto tako i Hrvate Knez Mihailo je stajao, može se reći, na čelu celoga toga pokreta. Ono, o čemu se u potaji snevalo, o čemu se u momentima silnog nabujalog oduševljenja deklamovalo, to je knez Mihailo sistematski i sa velikim trudom spremao da ostvari. Oslobođenje Srba, koji su pod Turcima, u prvom redu Bosne i Hercegovine, i duhovno jedinstvo celoga srpskog i hrvatskog naroda, — to je bio cilj i ideal one oduševljene generacije, koja je stvorila taj pokret. Političko ujedinjenje celoga srpskog i hrvatskog naroda nije naravno moglo kao program javno biti isticano, ali se u to doba već mogu videti i konstantovati jasne konture silne težnje, da se svi Srbi i Hrvati oslobode tuđinske vlasti i da se ujedine u jednu veliku slobodnu državu.

Knez Mihailo, najvažniji i najmarkantniji predstavnik tih težnji i ideala, vodio je za celo vreme svoje vlade nacionalnu politiku na najširoj osnovi. Prvi i glavni njegov cilj bilo je oslobođenje Srba u Turskoj, u prvom redu Bosne i Hercegovine. Interes za te dve srpske pokrajine bio je u to doba neobično velik, osobito zbog ustanaka, u kojima je srpski narod pokazao mnogo junaštva i samopregorenja. Uspešna borba Hercegovaca, koja je trajala nekoliko godina, izazivala je veliko oduševljenje u celom srpskom i hrvatskom, patriotski raspoloženom društvu. Ratno raspoloženje protiv Turske zahvatilo je sve slojeve. Vladalo je uverenje da će srpska kneževina sa svojom vojskom i veliko oduševljenje celoga srpskog naroda lako pobediti Tursku, kad ona nije bila u stanju godinama da savlada šaku ustanika u Hercegovini. Zbog toga su nestrpljive patriote neprestano gonile u rat i napadale kneza Mihaila, što ne počinje rat za slobodu.

Ali je knez Mihailo mnogo realnije gledao na stvari i ozbiljnije shvatao svoj i Srbijin zadatak, nego neodgovorne vatrene patriote. On je dobro znao, da je Turska, pri svom tom što nije mogla da savlada ustanak u Hercegovini, još uvek znatno jača od male srpske kneževine. Stoga je on smatrao, da je za uspešnu akciju protiv Turske potreban rad na mnogo široj osnovi. On se nije dao zavesti oduševljenim željama srpskih patriota, nego je na ostvarenju svojih ideala radio, bez obzira na larmu i proteste, lagano ali realno, smišljeno i sigurno.

Rad kneza Mihaila u tom pravcu imao je vrlo široku koncepciju. On je, protivno srpskim patriotama, imao uverenje, da je Srbija sama sobom još vrlo slaba, da sama izvrši veliki zadatak oslobođenja svih Srba u Turskoj. On je bio duboko ubeđen, da za tako veliki zadatak, kao što je uništenje turske vlasti u Evropi, nije dovoljna snaga same Srbije, čak ni celoga srpskog naroda, nego da je za njegovo izvršenje potreban zajednički rad svih balkanskih naroda. Stoga je on radio na tome, da načini na širokoj osnovi koaliciju svih balkanskih država i naroda protiv Turske.

U tom pogledu u prvom je redu dolazila u pitanje Crna Gora. Pregovori s njome doveli su naravno do povoljnog rezultata. Isto su tako doveli do formalnog ugovora o savezu protiv Turske i pregovori sa Grčkom i Rumunijom. Osim rada u tom pravcu, knez Mihailo je imao i vrlo živih veza sa bugarskim prvacima u Turskoj i, osobito, sa bugarskim emigrantima u Srbiji i u Rumuniji. I sa njima je načinjen formalan ugovor o akciji protiv Turske i o organizaciji buduće zajedničke države, kojoj je trebalo da stoji na čelu knez Mihailo.

Po sebi se razume, da je najača akcija u tome pravcu vođena u srpskim oblastima, koje su još bile pod Turcima, osobito u Bosni i Hercegovini. Tamo je bila izvršena nacionalna revolucionarna organizacija na vrlo širokoj osnovi i u svima podrobnostima. Sve je bilo spremno i uređeno za jednu veliku akciju.

Ali i ako je rad kneza Mihaila u glavnom najviše bio upravljen na akciju protiv Turske i na organizaciju te akcije, ipak taj rad nije apsorbovao svu njegovu pažnju i svu njegovu snagu. On je radio vrle intenzivno i na drugoj strani, u pokrajinama koje su bile pod Austrijom, među Srbima i Hrvatima. Rad njegov u tome pravcu nije poznat u svima podrobnostima, i o većem delu toga rada neće se nikada ni saznati sve što je potrebno za potpuno razumevanje svih događaja, jer su mnogi pregovori vođeni usmeno, a mnoga su pisma, akta i dokumenti o tome radu propali, ili su namerno uništeni. Ali se ipak toliko zna i toliko je izvesno, da je knez Mihailo imao vrlo živih veza sa mnogim viđenim predstavnicima hrvatskog naroda, osobito sa najmarkantnijim predstavnikom srpsko-hrvatskog i jugoslovenskog jedinstva, Josipom Štrosmajerom.

Evolucija hrvatskog nacionalizma ušla je bila u to doba u novu fazu. I ako su se Hrvati krajem XVIII veka, iz straha od reakcije, bacili svojevoljno u naručje Mađarima, ipak su se oni već u to doba, a docnije sve svesnije i sve jače, vrlo energično opirali nasilnom provođenju mađarske šovinističke politike. I ako su ih i posle teške prilike gonile da se ponovo vraćaju politici dobrih odnosa sa Mađarima, oni su ipak, osobito od ilirskog pokreta, sve više i sve jače isticali svoju nacionalnu individualnost, svoje državno pravo i svoje zahteve, da državna i nacionalna prava hrvatskoga naroda budu respektovana i da se narodni jezik svuda zavede. Te težnje, kao što je rečeno, dovele su naposletku Hrvate 1848 god. u krvav sukob sa Mađarima.

Za vreme reakcije (1850—1860 god.), stare su rane bile zaboravljene, i Hrvati su, kao i Srbi, zajedno sa Mađarima vodili borbu protiv bečkih centralističkih težnji. Kad je ta borba bila krunisana uspehom, Hrvati su, kao i Srbi, s pravom očekivali, da ne Mađari pokazati i sada, kada je trebalo privoditi u delo ideju o slobodi, za koju su se zajedno borili protiv austriske vlade, istu dobru volju da dadu punu slobodu i drugima, kakvu se pokazivali za vreme borbe protiv zajedničkog neprijatelja. Međutim, Mađari su, čim su dobili ono za čim su težili i za što su se borili, jasno pokazali, da nisu voljni da i onda, kada je borba uspešno završena, budu lojalni saveznici.

Nova politika Mađara prema Srbima i Hrvatima nije odmah jasno izbila na površinu, i novo, neprijateljsko raspoloženje nisu pokazivali odmah svi merodavni faktori u Mađarskoj. Stoga je kod Srba i Hrvata, od 1860 god. pa na dalje, tek postepeno osvajalo uverenje, da Mađari nisu voljni da ispune ono, što su za vreme zajedničke borbe protiv bečkog apsolutizma obećavali. Prvi znaci, koji su nagoveštavali promenu mišljenja kod Mađara i promenu njihovog držanja prema Srbima, datiraju već iz 1860 i 1861 god. Ali se kod Srba i Hrvata u to doba smatralo, da su to sitne nesuglasice, koje izazivaju nemerodavni faktori ili zanesenjaci i intrige bečke vlade, a da prave voće i predstavnici mađarskog naroda drukče misle, i da oni nikada neće dozvoliti da se učini ma kakva nepravda mađarskim saveznicima u borbi protiv Austrije, Srbima i Hrvatima. Stoga je na blagoveštenskom crkvenom saboru 1861 god. narodna stranka, sa Svetozarom Miletićem na čelu, bila za slogu i zajednički rad sa Mađarima.

Mađari su u to doba još uvek bili vrlo predusretljivi prema Srbima i Hrvatima, i bilo je dosta prilika, u kojima su oni još isticali svoje simpatije i izjavljivali solidarnost sa Srbima i Hrvatima. Ali što se bliže išlo definitivnom rešenju pitanja o odnosima u državi i o uređenju monarhije, i što je više bilo izgleda da će Maćari pobediti i dobiti uticajni položaj u monarhiji, tim je jasnije bivalo, da će oni svoj novi položaj upotrebiti samo za sebe i u svoju korist, a protiv dosadašnjih svojih saveznika. Tako se postepeno spremao prelom, koji je sa punom snagom izbio na površinu kad je stvorena dvojna monarhija (1867 god.), gde su u ugarskoj polovini Maćari došli do svemoćnog uticaja, a Srbi u Ugarskoj i Hrvatska predani njima na milost i nemilost.

Hrvati su međutim, čim je vraćena ustavnost i čim je počeo nov ustavni život, dobro shvatili svoj novi položaj i svoj zadatak. Dok su Srbi na blagoveštenskom saboru 1861 god. igrali ulogu prostog oruđa u rukama bečke vlade, kojom je trebalo zastrašiti Mađare, dotle su Hrvati na čuvenom svom saboru iste godine doneli vrlo važne zaključke o teritorijalnoj celokupnosti hrvatskih zemalja. Ti su zaključci uskoro i potvrđeni, i ako posle nisu imali nikakvog praktičnog značaja. Isti taj hrvatski sabor doneo je i vrlo važan zaključak o Srbima i položaju srpskog naroda u Hrvatskoj. Taj je zaključak utvrdio zajednicu i slogu Srba i Hrvata. Ali je već u to doba bilo dosta pojava, koji su izazivali nesuglasice između Srba i Hrvata. Ti su se začetci docnije, delom samim razvitkom prilika i događaja, a delom veštački održavani i pojačavani sa strane, razvili, uzeli velike razmere i izazvali prelom. Međutim u ovo doba, u početku ustavnog života, odnosi između Srba i Hrvata bili su u glavnom još dobri, iskreni i intimni.

Tome je mnogo doprinela i nova kulturno-politička struja u Hrvatskoj, koja se u to doba javila, i kojoj su odmah pristupili najbolji hrvatski duhovi. Ma koliko da se videlo i osećalo, da je ilirski pokret imao velikog uspeha i da je ideja ilirizma zahvatila šire mase, ipak se sve više uviđalo, da se pod tom stranom i izumrlom tuđom firmom neće moći postići ono, što se u početku smeralo. Pre svega, ilirizam je već bio i suviše markiran i kompromitovan, te merodavni faktori, koji su sada bili voljni da čine narodima u monarhiji izvesne koncesije, nisu bili raspoloženi da rade sa organizacijom i strankom, koja je važila za revolucionarnu. Osim toga, šira Masa, a inteligencija još manje, nije nikako mogla da se zagreje za tuđe, ilirsko ime.

Novo doba i novi zadatci tražili su i novo ime. Ali je u hrvatskom društvu u to doba ideja o većoj zajednici još uvek bila tako jaka, da se i ovoga puta nije za firmu uzelo nacionalno hrvatsko ime, nego ime jugoslovensko, kao kolektivni naziv, u prvom redu za Srbe, Hrvate i Slovence, pa za tim i za Bugare.

Međutim je taj naziv bio, kako izgleda, još više ideološki, još više doktrinaran, nego ilirsko ime, i prema tome još je manje bio popularan u širim slojevima, i još je manje prodro u šire mase. Osim toga, ni jugoslovensko ime, kao i ilirsko, nisu hteli primiti Slovenci, Srbi još manje, a Bugari pogotovu.

Stoga je jugoslovensko ime, u onom smislu i pravcu u kome je zasnovano, bilo osuđeno na smrt. Ono je, van kruga njegovih začetnika, bilo prihvaćeno od vrlo maloga broja i uskog kola ljudi, i ostalo je stalno skučeno i ograničeno. Nacionalna su imena u to doba bila već toliko jaka, da ih je veštačkim putem, odozgo, teško bilo potisnuti i zameniti drugim.

Ipak je jugoslovenska akcija bila neobično važna u svakom pogledu, osobito u pitanju srpsko-hrvatske zajednice, jer je na čelu toga pokreta stajao veliki i iskreni prijatelj narodnog jedinstva, biskup Štrosmajer. On je, i po svome položaju, a još mnogo više po svom neobičnom talentu, po svojoj energiji i dubini ubeđenja, bio kao stvoren da bude na čelu jednog idejnog pokreta, kao što je bio jugoslovenski pokret šezdesetih godina prošloga veka.

Taj pokret, koji je, po dubokom ubeđenju, jednakom ljubavlju obuhvatao sve južne Slovene, u prvom redu naravno Hrvate i Srbe, uticao je vrlo jako na razvitak ideje o zajednici Srba i Hrvata. I ako je jugoslovenski pokret bio više ideološki, a ljudi, koji su ga vodili naučnici i teoretičari, te je prema tome u šire mase slabo mogao prodreti, ipak je on imao i praktički vrlo velikih i znatnih rezultata, osobito zbog toga, što je stajao u vezi sa srpskim pokretom i oslanjao se na njega i na rad kneza Mihaila.

Srbija je posle dugih pregovora 1867 g. dobila na posletku mirnim putem od Turske gradove. Sa razlogom se moglo smatrati, da je to veliki uspeh. Ali je knez Mihailo bio daleko od toga da se tim uspehom zadovolji. On nije mislio nikako da je time postigao svoj cilj, i počeo je posle toga još življe raditi na ostvarenju svojih planova. On je radio u prvom redu na što većoj emancipaciji srpske države od Turske i na potpunom njenom oslobođenju, a u isti mah i na spremanju akcije u velikom stilu za oslobođenje svih hrišćanskih oblasti, koje su još bile pod Turcima. Ali se njemu u dalekoj perspektivi budućnosti ukazivalo već i spajanje svih Srba i Hrvata u jednu veliku državu. Ta ideja političkog ujedinjenje svih Srba i Hrvata bila je međutim u taj mah osobito jaka i intenzivna i izražena je sasvim jasno u radu srpske omladine u Vojvodini.

Hrvati su s pravom smatrali, da treba u svojoj državi da dobiju što šire slobode i da budu što nezavisniji od Ugarske i od Mađara. Zbog te njihove težnje postajali su odnosi između njih i Mađara sve nejasniji i sve zategnutiji. Trebalo je da sabor 1865 god. uredi te mađarsko-hrvatske odnose, ali se u tom nije uspelo, a rascep između Hrvata i Mađara bivao je sve veći. Mađari su ipak još oklevali da definitivno prekinu stvar, s jedne strane stoga, što oni u taj mah nisu još bili u Beču tako svemoćni da izvedu sve što hoće, a drugo i zbog toga, što situacija još uvek nije bila jasna, pa su Mađari mislili da im Hrvati eventualno još mogu trebati.

Mađari su u to doba dobro znali i tačno osećali, da ne ubrzo nastupiti krupni događaji i velike promene, da ne se uskoro rešavati pitanje o prevlasti u Nemačkoj, pa su čekali da spoljnji događaji reše i njihovo pitanje i njihov položaj. Stoga su leto 1866 god. odugovlačili pregovore sa Hrvatima. Te je pregovore zaista i prekinuo austrisko-pruski rat.

Posle rata, kojim je Austrija izgubila svoje pokrajine u Italiji i bila definitivno istisnuta iz Nemačke, kapitulirao je Beč sasvim pred Mađarima. Odmah posle rata početi su pregovori između Mađara i bečkog dvora, i oni su povoljno završeni. Kao rezultat tih pregovora i pogodbe između bečkog dvora i Mađara osnovana je (1867 god) dvojna monarhija, Austro-Ugarska, Po pogodbi između Mađara i bečkoga dvora, predani su Srbi i Hrvati na milost i nemilost Mađarima.

O Srbima se tom prilikom nije nikako vodilo računa; krajevi koji su trebali da sačinjavaju srpsku Vojvodinu, dati su prosto Ugarskoj i postali su mađarske županije. Bojeni se da Srbi u Ugarskoj ne budu protivni novom stanju stvari, Mađari su preko kneza Mihaila pokušali da utiču na njih, da prihvate dualizam. Da bi se ipak nešto učinilo i narodnostima u Ugarskoj, specijalno Srbima, mađarski sabor doneo je poznati zakon, kojim se narodnostima u Ugarskoj daju neka prava i povlastice, da im posluže za zaštitu narodnosti i da im garantuju slobodan prosvetni i kulturni razvitak. Ali je taj zakon, koji u ostalom, po priznanju samih Mađara, nije nikada vršen, poništen množinom drugih zakona, koji su docnije doneti, a koji su učinili iluzornim i nemogućim zakon o narodnostima, sve kad bi i bilo dobre volje da se on vrši.

Sa Hrvatima su Mađari, na izgled, bolje postupili, no sa Srbima. Poznata je izreka tvorca mađarske pogodbe sa Austrijom i dualističke monarhije, Franje Deaka, da Hrvatima daje čist list hartije, da ispišu svoje zahteve. Gest je bio lep i otmen, ali je na žalost bio samo gest, jer su Mađari, odmah posle svoje pogodbe sa bečkim dvorom, izradili zakonski projekat o odnosu između Ugarske i Hrvatske, po kome je Hrvatska morala postati potpuno podčinjena Ugarskoj, jer joj tim zakonom nije bila zagarantovana skoro nikakva sloboda i skoro nikakva samostalnost.

U Hrvatskoj je naravno ceo narod ustao protiv take pogodbe i takih uslova. Kako su se Mađari sa razlogom bojali, da Hrvatska neće primiti Nagodbu o međusobnim odnosima, kako su je oni spremili i načinili, imenovan je za hrvatskog bana Levin Rauh, sa zadatkom, da izvrši izbore tako, da dobije većinu, koja će Nagodbu primiti. Ban Rauh je onda sa besprimernim nasiljem i brutalnošću izvršio izbore, na kojima su dobili većinu oni, koji su bili voljni da prihvate ono, što su Mađari Hrvatima davali (1868 god.).

Tako je nezakonito izabrani hrvatski sabor primio Nagodbu (pošto je u njoj još naknadno falsifikovan, posle kraljevog potpisa, član o Reci), po kojoj je ostavljeno i suviše maha uticaju i mogućnosti za nasilje Mađara u Hrvatskoj. Narod u Hrvatskoj nije primio i priznao Nagodbu; on je protestovao i protiv same Nagodbe i protiv načina, na koji je ona primljena. Ali su ti protesti, kao što je prirodno, bivali sve slabiji, opozicija je sve više malaksavala, a realni političari su sve više dolazili do uverenja, da je Nagodba jedan fakt, sa kojim mora računati svaki onaj, koji hoće da radi. Tako su vremenom gotovo sve stranke u Hrvatskoj priznale Nagodbu.

Ma da su odredbe Nagodbe bile nepovoljne za Hrvatsku, Mađarima je izgledalo, da je za Hrvate mnogo i ono, što im ovakva Nagodba daje, pa su od prvoga dana radili protiv Nagodbe i stalno sve više vređali i rušili sve osnovne i važnije odredbe njene.

Borba Hrvata protiv Ugarske, koja je u početku imala oblik borbe protiv Nagodbe, dobijala je sve više oblik borbe protiv Mađara, na osnovu Nagodbe. U to doba, kada je stvorena Nagodba i kada je ona silom nametnuta Hrvatskoj, počele su se javljati u jačoj meri i nesuglasice između Srba i Hrvata, koje će docnije bivati sve jače i sve češće.

U to doba, kada u hapsburškoj monarhiji počinje nov život, u kome se javljaju nove organizacije, nove orijentacije i novi pravci rada, desila se i u Srbiji velika promena, koja je, zajedno i naporedo sa novim stanjem stvari u Austriji, za dugi niz godina rđavo uticala na razvitak srpskog i hrvatskog nacionalnog života.

U to doba ubijen je knez Mihailo, najvažniji radnik na jugoslovenskoj zajednici (1868 god.). Dolaskom na upravu regenstva nastala je promena u radu i akciji srpske države. Pravac rada kneza Mihaila bio je delom napušten, delom promenjen; mesto velikih spoljnjih pitanja na prvi su plan došla važna unutrašnja pitanja. Tradicije kneza Mihaila i njegove veze dobrim delom su napuštene; mesto o ujedinjenju Srpstva, sada se počinje više govoriti o ustavu, o unutrašnjim slobodama i ustavnim pitanjima. Ceo život i red ideja ušao je u drugi kolosek, horizonat se smanjio, ideali su postali uži.

Ipak je promena bila i suviše nagla, da bi se od jednom i sasvim moglo uništiti sve ono, što je stečeno dugim i intenzivnim radom celoga onog oduševljenog kola ljudi, koje je stvorilo i vodilo omladinski pokret. Tako je, pri svem tom što su posle smrti kneza Mihaila unutrašnja pitanja u Srbiji istaknuta na prvi plan, nacionalna težnja još uvek bila dosta jaka. Stoga je ustanak Srba u Hercegovini (1875 god.) izazvao u Srbiji jako interesovanje i živ pokret. Taj pokret je naposletku doveo do srpsko-turskog rata (1876 god.), koji je završio srpskim neuspehom.

Kada je, uskoro posle toga, ušla u rat protiv Turske, za oslobođenje Bugara, Rusija, zaratila je i Srbija ponovo na Tursku. Na berlinskom kongresu, kojim je za taj mah završena balkanska kriza, dobile su Srbija i Crna Gora nezavisnost i neznatno teritorijalno proširenje, a Austro-Ugarskoj je dat mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu. Srbija je na taj način ne samo izgubila ove dve srpske pokrajine, nego je i njenoj samostalnosti i egzistenciji zagroženo, jer je Austro-Ugarska, koja je ratom 1866 god. definitivno istisnuta i iz Italije i iz Nemačke, sada bila upućena - na Balkan, da tu zadovolji svoje ekspanzivne težnje. Da bi Austro-Ugarskoj ostao otvoren što širi pojas za prolaz u Vardarsku dolinu i na Solun, Srbija je na berlinskom kongresu odvojena od Crne Gore i potisnuta dalje na istok. Smatralo se, i ako prećutno, da je od sada Bugarska u ruskoj, a Srbija u austriskoj sferi interesa.

Prema takoj situaciji na Balkanskom Poluostrvu, Austro-Ugarskoj je sada bilo potrebno, da Srbija bude što slabija, da njen otpor bude nemoguć, ili bar što manji, kad Austriji zatreba, bilo da uzme samu Srbiju, bilo da kroz Sandžak pođe u Vardarsku dolinu i ka Solunu. Ali je Austro-Ugarskoj bilo potrebno da Srbija bude slaba i rastrojena možda još više zbog toga, da ona ne bude privlačna snaga za Srbe u monarhiji i u okupiranim pokrajinama. Stoga je austro-ugarska diplomatija od toga doba radila sistematski na tome, da odvrati pažnju Srbije od okupiranih provincija time, što će sve njene aspiracije uputiti na drugu stranu. Ali je ona još više radila na tome, da Srbija bude unutra razrivena i što slabija, te da bude nesposobna ma za kakvu akciju, a ujedno i slaba privlačna snaga za ostale srpske zemlje.

Kao zgodno oruđe za rad u tome pravcu poslužio je Austriji kralj Milan. Kralj Milan je bio razočaran i ogorčen na Rusiju, što je u san-stefanskom miru stvorila Veliku Bugarsku, u koju su bili ušli i mnogi čisto srpski krajevi. On je onda strahovao, da će Rusija i dalje voditi bugarofilsku politiku na Balkanskom Poluostrvu i da će i dalje raditi na tome, da se san-stefanski mir kad-tad i ostvari. Kralj Milan je video, da je berlinskim ugovorom uništena mogućnost za ostvarenje Srbijinih aspiracija, pa je mislio da je Srbija sada upućena u sferu austriskih interesa. Kralj Milan je, razočaran u Rusiju, mislio da mora doći pod neposredni austriski uticaj i da je u opasnosti od austriskog zavojevanja. On je strahovao da će Rusija, pošto je Bugarska ostala u sferi njenih interesa, uvek pomagati Bugarsku i njene aspiracije na račun Srbije. Stoga je on smatrao da treba izvesti novu orijentaciju Srbijine politike i nasloniti se na Austro-Ugarsku, da se na taj način izbegne opasnost, koja je sada Srbiji sa dve strane pretila.

Ali je berlinski kongres, osim toga, vrlo rđavo uticao i na nacionalni živog srpskoga i hrvatskog naroda. I ako je ideja o jedinstvu i slozi srpskog i hrvatskog naroda bila, osobito od zajedničke akcije 1848 god., vrlo jaka i živa, ipak su se posle toga, osobito od početka novog ustavnog života (1861 god.), sve više i sve češće javljali znaci nesporazuma. Probuđena nacionalna svest izazvala je, kao što je to prirodno, osobito kod malih naroda, velike pretenzije i šovinističke tendencije.

Kod Hrvata je već i pre, odmah posle pokreta 1848 god., bilo ljudi, koji su smatrali, da su Srbi takmaci i najopasniji protivnici Hrvata, i da se interesi srpskoga i hrvatskog naroda ne mogu dovesti u sklad. Ma da je sve ono što je bilo najbolje i u srpskom i u hrvatskom narodu, imalo uvek protivno uverenje, ipak su se ti krajnji i isključivi elementi, samim razvitkom događaja i prilika, a podržavani i pomagani iz Beča i Pešte, ne samo održavali, nego su čak i napredovali i jačali.

Protivnost pogleda, tendencija i aspiracija kod Srba i Hrvata istaknuta je i pojačana osobito time, što je srpski crkveni sabor 1861 god. tražio, po instrukcijama iz Beča, da bi zaplašio Mađare, da se obnovi srpska Vojvodina, u koju je trebalo da uđe i Srem, koji su Hrvati smatrali za deo Hrvatske. Onda su u Hrvatskoj počeli sve više izbijati glasovi protiv Srba i počela je jačati struja, koja je htela borbu sa Srbima.

Ali su zvanični i pravi predstavnici srpskog i hrvatskog naroda, i na saboru 1861 i na saborima 1865 i 1867 god., činili velike manifestacije za jedinstvo i slogu Srba i Hrvata. Ta je sloga bila još pojačana i bolje utvrđena, kada je trebalo voditi borbu protiv nametnute Nagodbe. Ali je u to doba državna vlast počela sistematski raditi da Srbe i Hrvate razdvoji i da ih uputi u borbu jedne protiv drugih, da bi sprečila njihovo jedinstvo, koje je uvek moralo predstavljati izvesnu snagu, i prema tome je bilo opasno po državne interese. Rad državne vlasti u tome pravcu imao je uspeha. Da bi se pojačali šovinistički i antisrpski elementi kod Hrvata, počelo je pod banom Ivanom Mažuranićem (koji je prozvan „narodnim banom“) 1873 god. sistematski energično gonjenje Srba u Trojednici, da bi se još više zaoštrile protivnosti i otvorio jaz između Srba i Hrvata.

Kad je Austro-Ugarska, po mandatu berlinskog kongresa, okupirala Bosnu i Hercegovinu, stvorene su još povoljnije prilike za rad na razdoru, i podvojenosti kod Srba i Hrvata. U Bosni i Hercegovini bio je do okupacije srpski elemenat predominantan. On je vodio ratove protiv Turaka i borbu za oslobođenje, on je davao tip ovim pokrajinama. Stoga se Austro-Ugarska posle okupacije najviše bojala Srba, jer su oni pokazivali najviše životne i otporne snage, imali su najviše inteligencije i najviše iacionalne svesti. Osim toga austro-ugarski državnici su znali, da Srbi u okupiranim pokrajinama mogu potražiti i naći potpore i oslonca u dve svoje slobodne nacionalne države, u Srbiji i u Crnoj Gori. Stoga su u Austriji odmah od početka bili uvereni, da je srpski elemenat u Bosni i Hercegovini opasan po državne interese, pa su, čim je austriska vojska okupirala Bosnu i Hercegovinu, stali potiskivati i goniti Srbe, na sve načine i svima sredstvima.

Međutim je trebalo imati nekoga, na koga će se državna vlast u borbi protiv Srba osloniti, i koga će na račun Srba protežirati i pomagati. Prirodno je da su to mogli biti samo Hrvati. Njima je već dosta davno ukazivano na Bosnu, kao na zemlju, kojom će biti zadovoljene njihove nacionalne aspiracije. Mnogi Hrvati bili su zadovoljni tim obećanjem i izgledima na velike dobitke, koristi i osvojenja na toj strani. Mnoge od Hrvata nije, kako izgleda, ni malo bunio fakt, da Austrija za tako dugo vreme nije htela spojiti sa Hrvatskom Dalmaciju, koju je ona imala u svojoj vlasti, ma da su to davno i stalno tražili i Dalmatinci i Hrvati.

Ni okupirane zemlje nisu naravno spojene sa Hrvatskom, kao što je to bilo obećavano, ali je tamo odmah počelo sistematsko potiskivanje Srpstva, a protežiranje Hrvatstva.

Na pitanju oko toga, čija je Bosna i kome treba da pripadne, došlo je onda do raspre, borbe i razdora među Srbima i Hrvatima, prvo u Bosni, pa u Hrvatskoj, pa svuda. Počelo se, kao obično, sa akademskim i novinarskim člancima, pa se prešlo na rekriminacije i optužbe, a završilo se sa grdnjama, tučama i potpunim rascepom. I u tom su pogledu, kao i u mnogom drugom, osobito crne bile za Srbe i Hrvate dve decenije od 1883 do 1903 godine.

Tih dvadeset godina mogu se nazvati crnim periodom nove srpske i hrvatske istorije. To je doba nazatka u svakom pogledu, doba propadanja i umiranja.

U Trojednici u to doba vlada Kuenov, u Bosni i Hercegovini Kalajev režim, u Srbiji je to vreme vlade kralja Milana i kralja Aleksandra, kod Srba u Ugarskoj to je doba najstrasnije i najžučniJe stranačke i lične borbe. To je vreme ne samo gadne međusobne borbe, nego i doba omraze i sa Bugarima i sa Hrvatima, doba u kome je srpski narod bio izgubio svaki ugled i poštovanje u celom svetu ...

U Srbiji su posle berlinskog kongresa počele stranačke raspre i borbe. Odmah u početku došao je kralj Milan u sukob sa radikalnom strankom, koja je imala veliku većinu u narodu. Nastala je duga i ogorčena borba, koja je nastavljena i pod kraljem Aleksandrom, posle abdikacije kralja Milana (1889 god.). U toj je borbi dolazilo do ustanaka i do krvi, do atentata i prekih sudova, do oktroisanja i ukidanja ustava, do državnih udara i raznih neprijatnih scena i skandala. Briga oko unutrašnjih pitanja, borba za ustav i ustavne slobode, ili upravo borba za slobodu u opšte, krvava duga i mučna borba demokratskih načela sa vladalačkom samovoljom, obuzela je bila u to doba sve duhove i sve snage, i zauzela ceo narodni i državni život i svu pažnju. To je bilo doba kada se na velike nacionalne probleme nije mislilo, često čak nije ni smelo misliti.

Zbog tako nesređenih unutrašnjih pitanja, i zbog rđavih spoljnjih prilika i neuspeha, osećalo se u Srbiji veliko vrenje i silno nezadovoljstvo. Inteligencija je bila nezadovoljna, što se troši tolika snaga i gubi toliko vreme u borbi oko unutrašnjih pitanja, kad treba rešavati velika nacionalna i državna pitanja. To je bio jedan od najvažnijih motiva u masi onih, koji su izazvali katastrofu 29 maja 1903 god. Budućnost je pokazala, da je taj krvavi događaj bio jedna istoriska potreba, jedno nužno zlo, kakvih je mnogo u istoriji država i naroda...

Kod Srba u Ugarskoj u isto se doba (1883—1903 god.) vode ogorčene i strasne lične borbe izmeću dve frakcije Miletićeva narodne stranke, i borba narodnih stranaka protiv jerarhije, kojoj je na čelu stajao od mađarske vlade nasilno i nezakonito imenovani karlovački patrijarh German Anđelić, a zatim patrijarh Georgije Branković. Međusobna stranačka borba i borba protiv jerarhije zauzela je bila celokupnu pažnju javnoga mnjenja kod Srba u Ugarskoj. Starija je generacija, zamorena borbom, a razočarana neuspesima na sve strane, postala pasivna i apatična, mlađa je postavila sebi nove probleme, ali uske, skučene, lokalne, lične. Horizonat se bio suzio, interes opao. Realnost je gonila mnoge u praktičan život, bez interesa za javnost i narodne potrebe.

Tako je kod Srba u Ugarskoj, gde je za vreme omladinskog pokreta rađeno sa onoliko mnogo volje, oduševljenja i izdržljivosti na narodnim poslovima, gde je sa retkom vatrom i intuicijom snovano i rađeno na političkom ujedinjenju ne samo celoga srpskog naroda, nego i svih Srba i Hrvata, — u osamdesetim i devetdesetim godinama XIX veka, nastala opšta malodušnost, apatija i cinizam. Srpstvo u Ugarskoj, gde je bio začetak velikog nacionalnog pokreta i oduševljenja i centar kulturne i životne snage srpskoga naroda, palo je u to doba u dubok letargičan san.

U Hrvatskoj je, posle nasilno izglasane Nagodbe, nezadovoljstvo u narodu bilo vrlo veliko; dolazilo je do nemira i krvavih sukoba, i javno se mnjenje sve više okretalo protiv Mađara. Stoga je ugarska vlada poslala u Hrvatsku za bana grofa Kuena (1883 god.) sa zadatkom, da uništi opoziciju u Hrvatskoj i da umiri Hrvate. Za rad u tome pravcu dala mu je ugarska vlada potpuno odrešene ruke, da radi šta i kako nađe za dobro.

Grof Kuen je svoj zadatak dobro shvatio i još bolje izveo. Vešto i okretno, sa brutalnim nasiljem ili sa velikim ustupcima, sa položajima i koncesijama, sa pretnjama ili laskanjem, upotrebljavajući neprestano jedne protiv drugih, i narode i staleže i stranke, on je sistematski lomio i ljude i stranke, i postizavao je na taj način ono što je njemu bilo potrebno. Njegov je sistem prožeo, rastvorio i korumpirao ceo politički, javni i društveni život u Hrvatskoj. Izgubljena je bila svest o dostojanstvu i osećaj morala, celo je društvo bilo utonulo u jednu gadnu zagušljivu atmosferu, u kojoj se više nije ništa čulo, ništa videlo, ništa osećalo.

Ali je Kuenov režim najgore uticao na nacionalni život u Trojednici, i na međusobne odnose Srba i Hrvata. Pošto su u Trojednici najvažniji i najači elemenat Hrvati, trebalo je, po njegovom uverenju, prvo njih slomiti. Kao pomagač u tome poslu trebalo je da mu posluže Srbi. Srbi su bili slabiji elemenat u Hrvatskoj, ali pomognuti od državne vlasti, oni su postajali važan faktor, koji se zgodno mogao upotrebiti protiv Hrvata.

Materijala sa sporove između Srba i Hrvata i raspri među njima bilo je u to doba već vrlo mnogo, elektrike je bilo nakupljeno i suviše, tako da nije trebalo ni mnogo truda, ni mnogo veštine i vremena, pa da dođe do potpunog rascepa. Borba zbog Bosne i oko Bosne bila je u jeku. Hrvati su stalno i sistematski zavaravani nadom i obećanjem, da će Bosna biti data Hrvatskoj. Raspra oko Bosne povela je onda za sobom i druga pitanja i rekriminacije. Borba je postepeno bivala sve žučnija, zahvatala je sve šire slojeve i uzimala je sve veće razmere. Ta je borba onda stalno pomagana od vlasti i sa vrhova državne uprave; državna je vlast u toj borbi uzimala aktivna učešća i rukovodila je. Ona je s jedne strane protežira Srbe, pomagala i ostvarivala njihove zahteve i težnje, a s druge strane pomagala je u isti mah na hrvatskoj strani ekstremne elemente, koji su imali zadatak, da draže hrvatsko javno mnjenje protiv Srba, što se ovima suviše popušta i suviše daje. Usled takog držanja i rada državnih faktora, hvatala je maha sve veća zaoštrenost između Srba i Hrvata. Borba je u prvom redu i u prvi mah vođena na obe strane samo od ekstremnih i najekstremnijih elemenata, ali je svađa i omraza postepeno hvatala sve šire slojeve i zahvatila je vremenom i najumerenije elemente.

Istina, bilo je i u to doba, i na jednoj i na drugoj strani, dosta svetlih umova i rodoljuba širih pogleda, koji su stalno dokazivali, da su Srbi i Hrvati jedan narod, da je ta zavada i borba među sinovima istog naroda, oko sitnih i beznačajnih pitanja, besmislena, da su interesi srpskog i hrvatskog naroda identični, i da će se oni kad-tad morati pogoditi i naći na složnom radu u istom pravcu. Ali to su bili samo svetli izuzetci, na čije se reči u to doba slabo ko obazirao. U stvari je u to doba austriska i ugarska državna politika slavila svoj najveći triumf: Srbi i Hrvati bili su krvno zavađeni među sobom.

Isti metod za međusobnu zavadu i za suzbijanje jačeg elementa, kakav je upotrebljavan u Hrvatskoj, upotrebljavala je u isti mah austriska politika i u Bosni. Ono isto što je radio u Trojednici ban Kuen, radio je u Bosni i Hercegovini V. Kalaj, — samo u obratnom pravcu. U Trojednici je Kuen pomagao Srbe na račun Hrvata, u Bosni je Kalaj u isti mah stvarao i protežirao Hrvate na račun Srba. Rezultati su bili odlični: i u jednoj i u drugoj pokrajini elemenat, koji je činio većinu, suzbijan je i na taj način slabljen, a posejano je seme krvnog razdora na obe strane. To seme razdora preneto je onda i u krajeve, gde Srbi i Hrvati nisu bili u neposrednom dodiru, gde dakle nije bilo nikakva materijala čak ni za ličnu i lokalnu borbu, — u Ugarsku i u Srbiju. Jedino je u Dalmaciji ta borbe uvek bila znatno manje zaoštrena, manje lična i manje žučna; tamo je uvek među inteligencijom s obe strane većina propovedala slogu i radila na jedinstvu.

Tako dve desetine godina posle berlinskog kongresa pokazuju svuda, u svakom pogledu i u svima pravcima, u nacionalnom životu Srba i Hrvata pasivan bilans. Krvna zavada između Srba i Hrvata ubila je bila gotovo svaki osećaj za zajednicu i jedinstvo, čak i u širim narodnim masama. Država je radila sistematski na tome, da tu zavadu održi i pojača, a uz to je Bosnu, Dalmaciju i Hrvatsku i ekonomski sa planom slabila i eksploatisala, upropašćujući, u prvom redu ekonomski i finansiski, Srbe i Hrvate. U Ugarskoj su slavile orgije besomučne stranačke raspre, a u Srbiji je svu pažnju i sav rad bila apsorbovala unutrašnja borba za slobodu i borba izmeću naroda i dinastije. Interesa za dublje koncepcije, za šire pogleda i za velika nacionalna pitanja bilo je nestalo gotovo sasvim, svuda su ovladali sitničarski pogledi i uski, lični i lokalni, interesi.