Večiti mladoženja/VII

Izvor: Викизворник

◄   VI XXVI VIII   ►

Kad su putnici otputovali, udariše koso preko dva Dunava, pa su došli u Vac. Tu se malo odmoriše, pa onda sve dalje.

„Provijanta” su imali dosta, pa tek onde su stali, gde je trebalo konje hraniti i pojiti.

Putuju i danju i noću.

Kad dođu u kakovo selo, čardu, stanu, pa kočijašima daju što doneti, a oni, svačim snabdeveni, imaju sve bolje nego što mogu u čardi dobiti. Pa i vino im drukčije neto u čardi; s njime i samog birtaša u čardi napoje.

Tako dugo su putovali, i dođu već blizu poljske granice. Prenoćiće u jednoj velikoj čardi. Uđu u čardu, poruče što za sebe i za kočijaše. Birtaš otvoren čovek, ali iz razgovora vidi se da je „šaren”.

Čamča pita ima li za njih sobe. Odgovori birtaš da ima za goste jednu, i tu će im dati.

Stvari najvažnije unesu unutra, a jedan kočijaš će uvek napolju čekati. Gospodar Sofra mislio je da će odmah u toj sobi i jesti, ali Čamča ga oslovi, da ne ostanu u sobi odmah, već da uđu u birtiju, da vide te ljude koji su onde, jer retko koja čarda da nema opasnih ljudi. Puške ostave unutra, samo je gospodar Sofra sa sobom nadžak poneo. Sobu zaključaju, i jedan kočijaš već pazi.

U birtiji čemerna publika. Za jednim stolom sede njih trojica, svaki u ruci po jedan nadžak. Čakšire nisu imali. Na svakom kratak „inexpressible“ i bosonogi, lica užasna, upravo konfišcirata. Čamča opazi da im je na nogama dole neki veliki modar prsten, čitav krug ozleđen; nema sumnje da su ti još nedavno bukagije nosili, ili možda su još nedavno u tamnici ležali. Putnici večeraju.

Goli sinovi pogled krvav bacaju na putnike, jedan na drugog gledaju, šapuću.

— Čamčo, mi smo na zlu mestu, vidiš one? — šapne gospodar Sofra Čamči.

— Vidim. Pogledaj im samo noge.

— Vidim, — reče gospodar Sofra i maše glavom.

Krečar sav pobledi.

Od golih sinova sad jedan iziđe, sad uđe; tako se menjaju, ali uvek opasan pogled na putnike bacaju. Na polju obilaze kola, no onde su kočijaši. Tu su i konji, pod vedrim nebom. Jedan iziđe, ali više se ne vrati.

Jedan opet među njima ustane i priđe k njima i ište lulu duvana, baš od gospodara Sofre. Mađarski govore. Gospodar Sofra dâ mu duvana, pa ga meri; ali i njega golać meri.

I birtaš je promenio lice; zabrinut je, poznaje se.

Sad su već bili načisto. Jedan drugome dâ znak, pa odu u sobu. I Čamča se poplašio, premda je bio predostrožan. Kad uđu u sobu, zaključaju se. Četiri kočijaša valjda će kadri biti konje i kola čuvati.

Gospodar Sofra ište vina. Čamča izvadi.

— Hajde da pijemo, tu se spavati ne može. Da sam znao da ću međ’ takove ljude doći, ne bi’ se bio krenuo. No sad kako je, tako je, hajd da pijemo, pa onda da pevamo, da im pokažemo da se ne bojimo, — reče gospodar Sofra, a iz velikih crnih očiju varnice mu skaču. Nije već to „Grk Sofra”, to je već nešto drugo.

— Možemo piti, ali nemojte pevati, misliće da smo pijani, već pijte pa ćutite, a ja ću na duvaru prisluškivati šta govore; duvar tanak, čuće se, — reče Čamča.

Gospodar Sofra i Krečar piju, a Čamča prisluškuje.

U birtiji pravi lopovi. Sad ulaze, sad izlaze, sad novi dolaze.

Lopovi se razgovaraju; Čamča zna dobro mađarski, kao i ostali.

— Šta mislite, kakvi su to ljudi?

— Sudac nije ni jedan!

— To su trgovci!

— I to „racki”.

— Da, ti su najbogatiji!

— Kako se neće obogatiti, kad na svakom rifu prevare, a ovame pô godine poste.

— Taj mali široki, taj mora da je svog veka pojeo sto merova graha, a pedeset centi zejtina.

— Taj će naš biti

— Taj će moj biti!

Tako se razgovaraju, pa sve ulaze, izlaze, mere, računaju svoje i neprijateljske sile.

Sad je već dosta bilo gospodaru Sofri i družini, moraju se za boj pripraviti. Već je duboka noć. Sofra otvori vrata, u ruci mu nadžak.

— Idem da pregledam napolju, sad ću se vratiti.

Iziđe, oslovi momke da budu na oprezi, dozove jednog u sobu i da mu tri pištolja, da se podele, jer moraće se braniti, a još svaki momak ima po nadžak. Uzeo je Krečarev pištolj, jer zna da ga neće upotrebiti. Sad se zaključaju.

Lopova sve više u birtiji. Njih dvanaest, a trinaesti kapetan. Gdekoji ima pušku, gdekoji pištolj, ali nadžak svaki. Sad će biti po njih šićara, što ikada.

Ona prva trojica, golaći, nisu se hteli za onaj par bolje obući i oboružati, da ih ne poznaju, ali noge ih Čamčinom oku izdadoše. Lopovi piju pa onda pevaju; i pesma im se odnosi na šićar, koji je već u izgledu. Kad to ču gospodar Sofra, puške i pištolje metne na krevet a nadžak drži u ruci, pa ih nudi da pevaju.

Lopovi još pevaju, a sad započe gospodar Sofra gromkim glasom: „O kto, kto, Nikolaja ljubit”, ali tako da lopovi čuti ga mogu.

— Pevajte!

Čamča i Krečar pomažu, ali slabo. Krečarev glas jedva se čuje, a Čamča svaki čas kašljuca, a gospodar Sofra nadmeće se sa lopovima. On je stari vašardžija, pa poznaje mušterije. U pevanju užasna disharmonija. Lopovi misle da se društvo izopijalo, pa drže da je sad vreme poslu. Najedared umuknu. Čuje se neki žubor. Vreme nastalo.

Gospodar Sofra naredi da svaki uzme pušku u ruke, jednocevku (duplonke još onda nije bilo), pa jednog namesti ostrag u jedan ćošak, a drugog u drugi ćošak, a on će blizu vrata; u desnoj ruci nadžak, u levoj ruci zapet pištolj.

— Ja sam vašardžija; na ovakvom mestu lopovi ne smeju odma’ pucati, već tek onda kad beže, pa kad se brane, ili u šumi. Pa šta, zar nas toliki bojali bismo se ti’ izgladovani’ nekoliko lopova? Moj jedan kočijaš Sava će sam na trojicu.

Napolju larma, već se lopovi sa kočijašima tuku, kočijaši se dovikuju.

Sad klopkaju na vratima.

— Otvarajte!

Ne odgovara im se.

— Razvalićemo vrata!

Počnu vrata izdizati.

Gospodar, Sofra prekrsti se, povikne „pomozi sveti Nikola”, pa stane pred vrata na dva koraka, a nadžak podigao.

Provališe kroz vrata.

Prvi kapetan lopovski. Tek što se promolio, a njega gospodar Sofra silnim udarcem nadžakom po čelu. Premetnuo se; tek je jedared riknuo. Navale još dvojica. Gospodar Sofra malo natrag otskoči i nadžakom obori i trećeg. Eto sad četvrtog. Krečar se sav okamenio, zaboravio je petla navući; Čamča pak, odmah kako su vrata provaljivali, podvukao se pod krevet, no kad je video kako Sofra lopove obara, okuraži se, napne petla, naperi pušku na četvrtog i pogodi ga u trbuh. I napolju se čuje pucnjava i vika. Kako se počelo pucati, ostali lopovi, videći da oni u sobi ništa ne izvršuju, a četvrti ranjen užasno jauče, počnu bežati, i razbegoše se, a svoje nisu mogli odneti, jer sad tek gospodar Sofra izlete s pištoljem, pa puca za lopovima.

Sad su spaseni.

Dva kočijaša su lako ranjena. Birtaš odmah pošalje u prvo selo po lekara i da stvar prijavi. Bežeći, lopovi su naišli na jednu pandursku patrolu na konjima, budu vezani i pohvatani, pa onda s njima opet natrag u čardu.

Sva tri prva su mrtva od nadžaka Sofrinog, a četvrti još živ. Komesar ga ispita; sve je ispovedio, sve je izdao. Ispitao je i putnike. Komesar će poslati jednog momka da višoj vlasti javi. Međutim dođe i lekar, zaveže rane kočijašima i lopovu, a one mrtve iznesoše napolje i pokraj njih namestiše stražu. Još komesar putnicima javi da moraju tu ostati, jer je sad „štatarijum”, pa će im se na mestu suditi.

Posle toga komesar sa lečnikom ode u birtiju, a gospodar Sofra, uzrujan opet sedne, i zove društvo da piju.

— No vi ste baš kukavice; da mene ne bi, potukli bi vas kao mačke.

— Jest’, da, a ko räni četvrtog?

— Ispod kreveta, — nasmeši se podrugljivo gospodar Sofra.

No tu je gospodar Sofra pokazao da je negda tabak bio; pod takvim udarcima sve su glave popucale.

— Hajd’ sad opet da pijemo, da utaložimo kod koga jed, kod koga strah. — Sveti Nikola, blagodarim ti. Kako prvi put u crkvu stupim, odma’ ću ti od funte sveću zapaliti i srebrno kandilo na žrtvu prineti!

Pa opet:

„O kto, kto, Nikolaja ljubit”.

I Čamča pomaže, ali sada mnogo bolje.

— Je l’, Čamčo, sad bolje ide?

— Hteo sam i ja još pre bitke otpojati moj tropar, svetog Stevana, ali nisam smeo, bojao sam se da ću se i ja i Krečar još većma poplašiti. No sad, posle srećno okončane, pobedonosne borbe, otpevaću najpre moj tropar, pa onda u tvoju slavu „Vozbranoje“ Čamča krasno otpoji, a ovi mu pomažu.

— Sad da su vidile naše žene kakvi smo junaci! Imaćemo im šta pripovedati, — reče Čamča, pa opet dalje peva. — Pijmo sad u zdravlje naših žena i dece! — reče gospodar Sofra.

Kad čuše komesar i lečnik, oslobode se, pak kao nepoznati idu u sobu. Nadaju se da će dobro biti primljeni.

Kucnu, društvo ih lepo primi. Sad i ovi sednu. Gospodar Sofra dâ doneti još polovače dobra vina iz prvih kola pa počne obojicu častiti, a momcima dade u birtiji doneti koliko su hteli.

Tu je opet bilo pevanja, i sam je komesar pevao. Naposletku počasti ih sa „auspruhom”, ali se nisu razišli, dok nije svanulo. Pred polazak, gospodar Sofra i Krečar nagrade obojicu, svakog sa šest dukata, zbog učinjene usluge u hvatanju lopova i lečenja. Sad se opet zaključaju, legnu i zaspe.

Kakve su sne morali imati gospodar Sofra, Krečar i Čamča?