Bunjevačko pitanje
Na članak o Bunjevcima u 17. broju »Hrvatske Njive« dopustite mi da nadovežem i ja par misli, koje mi se čine s obzirom na važnost po razvitak i budućnost toga našega zapuštenog i zanemarenog življa osobito danas potrebne i korisne. Jer samo svestranim raspravljanjem moći ćemo sebi stvoriti pravu sliku narodnih potreba, a s druge strane pako uvidjet ćemo i sve naše propuste i grijehe te naći tako lakše puta i načina, da se barem unapredak klonimo tih naših mana i nedaća.
Prije svega moramo biti piscu o Bunjevcima za informativni članak zahvalni, jer žalibože danas imade još među nama inteligenata i s višom kulturom, pa o egzistenciji i životu tih naših Bunjevaca, kojih imade preko 300 hiljada, veoma malo ili – kako se često mogoh sam osvjedočiti – ne znaju skoro ništa. Stoga pozdravljam taj prvi članak u našoj reviji sa željom, da pitanje o našim Bunjevcima ne siđe više s dnevnog reda naše štampe i javnog mnijenja te da ne ostane samo, kako to kod nas obično biva, članak napisan i domala zaboravljen.
Stoga uzeh pero u ruke, da ono, što je po mom misljenju pisac u članku propustio, zaboravio ili nije istaknuo, nadopunim, da bude s jedne strane slika i situacija jasnija, a s druge cilj i put, kojim se imade kročiti, određeniji.
Kako pisac prvoga članka donekle s pravom ističe, naše mizerne unutrašnje političke prilike i naš nehaj pridonesli su prilično tomu, da smo kod osvješćivanja Bunjevaca išli rakovim korakom; ali s druge strane mora se također upisati u grijeh i većini bunjevačke inteligencije, koja nije u narodnom pogledu za svoj narod ne samo ništa dobro učinila, već je nacionalnoj stvari samo škodila i zapreke stavljala, bilo svojim međusobnim razmiricama, bilo svojim nehajem. Jer kako narodna poslovica kaže, pomozi si sam, pa će ti pomoći i Bog, bila je dužnost i bunjevačke inteligencije i tamošnjih narodnih prvaka, da poduzmu inicijativu u narodnim pitanjima sami u svoje ruke, pa sam uvjeren, da bi bili i kod ostale braće Hrvata našli više odziva i razumijevanja. Priznajem donekle, da je većina bunjevačke inteligencije dolazila u madžarskim školama od tuđi utjecaj, ali moram da nasuprot tome istaknem akat, da se je to događalo i kod drugih dijelova naših narodnih jedinica, tako na pr. u Istri, djelomice u Dalmaciji, većim dijelom kod braće Slovenaca, koji su ipak usuprot toj žalosnoj činjenici pokročili naprijed i postigli lijepih uspjeha. Ne valja stoga, po mom mišljenju, svaku nedaću svaljivati na drugoga, već je bolje istini pogledati u oči i reći, ako se griješilo, i mea i nostra culpa.
Već samo školsko pitanje, koje je zacijelo najvažnije, nije se nikada prihvatilo onako ozbiljno u ruke, kako bi to sama stvar zahtijevala. Činjenica naime, da imade preko 300 hiljada Bunjevaca, a u samoj Subotici preko 70000, da su po priznanju samog pisca Bunjevci imućan narod, karakteriše dovoljno mrtvilo i nehaj tamošnje inteligencije, koja se nije mogla odlučiti, pa makar i privolom vlade, da otvori makar jednu bunjevačku školu na svoj račun, premda tamošnji Srbi, njih oko 3–4 hiljade, imadu tri svoje pučke škole. Po mom mišljenju imali bi se braća Bunjevci ugledati u školskom pitanju u Istrane, pa bi došli do uvjerenja, da treba najprije zasukati rukave sam i prijeći od diskusija na djelo, a onda tek da se može računati na izdašniju pomoć i ostale braće. To je rečeno dakako bez svakoga prijekora u dobroj namjeri, pa želim, da stvar barem unapredak krene na bolje.
Žalosnu nam sliku g. pisac podaje i o bivšem »Nevenu« i uopće o novinstvu, ali pitanje je samo, ne bi li se dalo uz samo malo dobre volje i tome doskočiti. Uopće zanimala bi me obavijest, koliko se na pr. danas u Subotici čita novina iz Banovine? Po mojim informacijama osim u dvjema kavanama, koje su predbrojene na »Obzore«, i Hrvatske zemaljske banke, koja je abonirana na više novina, ne čita hrvatskih novina nitko, a od koje je važnosti novinstvo, mislim, da ne treba napose. U Subotici imade inteligencije, koja je svršila škole u Zagrebu, imade našeg svećenstva, učitelja itd., pa kako to, da uz sav taj inteligentni plus, imademo takav nacionalni minus? Evo pitanja, koje čeka na rješenje i koje je od eminentne važnosti po svaki dalnji razvitak naše tamošnje stvari, pa riješi li se povoljno, onda idemo boljim danima u susret. Ne mogu naime nikako da pomislim, da se ne bi dalo i u Subotici, tom središtu Bunjevaca, nešto i sa štampom poduzeti, učiniti i izvesti, pogotovo kad pomislim, da mogu da izlaze baš u tom gradu sa jedno 20 hiljada Madžara pet mađarskih dnevnika, a da ne ističem i sve ostale novine, koje tu nalaze svoju dobru prodaju. Zato s malo volje, sloge i ljubavi za stvar dalo bi se i tom našem velikom manjku doskočiti, jer što se tiče novčanog i financijalnog pitanja, u tome, u koliko poznam tamošnje ljude i prilike, ne bi se naišlo ni na kakove poteškoće.
Treće važno pitanje, koje bi se imalo riješiti, bila bi gospodarska organizacija našega tamošnjeg naroda. U to pitanje ne ću da se zasad upuštam iz različitih razloga, već ističem samo, da se na žalost nade, koje su se u tom pogledu polagale u tamošnju podružnicu hrvatske zemaljske banke, nisu radi naših mizernih prilika i ljudi ispunile. Bit će s toga nužno, da se i u tom pogledu poduzme nešto, što će biti u korist našega tamošnjeg življa i njegove gospodarske neodvisnosti.
Letimično se evo dotakoh triju pitanja, koja čekaju na rješenje i koja prepuštam tamošnjim našim prvacima na razmišljanje. Vremena su ozbiljna, pa nameću i tamošnjim našim prvacima teške dužnosti i veliku odgovornost pred budućim potomstvom, jer dogođaji nas ne smiju iznenaditi i zateći nepripravne. Školsko pitanje trebalo bi preuzeti u ruke što prije, jer to je conditio sine qua non svakoga napretka, onda bi došlo pitanje štampe, a po tom tek gospodarsko, koje će se dati povoljno riješiti tek pomoću onih prvih dvaju pitanja. Uspijemo li s prvim, učinili smo veliki korak u bolju budućnost, uspijemo li s prvim i drugim, osigurali smo si budućnost, uspijemo li pak sasvim trima, onda smo spašeni.
Davorin Sladonja, (Ljubljana)
Vidi još[uredi]
Izvor[uredi]
- Davorin Sladonja, Bunjevačko pitanje, Hrvatska njiva, br. 22, str. 386.