Biblija (Bakotić) : Druga Knjiga Samuilova

Izvor: Викизворник
BIBLIJA
Pisac: Lujo Bakotić


Glava 1.[uredi]

1 Po smrti Saulovoj, David koji beše potukao Amaličane, beše već dva dana u Siklagu.

2 Trećega dana dođe jedan čovek iz Saulove vojske, razdrtih haljina i glave posute zemljom. Kad on dođe pred Davida, pade na zemlju i pokloni se.

3 David mu reče: Od kud ideš? A on odgovori: Utekao sam iz logora Izrailjskog.

4 David mu reče: Šta bi?, kaži mi. A on odgovori: Narod pobeže s bojnoga polja i mnogo ljudi pade i izgibe. Pogibe i Saul i sin njegov Jonatan.

5 David reče momku koji mu davaše te vesti: Kako znaš da je poginuo Saul i sin mu Jonatan?

6 I momak koji mu davaše te vesti reče: Bejah na gori Gelvuji i gle, Saul se nasloni na koplje svoje, a kola i konjanici u malo ga ne behu stigli.

7 Obazrevši se ugleda me, pa me viknu: Ja rekoh: Evo me!

8 A on mi reče: Ko si? Ja mu odgovorih: Amaličanin sam.

9 I on reče: Pristupi k meni i ubi me, jer me obuzeše muke, i ako mi je život još jak.

10 Ja pristupih k njemu i ubih ga, jer sam znao da neće nadživeti svoj poraz. Ja uzeh venac kraljevski koji imaše na glavi i narukvicu koju je imao na ruci, i evo ih predajem gospodaru svome.

11 David zgrabi haljine svoje i razdre ih, i to isto učiniše i svi ljudi koji bejahu s njim.

12 I kukaše i plakaše i postiše do večera za Saulom i za Jonatanom, sinom njegovim, za narodom Gospodnjim i sa domom Izrailjevim, što izgiboše od mača.

13 David reče momku koji mu donese tu vest: Odakle si? A on odgovori: Ja sam sin jednog stranca, jednog Amaličanina.

14 David mu reče: Kako te nije bilo strah podići ruku svoju na pomazanika Gospodnjega i ubiti ga?

15 I David dozva jednoga od svojih momaka i reče mu: Hodi amo, i ubi ga! I on udari Amaličanina koji umre.

16 I David mu reče: Krv tvoja nek na tvoju glavu padne, jer tvoja usta svedoče na tebe kad si rekao: Ja sam ubio pomazanika Gospodnjega!

17 Evo tužne pesme koju David peva za Saulom i za Jonatanom, sinom njegovim,

18 i koju naredi da je nauče sinovi Judini. To je "Pesma o luku". Ona je upisana u knjizi Pravednika.

19 Cvet Izrailjev na bregovima tvojim pogibe! Kako padoše junaci?

20 Ne kazujte to u Gatu, ne razglašujte po ulicama Askalonskim, da se ne vesele kćeri Filistejske, da ne zaigraju kćeri neobrezanih.

21 Gore Gelvujske! Ne bilo kod vas ni rose ni kiše, niti rodnih njiva koje bi prvine svoje Bogu u prinos dale! Jer su kod vas bačeni štitovi junački - - štit Saulov -, i ulje ih više ne pomaza.

22 Niti je ikada luk Jonatanov slagao, niti se je mač Saulov vraćao bez krvi i masti po izbor junaka!

23 Saul i Jonatan, mili i dragi za života svoga ni u smrti se ne rastaviše. Lakši od orlova bejahu, silniji od lavova bejahu!

24 Kćeri Izrailjeve, plačite za Saulom koji vas je sjajno u skerlet oblačio i haljine vaše zlatom vam kitio.

25 Kako padoše junaci usred boja! Kako Jonatan na bregovima tvojim pogibe!

26 Žao mi te, brate Jonatane, vrlo si mi mio bio. Divna li beše ljubav tvoja, silnija no ljubav ženska beše!

27 Kako padoše junaci i propade oružje njihovo!

Glava 2.[uredi]

1 Posle toga David upita Gospoda govoreći: Hoću li otići u koji grad Judin? Gospod mu odgovori: Otidi. David reče: U koji da otidem? A Gospod odgovori: U Hevron.

2 David otide onamo sa dve žene svoje, Ahinoamom iz Jezraela, i Avigejom iz Karmila, ženom Novalovom.

3 David odvede i ljude koji bejahu s njim s porodicama njihovim, i oni se nastaniše po gradovima Hevronskim.

4 Dođoše ljudi od Jude i pomazaše onde Davida za kralja nad domom Judinim. Javiše Davidu da su ljudi iz Javisa Galadova sahranili Saula.

5 David posla glasnike ljudima u Javisu Galadovu, i poruči im: Da ste blagosloveni od Gospoda što ukazaste tu milost gospodaru svome Saulu i sahraniste ga.

6 Zato da ukaže Gospod vama milost i vernost! A i ja ću vam učiniti dobro zato što ste tako radili.

7 Neka vam se ukrepe ruke vaše i budite hrabri; jer je Saul, gospodar vaš, umro, a dom Judin pomaza mene za kralja nad sobom.

8 Međutim Avenir, sin Nirov, vojvoda Saulov, uze Isvosteja, sina Saulova, i odvede ga u Mahanajim.

9 On ga zakralji nad Galadom, nad Asurom, nad Jezraelom, nad Jefremom, nad Venijaminom, nad svim Izrailjem.

10 Isvosteju beše četrdeset godina kad posta kralj nad Izrailjem, i kraljeva dve godine.

11 Samo dom Judin držaše se Davida. David kraljeva u Hevronu sedam godina i šest meseci.

12 Avenir, sin Nirov, i ljudi Isvosteja, sina Saulova, iziđoše iz Mahanajima u Gavaon.

13 Joav, sin Serujin i ljudi Davidovi iziđoše i oni i sretoše se s njima kod bare Gavaonske i stadoše jedan s jedne strane bare a drugi s druge strane.

14 Avenir reče Jaovu: Neka ustanu ovi momci i neka se biju pred nama. Joav odgovori: Neka ustanu.

15 Oni ustaše i pristupiše u jednakom broju: Dvanaest od Venijamina od strana Isvosteja, sina Saulova, i dvanaest između ljudi Davidovih.

16 Svaki uhvati svog protivnka za glavu i tisnu mu mač svoj u bok, i popadoše svi zajedno. Otud se ono mesto, koje leži kod Gavaona, prozva Halkat-Asurim[1].

17 Tog dana bi žestok boj u kome ljudi Davidovi tukoše Avenira i Izrailjce.

18 Onde bejahu tri sina Serujina: Joav, Avisaj i Asailo. Asailo je imao lake noge kao srna u polju.

19 On potera Avenira ne svrnuvši ni na desno ni na levo.

20 Avenir se obazre i reče: Jesi li to ti Asailo? A on odgovori: Ja sam.

21 Avenir mu reče: Svrni na desno ili na levo; uhvati jednog od ovih momaka i uzmi mu odoru. Ali Asailo ne hte svrnuti od njega.

22 Avenir reče još Asailu: Odstupi od mene! Zašto da te sastavim sa zemljom? Kako bih posle smeo pogledati u Joava, brata tvoga?

23 Ali on ne hte odstupiti, i Avenir ga udari donjim krajem koplja svoga u trbuh i koplje iziđe na drugu stranu. On pade i umre na mestu. Svi oni koji su dolazili na mesto gde je pao i poginuo Asailo ustavljali bi se.

24 Joav i Avisaj poterahu Avenira i sunce zađe kad dođoše do brda Ame prema Giji, na putu u pustinju Gavaonsku.

25 Sinovi Venijaminovi skupiše se za Avenirom i obrazovaše četu i stadoše na vrh jednoga brda.

26 Avenir viknu Joava i reče: Hoće li mač do veka proždirati? Ne znaš da će na posletku čemer nastati? Dokle ćeš čekati da kažeš narodu da više ne goni braću svoju?

27 Joav reče: Živ je Bog! Da nisi progovorio narod ne bi do jutra prestao da goni braću svoju.

28 I Joav zatrubi u trubu i ceo narod stade. Oni ne goniše više Izrailja i prestaše da se biju.

29 Avenir i ljudi njegovi idoše celu onu noć preko polja; pređoše preko Jordana, prođoše sav Vitron i dođoše u Mahanajim.

30 Joav se vrati od potere za Avenirom i skupi sav narod. Falilo je: devetnaest ljudi i Asailo.

31 Ali ljudi Davidovi behu pobili tri stotine i šezdeset između Venijaminovih i Avenirovih ljudi.

32 Uzeše Asaila i sahraniše ga u grob oca njegovoga u Vitlejemu. Joav i ljudi njegovi idoše svu noć, i osvanuše u Hevronu.

Glava 3.[uredi]

1 Rat između doma Saulova i doma Davidova trajao je dugo. David sve većma jačaše, a dom Saulov postajaše sve slabiji.

2 Davidu se rodiše sinovi u Hevronu: Prvenac mu beše Amnon, od Ahinoame, Jezraeljanke.

3 Drugi beše Hileav, od Avigaile, žena Navala Karmilca; treći Avesalom, sin Mahe, kćeri Talmaja, kralja Gesurskoga;

4 četvrti Adonija, sin Agitin; peti Sefatija sin Avitalin;

5 i šesti Itram, od Egle, žene Davidove. To su oni koji se rodiše Davidu u Hevronu.

6 U vreme rata između doma Saulova i doma Davidova, Avenir branjaše dom Saulov.

7 Saul beše imao inoču po imenu Resfu, kćer Ajinu. I Isvostej reče Aveniru: Zašto si išao kod inoče oca moga?

8 Avenir se jako naljuti na reči Isvostejeve, i odgovori: Jesam li ja pasja glava koja drži za Judu? Ja dajem danas dokaza odanosti domu Saula, oca tvoga, i braći njegovoj i prijateljima njegovim, i ne predah te u ruke Davidove, a ti meni danas prebacuješ grešku sa tom ženom!

9 Neka Bog najteže kazni Avenira ako ne učinim Davidu kako se Gospod Davidu zakleo,

10 da će preći ovo kraljevstvo od doma Saulova na dom njegov, i da će se kraljevstvo Davidovo utvrditi nad Izrailjem i nad Judom od Dana do Virsaveje.

11 Isvostej ne smede više ništa odgovoriti Aveniru, jer ga se bojaše.

12 Avenir posla glasnike Davidu i poruči: Čija je zemlja? Učini savez sa mnom i evo ruka će ti moja pomoći da se sav Izrailj k tebi obrati.

13 On odogovori: Dobro! Ja ću učiniti savez s tobom, ali ti jedno ištem, a to je da ne vidiš lica moga ako mi ne dovedeš Mihalu, kćer Saulovu, kad k meni dođeš.

14 I David posla glasnike Isvosteju, sinu Saulovom, i poruči mu: Daj mi ženu moju Mihalu, koju isprosih za sto obrezaka Filistejskih.

15 Isvosteja posla je uzeti od muža njezina Faltila, sina Laisova.

16 I muž njezin pođe za njom plačući do Vaurima Tada mu Avenir reče: Idi, vrati se natrag. I on se vrati.

17 Avenir govori starešinama Izrailjskim i reče im: Pre tražiste da vam David bude kralj.

18 Utvrdite ga sad, jer je Gospod za njega kazao: Preko Davida, sluge svoga, izbaviću narod svoj Izrailja iz ruku Filistejskih i iz ruku svih neprijatelja njegovih.

19 Avenir govori i sinovima Venijaminovim. Zatim otide u Hevron da saopšti Davi-du što odlučiše Izrailj i sav dom Venijaminov.

20 On dođe k Davidu u Hevron sa dvadeset ljudi; i David priredi gozbu Aveniru i ljudima koji behu s njim.

21 Avenir reče Davidu: Ustaću da skupim sav narod Izrailjev ka kralju, gospodaru svome. Oni će s tobom savez učiniti i ti ćeš po svojoj želji kraljevati. David otpusti Avenira i on pođe s mirom.

22 Ali gle, Joav i ljudi Davidovi vraćahu se iz nekog okršaja i terahu sa sobom veliki plen. Avenir već ne beše kod Davida u Hevronu, jer ga David beše otpustio, i on beše otišao s mirom.

23 Kad Joav i sva vojska njegova dođoše onamo, kazaše Joavu: Avenir, sin Nirov, dolazio je kralju, koji ga otpusti i on otide s mirom.

24 Joav otide kralju i reče: Šta si učinio? Gle, Avenir je dolazio k tebi. Zašto si ga pustio da ide?

25 Ti znaš Avenira, sina Nirova! Dolazio ti je da te prevari, da posmatra tvoje korake i da sazna sve što radiš.

26 I Joav otide od Davida i posla ljude za Avenirom da ga vrate od studenca Sire. David nije znao ništa za to.

27 Kad se Avenir vrati u Hevron, Joav ga pozva na stranu kod vrata kao da hoće da govori s njim na samo, i onde ga udari u trbuh, i ubi ga da osveti krv Asaila, brata svoga.

28 David sazna posle za to, i reče: Ja sam za uvek nevin u krvi Avenira, sina Nirova, a tako isto i kraljevstvo moje.

29 Nek padne ta krv na glavu Joavovu i na sav dom oca njegovoga, i neka dom Joavov ne bude nikada bez nekog bolna od tečenja, ili gubava, ili koji ide o štapu, ili koji padne od mača, ili koji hleba nema.

30 Tako Joav i Avisaj, brat njegov, ubiše Avenira, zato što on ubi Asaila, brata njihova, u Gavaonu, u boju.

31 David reče Joavu i svemu narodu koji beše s njima: Razderite haljine svoje i pripašite kostret i plačite za Avenirom! I kralj David pođe za nosilima.

32 Kad sahraniše Avenira u Hevronu, kralj podiže glas svoj i plaka na groou Avenirovom, i plaka i sav narod.

33 Kralj izreče tugovanku za Avenirom i reče: Trebaše li Avenir kao zločinac da umre?

34 Niti su ti ruke niti noge okovane bile! A pao si kao što se od zlikovaca pada.

35 I ceo narod plaka opet za Avenirom. Sav narod priđe k Davidu da mu ponudi da nešto jede, dok još beše dan; ali se David zakle i reče: Bog neka me najteže kazni ako okusim hleba ili bilo što dok sunce ne zađe!

36 Sav narod ču i odobri to, i bi mu milo sve što kralj učini.

37 I sav narod i sav Izrailj pozna u taj dan da Avenir, sin Nirov, ne bi ubijen na kraljevu zapovest.

38 Kralj reče slugama svojim: Ne znate li da je vojvoda, da je veliki čovek poginuo danas u Izrailju?

39 Ja sam još slab, ako i jesam pomazani kralj; a ovi ljudi, sinovi Serujini, suviše su mi silni. Neka Gospod plati onome koji čini zlo, prema zloći njegovoj!

Glava 4.[uredi]

1 Kad sin Saulov ču da je Avenir poginuo u Hevronu, klonuše mu ruke, i sav se Izrailj smete.

2 Sin Saulov imaše dve vojvode četničke, od kojih jednom beše ime Vana, a drugom Rihav, a bejahu sinovi Rimona Viroćanina, od sinova Venijaminovih. - Jer se Virot smatraše da pripada Venijaminu,

3 i Viroćani behu pobegli u Gitajim, gde su ostali do danas.

4 Jonatan, sin Saulov, imaše sina hroma, kome beše pet godina kad iz Jezraela dođe glas o smrti Saulovoj i Jonatanovoj. Dadilja ga njegova uze i pobeže i kako ona naglo trčaše, on pade i osta hrom. On se zvaše Mefivostej.

5 Sinovi Ramona Viroćanina, Rihav i Vana pođoše po najvećoj žezi u kuću Isvostejevu, koji se ležeći odmaraše posle podne.

6 Oni uđoše u kuću, kao da će uzeti pšenice i probodoše ga u trbuh. Zatim Rihav i Vana, brat njegov, pobegoše.

7 Uđoše dakle u kuću dok on ležaše na postelji svojoj u sobi za spavanje, te ga probodoše i ubiše i odsekoše mu glavu. Uzeše glavu njegovu i hodiše celu onu noć preko polja.

8 Oni donesoše glavu Isvostejevu Davidu u Hevron i rekoše kralju: Evo glave Isvosteja, sina Saulova, neprijatelja tvoga, koji je vrebao život tvoj Gospod osveti danas kralja, gospodara moga, od Saula i od poroda njegovoga.

9 David odgovori Rihavu i Vani, bratu njegovom, sinovima Rimona Viroćanina: Živ je Gospod koji me izbavi od svake opasnosti!

10 Onoga koji dođe da mi javi: Gle, pogibe Saul, i koji mišljaše da mi dobru vest javlja, ja uhvatih i dadoh ubiti u Siklagu, da mu dam platu za glase njegove;

11 a kad bezdušni ljudi ubiše čoveka prava u kući njegovoj, na postelji njegovoj, neću li iskati krv njegovu iz vaših ruku i vas istrebiti iz zemlje?

12 I David zapovedi ljudima svojim da ih ubiju. I oni im odsekoše ruke i noge i obesiše ih kod bare Hevronske: a glavu Isvostejevu uzeše i sahraniše u Avenirov grob u Hevronu.

Glava 5.[uredi]

1 Sva plemena Izrailjeva dođoše k Davidu u Hevron i rekoše mu: Evo mi smo kost tvoja i meso tvoje.

2 I pre još, dok Saul beše kralj nad nama, ti si vodio i vraćao Izrailja. Gospod tebi reče: Ti ćeš spasti narod moj Izrailja i ti ćeš biti vođ Izrailju.

3 Tako dođoše sve starešine Izrailjeve kralju u Hevron, i kralj David učini s njima savez pred Gospdoom. Oni pomazaše Davida za kralja nad Izrailjem.

4 David je imao trideset godina kad se zakralji i kraljeva četrdeset godina.

5 U Hevronu kraljeva nad Judom sedam godina i šest meseci; a u Jerusalimu kraljeva trideset i tri godine nad svim Izrailjem i Judom.

6 Kralj se krenu sa svojim ljudima u Jerusalim na Jevuseje, koji nastavahu u onoj zemlji. Oni rekoše Davidu: Nećeš ući ovamo, jer će te čak i slepi i hromi oterati! A to je značilo: Neće David ovamo ući.

7 Ali David uze tvrđavu Sion. To je Davidov grad.

8 David beše rekao u onaj dan: Ko potuče Jevuseje i dođe do jaza i pobije te slepce i te hrome, koji su neprijatelji Davidovi ... Zato se kaže: Slepac i hrom neće ulaziti u dom.

9 David osta u tvrđavi koju nazva gradom Davidovim. On podiže građevine na sve strane, i izvan i unutra Milona.

10 David postajaše sve silniji, jer Gospod, Bog nad vojskama, bejaše s njim.

11 Hiram, kralj Tirski, posla glasnike Davidu, i kedrovih drva i drvodelja i kamenorezaca koji sagradiše dom Davidu.

12 David prizna da ga je Gospod utvrdio za kralja nad Izrailjem, i da je uzvisio kraljevstvo njegovo radi naroda svoga Izrailja.

13 David uze još inoča i žena iz Jerusalima, pošto dođe iz Hevrona, i rodi mu se još sinova i kćeri.

14 Evo imena onih koji mu se rodiše u Jerusalimu: Samuja, Sovav, Natan, Solomon, 15 Jevar, Elisuja, Nefig, Jafija,

16 Elisama, Elijada i Elifalet.

17 Filisteji, čuvši da je David bio pomazan za kralja nad Izrailjem, iziđoše svi da ga traže. David, čuvši to, otide u tvrđavu.

18 Filisteji dođoše i raširiše se po dolini Rafajskoj.

19 David upita Gospoda govoreći: Hoću li izići na Filisteje? Hoćeš li mi ih predati u ruke? I Gospod reče Davidu: Iziđi, jer ću predati Filisteje u tvoje ruke.

20 David dođe u Val-Ferasim, gde ih potuče. Pa reče Razasu Gospod neprijatelje moje, kao vodu koja se razliva. Otuda se ono mesto prozva Val-Ferasim[2].

21 Oni ostaviše onde idole svoje i David i ljudi njegovi ih odnesoše.

22 Filisteji se opet vratiše i raširiše se u dolini Rafajskoj.

23 David upita Gospoda. I Gospod reče: Ne idi gore, nego im zađi za leća, pa udari na njih prema dudovima.

24 A kad čuješ da zašušti po vrhovima od dudova, onda se kreni, jer je to Gospod koji ide pred tobom da tuče vojsku Filistejsku.

25 David učini kao što mu zapovedi Gospod, i potuče Filisteje od Geve do Gezera.

Glava 6.[uredi]

1 David skupi opet sve izabrane ljude od Izrailja, trideset hiljada ljudi.

2 I David i sav narod što beše s njim krenu se iz Vale Judine da prenese otuda kovčeg Božji, kod koga se priziva ime Gospoda nad vojskama koji sedi između Heruvima iznad kovčega.

3 Oni metnuše kovčeg Božji na nova kola, i povezoše ga iz kuće Avinadavove na brdu. Uza i Ahijo sinovi Avinadavovi upravljahu novim kolima.

4 Odvezoše dakle kovčeg Božji iz kuće Avinadavove na brdu. Uza iđaše pored kovčega Božjega a Ahijo iđaše pred kovčegom.

5 David i sav dom Izrailjev udarahu pred Gospodom u razne instrumente od drveta kedrova, u harfe, psaltire, bubnje, daire, svirale i cimbale.

6 Kad dođoše do gumna Nahonova, Uza se maši za kovčeg Božji i prihvati ga, jer volovi behu potegli u stranu.

7 Gnev Gospodnji raspali se na Uzu i Bog ga udari onde za taj greh, i on umre onde kod kovčega Božjega.

8 David se ožalosti što Gospod udari Uzu takvom kaznom. Zato se to mesto i danas zove Fares-Uza[3].

9 David se uplaši od Gospoda u taj dan, i reče: Kako će doći kod mene kovčeg Gospodnji? 10 I on ne hte odvesti kovčeg Gospdnji k sebi, u grad Davidov, i učini da se odvede u dom Ovid-Edoma iz Gata.

11 Kovčeg Gospodnji osta tri meseca u domu Ovid-Edoma iz Gata, i Gospod blagoslovi Ovid-Edoma i sav dom njegov.

12 Dođoše javiti Davidu: Gospod blagoslovi dom Ovid-Edomov i sve što je njegovo, radi kovčega Božjega. I David krenu i učini da se kovčeg Božji prenese iz doma Ovid-Edomova u grad Davidov usred veselja.

13 Kad oni koji nošahu kovčeg Gospodnji behu učinili šest koraka, prinese se na žrtvu jedan vo i jedan debeli ovan.

14 David igraše iz sve snage pred Gospodom i beše ogrnut lanenim efodom.

15 David i sav dom Izrailjev prenesoše kovčeg Gospodnji uz glasove veselja i uz trubljenje truba.

16 Kad kovčeg Gospodnji ulažaše u grad Davidov, Mihala, kći Saulova, gledajući s prozora vide kralja Davida kako skače i igra pred Gospodom, i podrugnu mu se u srcu svome.

17 Kad donesoše kovčeg Gospodnji, namestiše ga na njegovo mesto u šatoru koji mu razape David, i David prinese žrtve paljenice i žrtve zahvalnice pred Gospodom.

18 Pošto prinese žrtve paljenice i žrtve zahvalnice, blagoslovi David narod u ime Gospoda nad vojskama.

19 Zatim razdade među sav narod, među sve mnoštvo Izrailjevo, ljudima i ženama, svakome po jedan hleb, komad mesa i kolač od grožđa. I sav narod otide, svak svojoj kući.

20 David se vrati da blagoslovi svoj dom i Mihala, kći Saulova, iziđe mu na susret. Ona reče: Kako je slavan bio danas kralj Izrailjev otkrivajući se pred sluškinjama sluga svojih kao što bi se nikakav čovek otkrivao!

21 David odgovori Mihali: Pred Gospodom koji me izabra preko oca tvoga i preko svega doma njegovoga, da me postavi za vođu naroda Gospodnjeg, Izrailja, pred Gospodom sam ja igrao!

22 I još ću se većma poniziti i još ću manji pred sobom biti; ali ću biti u časti kod sluškinja za koje ti govoriš.

23 I Mihala, kći Saulova, ne ima poroda do smrti svoje.

Glava 7.[uredi]

1 Kad kralj seđaše u domu svome i Gospod mu dade mir, oslobodivši ga od svih neprijatelja koji behu okolo njega,

2 on reče Natanu proroku: Gle, ja sedim u domu od kedrova drveta a kovčeg Gospodnji je pod šatorom.

3 Natan reče kralju: Idi, čini što ti je god u srcu, jer je Gospod s tobom.

4 One noći reč Gospodnja reče Nauanu:

5 Idi reci sluzi mome Davidu: Ovako govori Gospod: Hoćeš li mi ti načiniti dom da u njemu prebivam?

6 Ali ja nisam prebivao u domu od kad izvedoh sinove Izrailjeve iz Egipta do danas: nego sam ja hodio pod šatorom i pod senicom.

7 Kud sam god hodio sa svim sinovima Izrailjevim, jesam li jednu reč rekao kome od sudija Izrailjevih, kojima naredih da pasu narod moj Izrailja, jesam li im kazao: Zašto mi ne gradite dom od kedra?

8 A sad ovako reci sluzi mome Davidu: Ovako govori Gospod nad vojskama: Ja te uzeh od tora, od ovaca, da budeš vođ narodu mome, Izrailju;

9 i bih s tobom kud god si hodio, i istrebih sve neprijatelje tvoje ispred tebe i učinio sam da ime tvoje postane veliko, kao što je ime velikih ljudi na zemlji.

10 Dao sam mesto stanovanja narodu svome, Izrailju, i posadih ga da ostane na njemu i da se više ne zlopati, i da ga više ne muče bezdušnici kao pre,

11 i kao u vreme kad bejah postavio sudije nad narodom svojim Izrailjem. Dadoh ti mir, oslobodivši te od svih neprijatell tvojih. I Gospod ti javlja da će tebi Gospod dom sazidati.

12 Kad se navrše dani tvoji, i počineš kod otaca svojih, podignuću porod tvoj nakon tebe, onog koji će iz tebe izići, n utvrdiću kraljevstvo njegovo.

13 On će sazidati dom imenu mome, i utvrdiću presto kraljevanja njegovoga za uvek.

14 Ja ću njemu otac biti, a on će meni biti sin. Ako učini što zlo kazniću ga prutom čovečijem i udarcima sinova čovečjih;

15 ali se milost moja neće uklonti od njega, kao što sam je uklonio od Saula, koga odbacih pred tobom.

16 Dom tvoj i kraljevstvo tvoje biće do veka i presto je tvoj za uvek utvrđen.

17 Natan kaza Davidu sve te reče i sve to viđenje.

18 I kralj David stade pred Gospoda i reče: Ko sam ja, Gospode, Večni, i šta je dom moj da si me doveo do mesta na kome sam?

19 I to je još malo pred očima tvojim, Gospode, Večni, i ti govoriš i za dom sluge svoga i za buduća vremena. I ti se udostojiš da time čoveka naučiš, Gospode, Večni!

20 Šta bi ti još David mogao govoriti? Ti znaš slugu svoga, Gospode, Večni!

21 Radi reči svoje i po srcu svome učinio si sve ove velike stvari, objavljujući ih sluzi svome.

22 Velik li si Gospode, Bože! Niko nije nalik na te, i nema drugog Boga osim tebe, po svemu što čusmo ušima svojim.

23 Jer koji je narod na zemlji kao tvoj narod, kao Izrailj, za koga je Bog došao da ga iskupi, da od njega napravi svoj narod, da sebi ime steče, i da mu učini (da tvom narodu učini) čudna i divna dela, terajući ispred naroda svoga, koji si ti iz Egipta izbavio, cele narode i bogove njihove?

24 Ti si utvrdio sebi narod svoj Izrailja da bude tvoj narod do veka, i ti si, Gospode, Bog njegov.

25 I sad, Gospode, Bože, potvrdi za svagda reč koju si rekao za slugu svoga i za dom njegov, i učini po reči svojoj!

26 Nek se do veka veliča ime tvoje, i nek se govori: Gospod je nad vojskama Bog Izrailjev! I dom sluge tvoga Davida neka je utvrđen pred tobom!

27 Jer si se ti sam, Gospode nad vojskama, Bože Izrailjev, objavio sluzi svome, govoreći: Utvrdiću tebi dom! Zato se sluga tvoj ohrabri da ti upravi ovu molitvu.

28 A sad Gospode, Večni, ti si Bog i reči su tvoje istina, i ti si tu milost javio sluzi svome.

29 Budi dakle voljan da blagosloviš dom sluge svoga, da postoji do veka pred tobom! Jer si ti, Gospode, progovorio, i tvojim će blagoslovom biti blagosloven dom sluge tvoga do veka.

Glava 8.[uredi]

1 Posle toga David potuče Filisteje i pokori ih, i ote iz ruku Filistejskih uzde njihove prestonice.

2 On potuče i Moavce, i izmeri ih užem, povalivši ih na zemlju; i izmeri ih, dva uža da se pogube a jedno uže da se ostave u životu. I Moavci postaše sluge Davidove i plaćahu mu danak.

3 David potuče i Adad-Ezera, sina Reovova, kralja Sovskoga, kad iziđe da povrati vlast svoju nad rekom Eufratom.

4 David mu zarobi hiljadu i sedam stotina konjanika i dvadeset hiljada pešaka. On podreza žile svim konjima kolskim, i ostavi samo stotinu zaprega.

5 Sirci iz Damaska behu došli u pomoć Adad-Ezeru, kralju Sovskom, i David potuče dvadeset i dve hiljade Siraca.

6 David namesti svoje posade u Siriji Damaskoj. I Sirci behu podloženi Davidu i plaćahu mu danak.

7 Gospod zaštićavaše Davida kud god iđaše. I David uze zlatne štitove koje imahu sluge Adad-Ezerove, i donese ih u Jerusalim.

8 Kralj David uze još velike količine bakra iz Vetaha i iz Virotaja, gradova Adad-Ezerovih.

9 Toj, kralj Ematski, sazna da je David potukao svu vojsku Adad-Ezerovu,

10 i on posla k Davidu Jorama, sina svoga, da ga pozdravi i da mu čestita što je napao na Adad-Ezera i potukao ga. Jer Toja beše u ratu s Adad-Ezerom. Joram donese vaza zlatnih, srebrnih i bakrenih.

11 David ih posveti Gospodu, kao što beše posvetio i srebro i zlato od svih naroda koje pokori:

12 od Siraca, od Moavaca, od sinova Amonovih, od Filisteja, i od plena Adad-Ezerova, sina Reovova, kralja Sovskoga.

13 David steče sebi opet ime na povratku, potukavši osamnaest hiljada Siraca u Slanoj Dolini.

14 On namesti svoje posade po Idumeji, namesti ih po svoj Idumeji. I cela Idumeja bi podložna Davidu. Gospod zaštićavaše Davida kud god iđaše.

15 David kraljeva nad svim Izrailjem, i on je sudio i delio pravdu narodu svome.

16 Joav, sin Serujin, zapovedaše vojskom; Josafat sin Ahiludov beše letopisac;

17 Sadok, sin Ahitovov, i Ahimeleh, sin Avijatarov, behu sveštenici; Seraja beše tajnik;

18 Venaja sin Jodajev beše poglavica Hereteja i Feleteja, a sinovi Davidovi behu državni upravitelji.

Glava 9.[uredi]

1 David reče: Ima li još ko od doma Saulova, da mu ukažem milost radi Jonatana?

2 Beše jedan sluga doma Saulova, po imenu Siva, i dozvaše ga k Davidu. Kralj mu reče: Jesi li ti Siva? On odgovori: Jesam, sluga tvoj!

3 Kralj reče: Ima li još ko od doma Saulova da mu ukažem milost od Boga? I Siva odgovori kralju: Ima još jedan sin Jonatanov, koji ima hrome noge.

4 Kralj mu reče: Gde je? I Siva odgovori kralju: U domu Mahira, sina Amilova, u Lodevaru.

5 Kralj David posla da ga dovedu iz Lodevara iz doma Mahira, sina Amilova.

6 I Mefivostej, sin Jonatana, sina Saulova, dođe k Davidu, pade na lice svoje i pokloni se. David reče: Mefivosteju! A on odgovori: Evo sluge tvoga.

7 David mu reče: Ne boj se, jer hoću da ti učinim dobra radi Jonatana, oca tvoga. Vratiću ti sve zemlje Saula, oca tvoga, i ti ćeš svagda jesti za mojim stolom.

8 On se pokloni i reče: Ko je sluga tvoj, te si pogledao na mrtvog psa, kao što sam ja?

9 Kralj pozva Sivu, slugu Saulova, i reče mu: Sve što je bilo Saulovo i svega doma njegovoga, dajem sinu gospodara tvoga.

10 Radićeš mu zemlje ti i sinovi tvoji i sluge tvoje, i donosićete sinu gospodara svoga, da on ima svoje prihode. Ali Mefivostej, sin gospodara tvoga, ješće svagda za mojim stolom. A Siva imaše petnaest sinova i dvadeset sluga.

11 On reče kralju: Kao što je kralj, gospodar moj, zapovedio sluzi svome, sve će učiniti sluga tvoj. I Mefivostej sede za sto Davidov kao kraljevski sin.

12 Mefivostej imaše malog sina, kome beše ime Miha, i svi oni koji nastavahu u domu Sivinom behu sluge Mefivostejeve.

13 Mefivostej seđaše u Jerusalimu, jer svagda jeđaše za kraljevim stolom. On beše hrom na obe noge.

Glava 10.[uredi]

1 Posle toga umre kralj sinova Amonovih i na njegovo se mesto zakralji Anun, sin njegov.

2 David reče: Učiniću milost Anunu, sinu Nasovu, kao što je otac njegov meni učinio. I David mu posla sluge svoje da ga teše za ocem njegovim. Kad sluge Davidove dođoše u zemlju sinova Amonovih,

3 knezovi sinova Amonovih rekoše Anunu, gospodaru svome: Misliš da je David zato poslao ljude da te teše, što je rad učiniti čast ocu tvome? Nije li zato David poslao k tebi sluge svoje da promotri i uhodi grad, pa da ga posle raskopa?

4 Tada Anun uhvati sluge Davidove, učini da im se obriju brade do pola i da im se odseku haljine do polovine, do bedara, i opravi ih natrag.

5 Kad to javiše Davidu, on im posla ljude u susret, jer ti ljudi behu u velikoj zabuni; i poruči im kralj: Ostanite u Jerihonu dokle vam naraste brada, pa onda dođite natrag.

6 Sinovi Amonovi, videći da se omraziše s Davidom najmiše dvadeset hiljada pešaka Siraca od Vet-Reova i od Sove, hiljadu ljudi u kralja od Mahe, i dvanaest hiljada ljudi od Tova.

7 Na tu vest David posla Joava sa svom hrabrom vojskom svojom.

8 Sinovi Amonovi iziđoše i uvrstaše se u bojne redove pred gradskim vratima, a Sirci iz Sove i iz Reova i ljudi iz Tova i iz Mahe behu nabaška u polju.

9 Joav vide da je imao da se bori i spred i ostrag. I on uze tad odabrane ljude iz sve vojske Izrailjske i uvrsta ih prema Sircima,

10 a ostali narod predade Avisaju, bratu svome, da ih uvrsta protiv sinova Amonovih.

11 I reče: Ako Sirci budu jači od mene dođi mi u pomoć, a ako sinovi Amonovi budu jači od tebe, doći ću ja tebi u pomoć.

12 Budi čvrst, i držimo se hrabro za svoj narod i za gradove Boga svoga, a Gospod neka učini što za dobro nađe!

13 Joav s narodom koji beše s njim krenu napred da udari na Sirce, i oni pobegoše ispred njega.

14 Sinovi Amonovi, videći kako Sirci behu pobegli, pobegoše i oni ispred Avisaja i vratiše se u grad. Joav otide od sinova Amonovih i vrati se u Jerusalim.

15 Kad Sirci videše da ih nadbiše Izrailjci, opet se skupiše.

16 Adarezer posla da se traže Sirci koji bejahu preko reke, i oni dođoše u Elam sa Sovakom, vojvodom Adarzerovim, na čelu.

17 Kad to javiše Davidu, on skupi sve Izrailjce, pređe preko Jordana i dođe u Elam. Sirci se uvrstaše u bojne redove protiv Davida, i biše se s njim.

18 Ali Sirci pobegoše ispred Izrailja. I David im pobi posadu od sedam stotina kola i četrdeset hiljada konjanika; on pobi i Sovaka, vojvodu vojske njihove, koji poginu onde.

19 Svi kraljevi podložni Adarezeru, videći se potučeni od Izrailja, sklopiše mir s Izrailjem i postadoše njima podložni. I Sirci ne smedoše više pomagati sinovima Amonovim.

Glava 11.[uredi]

1 Iduće godine, u vreme kad su kraljevi išli u boj, David posla Joava sa slugama svojim, i ceo Izrailj, da istrebe sinove Amonove i da opkole Ravu. Ali David osta u Jerusalimu.

2 Jedno veče David usta s postelje svoje i hodajući po krovu kraljevskog dvora ugleda odatle jednu ženu koja se je kupala i bila vrlo lepa na oči.

3 David posla propitati za tu ženu, i reče mu se: Nije li to Vitsaveja, kći Elijamova, žena Urije Hetejina?

4 I David posla ljude da je dovedu. Ona dođe k njemu, i on leže s njom. Posle se ona vrati svojoj kući, pošto se očisti od nečistote svoje.

5 Ta žena zatrudne, i ona poruči Davidu: Trudna sam.

6 Tada David posla Joavu ovu zapovest: Pošlji mi Uriju, Hetejina. I Joav posla Uriju k Davidu.

7 Urija dođe k Davidu, koji ga upita o Joavu, o narodu i o ratnim događajima.

8 Zatim David reče Urij: Idi kući svojoj i operi noge svoje. Urija iziđe iz kraljevog dvora, a za njim iznesoše dar kraljev.

9 Ali Urija leže na vratima dvora kraljevog sa svim slugama gospodara svoga, i ne otide kući svojoj.

10 Javiše Davidu: Urija nije otišao kući svojoj. I David reče Uriji: Ne dolaziš li ti s puta? Zašto nisi išao kući svojoj?

11 Urija odgovori Davidu: Kovčeg, Izrailj i Juda sede pod šatorima, i Joav, gospodar moj, i sluge gospodara moga ulogoreni su u otvorenom polju, a ja da uđem u kuću svoju da jedem i pijem i da legnem sa ženom svojom? Kako je istina da si ti živ i da je živa duša tvoja, neću ja to učiniti!

12 David reče Uriji: Ostani ovde još danas pa ću te sutra otpustiti. I Urija osta u Jerusalimu onaj dan i sutradan.

13 David ga pozva da jede i pije s njim, te ga opi; a u veče Urija iziđe da legne na odar svoj sa slugama gospodara svoga, ali ne otide kući svojoj.

14 Sutradan David napisa knjigu Joavu, i posla ga po Uriju.

15 On u toj knjizi napisa: Namestite Uriju gde je najžešći boj, pa se odmaknite od njega, da bi ga pogodili i da bi poginuo.

16 Joav, opkolivši grad postavi Uriju na mesto za koje je znao da ga brane hrabri vojnici.

17 Ljudi iz grada iziđoše i biše se s Joavom. Mnogi iz naroda pogiboše, mnogo sluga Davidovih, i Urija, Hetejin, takođe pogibe.

18 Joav posla jednog glasnika Davidu da mu javi sve što je bilo u boju.

19 On dade glasniku ovu zapovest: Kad budeš iskazao kralju sve što je bilo u boju,

20 može biti da će se kralj razgneviti i da će ti kazati: Zašto ste se približili gradu da se bijete? Ne znate da se bacaju strele sa zidina gradskih?

21 Ko je ubio Avimeleha, sina Jeruvesetova? Nije li jedna žena bacila na nj komad žrvnja sa zida, te on pogibe u Tevesu? Zašto ste se približili zidovima? - Tada reci: Poginuo je i sluga tvoj Urija Hetejin.

22 Glasnik otide i došavši k Davidu javi mu sve kako mu Joav beše zapovedio.

23 Glasnik reče Davidu: Nadjačaše nas i iziđoše u polje na nas, ali ih mi uzbismo do vrata gradskih.

24 Strelci stadoše streljati na sluge tvoje sa zidova i pogibe dosta sluga kraljevih, i pogibe i sluga tvoj Urija Hetejin.

25 David reče glasniku: Ovako reci Joavu: Ne brini za to, jer mač proždire sad ovoga, sad onoga; udaraj snažno na grad i raskopaj ga. A ti ga ohrabri!

26 Žena Urijina sazna da je njezin muž poginuo, i ona plaka za mužem svojim.

27 Kad žalost prođe, David posla po nju i uze je u dom svoj. Ona mu posta žena i rodi mu sina. Ovo što učini David ne bi po volji Gospodu.

Glava 12.[uredi]

1 Gospod posla Natana k Davidu. I Natan dođoše k njemu i reče mu: U jednom gradu behu dva čoveka, jedan bogat a drugi siromah.

2 Bogati imaše vrlo mnogo ovaca i goveda;

3 a siromah nemaše ništa osim jedne male ovčice, koju beše kupio. On je hranjaše, i ona odraste uza nj i uz decu njegovu. Ona jeđaše od njegovoga hleba i pijaše iz njegove kupe, spavaše mu na krilu i on je gledaše kao da mu je kći.

4 K bogatom čoveku dođe jedan putnik. I bogati ne hte da dira u svoje ovce i u svoja goveda da zgotovi ručak putniku koji dođe k njemu. On uze ovcu onog siromaha i zgotovi je čoveku koji dođe k njemu.

5 Gnev se Davidov žestoko raspali na tog čoveka, i on reče Natanu: Živ je Gospod! Čovek koji je to uradio zaslužuje smrt.

6 I vratiće četiri ovce zato što je to učinio i zato što je bez milosrđa bio.

7 I Natan reče Davidu: Ti si taj čovek! Ovako govori Gospod, Bog Izrailjev: Ja sam te pomazao za kralja nad Izrailjem, i ja sam te izbavio iz ruke Saulove.

8 Dao sam ti dom gospodara tvoga, dao sam ti u krilo i žene gospodara tvoga, i dao sam ti i dom Izrailjev i Judin. I da je to malo bilo još bih ti dodao.

9 Zašto si dakle prezreo reč Gospodnju čineći ono što je zlo pred očima njegovim? Uriju, Hetejina, ti si mačem udario; uzeo su ženu njegovu sebi za ženu, a njega si ubio mačem sinova Amonovih.

10 I sad se mač neće odmaći od doma tvoga do veka, zato što si mene prezreo i uzeo ženu Urije Hetejina sebi za ženu.

11 Ovako govori Gospod: Evo ja ću podignuti na te zlo iz doma tvoga i uzeću na tvoje oči žene tvoje da ih dam drugome, koji će na vidiku ovoga sunca s njima ležati.

12 Jer ti si to učinio tajno, a ja ću ovo učiniti pred svim Izrailjem i suncu na vidiku.

13 David reče Natanu: Sagreših Gospodu! A Natan reče Davidu: Gospod je proneo greh tvoj, nećeš umreti.

14 Ali što si tim delom dao priliku neprijateljima Gospodnjim da hule, zato će umreti sin koji ti se rodio.

15 I Natan otide svojoj kući. Gospod udari dete koje rodi žena Urijina Davidu, koje se razbole na smrt.

16 David se molio Bogu za dete i postio je, i kad uđe u kuću prenoći ležeći na zemlji.

17 Starešine doma njegovoga moliše ga da bi ustao sa zemlje, ali on to ne hte, i ne jede ništa s njima.

18 U sedmi dan dete umre. Sluge Davidove bojahu se da mu jave da je dete umrlo. Jer govorahu: Eto, dok je dete bilo još živo mi mu govorasmo, ali nas on ne posluša. Kako bi smeli sad da mu kažemo: Dete je umrlo? Rastužiće se još više.

19 David primeti da sluge njegove šapuću među sobom i doseti se da je dete umrlo. On reče slugama svojim: Je li umrlo dete? I oni odgovoriše: Umrlo je.

20 Tada David usta sa zemlje, umi se, namaza se i preobuče se; pa otide u dom Gospodnji i pokloni se. Kad se vrati kući zaiska da mu donesu da jede i jeo je.

21 Sluge njegove rekoše mu: Šta znači ovo što radiš? Dok je dete bilo živo postio si i plakao, a sad kad je umrlo ustao si i jedeš!

22 On odgovori: Dok dete beše živo postio sam i plakao sam, jer govorih: Ko zna neće li se smilovati Gospod na mene i neće li dete ostati u životu?

23 A sad kad je urmlo, na što bih postio? Mogu li ga povratiti? Ja ću otići k njemu, ali se on neće vratiti k meni.

24 David uteši Vitsaveju, ženu svoju, i otide k njoj i leže s njom. Ona rodi sina kome nadenu ime Solomon, koji bi mio Gospodu.

25 On ga preda u ruke Natanu proroku koji mu nadenu ime Jedidija[4], radi Gospoda.

26 Joav koji posedaše Ravu sinova Amonovih, uze kraljevski grad,

27 i posla glasnike Davidu da mu poruči: Napao sam Ravu i uzeo grad na vodi.

28 Skupi sad ostali narod, uvrstaj ga prema gradu i uzmi ga, da ga ne bih uzeo ja i moje se ime proslavilo na njemu.

29 David skupi sav narod, krenu na Ravu, udari na nju, i uze je.

30 On skide krunu s glave kralja njihovoga, koja beše talant zlata teška i beše ukrašena dragim kamenjem. Ona bi metnuta na glavu Davidu, koji odnese veliki plen iz grada.

31 On naredi narodu da iziđe, i natera ih pod testere i pod brane gvozdene i pod sekire gvozdene, i sagna ih u peći u kojima se cigle peku. Tako učini svim gradovima sinova Amonovih. David se vrati sa svim narodom u Jerusalim.

Glava 13.[uredi]

1 Evo što se posle toga dogodi. Avesalom sin Davidov imaše sestru koja beše lepa a zvaše se Tamara. Amnon, sin Davidov, zaljubi se u nju.

2 Amnon toliko tužaše za Tamarom, sestrom svojom da se skoro razbole. Jer ona beše devica, i Amnonu se činjaše teško da što pokuša s njom.

3 Amnon imaše prijatelja kome beše ime Jonadav, koji beše sin Same, brata Davidova, i Jonadav beše vrlo hitar čovek.

4 On mu reče: Što si ti tako svaki dan mršaviji, ti koji si kraljev sin? Ne bi li mi kazao? Amnon mu odgovori: Volim Tamaru, sestru Avesaloma, brata svoga.

5 Jonadav mu reče: Lezi u postelju svoju i učini se bolestan. A kad ti otac tvoj dođe da te vidi, reci mu: Dozvoli Tamari, sestri mojoj, da dođe da mi da da jedem; neka ona zgotovi pred mojim očima neko jelo, da ga gledam i iz njezine ruke da ga uzmem.

6 Amnon leže i učini se bolestan. Kralj dođe da ga vidi, i Amnon reče kralju: Molim te neka dođe Tamara, sestra moja, i zgotovi mi preda mnom dva kolača, da ih iz njezine ruke jedem.

7 David poruči Tamari: Idi u dom brata svoga Amnona i zgotovi mu jelo.

8 Tamara otide u dom brat svoga Amnona, koji ležaše u postelji. Ona uze brašna i zamesi i zgotovi pred njim kolače i skuha ih pred njim.

9 Zatim uze tavu i izruči preda nj. Ali Amnon ne hte jesti. On reče: Neka iziđu svi koji su kod mene. I iziđoše svi. Tada Amnon reč Tamari: Donesi to jelo u sobu, da jedem iz tvoje ruke. Tamara uze jelo što beše zgotovila i donese ga Amnonu, bratu svome, u sobu.

11 Kad mu ona pruži da jede on je uhvati i reče joj: Hodi, lezi sa mnom, sestro moja!

12 Ona mu odgovori: Ne, brate, ne učini mi tu sramotu, jer se tako ne radi u Izrailju; ne čini to bezumlje.

13 Kud bih ja sa sramotom svojom? I ti bi bio kao jedan od najgorih ljudi u Izrailju. Nego govori kralju; on me neće tebi odreći.

14 Ali je on ne hte poslušati; nego je savlada, osramoti je i leže s njom.

15 Docnije Amnon oseti veliku odvratnost prema njoj, jaču od ljubavi koju beše imao prema njoj. I on joj reče: Ustani i idi!

16 Ona mu odgovori: Ne povećaj, terajući me, zlo koje si mi već učinio. Ali je on ne hte poslušati,

17 nego zovnu momka koji ga služaše, i reče mu: Vodi ovu ženu od mene napolje, i zaključaj vrata za njom!

18 Ona imaše na sebi šarenu haljinu, jer takve haljine nošahu kraljevske kćeri dok su device. Sluga Amnonov izvede je napolje i zaključa za njom vrata.

19 Tamara se posu pepelom po glavi i razdre šarenu haljinu koju imaše na sebi, metni ruku svoju na glavu i otide zapomažući.

20 Avesalom, brat njezin, reče joj: Da nije Amnon, brat tvoj, bio s tobom? Ali sad, sestro moja, ćuti, brat ti je, ne uzimaj to mnogo k srcu. I Tamara osta, tužna i jadna, u kući brata svoga Avesaloma.

21 Kralj David sazna za sve to i mnogo se naljuti.

22 Avesalom ne govoraše s Amnonom ni ružno ni lepo; ali zamrznu na njega što mu osramoti sestru Tamaru.

23 Dve godine posle toga, kad se strizijahu ovce Avesalomove u Val-Asoru kod Jefrema, Avesalom pozva sve kraljeve sinove.

24 Avesalom priđe kralju i reče mu: Evo, sad se strigu ovce sluzi tvome, neka dođu kralj i sluge njegove sa slugom svojim.

25 I kralj reče Avesalomu: Ne, sine, nećemo ići svi, da ti ne budemo na teret. Avesalom ga moljaše, ali on ne hte ići, nego ga blagoslovi.

26 Avesalom reče: Dopusti barem da ide s nama Amnon, brat moj. Kralj mu odgovori: Zašto da ide s tobom?

27 Na molbe Avesalomove David dopusti da ide s njim Amnon i da idu i svi kraljevi sinovi.

28 Avesalom dade slugama svojim ovu zapovest: Pazite kad se srce Amnonu razveseli od vina i ja vama rečem: Udrite Amnona. Tada ga ubijte. Ne bojte se, ja vam to zapovedam. Budite čvrsti i hrabri!

29 Sluge Avesalomove uradiše s Amnonom kao što im beše zapovedio Avesalom. I svi kraljevi sinovi ustaše, pojahaše svaki svoju mazgu i pobegoše.

30 Dokle oni još bejahu na putu, dođe glas Davidu da je Avesalom pobio sve kraljeve sinove, i da nije ostao ni jedan od njih.

31 Kralj usta, razdre haljine svoje i leže na zemlju i sve sluge njegove koje stajahu oko njega imahu razdrte haljine.

32 Jonadav, sin Same, brata Davidova, progovori i reče: Neka ne misli gospodar moj da su sva deca, svi kraljevi sinovi, pobijeni, jer je poginuo samo Amnon, što Avesalom beše tako rešio od onoga dana kad Amnon osramoti Tamaru, sestru njegovu.

33 Neka se dakle kralj, gospodar moj, ne muči misleći da su svi sinovi kraljevi poginuli, jer je samo Amnon poginuo.

34 Avesalom pobeže. Momak koji beše na straži podiže oči svoje i pogleda. I gle veliko mnoštvo dolažaše putem koji beše pozadi njega, pokraj gore.

35 Jonadav reče kralju: Eno idu kraljevi sinovi! Tako se potvrđuje ono što sluga tvoj reče.

36 Kad on to izreče stigoše kraljevi sinovi. Oni podigoše glas svoj i plakaše; a kralj i sve sluge njegove mnogo plakaše.

37 Avesalom beše pobegao, i beše išao k Talmaju, sinu Amijudovu, kralju Gesurskom. A David plakaše svaki dan za sinom svojim.

38 Avesalom osta tri godine u Gesuru, kud se beše sklonio u begstvu svome.

39 Kralj David presta goniti Avesaloma, jer prežali smrti Amnonovu.

Glava 14.[uredi]

1 Joav, sin Serujin, opazi da se srce kraljevo obratilo k Avesalomu.

2 On posla zvati jednu lukavu ženu iz Tekuje i reče joj: Učini se kao da si u žalosti i metni na se žalosne haljine, ne namaži se uljem, i budi kao žena koja odavna žali za mrtvim.

3 Ići ćeš tako kralju i ovako ćeš mu govoriti. I Joav joj metnu u usta ono što je trebala da govori.

4 Žena Tekujanka otide kralju da mu govori. Ona pade licem na zemlju, pokloni se i reče: Spasi me kralju!

5 Kralj joj reče: Šta ti je? Ona odogovri: Udovica sam, umro mi je muž!

6 Sluškinja je tvoja imala dva sina; zavadiše se u polju i ne beše nikoga da ih rastavlja; jedan je udario drugoga i ubio ga.

7 I gle, sav dom usta na sluškinju tvoju, govoreći: Daj amo ubicu brata svoga! Mi hoćemo da ga pogubimo zbog života brata njegovoga, koga je ubio; hoćemo i naslednika da pogubimo! I oni tako hoće da ugase i iskru koja mi je ostala, da ne ostave mužu mome ni imena ni ostatka na zemlji.

8 Kralj reče ženi: Idi ti kući svojoj. Ja ću izdati zapovesti za te.

9 Žena Tekujanka reče kralju: Kralju, gospodaru, neka na me i na dom oca moga padne kazna, a kralj i presto njegov da ne trpe za to.

10 Kralj reče: Ako neko progovori na te, dovedi ga k meni, i neće te se više dotaći.

11 Ona reče: Neka se opomene kralj Gospoda, Boga svoga, da krvni osvetnik ne umnoži žalost i štetu, i da se sin moj ne ubije! A on reče: Živ je Gospod! Ni jedna dlaka s tvoga sina neće pasti na zemlju!

12 Žena reče: Dozvoli da sluškinja tvoja kaže nešto kralju gospodaru. A on reče: Govori!

13 Žena reče: Zašto misliš tako za narod Božji? Jer govoreći tako ne izgleda li da je sam kralj kriv ne dozivajući natrag onoga koga je prognao?

14 Treba bez sumnje da umremo, i mi ćemo biti kao voda koja se prospe na zemlju i više se ne može skupiti; Bog ne oduzima život, nego želi da izbegli ne bude odagnan od lica njegovoga.

15 I sada ja dođoh da kažem ovo kralju, gospodaru svome, jer me narod uplaši i sluškinja tvoja reče: Govoriću kralju. Može biti da će kralj učiniti što sluškinja njegova reče.

16 Jer će kralj uslišiti i izbaviti sluškinju svoju iz ruku onih koji hoće da istrebe mene i sina moga iz nasleđa Božjega.

17 Sluškinja tvoja reče: Nek mi reč kralja, gospodara moga, utehu daje. Jer je kralj, gospodar moj, kao anđeo koji je gotov pa sluša i dobro i zlo. I neka Gospod, Bog tvoj, bude s tobom!

18 Kralj odgovori i reče ženi: Nemoj tajiti od mene što ću te pitati. A žena reče: Neka govori kralj, gospodar moj!

19 Tada kralj reče: Ruka Joavova nije li s tobom u svemu ovome? A žena odgovori: Kao što je istina da je živa duša tvoja, kralju, gospodaru moj, ne može se ni na desno ni na levo od svega onoga što kaza kralj, gospodar moj. Zaista je sluga tvoj Joav dao meni zapovesti, i on je metnuo sve ove reči u usta sluškinje tvoje.

20 Sluga je tvoj Joav učinio te sam ovako izvila besedu svoju; ali je gospodar moj mudar kao anđeo Božji, i zna sve što biva na zemlji.

21 Kralj reče Joavu: Eto, ja hoću to da učinim; idi dakle dovedi natrag mladog Avesaloma.

22 Joav pade licem na zemlju i pokloni se, i blagoslovi kralja. Zatim reče: Danas poznaje sluga tvoj da sam našao milost pred očima tvojim, kralju, gospodaru moj, kad kralj čini po reči sluge svoga.

23 I Joav usta, otide u Gesur i vrati Avesaloma u Jerusalim.

24 Ali kralj reče: Neka ide svojoj kući, a lica moga da ne vidi. I Avesalom otide svojoj kući i ne vide lica kraljeva.

25 U svemu Izrailju ne beše čoveka tako na glasu s lepote svoje kao Avesalom; od pete do temena ne beše mane na njemu.

26 Kad bi obrijao glavu - a brijaše je svake godine, jer mu je kosa bila teška - kosa s glave njegove bejaše teška dvesta sikli kraljevske mere.

27 Avesalomu se rodiše tri sina i jedna kćer koja se zvaše Tamara i beše lepa.

28 Avesalom osta cele dve godine u Jerusalimu a da ne vide lica kraljeva.

29 On posla po Joava da bi ga poslao kralju; ali on ne hte doći k njemu. Posla opet po drugi put, ali Joav ne hte doći.

30 Avesalom reče tada slugama svojim: Vidite li njivu Joavovu pored moje? Na njoj je ječam; Idite i upalite ga. I sluge Avesalomove upališe onu njivu.

31 Joav usta, dođe Avesalomu u kuću i reče mu: Zašto sluge tvoje upališe moju njivu?

32 Avesalom odgovori Joavu: Eto slao sam k tebi poručujući ti: Dođi k meni da te pošaljem kralju da mu kažeš: Na što sam došao iz Gesura? Bolje bi bilo da sam još onde. Zaželeo sam se da vidim lice kraljevo; a ako ima kakva krivica na meni neka učini da umrem.

33 Joav otide kralju i dostavi mu to. I kralj pozva Avesaloma, koji dođe k njemu i pokloni se pred njim licem do zemlje. Kralj poljubi Avesaloma.

Glava 15.[uredi]

1 Posle toga nabavi Avesalom kola i konja i pedeset ljudi koji trčahu pred njim.

2 On ustajaše rano i stajaše kraj puta kod vrata gradskih, i ko god imaše neku raspru i iđaše kralju na sud, Avesalom ga dozivaše k sebi i govoraše mu: Iz kog si grada? A kad bi ovaj odgovorio: Sluga je tvoj iz toga ili toga plemena Izrailjeva,

3 Avesalom bi mu rekao: Vidi, tvoja je stvar dobra i pravedna, ali te niko neće kod kralja saslušati.

4 Avesalom mu govoraše: Kad bih ja bio postavljen sudijom u zemlji, svakome koji bi mi dolazio s kakvom rasprom ili tužbom ja bih učinio po pravu.

5 I kad bi mu ko prisutpio da mu se pokloni, on bi mu pružio ruku svoju, te bi ga zadržao i poljubio.

6 Tako činjaše Avesalom sa svakim Izrailjcem koji dolažaše na sud kralju. I Avesalom primamljivaše srca ljudi Izrailjaca.

7 Posle četrdeset[5] godina Avesalom reče kralju: Dopusti mi da idem u Hevron da ispunim zavet kojim sam se Gospodu zavetovao.

8 Jer kad bejah u Gesuru, u Siriji, sluga tvoj učini zavet rekavši: Ako me Gospod vrati u Jerusalim, služiću Gospodu.

9 Kralj mu reče: Idi s mirom. I Avesalom usta i otide u Hevron.

10 Avesalom razasla uhode u sva plemena Izrailjeva, poručivši: Kad čujete da zatrube trube, recite: Avesalom kraljuje u Hevronu.

11 Avesaloma ispratiše iz Jerusalima dvesta ljudi koji behu pozvani; ali oni to učiniše sasvim prostodušno, ne imajući pojma o ničemu.

12 Dok prinošaše žrtve svoje, Avesalom posla tražiti u grad Gilon Ahitofela, Gilonjanina sveštenika Davidova. Zavera posta jaka i narod se sve više sticaše k Avesalomu.

13 Neko dođe da izvesti Davida i reče mu: Srce ljudi od Izrailja prista uz Avesaloma.

14 I David reče svim slugama svojim koji bejahu s njim u Jerusalimu: Ustanite, bežimo jer nećemo imati spasa od Avesaloma. Pohitajte, da ne pohita on i ne stigne nas, pa da nas uvali u zlo i udari grad oštricom mača.

15 Sluge kraljeve rekoše kralju: Sluge će tvoje učiniti sve što bude hteo kralj, gospodar naš.

16 Kralj iziđe, i ceo dom njegov pođe za njim, i on ostavi deset inoča da mu kuću čuvaju.

17 Kralj iziđe i ceo narod pođe za njim i svi zastaše kod poslednje kuće.

18 Sve sluge njegove, svi Hereteji i Feleteji priđoše k njemu: i svi Geteji, šest stotina ljudi koji behu došli iz Gata, prođoše pred kraljem.

19 Kralj reče Itaju Getejinu: Što bi i ti išao s nama? Vrati se i ostani kod kralja, jer si ti stranac, a i odveden si od svoje zemlje.

20 Juče si došao, pa zar danas da te krećem da se potucaš s nama, kad sam ne znam kuda idem! Vrati se i odvedi sobom natrag i braću svoju. Neka ti ukaže Gospod milost i vernost!

21 Itaj odgovori kralju i reče: Živ je Gospod i živ je gospodar moj! Gde bude kralj gospodar moj, bilo na smrt ili na život, onde će biti i sluga tvoj.

22 David tada reče Itaju: Idi, prođi! I Itaj Getejin prođe sa svim ljudima svojim i sa svom decom što bejahu s njim.

23 Sva zemlja plakaše i kukaše glasno kad narod prolažaše. Kralj pređe preko potoka Kedrona a sav narod pređe putem k pustinji.

24 Sadok beše takođe tu, a sa njim i svi Leviti, noseći kovčeg zakona Božjega; i oni spustiše kovčeg Božji, i Avijatar se penjaše dok sav narod ne iziđe iz grada.

25 Kralj reče Sadoku: Nosi kovčeg Božji natrag u grad. Ako nađem milost pred očima Gospodnjim, on će me vratiti natrag i daće mi da opet vidim njega i dom njegov.

26 Ali ako on reče: Nisi mi mio, evo mene, pa neka učini sa mnom što za dobro nađe.

27 Još reče kralj svešteniku Sadoku: Razumeš li? Vrati se u grad s mirom, s Ahimasom sinom svojim i s Jonatanom, sinom Avijatarovim, dvama sinovima vašim.

28 Pazite, ja ću čekati u ravnici u pustinji, dok mi ne dođu vesti od vas.

29 Tako Sadok i Avijatar vratiše kovčeg Božji u Jerusalim i ostaše onde.

30 David se pope na goru Maslinsku. On iđaše plačući, pokrivene glave i bos; i svi oni koji bejahu s njim pokriše glavu i iđahu plačući.

31 Javiše Davidu: Ahitofel je s Avesalomom među zaverenicima. I David reče: Uništi Gospode savete Ahitofelove!

32 Kad David dođe na vrh gore, gde je hteo da se pokloni Bogu, gle, dođe preda nj Husaj Arhijanin razdrte haljine i glave posute zemljom.

33 David mu reče: Ako pođeš sa mnom bićeš mi na teret.

34 Ali ćeš mi ti uništiti savete Ahitofelove ako se vratiš u grad i rečeš Avesalomu: Biću ti sluga, kralju! Bio sam dugo sluga ocu tvome, a sad ću biti tebi sluga.

35 Sveštenici Sadok i Avijatar neće li biti tu s tobom? Što god čuješ iz doma kraljeva, kaži sveštenicima Sadoku i Avijataru.

36 I kako su onde s njima i dva sina njihova, Ahimas Sadokov i Jonatan Avijatarov, to ćete mi po njima javljati što dočujete.

37 Husaj, prijatelj Davidov, vrati se u grad. I Avesalom uđe u Jerusalim.

Glava 16.[uredi]

1 Kad David pređe malo preko vrha, gle, srete ga Siva, sluga Mefivostejev, sa dva magarca osamarena, na kojima beše dvesta hlebova, sto grozdova suhog grožđa, sto gruda smokava i meh vina.

2 Kralj reče Sivi: Šta ćeš sa tim? Siva mu odgovori: Magarci su za čeljad kraljevu da jašu, hlebovi i voće da ih jedu momci, vino da se okrepi ko se umori u pustinji.

3 Kralj reče: Gde je sin gospodara tvoga? I Siva odgovori kralju: Eno ga, ostao je u Jerusalimu jer reče: Danas će mi dom Izrailjev vratiti kraljevstvo oca moga.

4 Kralj reče Sivi: Evo tvoje je sve što je bilo Mefivostejevo. A Siva reče: Klanjam ti se! Da nađem milost pred očima tvojim, gospodaru!

5 David beše došao do Vaurima. I gle, odande iziđe jedan čovek od roda i od doma Saulova, po imenu Simej, sin Girin. On se primaknu psujući,

6 i baci se kamenom na Davida i na sve ljude kralja Davida, dok sav narod i svi junaci stajahu s desne i s leve strane kraljeve.

7 Simej ovako govoraše psujući: Odlazi, odlazi, krvopijo i zlikovče!

8 Gospod obratio na tebe svu krv doma Saulova, na čije si se mesto zakraljio, te predade Gospod kraljevstvo u ruke Avesalomu, sinu tvome i eto te sada u teskobi kao što si zaslužio, jer si krvopija!

9 Tada Avisaj, sin Serujin, reče kralju: Zašto ovaj mrtvi pas da psuje kralja gospodara moga? Pusti me, molim te, da idem da mu skinem glavu.

10 Ali kralj reče: Šta imam ja sa vama, sinovi Serujini? Ako psuje znak je da mu je Gospod rekao: Psuj Davida! A ko mu sme kazati: Zašto tako činiš?

11 I David reče Avisaju i svim slugama svojim: Gle, sin moj, koji je iz mojih bedara izišao, traži život moj, a kako li neće ovaj sii Venijaminov? Ostavite ga, neka psuje jer mu je to Gospod rekao.

12 Valjda će Gospod pogledati na žalost moju i vratiti mi dobro za psovku njegovu današnju.

13 David i ljudi njegovi proslediše put. A Simej iđaše pokraj gore pored Davida, i idući jednako ga psovaše, bacaše kamenje na njega i podizaše prašinu u vazduh.

14 Kralj i sav narod koji beše s njim stigoše u Ajefim, i odmoriše se onde.

15 Avesalom i sav narod, ljudi Izrailjevi, uđoše u Jerusalim. I Ahitofel bejaše s Avesalomom.

16 Kad Husaj, Arhijanin, prijatelj Davidov, dođe k Avesalomu, reče mu: Živeo kralj! živeo kralj!

17 A Avesalom reče Husaju: Takva ti je dakle ljubav prema prijatelju tvome? Što nisi otišao s prijateljem svojim?

18 Husaj odgovori Avesalomu: Jer hoću da služim onoga koga je izabrao Gospod i sav ovaj narod i svi ljudi Izrailjevi, i kod njega da ostanem.

19 Kome bih inače služio? Neću li sinu njegovom? Kako sam služio ocu tvome, tako ću i tebi služiti.

20 Avesalom reče Ahitofelu: Svetujte zajedno; šta imamo da činimo?

21 Ahitofel reče Avesalomu: Idi k inočama oca svoga, koje je on ostavio da mu kuću čuvaju; tako će sav Izrailj znati kako si se omrazio s ocem svojim, i osiliće ruka svima koji su s tobom.

22 Tada razapeše Avesalomu šator na krovu, i Avesalom pođe k inočama oca svoga na vidiku svemu Izrailju.

23 Saveti koje davaše Ahitofel smatrali su se u ono vreme kao da od Boga dolaze. Tako svi cenjahu svaki savet Ahitofelov, pa i sam David i Avesalom.

Glava 17.[uredi]

1 Ahitofel reče Avesalomu: Daj da odaberem dvanaest hiljada ljudi pa da idem i teram noćas Davida.

2 Stignuću ga dok je umoran i iznemoglih ruku; uplašiću ga, i pobeći će sav narod koji je s njim. Ubiću samog kralja,

3 a obratiću sav narod k tebi. Jer će smrt čoveka koga si omrzao učiniti da se svi obrate k tebi i tada će se sav narod umiriti.

4 Ta se reč dopade Avesalomu i svim starešinama Izrailjevim.

5 Ali Avesalom reče: Zovite i Husaja da čujemo i ono što će on reći.

6 Husaj dođe k Avesalomu, i Avesalom mu reče: Evo što reče Ahitofel: Imamo li činiti kako on reče, ili ne? Kaži ti!

7 Husaj reče Avesalomu: Ovog puta savet koji dade Ahitofel nije dobar.

8 I Husaj reče: Ti znaš hrabrost oca svoga i ljudi njegovih, da su ljuti kao medvedica kojoj bi se u polju medvedići oteli. Tvoj je otac ratnik, i on neće noćiti s narodom;

9 i gle, on se je sad sakrio u kakvu jamu ili na kakvo drugo mesto. Pa ako u prvom početku nekoliko njih padne od udaraca njihovih, brzo će se to saznati i reći će se: Tučen je narod koji prista za Avesalomom!

10 I tada će i najhrabrijeg, ma i lavovsko srce imao, obuzeti strah; jer sav Izrailj zna da je otac tvoj junak, i da ima hrabrih ljudi sa sobom.

11 Zato ja savetujem da skupiš k sebi sve Izrailjce od Dana do Virsaveje, da ih ima kao peska na obali morksoj. I ti glavom idi u boj!

12 Tada ćemo poći na njega, gde god se nalazio, i napašćemo na njega kao što rosa pada na zemlju, i neće umaći ni jedan od svih ljudi koji su s njim.

13 A ako uteče u koji grad, sav će iarod Izrailjev doneti uža pod taj grad, te ćemo ga svući u potok da mu se više ni kamen ne nađe.

14 Avesalom i svi Izrailjci rekoše: Bolji je savet Husaja Arhijanina nego savet Ahitofelov. A Gospod beše rešio da uništi dobar savet Ahitofelov da bi navukao zlo na Avesaloma.

15 Husaj reče sveštenicima Sadoku i Avijataru: Tako i tako savetova Ahitofel Avesaloma i starešine Izrailjeve, a ja savetovah tako i tako.

16 A sad pošaljite odmah da se izvesti David i poručite mu: Nemoj noćas noćiti u ravnici u pustinji, nego pređi dalje, da ne postrada i kralj i sav narod koji je s njim.

17 Jonatan i Ahimas bejahu u En-Rogilu. Jedna sluškinja dođe im kazati da idu da izveste kralja Davida; jer se oni ne smedijahu pokazati ni ući u grad.

18 Jedan mladić ih spazi i saopći to Avesalomu. Ali oni odmah pohitaše i stigoše u Vaurim u kuću jednog čoveka koji imaše studenac u svom dvorištu, te se spustiše u nj.

19 Žena uze i razastre ponjavu povrh studenca, a povrh nje razasu prekrupu, da se ne bi ništa primetilo.

20 Sluge Avesalomove dođoše k onoj ženi u kući i rekoše joj: Gde su Ahimas i Jonatan? Žena im odgovori: Otidoše preko potoka. Oni tražiše, ali ne našavši ih vratiše se u Jerusalim.

21 Posle njihovog polaska Ahimas i Jonatan iziđoše iz studenca i otidoše da izveste kralja Davida. Oni mu rekoše: Ustanite i pređite brže preko vode, jer je tako i tako savetovao Ahitofel protiv vas.

22 David i sav narod koji beše sa njim ustaše i pređoše preko Jordana.

23 Ahitofel, videći da se ne primi njegov savet, osedla svog magarca i pođe kući u svoj grad. Dade naredbe za svoju kuću i udavi se. Tako on umre. Sahraniše ga u grob oca njegovoga.

24 David dođe u Mahanajim. Avesalom preće preko Jordana sa svim ljudima od Izrailja koji bejahu s njim.

25 Avesalom postavi na čelo vojske Amasu na mesto Joavovo. Amasa beše sin jsdnog čoveka po imenu Itra, Izrailjca, koji beše išao k Avigeji, kćeri Nasovoj, sestre Seruje, matere Joavove.

26 Izrailj i Avesalom ulogoriše se u zemlji Galadovoj.

27 Kad David dođe u Mahanajim, Sovije, sin Nasov, iz Rave sinova Amnonovih, Mahir, sin Amilov, iz Lodevara, i Varzelaj, Galaćanin iz Rogelima,

28 donesoše postelja, umivaonica, sudova zemljanih, pšenice, ječma, brašna, prekrupe, boba, leća, prženih zrna,

29 meda, masla, ovaca i sira kravljega. Donesoše sve to Davidu i narodu koji beše s njim, da jedu. Jer govorahu: Ovaj je narod prstrpeo glad, umor i žeđ u pustinji.

Glava 18.[uredi]

1 David pregleda narod koji beše s njim, i postavi nad njim tisućnike i stotinike.

2 Trećinu naroda stavi pod zapovest Joava, trećinu pod zapovest Avisaja, sina Serujina, brata Joavova, a trećinu pod zapovest Itaja iz Gata. I kralj reče narodu: I ja ću izići s vama.

3 Ali narod reče: Nemoj ti ići! Jer ako mi imamo da pobegnemo neće se mariti za to; i da nas pola izgine neće se mariti za to; ali ti si kao nas deset hiljada; zato je bolje da nam iz grada mogneš doći u pomoć.

4 Kralj im odgovori: Učiniću ono što se vama čini da je dobro. I kralj ostade kod vrata dok je sav narod izlazio na stotine i na hiljade.

5 Kralj dade ovu zapovest Joavu, Avisaju i Itaju: Za moju ljubav, štedite mi mladog Avesaloma! I sav narod ču kraljevu zapovest svim vojvodama za Avesaloma.

6 Narod iziđe u polje pred Izrailja i boj se zametnu u šumi Jefremovoj.

7 Onde sluge Davidove potukoše narod Izrailjev, i tog dana bi poraženo trideset hiljada ljudi.

8 Boj se raširi po svoj zemlji i više proždre naroda u onaj dan šuma nego što proždre mač.

9 Avesalom se sukobi sa slugama Davidovim. On jahaše na mazgi. Mazga naiđe pod isprepletene grane jednog hrasta i Avesalom zape glavom za hrast, i osta viseći između neba i zemlje, a mazga otrča napred ispod njega.

10 Videvši to jedan čovek javi se Joavu i reče mu: Gle, videh Avesaloma da visi o hrastu.

11 Joav reče čoveku koji mu to kaza: Gle, video si ga!, a zašto ga na mestu ne ubi? Bio bih ti dao deset sikli srebra i jedan pojas.

12 Ali čovek reče Joavu: Da mi je u ruke izmereno hiljada sikli srebra, ne bih digao ruku svoju na sina kraljeva, jer smo svi čuli zapovest koju je kralj dao tebi, Avisaju i Itaju: Štedite mi mladog Avesaloma!

13 I da sam pogano kidisao na život njegov, ništa se ne bi od kralja sakrilo, a i ti bi sam ustao na mene.

14 Joav reče: Neću ja da trošim vreme s tobom! Pa uze tri strele u ruku i zastreli ih u srce Avesalomu još živome usred hrastova.

15 Deset momaka koji nošahu oružje Joavu opkoliše Avesaloma te ga biše i dotukoše.

16 Joav naredi da zatrubi truba; i narod se vrati prestajući da goni Izrailja, jer ga Joav ustavi.

17 Uzeše Avesaloma i baciše ga u jednu veliku jamu usred šume i nabaciše na nj veliku gomilu kamenja. Sav Izrailj pobeže, svaki u svoj šator.

18 Avesalom beše još za svog života podigao sebi spomenik u Kraljevoj Dolini; jer govoraše: Nemam sinova koji bi čuvali uspomenu imena moga! I on nazva onaj spomenik svojim imenom, i on se i danas zove spomenik Avesalomov.

19 Ahimas, sin Sadokov, reče: Pusti me da otrčim da odnesem glas kralju da ga je Gospod izbavio iz ruku neprijatelja njegovih.

20 Joav mu reče: Ne trebaš ti da odneseš glas kralju; odnećeš ga drugi dan, ali ne danas, jer je sin kraljev poginuo.

21 I Joav reče Husiji: Idi i javi kralju što si video. Husije se pokloni Joav i otrča.

22 Ahimas, sin Sadokov, reče još Joavu: Ma što bilo, pusti me da trčim za Husijem. I Joav reče: Zašto hoćeš da trčiš, sine? Nije to vest koja će ti sreću doneti.

23 Ma što bilo, hoču da trčim, reče opet Ahimas. I Joav mu reče: A ti trči! Ahimas otrča putem preko ravnice i preteče Husija.

24 David seđaše među dvojim vratima. Stražar iziđe na krov iznad vrata prema zidinama. On podiže oči i pogleda. I gle, jedan čovek trčaše, sam.

25 Stražar povika i izvesti kralja. Kralj reče: Ako je sam, znači da nosi vesti. I taj se čovek približavaše sve više.

26 Stražar vide i drugog čoveka koji trčaše. On povika vrataru: Evo jednog čoveka koji trči sam. Kralj reče. I on nosi vesti.

27 Stražar reče: Po načinu kako trči čini mi se da je Ahimas, sin Sadokov. I kralj reče: Dobar je čovek i on nosi dobre vesti.

28 Ahimas povika i reče kralju: Sve je dobro! I pokloni se kralju licem do zemlje i reče: Da je blagosloven Gospod, Bog tvoj, koji predade ljude koji podigoše ruke svoje na kralja gospodara moga!

29 Kralj reče: Je li zdrav mladi Avesalom? Ahimas ogovori: Video sam veliku uzbunu, kad Joav posla slugu kraljeva i mene slugu tvoga, ali ne znam šta beše.

30 Kralj mu reče: Stani tamo na stranu. I Ahimas stade u stranu.

31 I odmah stiže Husije. I on reče: Nek primi kralj, gospodar moj, srećnu vest! Danas te Gospod izbavi iz ruku svih onih koji ustaše na tebe.

32 Kralj reče Husiju: Je li zdrav mladi Avesalom? Husije odgovori: Neka prođu kao taj mladić svi neprijatelji kralja, gospodara moga, i svi oni koji ustaju na tebe da ti o zlu rade.

33 Tada kralja obuze žalost, pope se u sobu iznad vrata i zaplaka se. Idući govoraše: Sine moj Avesalome, sine moj, sine moj Avesalome! Što nisam ja umro umesto tebe! Avesalome, sine moj, sine moj!

Glava 19.[uredi]

1 Javiše Joavu: Eno kralj plače i žali za Avesalomom.

2 I pobeda se onoga dana pretvori u žalost u celom narodu, jer narod ču u onaj dan kako se govori: Žalostan je kralj za sinom svojim.

3 Tog dana uđe narod u grad kao kradom, kao što bi činili ljudi koji se stide pošto su pobegli s bojnog polja.

4 Kralj beše pokrio lice svoje i vikaše glasno: Sine moj Avesalome! Avesalome sine moj, sine moj!

5 Joav uđe u sobu u kojoj beše kralj i reče: Bacio si danas zabunu na lice svih slugu tvojih, koji su danas spasli život i tebi i sinovima tvojim i kćerima tvojim, i ženama tvojim i inočama tvojim.

6 Ti voliš one koji te mrze a mrziš one koji te vole, jsr si pokazao danas da ne mariš ni za vojvode ni za sluge; i vidim danas da bi ti ugodno bilo da je Avesalom živ a mi svi da smo izginuli.

7 Ustani dakle, iziđi i progovori srcu sluga svojih! Jer ti se Gospodom kunem da ako ne iziđeš, neće ni jedan čovek ostati s tobom ovu noć, i to će biti tebi gore nego li sva zla koja te snađoše od mladosti tvoje do danas.

8 Tada kralj usta i sede do vrata. I javi se svemu narodu: Evo kralj sedi na vratima. I sav narod dođe pred kralja.

9 Ali Izrailj beše pobegao, svaki u svoj šator. I po svim plemenima Izrailjevim narod podizaše raspre i govoraše: Kralj nas je izbavio iz ruku neprijatelja naših, izbavio nas je iz ruku Filistejskih, a sad je pobegao iz zemlje od Avesaloma,

10 a Avesalom, koga pomazasmo za kralja nad sobom, pogibe u boju. Zašto oklevate sad, te ne dovedete natrag kralja?

11 Kralj David poruči sveštenicima Sadoku i Avijataru: Govorite starešinama Judinim i recite: Zašto vi da budete poslednji koji će kralja dovesti natrag u dom njegov? - Jer ono što se govoraše u svemu Izrailju beše došlo i do kralja.

12 - Vi ste braća moja, vi ste kosti moje i meso moje: zašto biste vi poslednji bili koji će natrag dovesti kralja?

13 Recite i Amasi: Nisi li ti kost moja i meso moje? Bog neka me najteže kazni ako ne budeš vojvoda dok si živ na mesto Joava!

14 David skloni srca svih ljudi od Jude kao jednog čoveka; i oni poručiše kralju: Vrati se, ti i sve sluge tvoje.

15 Kralj se vrati i dođe do Jordana; i Juda pođe u Galgal da srete kralja i da ga prevede preko Jordana

16 Simej, sin Girin od Venijamina, koji beše iz Vaurima pohita da siđe s ljudima roda Judina na susret kralju Davidu.

17 On imaše pod sobom hiljadu ljudi od roda Venijaminova, i Sivu slugu doma Saulova s petnaest sinova njegovih i dvadeset sluga njegovih. Oni pređoše preko Jordana pred kraljem.

18 Lađa određena za kralja prelazila je reku da prevede dom kraljev, i u času kad je kralj hteo da pređe preko Jordana, Simej, sin Girin, pade pred kraljem,

19 i reče kralju: Neka gospodar moj ne primi zloću moju i nek ne pominje da ga je sluga tvoj uvrsdio onog dana kad je gospodar moj izlazio iz Jerusalima, i neka se kralj ne obazire na to!

20 Jer sluga tvoj priznaje da je zgrešio; i evo došao sam danas prvi iz svega doma Josifova da sretem kralja gospodara svoga.

21 Tada progovori Avisaj, sin Serujin, i reče: Ne mora li poginuti Simej što je psovao pomazanika Gospodnjega?

22 David reče: Šta imam ja s vama, sinovi Serujini, i zašto li se vi danas pokazujete kao protivnici? Ne znam li ja da ja danas kraljujem nad Izrailjem?

23 I kralj reče Simeju: Nećeš poginuti. I kralj mu se zakle.

24 Mefivostej, sin Saulov, takođe dođe na susret kralju. On ne beše oprao noge svoje ni očešljao bradu svoju, niti oprao haljine svoje od dana kad kralj beše otišao do dana kad se kralj vrati u miru.

25 Kad on priđe kralju u Jerusalimu, kralj mu reče: Što nisi išao sa mnom, Mefivosteju?

26 A on odgovori: Kralju, gospodaru moj, sluga me moj prevari, jer sluga tvoj, koji je hrom, beše rekao: Osedlaću svog magarca, uzjahaću ga i poći ću s kraljem.

27 On opade slugu tvoga kod kralja gospodara moga. Ali je kralj gospodar moj kao anđeo Božji. A sad čini što ti se dobro čini.

28 Jer svi ljudi iz doma oca moga, behu samo ljudi koji zaslužiše smrt pred očima kraljevim, a ti posadi slugu svoga među one koji jedu za stolom tvojim. Kakvo bih ja još mogao imati pravo i kako se mogu još tužiti kralju?

29 Kralj mu reče: Što ti trebaju još reči? Izjavio sam: ti i Siva podelite zemlje.

30 A Mefivostej reče kralju: Neka ih on uzme i sve kad se kralj, gospodar moj, vratio u miru u dom svoj.

31 Varzelaj Galaćanin siđe iz Rogelima i pređe s kraljem preko Jordana da ga isprati do preko Jordana.

32 Varzelaj beše vrlo star, imao je osamdeset godina. On beše izdržavao kralja dok bejaše u Mahanajimu, jer beše vrlo bogat čovek.

33 Kralj reče Varzelaju: Dođi sa mnom. Ja ću te ugostiti kod sebe u Jerusalimu.

34 Ali Varzelaj odgovori kralju: Koliko li ću još godina biti u životu pa da idem s kraljem u Jerusalim?

35 Imam danas osamdeset godina. Mogu li ja raspoznati što je dobro i što je zlo? Može li sluga tvoj uživati u onome što jede i pije? Mogu li još čuti glas pevača i pevačica? I zašto bi sluga tvoj još bio na teret gospodaru mome?

36 Malo će ići sluga tvoj preko Jordana s kraljem. I zašto bi mi kralj ukazao tu milost?

37 Neka se sluga tvoj vrati, da umrem u svome gradu, kod groba oca svoga i matere svoje. Nego evo sluge tvoga Himama, koji će ići s kraljem gospodarem mojim. Učini njemu što nađeš za dobro.

38 Kralj reče: Neka Himam ide sa mnom i ja ću mu učiniti što bude tebi drago; i što god zaišteš od mene sve ću ti učiniti.

39 Kad sav narod pređe preko Jordana, i pošto i kralj pređe, kralj poljubi Varzelaja i blagoslovi ga. I Varzelaj se vrati na postojbinu svoju.

40 Kralj se krenu u Galgal i Himam ga isprati. Ceo narod Judin i polovina naroda Izrailjeva isprati kralja preko Jordana.

41 Ali gle ljudi Izrailjci dođoše kralju i rekoše mu: Zašto te odvedoše braća naša, ljudi Judini, i prevedoše preko Jordana i kralja i dom njegov i sve ljude Davidove?

42 Ljudi iz Jude odgovoriše ljudima od Izrailja: Jer je kralj nama bliži; pa što se srdite za to? Jesmo li mi na kraljev trošak živeli? Je li nas on darom darivao?

43 I ljudi od Izrailja odgovoriše ljudima od Jude: Mi u kralja imamo deset delova a David je više naš nego vaš. Što zamrzoste na nas? Nismo li mi prvi govorili da vratimo kralja svoga? Ali ljudi od Jude govoriše žešće od ljudi od Izrailja.

Glava 20.[uredi]

1 Onde se nađe jedan nevaljao čovek po imenu Seva, sin Vihrijev, od Venijamina. On zatrubi u trubu i reče: Nema nama dela s Davidom ni nasleđa sa sinom Jesejevim! Svaki u svoj šator Izrailju!

2 I svi ljudi od Izrailja odstupiše od Davida i pođoše za Sevom, sinom Vihrijevim. Ali ljudi od Jude ostadoše verni svome kralju i ispratiše ga od Jordana do Jerusalima.

4 David se vrati u dom svoj u Jerusalim. On uze deset inoča koje beše ostavio da mu kuću čuvaju i metnu ih u odvojeno mesto. On ih izdržavaše, ali ne iđaše k njima. One ostaše zatvorene do svoje smrti i življahu kao udovice.

3 Kralj reče Amasi: Sazovi mi do tri dana ljude od Jude i nađi se i ti ovde.

5 Amasa otide da sazove narod Judin; ali se zabavi preko roka koji mu beše određen.

6 David reče tada Avisaju: Sad će nam Seva, sin Vihrijev, činiti gore nego Avesalom. Nego uzmi ti sam sluge gospodara svoga i goni ga, da ne nađe za se koji utvrđen grad i ne umakne nam iz očiju.

7 I Avisaj se krenu s ljudima Joavovim, sa Heretejima i Feletejima i sa svim junacima. Oni iziđoše iz Jerusalima da gone Sevu, sina Vihrijeva.

8 Kad dođoše kod velikoga kamena u Gavaonu, srete ih Amasa. Joav beše pripasao mač preko haljine. On ga beše pripasao uz bedricu u koricama iz kojih izkliznu kad se Joav približi.

9 Joav reče Amasi: Jesi li zdravo, brate? i dohvati se desnom rukom brade Amasi da ga poljubi.

10 Amasa se ne obazre na mač koji bejaše u ruci Joavovoj; i Joav ga udari u trbuh i prosu mu creva na zemlju, i ne zadade mu drugi udarac. I Amasa umre. Joav i Avisaj, brat njegov, pođoše u poteru za Sevom, sinom Vihrijevim.

11 Jedan od momaka Joavovih ostade kod Amase i on govoraše: Ko hoće Joava i ko je Davidov, za Joavom!

12 Amasa se valjaše u svojoj krvi nasred puta. Videći onaj čovek da se sav narod ustavlja odvuče Amasu s puta u polje i baci haljinu na nj kad vide da se ustavlja svaki ko naiđe na nj.

13 Kad on bi uklonjen s puta, svi pođoše za Joavom da teraju Sevu, sina Vihrijeva.

14 Joav prođe kroz sva plemena Izrailjeva do Avel-Vet-Mahe, sa svim odabranim ljudima koji se skupiše i koji iđahu za njim.

15 Oni opkoliše Sevu u Avel-Vet-Mahi, i iskopaše oko grada opkop do bedema. Sav narod koji beše s Joavom kopaše da obori zid.

16 Jedna hitra žena viknu tad iz grada: Slušajte, slušajte! Recite, molim vas, Joavu: Primakni se amo da govorim s tobom!

17 On se primaknu k njoj i žena reče: Jesi li ti Joav? On odgovori: Jesam. I ona mu reče Slušaj reči sluškinje svoje. On odgovori: Slušam.

18 I ona reče: Jedanput beše običaj da se reče: Nek se upita Avel! I sve se je tako svršavalo.

19 Ja sam jedan od mirnih i vernih gradova u Izrailju, a ti hoćeš da zatreš grad koji je majka u Izrailju. Zašto hoćeš da zatreš nasleđe Gospodnje?

20 Joav reče: Bože sačuvaj! Neću ja da zatirem ni da raskopavam.

21 Nije to tako; nego je jedan čovek iz gore Jefremove, po imenu Seva, sin Vihrijev, podigao ruku svoju na kralja Davida. Dajte samo njega, pa ću otići od grada. Žena reče Joavu: Evo, glava njegova baciće ti se preko zida.

22 I žena otide k svemu narodu s mudrošću svojom. I odsekoše glavu Sevi, sinu Vihrijevu, i baciše je Joavu. Joav zatrubi u trubu, te se svi raziđoše od grada, svaki u svoj šator. I Joav se vrati u Jerusalim.

23 Joav zapovedaše svom vojskom Izriljevom; Venaja, sin Jodajev beše na čelu Hereteja i Feleteja;

24 Adoram beše nadzornik poreza a Josafat, sin Ahiludov, beše letopisac;

25 Seja tajnik, Sadok i Avijatar sveštenici;

26 a Ira iz Jaira beše državni upravitelj Davidov.

Glava 21.[uredi]

1 Za vreme Davidova bi glad koja traja tri godine. David potraži lice Gospodnje i Gospod mu reče: To je sa Saula i sa doma njegovoga krvoločkoga, što pogubi Gavaonjane.

2 Kralj sazva Gavaonjane da im govori. - Gavaonjani ne behu od sinova Izrailjevih, nego behu ostatak od Amoreja. Sinovi Izrailjevi behu se njima obvezali pod zakletvom, ali ih Saul htedne udariti, revnujući za sinove Izrailjeve i Judine.

3 David reče Gavanjaonima: Što mogu da vam učinim, i čime li ću da izvršim iskupljenje, da blagoslovite nasleđe Gospodnje?

4 Gavaonjani mu odgovoriše: Ne tražimo ni srebra ni zlata od Saula ili od doma njegovoga, i nije naše da učinimo da se neko pogubi u Izrailju. I kralj reče: Šta dakle hoćete da vam učinim?

5 Oni odgovoriše kralju: Pošto nas je taj čovek potro, i imao nameru da nas istrebi, da nas nestane u međama Izrailjevim,

6 nek nam se preda sedam ljudi od sinova njegovih da ih obesimo u Gavaji Saula, izbranika Gospodnjega. I kralj reče: Predaću ih.

7 Kralj poštedi Mefivosteja, sina Jonatana, sina Saulova, radi zakletve koju behu među sobom izrekli pred Gospodom David i Jonatan, sin Saulov.

8 Ali kralj uze dva sina koja beše rodila Saulu Resfa, kćer Ajina, Armonija i Mefivosteja, i pet sinova koje Mihala, kćer Saulova, rodi Adrilu, Meloćaninu, sinu Varzelaja,

9 i predade ih u ruke Gavaonjanima i oni ih obesiše na gori pred Gospodom. Sva sedmorica pogiboše zajedno. Oni behu ubijeni prvih dana žetve, o početku ječmene žetve.

10 Resfa, kći Ajina, uze vreću i prostre na stenu u početku žetve dokle ne pade na njih kiša s neba, i ne davaše pticama nebeskim da padaju na njih danju i zverima poljskim da im se približe noću.

11 Javiše Davidu šta beše učinila Resfa, kći Ajina, inoča Saulova.

12 I David otide da uzme kosti Saula i kosti Jonatana, sina njegovoga od stanovnika Javesa Galadova, koji ih bejahu odneli s trga Vet-Sanskoga, gde ih Filisteji behu obesili kad potukoše Saula u Gavaji.

13 On odnese odande kosti Saula i kosti Jonatana, sina njegovoga; i skupiše se i kosti onih koji behu obešeni.

14 I sahraniše se kosti Saula i Jonatana, sina njegovoga, u zemlji Venijaminovoj, u Sili, u grob Kisa, oca Saulova. I učini se sve što zapovedi kralj. Posle toga Gospod se umilostivi zemlji.

15 Opet nasta rat između Filisteja i Izrailja. David se krenu sa slugama svojim, i oni potukoše Filisteje. David beše umoran.

16 I Jesvi-Venov, jedan od sinova Rafajevih, namisli da odbije Davida. On imaše koplje u kome beše trista sikli bakra, i imaše nov mač opasan okolo bedara.

17 Avisaj, sin Serujev dođe u pomoć Davidu, te udari Filistejina i ubi ga. Tada se ljudi Davidovi zakleše, veleći mu: Nećeš više ići s nama u boj i nećeš ugasiti kandila Izrailjeva.

18 Posle toga bi se opet boj s Filistejima u Govu. Tada Sivehaj, Husačanin, ubi Safa, koji bejaše od sinova Rafajevih.

19 I bi se još jedna bitka s Filistejima u Govu. I Elhanan, sin Jare-Oregima Vitlejemac, ubi Golijata iz Gata čija kopljača beše kao vratilo.

20 Još je bila jedna bitka u Gatu. Tu se nađe jedan čovek visokoga rasta, koji imaše po šest prsta na rukama i na nogama, svega dvadeset i četiri prsta; i on beše takođe iz roda Rafajeva.

21 On ružaše Izrailja, te ga Jonatan, sin Sane, brata Davidova, ubi.

22 Ta četvorica bejahu sinovi istoga Rafaja iz Gata, i pogiboše od ruke Davidove i od ruke sluga njegovih.

Glava 22.[uredi]

1 David govori Gospodu reči ove pesme, kad ga Gospod izbavi iz ruku svih neprijatelja njegovih i iz ruke Saulove.

2 On reče: Gospod je grad moj, tvrđava moja, spasitelj moj!

3 Bog je stena moja koja me zaklanja, štit moj i sila izbavljenja moga, visoko utočište moje i zaklon moj. Spasitelju moj! ti mene od nasilja čuvaš!

4 Uskliknuo sam: Hvaljen budi Gospode! i oslobođen sam od neprijatelja svojih.

5 Jer me vali smrti zahvatiše, bujice me užasa uplašiše;

6 veze me grobne obuzeše, stegoše me zamke smrti.

7 U teskobi svojoj prizvah Gospoda, k Bogu svome zavapih. I on ču glas moj iz dvora svoga, vapaj moj mu dođe do ušiju.

8 Zatrese se tad i uskoleba zemlja, zadrmaše se i pomeriše temelji gora, jer je on gnevan bio.

9 Dim iziđe iz nozdrva njegovih, iz usta mu maven plamen suknu i usjale iskre izvrcnuše.

10 Spusti nebesa i siđe; crn mu oblak pod nogama beše.

11 Sede na heruvima i podiže se, polete na krilima vetrenim.

12 Koprenu od mraka oko sebe baci, i čador načini od oblaka crnih i od voda tamnih.

13 Od sevanja pred njim živ ugalj izleti.

14 Zagrmi na nebesima Gospod, pusti glas svoj Svevišnji,

15 i pusti strele svoje i razmetnu neprijatelje moje; silu munja pusti i rasu ih.

16 I rastvoriše se korita morska, i otkriše se temelji vaseljene od pretnje Gospodnje, od silnog dihanja gneva njegovoga.

17 Pruži on tad s visine ruku svoju i uhvati me, i izvuče me iz vode velike,

18 i izbavi me od neprijatelja moga silnog, od protivnika mojih jačih od mene.

19 Ustadoše na me u dan nevolje moje, ali me Gospod podrža;

20 izvede me na čistinu, izbavi me, jer me voli.

21 Dade mi Gospod po pravdi mojoj za čistotu ruku mojih dariva me.

22 Jer se držah puteva Gospodnjih, i Bogu svome ne sagreših.

23 Jer sam sve zakone njegove pred sobom držao i zapovesti njegove ne odbih od sebe;

24 i bio mu veran i čuvao se od zloće svoje.

25 Zato mi dade Gospod po pravdi mojoj, po čistoti ruku mojih pred očima njegovim.

26 Milostivan prema milostivom, prema vernome si veran,

27 i čist si prema čistome, ali s nevaljalim po njegovom nevaljalstvu radiš.

28 Jer ti ponizna spasavaš ali oči besne ponižavaš.

29 Ti si svetlost moja, Gospode! Gospod rasvetljuje tamu moju!

30 S tobom ja na celu vojsku se zaletim; s Bogom svojim i bedeme preskačem!

31 Put je Božji savršen, reč Gospodnja u vatri prekaljena; štit je on svima koji se u nj uzdaju.

32 Jer ko je Bog osim Gospoda, i ko nam je branič osim Boga našega?

33 Boga koji me snagom opasuje i na pravi put izvodi?

34 On mi daje noge kao u jelena, i spokojna me čini na mojoj visini.

35 Nauči ruke moje boju i mišice moje bakren luk natežu.

36 Ti mi daješ štit spasenja svoga, desnica me tvoja podržava i velikim me milost tvoja čini.

37 Ti širiš put pred koracima mojim i noge se moje ne spotiču.

38 Teram neprijatelje svoje i stižem, i ne vraćam se dok ih ne istrebim.

39 Obaram ih da ne mogu ustati, padaju pod noge moje.

40 Jer me ti u boju snagom opasuješ, i preda mnom savijaš neprijatelje moje.

41 Dušmane moje ti u begstvo teraš i ja potirem neprijatelje svoje.

42 Oni se zgledaju, ali im niko ne pomaže, vapiju za Gospodom, ali ih on ne sluša.

43 Mrvim ih ko prašinu od zemlje, kao blato ulično ih gazim.

44 Ti si me od bune naroda izbavio, postavio me na čelo naroda; narodi što ne poznavah služe mi.

45 Čim za mene čuju slušaju me; sinovi tuđinaca pokorni su mi.

46 Sinovi tuđinaca smalakšu i drhću izlazeći iz gradova svojih.

47 Da živi Gospod! Blagosloven da je branič moj! Da se uzvisi Bog spasenja moga,

48 Bog koji mi osvetu daje i narode mi pokorava!

49 Ti me izbavljaš od neprijatelja, iznad protivnika mojih me podižeš, i od nasilnika me oslobađaš!

50 Zato ću te hvaliti, Gospode, pred narodima i pevaću imenu tvome.

51 Silno on izbavlja kralja svoga, i milost čini pomazaniku svome Davidu i kolenu njegovom do veka!

Glava 23.[uredi]

1 Ovo su poslednje reči Davidove: Reč Davida, sina Jesejeva, reč čoveka visoko postavljenog, pomazanika Boga Jakovljeva, omiljenog pesnika Izrailjeva.

2 Duh Gospodnji preko mene zbori, njegova je reč na jeziku mome.

3 reče Bog Izrailjev, kaza meni stena Izrailjeva: Koji vlada ljudima pravedno, koji vlada u strahu od Boga,

4 on je ko jutrenja svetlost kada sunce sjaje u jutru bez oblaka. Pod njegovim zrakama trava niče posle kiše iz zemlje.

5 Nije li tako i dom moj pred Bogom (pošto on učini savez večan sa mnom) u svemu uređen i utvrđen? Neće li on učiniti da spasenje moje nikne i da želje moje cvatu?

6 Al su bezdušnici svi kao trnje koje se izbacuje, koje rukom se ne hvata.

7 Ko ga se dohvati uzme gvožđe il' kopljaču, i ono se ognjem na mestu zapali.

8 Ovo su imena junaka koji behu u službi Davidovoj: Josev-Vasevet, Tahmonac, jedan između glavnih vojvoda; on udari s kopljem na osam stotina ljudi i pobi ih.

9 Za njim Eleazar, sin Dodona, sina Ahohova. On beše jedan od tri junaka koji su s Davidom jurišali na Filisteje uvrstane u bojne redove, dok ljudi Izrailjevi odstupahu k planini.

10 On usta i bi Filisteje dokle mu se ruka ne umori i ukoči se pri maču. Gospod učini veliko izbavljenje u onaj dan. Narod se vrati k Eleazaru samo da pokupi plen.

11 Posle njega bi Sama, sin Agejev, Araranin. Filisteji se behu skupili u Lehi. Onde beše jedna njiva puna leća, i narod bežaše ispred Filisteja.

12 Sama stade usred njive i odbrani je i potuče Filisteje. I Bog dade veliko izbavljenje.

13 Tri između trideset zapovednika siđoše i dođoše o žetvi k Davidu u pećinu Odolamsku, kad vojska Filistejska beše ulogorena u dolini Refajimskoj.

14 David bejaše onda u gradu, a straža Filistejska beše u Vitlejemu.

15 David izrazi jednu želju i reče: Ko će mi doneti vode da pijem iz studenca kod vrata Vitlejemskih?

16 Tada ona tri junaka prodreše kroz logor Filistejski i zahvatiše vode iz studenca kod vrata Vitlejemskih, te donesoše i dodaše Davidu; ali on je ne hte piti, nego je proli pred Gospodom.

17 I reče: Ne daj Bože da bih to učinio. Nije li to krv onih ljudi koji pođoše ne mareći za život svoj? I ne hte je piti. To učiniše ta tri junaka.

18 Avisaj, brat Joavov, sin Serujin, beše prvi između trojice. On mahnu kopljem svojim na tri stotine i pobi ih, i proslavi se među trojicom.

19 Između te trojice beše najslavniji i posta im poglavica; ali onu prvu trojicu ne stiže.

20 Venaja, sin Jodajev, sina jednog čoveka iz Kavseila, junak i slavan s podviga svojih. On pogubi dva lava Moavska. On siđe u bunar i ubi lava jednog snežnog dana.

21 On ubi jednog Egipćanina džina s kopljem u ruci. On iziđe na nj sa štapom, istrže Egipćaninu koplje iz ruke, i ubi ga njegovim kopljem.

22 To učini Venaja, sin Jodajev, i bi najslavniji od ta tri junaka.

23 On beše najslavniji između tridesetorice, ali onu prvu trojicu ne stiže. David ga izabra u svoj tajni savet.

24 Asailo, brat Joavov, među tridesetoricom. Elhanan, sin Dodonov iz Vitlejema,

25 Sama iz Aroda, Elika iz Aroda,

26 Helis iz Faleta, Ira, sin Ikisov iz Tekoje,

27 Avijezer iz Anatota, Mevunej iz Husa,

28 Salmon iz Ahoha, Maraj iz Netofe,

29 Helev, sin Vanin, iz Netofe, Itaj, sin Rivejev, iz Gavaje sinova Venijaminovih,

30 Venaja iz Piratona, Idaj iz Nahle-Gaša,

31 Avi-Alvom iz Arve, Azmavet iz Varuma,

32 Elijav iz Salvona, od sinova Jasinovih - Jonatan,

33 Sama iz Arara, Ahijam, sin Sararov, iz Arara,

34 Alifelet, sin Asveja, sinajednog Mahaćanina, Elijam, sin Ahitofela iz Gilona,

35 Esraj iz Karmila, Farej iz Arve,

36 Igal, sin Natanov, iz Sove, Vanija iz Gada,

37 Selek, Amonac, Narej iz Virota, koji nošaše oružje Joavu, sinu Serujinom.

38 Ira iz Jatira, Gariv iz Jatira,

39 Urija, Hetejin; Svega trideset i sedam.

Glava 24.[uredi]

1 Gnev Gospodnji opet se raspali na Izrailja i nadraži Davida na njih govoreći: Hajde prebroji Izrailja i Judu.

2 Kralj reče Joavu, vojvodi svome: Prođi po svim plemenima Izrailjevim, od Dana do Virsaveje, neka se prebroji narod, da znam koliko ga ima.

3 Joav reče kralju: Neka da Gospod, Bog tvoj, da se narod tvoj umnoži još sto puta toliko i da oči kralja, gospodara moga, mogu to da vide! Ali zašto hoće kralj, gospodar moj, to učiniti?

4 Kralj ne odstupi od zapovesti koju dade Joavu i vojvodama, i Joav i vojvode otidoše od kralja da prebroje narod Izrailjev.

5 Pređoše preko Jordana i ulogoriše se u Aroiru, s desne strane grada koji je usred doline Gadove, blizu Jazira.

6 Pođoše u Galad i u zemlju Tahtih-Odsiju. Pođoše u Dan-Jan i u okolinu Sidonsku.

7 Pođoše u grad Tir i u sve gradove Jeveja i Hananeja. Završiše južnim krajem Jude, Virsavejom.

8 Tako oni obiđoše svu zemlju, te se vratiše u Jerusalim posle devet meseci i dvadeset dana.

9 Joav dade kralju spisak popisanog naroda: beše u Izrailju osam stotina hiljada ratnika koji mahahu mačem, a ljudi od Jude pet stotina hiljada.

10 David oseti da mu srce bije pošto se tako prebroji narod, i reče Gospodu: Sagreših mnogo što to uradih! Ali Gospode, oprosti nevaljalost sluge svoga, jer sasvim ludo radih.

11 Sutradan, kad David usta dođe reč Gospodnja Gadu, proroku, videocu Davidovom, i reče:

12 Idi kaži Davidu: Ovako govori Gospod: Tri ti biča predlažem. Izberi jednog da te sa njim bijem.

13 Gad pođe k Davidu i saopšti mu to govoreći: Hoćeš li sedam gladnih godina u zemlji svojoj ili da bežiš tri meseca od neprijatelja svojih i oni da te gone, ili tri dana kuge u svojoj zemlji? Sad se promisli i izberi šta ću odgovoriti onome koji me posla.

14 David odgovori Gadu: Na muci sam velikoj: Ah, zapadnimo u ruke Gospodnje, jer je milost njegova velika; ali da ne zapadnem u ruke ljudi.

15 Gospod pusti kugu na Izrailja od jutra do određenoga vremena, i od Dana do Virsaveje pomre sedamdeset hiljada ljudi u narodu.

16 Kad anđeo pruži ruku svoju na Jerusalim da ga bije, sažali se Gospodu sa zla, i reče anđelu koji zatiraše narod: Dosta! Spusti ruku! Anđeo Gospodnji beše kod gumna Orne Jevusejina.

17 Videći David anđela koji bijaše narod, progovori i reče Gospodu: Gle, ja sam zgrešio, ja sam zlo učinio, ali te ovce, šta su one učinile? Neka se ruka tvoja okrene na mene i na dom oca moga.

18 Tih dana Gad dođe k Davidu i reče mu: Idi, načini Gospodu oltar na gumnu Orna Jevusejina.

19 David otide po reči Gospodnjoj, kao što Gospod zapovedi.

20 Orna se obazre i vide kralja i sluge njegove da idu k njemu, i Orna iziđe i pokloni se kralju licem do zemlje.

21 I reče: Što je došao kralj gospodar moj sluzi svome? David reče: Da kupim od tebe ovo gumno, da načinim na njemu oltar Gospodu, da bi prestao pomor u narodu.

22 Orna reče Davidu: Neka uzme kralj gospodar moj gumno i nek prinese na žrtvu što god hoće. Evo volova za žrtvu i kola i jarmova volujskih za drva.

23 Sve to davaše Orna kralju. I Orna reče kralju: Gospod, Bog tvoj, neka te milostivo primi.

24 Ali kralj reče Orni: Ne, nego ću uzeti od tebe po cenu srebra; neću prineti Gospodu, Bogu svome, žrtve poklonjene. I David kupi gumno i volove za pedeset sikli srebra.

25 David podiže onde oltar Gospodu i prinese žrtve paljenice i žrtve zahvalnice. I Gospod se umilostivi zemlji, i presta pomor u Izrailju.

  1. Halkat-Asurim znači: polje mačeva.
  2. Val-Ferasim znači: mesto proboja.
  3. Fares-Uza znači: Prodor Uzin.
  4. Jedidija znači: mio Gospodu.
  5. U nekim starim tekstovima: posle četiri godine.