Beograd nekad i sad/12

Izvor: Викизворник

◄   11 12. 1   ►

12.


LjUBA, PREĐAŠNjI


LjUBA: Jelo je usuto.

NEŠA: Ajde, majka, da ručamo.

STANIJA: Fala, sinko, blagodarim.

NEŠA: Ajde, kako ne bi ručala?

STANIJA: Ne mogu ti ništa.

NEŠA: E, nije nego jošt štogod. Odi, sedi s nama.

STANIJA: Donesi mi ovde nešto da jedem.

NEŠA: Kako bi to bilo, pobogu, majka! Nisam te video toliko godina, pa da ne ručamo zajedno.

STANIJA: Ne mogu ti od one brade.

NEŠA: Ama što ti gledaš bradu.

STANIJA: Kako pogledam, taki se gadim.

NEŠA: Vidiš, Velimire, pravo majka i govori. Zašto je ne skidaš?

VELIMIR: Ja ne znam šta vam je moja brada na putu, kud će komotnije, nego ovako.

NEŠA: Ama kad ljudi ne trpe.

VELIMIR: To je jedno krajnje predrasuždenije. Mnogo koješta ljudi nisu trpili, i neće trpiti, pak će se opet zato uvesti.

STANIJA (Neši); Čuješ? Oće da ti dovede još koješta u kuću; da pevaš: hu! hu!

NEŠA: Beda od dece.

STANIJA: Ama što ja zgreši Bogu, te to dočeka?

NEŠA: E, što ćeš. Ajde, da se ne ladi jelo.

STANIJA: Ne, tamo u budžak da jedem, da se ne gadim od svoju decu.

NEŠA: Već za danas mani ga, a sutra, vere mi, neće je imati. (Uvati je za ruku.)

STANIJA: Ej kuku, ej kuku! (Odlaze.)



Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Sterija Popović, umro 1856, pre 168 godina.