VRH SREĆE. (1)

Извор: Викизворник
VRH SREĆE.
Писац: Динко Рањина
144. pesma Pjesni razlike


VRH SREĆE.




   Gledaj, srećo, moga jada:
ja većekrat bih u boju,
nu vik tako zledno u znoju
ne ostah ranjen kako sada.
   Veće puta putujući
ih po daždu u zloj snazi,
ma nigda me daž ne skvasi,
kako sada doma idući.
   Veće rijeka pješ prigazih
i zla ne imah u taj vas rok,
a sad, što ktih mao prit potok,
na zlu mjestu zlo se upazih.
   Mnogo travu brah godišta
konju momu po livadi
tođer, gdi se drača sadi,
i nigdar mi ne bi ništa.
   A sad svijesti s njekom slipom
ubrat kteći jedan cvit ja
skrovno iz kruga zla me zmija
peči u srce zlim nalipom.
   Ja iđah kako dobri taj drug,
ki ne sumnji nigdje, di je,
a ne scijenjah, da se zmije
pod cvijetjem viju u krug.
   I prije patih morske smeće
i vik prs me ne poboli,
a sad, što me mao val poli,
stuži mi se prem zlo od veće.
   Bez potrebe i u potrebi
ja većekrat bez zazora
plivah strašna, čudna mora,
i vik srcu zled mi ne bi.
   A sad što se, čudne stvari,
u jedan lokanj spustih malo,
u ruke mi veomi zalo
i u noge grč udari.
   Igrah mnokrat ja s vilami
u pustoši vihrijeh gora,
i u tem ne čuh vik umora
jak taj mramor tvrdi kami.
   A što sad mal s jednom stoje
skoknuh, tač me stavi u smeću,
da za vele dana neću
čut u meni snage moje.
   Mnogo voda pih po sviti
mutnih, i zdrav vazda jur bih,
a što bistre sad se napih,
za srce me zlo uhiti.
   Mnokrat mene žeđa zani
ljeti loveć proć daleče,
nu me ovako vik ne upeče
taj privrući zrak sunčani.
   Patih muke, trude i jade
i pri u njeke dobre me dni,
nu vik, jaohi tužnu meni,
trudnij ne ostah nego sade.
   Mnokrat ruse brah kraj vode
i ne bi mi zlo nikade,
a što utrgnuh jednu sade,
zlo mi drača dlan probode.
   Za toj vele: mnogiš satvar
u mao jedan čas stvori se,
ka pak, vjeruj, ne zgodi se
u vas čoeči život nigdar.
   Čudne ti si, srećo, ćudi:
čoeka gladiš dugo vrime,
a pak ga u čas jedan zlime
jadom tvoja zled utrudi.
   Njegda stoje kola tvoja
pravo, a njegda doli srte,
lje se u okolo vazda vrte
u neredu bez pokoja.
   Sad si blaga, sad srdita,
sad u ledu, sad u cvitju,
nekrepka si u tvom bitju
i u svem vazda promjenita.
   Puziva su i plaziva
tva blaženstva puna smeće,
za to se uzdat neću veće
u obećan'ja tva laživa.





Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Динко Рањина, умро 1607, пре 417 година.