Sunčanica/AT PRVI

Извор: Викизворник
Sunčanica
Писац: Шишко Гундулић
AT PRVI


AT PRVI[уреди]

ŠENA PRVA[уреди]

Strašimir sam




Zaman slava tvoga imena,
   hudi Janko vojevoda,
   svuda leti razglašena
   s djelovanјa bojnijeh zgoda. 120

I zaman te za junaka
   najboljega vas svijet glasi,
   po djelijeh ako paka
   nesmjenstvo se tvoje pazi.

Ko hoć dati, da se vjera, 125
   Što od tebe spovijedaju,
   Lansko ljeto da satjera
   Cijelu vosku pri Dunaju.
 
Ako bježiš i ako kriješ
   od mene se sama sada, 130
   ni čekat me još ne smiješ
   usred tvoga Biograda.
 
Dvakrat te sam ja zamani
   isko u njemu, hudi Ugrine,
   i po svakoj jošte strani 135
   od ugarske kraljevine.

Ki je vitez, koji slidi
   bojna dila, da se krije,
   nu se očito pozna i vidi,
   da u tebi srca nije. 140

Bjež tamnjače svim nemili,
   krij se ženska strašivice,
   ne pobježe mojoj sili,
   ne skri od me se vik desnice.

Jer pod zemljom zakopati, 145
   da se budeš još u pako,
   iznać ću te i zaklati
   mojom rukom ja svakako.

U toliko ne ću cknjeti,
   danaska ću Sunčanicu 150
   kako žudim ja uzeti
   za mu dragu vjerenicu.

To li mati nje kraljica,
   ne uzbude mi pogoditi,
   bit će jaka ma desnica 155
   i silom je ugrabiti.



ŠENA DRUGA[уреди]

Кraljica Krunoslava i dvorkinjica


Dvorkinjica:
Pusti miso plačnu toli,
   ka skončaje tvoje lice,
   ni se smetaj ni se boli
   sveđer tako ma kraljice. 160

Jer to se je protiviti
   proć Višnjemu, ki učini,
   da sred boja bude umriti
   dragi sinak tvoj jedini.

Kraljica:
Kako majka ja smetena 165
   da ne plačem rod ljubjeni,
   koji, ah jaoh, prije vremena
   smrt je odnijela tužnoj meni.
 
Ti si uzrok me žalosti,
   hudi Janko vojevoda, 170
   ki s izdajstvom bez milosti
   momu sinku zlu smrt poda.
 
I još smiješ prikom silom
   na svak čas me izdavati,
   i prilikom tvom nemilom 175
   u tihu me snu varati.
 
Dvorkinjica:
Jeda čudnu stvar si koju
   noćas sred sna ti vidjela,
   tere u gorku nepokoju
   s tega si se kako smela? 180

Kraljica:
Vidjela sam blizu odveće,
   s čega uvijek ću plačna biti.
   svu mu boles, sve me smeće
   i moj nemir vjekoviti.

Ne dobro se odijelile 185
   Bjehu od mene dvorkinjice
   I samu me ostavile
   Za počinut sred pernice.

Kada ončas sred tihoga
   sna ja počeh počivati, 190
   ali slušaj čuda mnoga,
   što u njemu stah gledati.

Snjaše mi se pun nemira
   gdi proć meni Janko hodi
   i za ruku Vladimira 195
   sinka moga da mi vodi.

Vladimira, koga sila
   i zlijeh gusar vojska kleta,
   ko znaš, bješe zarobila
   u kolijevci jur djeteta. 200

Veleći mi „o kraljice,
   požuda je bez razloga
   tvoje ćerce Sunčanice
   braca osvetit ljubjenoga.

Jer da ja sam krivac bio 205
   on njegove smrti hude
   i da ga sam pogubio
   ko neprijatelj s me požude.
 
Svaki razlog tad bi imala
   za mrzjet me i zlo ktjeti, 210
   i s razlogom nastojala
   da dragoga braca osveti.
 
Ali ako moj grijeh nije,
   nije pravo da ljubjena
   tvoja ćerca proć meni je 215
   hudo ovako rasrčena.

Koja će joj biti dika,
   ku će slavu tim dobiti,
   kad jednoga ljubovnika
   svoga bude pogubiti. 220

Jer Lauša hrabrenoga,
   ako sam joj pogubio,
   braca sam joj ja drugoga
   od gusara slobodio.

To li gnjev se nje nikako 225
   ne uzbude utažiti,
   neg pod silu, neg svakako
   ushoće me umoriti.
 
Eto u ruke tvojoj kruni
   podložit ću glavu moju. 230
   Neka izvrši, neka ispuni
   kako hoće želju svoju".

Tad ja hoteć željno dosti
   sinka grlit obljubjena,
   san me ostavi, i u tamnosti 235
   iznađoh se privarena.

Dvorkinjica:
Zasve da san vara i laže
   i u nj nije vjerovati,
   o gospođe, i on ukaže
   istinu nam veće krati. 240

Tko zna, sinak tvoj ljubjeni
   da se jošter živ nahodi
   i da, kad se ne uscijeni,
   mlad kraljević dođe odi.

Kraljica:
Hodmo u crkvu sve bogove 245
   poniženo mi moliti,
   jeda želje naše ove
   Oni budu ispuniti.



ŠENA TREĆA[уреди]

Janko i Vladimir


Janko:
Vladimire moj ljubjeni,
   cjeć kriposti bojne koga 250
   u velikoj držim scijeni
   i ko braca ljubim svoga.
 
Jur nadpuno dovršili
   dva ljeta su odonada,
   otkad smo se odijelili 255
   od bijeloga Carigrada.

I u malo prem vremena
   obidosmo množ država
   i kraljevstva, gdi hrabrena
   spovijeda se naša slava. 260
 
Nu najveća je slava moja,
   s kom se mogu podičiti,
   što cjeć mene ma gospoja
   slobodna se može viti.

Vladimir:
Kraljeviću slavna imena, 265
   Janko Ugrine plemeniti,
   gdi tva slava razglašena
   s bojnijem djelim ne će biti!

Ke viteze ti hrabrene
   jesi sabljom pridobio, 270
   ke li puke nebrojene
   pod vlas tvoju podložio!

Ali ko je, ki za sreću
   ne će držat prem čestitu
   bit podložan kraljeviću 275
   tako svuda glasovitu?

Janko:
Ne naprijeda, tezijeh slava
   moja djela nedostoje.
   Blagodarnos, ljubav prava
   i dobrota tvoja to je. 280

Ali jošte da sam taki,
   ko me glasi tvoja dika,
   prem izvrstan, hrabren, jaki
   i čas inijeh svijeh bojnika.
 
Što mi vajmeh to pomaga, 285
   ako za me nepokoje
   Sunčanica moja draga
   mrzi čuti ime moje.

Vladimir:
Od tebe sam to istoga
   i ja čuo vele krati 290
   ne bez jada teška moga
   još odavna spovijedati.

A to jere milos tvoja
   ne znam kako, gdi li, kada
   sred krvava huda boja 295
   nje pogubi braca mlada.

Janko:
Da kad neznaš naprijed veće,
   slušaj, dragi Vladimire,
   svekoliko moje smeće,
   Me bolesti, me nemire. 300

Nahodeć se prednjijeh lita
   ja u dvoru ćaćka moga
   Bojnislava glasovita,
   svijetla kralja ugarskoga,

prem u doba slavno dosti, 305
   kada sred sve kraljevine
   veselja se i radosti
   i razlike igre čine.

A to neka ponovi se
   uspomena po svem sviti 310
   dana u koji porodi se
   kralj moj ćajko glasoviti.

I s istoka i zapada
   svi najbolji vitezovi
   sred Budima lijepa grada 315
   skupiše se na dan ovi.

Nu nad sve ine s mnogom dikom
   iz bojemskijeh strana doje
   s lijepom družbom i velikom
   brat ljubjene lijepe moje. 320

Ne dovede njega slava
   iz daleka mjesta ovako
   od ugarskijeh onijeh sprava,
   ke se ljeto čine svako,
 
neg glas slavni, koji svuda 325
   i gdi sunce svijetlo svijeti,
   od lijeposti i razbluda
   bratučede moje leti.

Bratučede, Zorke lijepe,
   ćerce Ugrina dunda moga, 330
   prid kom tmaste jesu i slijepe
   sve liposti svijeta ovoga.

Djevojčica ova ima
   koralj u ustijeh i ružicu,
   žarko sunce u očima, 335
   zoru u čelu, raj u licu.

Nu što ovako proć razlogu
   hvale su se me otkrili,
   nje ljepotu, ako mnogu,
   i ti vidje, druže mili. 340

Vladimir:
Vidio sam, ne bez čuda,
   vas zapanjen srcu u momu,
   raj zaisto od razbluda
   u nje licu andioskom.

Ali slijedi naprijed veće, 345
   što se zgodi svekoliko,
   neka vidim, s koje smeće
   nemiran si sad toliko.

Janko:
On kraljević svijetle krvi
   bješe od igre vojevoda, 350
   a proć njemu je najprvi
   branitelj sam vrijednijeh zgoda.

Ali uto već čuje se
   bojne trublje glas od svudi,
   da vojvode i viteze 355
   na hrabrena djela budi.

Na glas trublje konja zbode
   mlad kraljević, kopljem strese,
   i pun smijenja i slobode
   prvi u prazno polje uljeze. 360

Nu netrpeć i ja ureda
   tečem držeć nedostojno,
   itko od mene da naprijeda
   na rvanje ide bojno.

Ko me ugleda vitez brzi, 365
   konja usteže pak zavika:
   „Pridaj mi se, kopje vrzi,
   tkogod ti si od bojnika!"

Odgovaram ja mu ovako:
   „Među nami nije općeno 370
   kopje povrć brzo tako,
   smjenstvo i srce prihrabreno".

I u što riječi ove slijedim,
   kad najmanje miso scijeni,
   naglo trčat njega vidim 375
   s bojnijem kopjem protiv meni.
 
Ali vitez podnositi
   od gvozdeno moje oklopje.
   Cijeneći me pridobiti,
   svoje ulomi vito kopje. 380
  
Ne ne slama kopje me se,
   nego vaja cjeć mojega
   od kacige zgađja u veze
   tere smrtno ranja njega.

Ah sred kakva ja nemira, 385
   sred ke li se nađoh smeće,
   kad ugledah gdje umira,
   Paček umro gdi je veće!

Ončas skočih s konja moga,
   zdrijeh naprave sve me paka, 390
   glaseć, zovuć mene istoga
   nepravedna, huda, opaka!
 
Tako nekriva u krivini
   ostavi me huda zgoda,
   i taj čas se glas istini 395
   od ovega majci poda.

Nu ko lijepa Sunčanica
   začu, da je pogubila,
   ah jaoh meni, ma desnica
   nje dragoga braca mila. 400

Uvjetova pod veliku
   zakletvu se bogovima,
   da mojemu dobitniku
   vjerenica biti ima,
 
i da oni sam će biti 405
   nje vjerenik obljubjeni,
   tko me bude pridobiti,
   tko osiječe glavu meni.
 
S tega uzroka, druže mili,
   kad dođosmo ovdi stati, 410
   za ne otkrit se lijepoj vili,
   Gradislav se činih zvati.

A to neka ja nepoznan
   nje bez straha lijepos mnogu
   ko rob verni i noć i dan 415
   sa svijem srcem služit mogu.

Vladimir:
Zakoni su veoma hudi
   i odluke bez razloga
   Sunčamice, koja žudi
   braca osvetit ljubjenoga. 420
 
Nu se taji unaprijeda
   veoma dvoru u ovemu,
   i ako možeš, ne spovijedaj
   tvoga imena meni istomu.

Ali jeda brzo bude 425
   Višnji nje gnjev ustaviti,
   da ko jesu tve požude
   budeš se uprav njoj otkriti.



ŠENA ČETVRTA[уреди]

Sunčanica i dvorkinjica


Dvorkinjica:
Za ki uzrok, za ko dilo,
   ma gospođe, ma kraljice, 430
   kroz skončanje svijem nemilo
   haraš lijepo tvoje lice?
 
Sveđ si u mislijeh zamišjena
   kao da imaš boles koju,
   sveđ uzdišeš, sveđ smetena 435
   u nekom si nepokoju.
 
Ja uzroka prem nijednoga
   ne nahodim ki te mori,
   neg s viteza slavna koga
   ako lijepos tvoja gori? 440
 
Ne zna što je boles prava
   ni u životu truda ćuti,
   tko ljubavi ne poznava,
   koga sila nje ne smuti.

Cića toga plam ljuveni 445
   u srdašcu tvom ako je,
   komu bolje mož neg meni
   sve bolesti otkrit tvoje.

Sunčanica:
Pokli tajat već ne mogu,
   što sam dosle sveđ tajala, 450
   otkriti ću boles mnogu,
   ka me veće jes skončala.
 
Ali sprva vjeru daj mi,
   da nikomu nećeš riti,
   što budemo među nami 455
   danas ovdi govoriti.

Dvorkinjica:
Desnicu ću mu ti dati,
   zasve od tega nije potrebe,
   da ću mučat i tajati
   sve što budem čut od tebe. 460
  
Zato, ako ti jes ugodno,
   ma gospođe, ne stoj veće,
   neg mi otkrij sad slobodno
   svekolike tvoje smeće.

Sunčanica:
Spomena me još pripada, 465
   kad gusari, joh, nemili
   polak lijepa Prage grada
   bjehu plačnu zarobili.
 
Gdi na pomoć ja zamani
   zvah vas svijeh druge mile, 470
   da me ugrabi, da me obrani
   kagod od njih vrle sile.

U toliko me oni odniješe
   sred jednoga gusta gaja,
   gdje protječe malo više 475
   bistra rijeka od Dunaja.

Ni se osvijestih tužna prije,
   neg se ugledah, vaj, smetena,
   gdi je gaj česti najgustije
   usred dubja zapletena. 480
 
Ugledah se, gdi po silu
   (Treptim svrhu uspomene)
   jedan crnac u svom krilu
   među rukah drži mene.

Ali iz glasa ja velika 485
   ne pristajem tad vikati,
   jeda je kigod od bojnika,
   koji će mi pomoć dati.

I u što tako on me sili,
   a ja se rvem jedva u trudu, 490
   čujem vapit: „o nemili,
   neć ispunit tvu požudu!"

S bojnijem kopjem sred desnice
   jedan vitez trči i vika:
   „Slobodna ćeš, djevojčice, 495
   bit od tega izdavnika!"

Crnac videć tad, da nije
   moć mu ispunit što on žudi,
   pusti mene a vapije
   na svu pomoć narod hudi. 500

Ali u to naglo dosti
   moj slobodnik brz doteče,
   ter zlom crncu bez milosti
   britkom sabljom glavu odsiječe.

Dvorkinjica:
Zaisto učini djelo vrijedno 505
   bojni vitez inostrani,
   nu od gusar svijeh ujedno
   kako sam te on obrani?

Sunčanica:
Odsvuda se naglo tište
   silna skupa narod kleti, 510
   svaki prijeti, svaki ište
   da vojevodu svoga osveti.

S vikom, treskom, svaki hrli,
   kao da pasti svijet će tada,
   ali se od njih bojnik vrli 515
   svijeh ujedno ne pripada.

Oni na njega svikolici,
   svijem se ujedno on opira
   i s mačem ih u desnici
   goni, pleše, bije i tjera. 520

Tako od njih dio veći
   pobijen osta u toj sili,
   a i svi bi, da bježeći
   nijesu život sahranili.

Ne htje ih naprijed tad tjerati 525
   moj slobodnik ponositi,
   neg se u način blag obrati
   samnom plačnom govoriti.
 
Veleći mi: „ostav veće,
   o razbludna djevojčice, 530
   sve tve tužbe, sve tve smeće,
   ke t' skončaju svijetlo lice.

Eto hudi i nemili
   izdavnici, ko dostoje,
   današka su zaplatili 535
   svekolike zloće svoje".

I u što riječi ove veli,
   zlatnu kacigu odveziva
   od obraza ter veseli
   raj mi kaže i otkriva. 540

Što ma duša ne pohlepi
   sred srdašca stravljenoga,
   razgledajuć ures lijepi
   slobodnika draga moga!

Harna mu se u životu 545
   hoću i želim ukazati,
   i sveđ kripos i ljepotu
   njegovu ištem razmišljati.

I čim tako s tega djela
   moje srce milos čuje, 550
   skrovita me njeka sila
   ljubit njega prem siluje.

Nu za tajat plam ljuveni,
   uprašam ga plačna lica:
   „Gospodaru, kaži meni, 555
   čija jesam robinica".

Kako vitez plemeniti
   Na ve uzdahnu riječi moje!
   Veleć: „rob ću vjekoviti
   ja tvoj biti, ma gospoje! 560

Nijesam rodjen djevojčice
   ja za plijenit ni grabiti,
   neg ih s mačem sred desnice
   častit, čuvat i braniti.

Cjeća toga straha neimaj, 565
   neg se meni ktjej otkriti,
   roditeljim ljubjenijema
   da te budem povratiti".

Ja otkrivam ime moje
   tad vitezu slavnom tomu, 570
   ali krijem rane koje
   u srdašcu ćutim momu.

Paček u način rijeh mu mio:
   „Dostoji ako mlados moja,
   ugodan bi dar mi bio 575
   znati, ko je milos tvoja"

„Prosti", reče, „ako tvoje
   ja ne smirim sada želje,
   jer ne poznam, ma gospoje,
   ja još moje roditelje. 580

Zarobjen sam od Tatara
   u koljevci dijete bio,
   i jedva se zlijeh gusara
   lanjsko ljeto slobodio.

Nu sam većkrat od silnika 585
   čuo, da sam svijetle krvi
   i uzmnožna i velika
   kralja slavna sin najprvi".

Dvorkinjica:
Nu, po sreći, jeda je kako
   tvoj Vladimir bratac miili, 590
   u kolijevci jere tako
   i njega su zarobili.

Sunčanica:
Nije, jere na prsima,
   pomno ga sam ja pitala,
   ko i moj bratac on ne ima 595
   zvijezdu, ku mu je narav dala.

Veleći mi: „ništa ino
   znam ja, brače moj ljubjeni,
   nego samo još istino,
   da je Gradislav ime meni". 600

Tad s dragoga Gradislava,
   ah jaoh, počeh uzdisati,
   tad robinja ostah prava
   zauvijek mu robovati.

Vejah: zaman s tve milosti 605
   od njih me si siobodio,
   ako me si s tve liposti,
   dragi brače, zarobio.

Dvorkinjica:
Zamjerna je i velika
   i zaisto ljubav prava, 610
   kojom tvoga slobodnika
   ljubiš, vrijedna Gradislava.

Ali eto dvorkinjice
   odovuda tve ishode.
   Pusti govor, o kraljice, 615
   do kojegod druge zgode.



ŠENA PETA[уреди]

Isti i dvorkinjice


Dvorkinjica prva:
O kraljice
   Sunčanice,
   o gospođe naša mila,
   ka dostojiš, 620
   ka se brojiš
   kruna vrh svijeh lijepijeh vila.

Tve se dike
   hoće uvike
   po svem svijetu spovijedati, 625
   svak u pjesni
   sred ljuvezni
   tve će ime klikovati.

Dvorkinjica 2:
O kraljice
   Sunčanice, 630
   o gospođe naša mula,
   ka uresii
   od nebesi
   svu lipos ugrabila.
 
Sunce ima 635
   u očima
   tvoja lipos božanstvena,
   a vesela
   posred čela
   sveđ ti zora stoji rumena. 640

Dvorkinjica 3:
O kraljice
   Sunčanice,
   o gospođe naša mila,
   u koj dike
   svekolike 645
   blaga je narav postavila.

Primaljeće
   lijepo cvijeće
   zene u rajskom tvomu licu,
   a medene 650
   i rumene
   usti drže tve ružicu.

Dvorkinjica 4:
O kraljice
   Sunčanice,
   o gospođe naša mila, 655
   ka potpuna
   jesi kruna
   od najljepšijeh sviijeh vila.

Sve najdraže
   što se kaže 660
   u licu se tvom nahodi.
   Tvoja lijepos
   i tva kripos
   svačija srca da gospodi.

Dvorkinjica 5:
O krajice 665
   Sunčanice,
   o gospođe naša mila.
   ka sred oči
   od istoči
   sunašce si razdijelila. 670

Svikolici
   ljubovnici
   moć će sreće sve glasiti,
   kojijeh bude
   sred razblude 675
   tvoja lipos izraniti.

Dvorkinjica 6:
O krajice
   Sunčanice,
   o gospođe naša mila,
   ka dobrotom, 680
   ka lipotom
   vaskolik si svijet zanila.
 
Tijem sestrice
   me družice
   tihi tančac izvedimo, 685
   ter kraljicu
   Sunčanicu
   i mi danas proslavimo.

         (Ovdi se bala)

Dvorkinjica jedna:
Dosta, mile me družice,
   brijeme j veće od pokoja, 690
   da pođemo brat cvjećice
   sred našega perivoja.

          KOR kanta

Tlačit puke svoje podložne,
   prike od boja budit smeće.
   Krivine su nerazložne 695
   i neprave veoma odveće.

Nerazborne cjeć osvete
   od privara put slijediti.
   To ne može neg od štete
   i od pogube naše biti. 700

Uzmnažati nepravima
   djelam gnevne sve požude,
   neumrlijem bogovima
   kletve činit prike i hude.

To su djela nemilosna 705
   od silnika usiona,
   ki ne gleda, ki ne pozna
   pravde, vjere, ni zakona.

Od kralja je uzmnožitijeh
   sveđ pravedne vriježit želje, 710
   i s kriposti plemenitijeh
   stjecat nove prijateje.

Ne s udesne jedne zgode
   činit kletvu tač nepravu
   i od Janka vojevode 715
   nemilosnu željet glavu.
 
Jeda je Janko krivac bio
   s nepravedna djela koga.
   Što je nehoteć pogubio
   kraljevića nam slavnoga? 720
 
Nu su take ženske ćudi
   u omrazah krepke dosti,
   teško tomu, ko ih žudi,
   i tko služi njih lipnosti!




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Шишко Гундулић, умро 1682, пре 342 године.