Dvorkinjica:
Za ki uzrok, za ko dilo,
ma gospođe, ma kraljice, 430
kroz skončanje svijem nemilo
haraš lijepo tvoje lice?
Sveđ si u mislijeh zamišjena
kao da imaš boles koju,
sveđ uzdišeš, sveđ smetena 435
u nekom si nepokoju.
Ja uzroka prem nijednoga
ne nahodim ki te mori,
neg s viteza slavna koga
ako lijepos tvoja gori? 440
Ne zna što je boles prava
ni u životu truda ćuti,
tko ljubavi ne poznava,
koga sila nje ne smuti.
Cića toga plam ljuveni 445
u srdašcu tvom ako je,
komu bolje mož neg meni
sve bolesti otkrit tvoje.
Sunčanica:
Pokli tajat već ne mogu,
što sam dosle sveđ tajala, 450
otkriti ću boles mnogu,
ka me veće jes skončala.
Ali sprva vjeru daj mi,
da nikomu nećeš riti,
što budemo među nami 455
danas ovdi govoriti.
Dvorkinjica:
Desnicu ću mu ti dati,
zasve od tega nije potrebe,
da ću mučat i tajati
sve što budem čut od tebe. 460
Zato, ako ti jes ugodno,
ma gospođe, ne stoj veće,
neg mi otkrij sad slobodno
svekolike tvoje smeće.
Sunčanica:
Spomena me još pripada, 465
kad gusari, joh, nemili
polak lijepa Prage grada
bjehu plačnu zarobili.
Gdi na pomoć ja zamani
zvah vas svijeh druge mile, 470
da me ugrabi, da me obrani
kagod od njih vrle sile.
U toliko me oni odniješe
sred jednoga gusta gaja,
gdje protječe malo više 475
bistra rijeka od Dunaja.
Ni se osvijestih tužna prije,
neg se ugledah, vaj, smetena,
gdi je gaj česti najgustije
usred dubja zapletena. 480
Ugledah se, gdi po silu
(Treptim svrhu uspomene)
jedan crnac u svom krilu
među rukah drži mene.
Ali iz glasa ja velika 485
ne pristajem tad vikati,
jeda je kigod od bojnika,
koji će mi pomoć dati.
I u što tako on me sili,
a ja se rvem jedva u trudu, 490
čujem vapit: „o nemili,
neć ispunit tvu požudu!"
S bojnijem kopjem sred desnice
jedan vitez trči i vika:
„Slobodna ćeš, djevojčice, 495
bit od tega izdavnika!"
Crnac videć tad, da nije
moć mu ispunit što on žudi,
pusti mene a vapije
na svu pomoć narod hudi. 500
Ali u to naglo dosti
moj slobodnik brz doteče,
ter zlom crncu bez milosti
britkom sabljom glavu odsiječe.
Dvorkinjica:
Zaisto učini djelo vrijedno 505
bojni vitez inostrani,
nu od gusar svijeh ujedno
kako sam te on obrani?
Sunčanica:
Odsvuda se naglo tište
silna skupa narod kleti, 510
svaki prijeti, svaki ište
da vojevodu svoga osveti.
S vikom, treskom, svaki hrli,
kao da pasti svijet će tada,
ali se od njih bojnik vrli 515
svijeh ujedno ne pripada.
Oni na njega svikolici,
svijem se ujedno on opira
i s mačem ih u desnici
goni, pleše, bije i tjera. 520
Tako od njih dio veći
pobijen osta u toj sili,
a i svi bi, da bježeći
nijesu život sahranili.
Ne htje ih naprijed tad tjerati 525
moj slobodnik ponositi,
neg se u način blag obrati
samnom plačnom govoriti.
Veleći mi: „ostav veće,
o razbludna djevojčice, 530
sve tve tužbe, sve tve smeće,
ke t' skončaju svijetlo lice.
Eto hudi i nemili
izdavnici, ko dostoje,
današka su zaplatili 535
svekolike zloće svoje".
I u što riječi ove veli,
zlatnu kacigu odveziva
od obraza ter veseli
raj mi kaže i otkriva. 540
Što ma duša ne pohlepi
sred srdašca stravljenoga,
razgledajuć ures lijepi
slobodnika draga moga!
Harna mu se u životu 545
hoću i želim ukazati,
i sveđ kripos i ljepotu
njegovu ištem razmišljati.
I čim tako s tega djela
moje srce milos čuje, 550
skrovita me njeka sila
ljubit njega prem siluje.
Nu za tajat plam ljuveni,
uprašam ga plačna lica:
„Gospodaru, kaži meni, 555
čija jesam robinica".
Kako vitez plemeniti
Na ve uzdahnu riječi moje!
Veleć: „rob ću vjekoviti
ja tvoj biti, ma gospoje! 560
Nijesam rodjen djevojčice
ja za plijenit ni grabiti,
neg ih s mačem sred desnice
častit, čuvat i braniti.
Cjeća toga straha neimaj, 565
neg se meni ktjej otkriti,
roditeljim ljubjenijema
da te budem povratiti".
Ja otkrivam ime moje
tad vitezu slavnom tomu, 570
ali krijem rane koje
u srdašcu ćutim momu.
Paček u način rijeh mu mio:
„Dostoji ako mlados moja,
ugodan bi dar mi bio 575
znati, ko je milos tvoja"
„Prosti", reče, „ako tvoje
ja ne smirim sada želje,
jer ne poznam, ma gospoje,
ja još moje roditelje. 580
Zarobjen sam od Tatara
u koljevci dijete bio,
i jedva se zlijeh gusara
lanjsko ljeto slobodio.
Nu sam većkrat od silnika 585
čuo, da sam svijetle krvi
i uzmnožna i velika
kralja slavna sin najprvi".
Dvorkinjica:
Nu, po sreći, jeda je kako
tvoj Vladimir bratac miili, 590
u kolijevci jere tako
i njega su zarobili.
Sunčanica:
Nije, jere na prsima,
pomno ga sam ja pitala,
ko i moj bratac on ne ima 595
zvijezdu, ku mu je narav dala.
Veleći mi: „ništa ino
znam ja, brače moj ljubjeni,
nego samo još istino,
da je Gradislav ime meni". 600
Tad s dragoga Gradislava,
ah jaoh, počeh uzdisati,
tad robinja ostah prava
zauvijek mu robovati.
Vejah: zaman s tve milosti 605
od njih me si siobodio,
ako me si s tve liposti,
dragi brače, zarobio.
Dvorkinjica:
Zamjerna je i velika
i zaisto ljubav prava, 610
kojom tvoga slobodnika
ljubiš, vrijedna Gradislava.
Ali eto dvorkinjice
odovuda tve ishode.
Pusti govor, o kraljice, 615
do kojegod druge zgode.
