GOVOR SEDMI
Šator.
SARA sama:
O višnji Bože moj jedini i pravi,
što m' Abram prijatelj tvoj s porodom rastavi? 470
što svoja odluka s mrakom se sad dijeli,
kako stril iz luka ter me trud prostrijeli?
Nu ako je volja tva, zbudi se sve takoj,
i moja dobra sva i život vazmi moj.
Lje ako se i tužu25, ništor ti ne branim, 475
ištom čin' da dušu pri tebi sahranin.
Od božanstva tvoga stekla sam svaku stvar,
i sinka dragoga dao mi si ti na dar.
Nu što mi dâ, Bože, tva ruka prisveta,
na volju sve može vazet mi opeta. 480
Samo te lje molju, o višnja ljubavi,
u ovu me nevolju u zabit ne ostavi,
ter milos ne skrati, ner, ljubavi prava,
sinka mi povrati vesela i zdrava.
Daj mojoj starosti da budem na svijeti 485
tolike radosti prije smrti vidjeti.
Zasad me slobodi u ovu nevolju,
a pak čin' što godi od mene na volju.
|
|
