2
Pjesni me ljuvene, nudjer se spravite,
u mjesto od mene k vili ku slavite,
ku znate vi same, koliko jes dobi,
ljuveno, jaoh, da me lipotom zarobi.
Znam, kada vidite nje ures i dike, 5
kojijem vi pravite da nije prilike,
stid vas će bit i sram zač ures od tej vil
izrijeti ja nijesam mogao stoti dil:
er moje kreposti ne biše tolike
da mogu liposti nje izrit i dike. 10
Zač da ju svi slave spjevaoci na saj svit,
najmanji dio slave ne bi nje mogli rit.
Tim hoću, kada vi k njojzi doć budete,
prid ures gizdavi da nica padnete.
Zač ruke ni usti ni lice gizdavo 15
da vam se dopusti celivat, nije pravo.
Toj li se tuj prigne na milos taj vila
ter sa tle vas dvigne i stavi srid krila,
nemojte oholas kugodi za toj steć,
neg pustiv tužan glas, hotjejte njojzi reć: 20
"Gospođe, koja da vas uzrok ti sama
da nas tvoj rob sklada cvileći suzama.
Isti nas rob oni k tebi sad odpravi
i na čas pokloni za bil'jeg ljubavi,
da poznaš ti po nas uzmnožnu tvu kripos 25
i koju ima vlas vrh njega tva lipos.
Smirno t' se pridava, i moli sluga taj,
čin' da mu ne dava tvoj ures smrtni vaj.
Zašto on tako jes odlučil u sebi,
da služi tvoj ures jedini pod nebi 30
i vazda da slavi spijevaje u pjesni
tvoj ures gizdavi i tvoje ljuvezni",
pak rec'te, er se njoj darovah za roba,
da veće nijesam moj nego nje do groba.
Još rec'te toj vili: "Ne čini, gospoje, 35
unapried da cvili, neg mirno da poje.
Kad bude on umrit, kad vide sej pjesni,
neka svi budu rit: 'Oh, lijepe ljuvezni',
neka svak bude reć: 'Ovo je bio raj
ki neće nigdar već na svitu biti taj.'" 40
Jer ćete same vi svjedočit što bude
od naše ljubavi, radosti i trude.
Pođite k njoj sada da bi vas taj vila,
ka život moj vlada, u milos primila.