Pavlimir/Prolog

Извор: Викизворник
Иди на навигацију Иди на претрагу
Pavlimir
Писац: Џоно (Јуније) Палмотић
Prolog


   Ja sam, drazi moji građani,
kijeh sloboda slatka vlada,
Epidavro grad poznani,
stan čestiti vaš njekada.
   Vrha dođe môj visini
bojnijeh Gota sila od prije,
paka silni Saracini,
čeljad vrla od Libije.
   Prve vojske za me trudne
štete posla sjever mrazni;
druge strana od poludne,
zemlja kotna zlijeh nakazni.
   Moj puk stari s krepkom svijesti
podnije ove teške zgode,
ki s visokom jošte česti
prednje uživa sve slobode.
   Posred Graca i Spilana
jedni mirne dni borave;
čestitija druzijeh strana
lijepe uživa sve dubrave.
   Po ovijeh mjestijeh zasve ovako
raspršani živu pose,
srcem skladni svi jednako
od pastijera ruha nose.
   Mirna se ova njih haljina
potištena ne ima reći:
svijetle krvi veličina
i u pastijerskoj sijeva odjeći;
   svijetle krvi, kâ iz Rima
po plemenu slavna izvire,
kâ hrabrenijem građanima
jur naseli moje mire.
   Vrh njihove štete sada
(što ne smije smrt neprava!)
svraća pastijer krotka stada
i zelena niče trava.
   I tuže se ljudi od svita
na umrle dni njihove,
ako silna smrt dohita
glasovite još gradove.
   Nu se sada ne čudite,
da me u ruhu od gorkosti
s groznijem plačom ne vidite
plakat stare me žalosti,
   er vrh ovijeh oštrijeh hridi,
ke mjesto ovo Lavim zove,
gluho more gdje se vidi
razbijati sve valove,
   ima iz praha danas moga
pun neumrle niknut hvale
Dubrovnika grad, slavnoga
nad slovinske grade ostale.
   Ovi svijetli grad čestiti,
svjetlos moju ki ponovi,
dvoriti će i častiti
dalmatinski svi gradovi.
   Eto je veće zlobna mora
pridobio poraz ljuti
kralj Pavlimir, ki će odskora
bijele mire podignuti.
   Put slovinske kraljevine,
gdi djed njegov jur kraljeva,
priko morske on pučine
množ vodijaše brzijeh drijeva.
   I hrabrene cvijet mladosti,
koju slavni Rim odhrani,
u vesel'ju i u radosti
bješe digo k rodnoj strani;
   kad Strmogor kralj prokleti,
ki vilinje vlada vijeće,
kom su vazda na pameti
bune, raspi, štete i smeće,
   u studenu Vjetrnjicu,
koja uzdrži vjetre prike,
posla Tmora i Sniježnicu,
nemilosne vilenike:
   oni vojsku od vjetara
podignuše, da njih sila
satre noćas i pohara
slavna drijeva, Bogu mila.
   Nu što višnja moć odredi,
na svrhu ima svoju doći,
zaman pakô tamni i blijedi
opire se višnjoj moći.
   Od hrabrenijeh deset plavi,
ke razagna more prijeko,
živ je k ovoj sad državi
s jednom plavi kralj uteko:
   nebu ugodne svete moći,
koje u drijevu nosi svomu,
činiše mu vrha doći
hudom moru i plahomu.
   Došastje će tegaj kralja
moju slavu ponoviti,
i ovu zemlju vrh zemalja
svijeh slovinskijeh uzvisiti.
   A prem narod sej države,
stari moj puk raspršani,
svetkovinu punu slave
časti u ovoj lijepoj strani:
   na dan ovi rados nova
svako ljeto njim dohodi,
odkli od gnjiva drokunova
Ilar sveti njih slobodi.
   Strašni Voaz i nemili,
strah svijeh stada i pastira,
u Šipunu staše spili
polak starijeh mojijeh mira;
   strašni Voaz, štetan toli,
koga ovako ljudi zvahu,
er se od njega cijeli voli
jasnijem ustim proždirahu.
   Ah, koliko zmaj prihudi,
pun otrovi, pun čemera,
njive, dubja, stada, ljudi
splesa, obori, pokla, iždera!
   Nu dobrzo srdi kletoj
vrha dođe Ilar znani,
tijem se crkvi njemu u svetoj
ovi odluči dan svečani.
   Jeda blaga svetkovina,
ko ja žudim, dospjet bude,
a pakljena zla vrlina
tašte upazi svoje trude!
   Ali evo grdijeh slika
zloga Tmora i Sniježnice!
Ah, himbena vilenika!
Ah, himbene vilenice!


Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Џоно (Јуније) Палмотић, умро 1657, пре 363 године.