Pavlimir/Činjen'je prvo

Извор: Викизворник
Иди на навигацију Иди на претрагу
Pavlimir
Писац: Џоно (Јуније) Палмотић
Činjen'je prvo


Skazan'je prvo[уреди]

TMOR, SNIJEŽNICA, kralj STRMOGOR, skup VILA i VILENIKA

TMOR

   O Sniježnice, drugo hitra,
koja kroz moć krepku i jaku
za mnom letiš brža vitra
po ovijeh stranah u oblaku,
   gdi kada se sastanemo
sjedinjeni u ljubavi,
zlijem godinam zemlju tremo
na sramotu od naravi,
   narugana toli ovako
oblas naša treskovita,
koj se klanja silni pako,
ima ostat pridobita?
   To li je zgara odlučeno
da sred ovijeh oštrijeh stijena
naše 'e ime pogrđeno
i splesana naša scijena?
   I zamani s noćnijem strahom
kralj Strmogor, ne bez smeće,
kon jedzera pod orahom
vilovito skupi vijeće;
   vilovito vijeće, u komu
naredbe nam dâ obilne,
da dignemo proć hudomu
Pavlimiru vjetre silne.

SNIJEŽNICA

   Prem je ovo mjesto i vrijeme,
Tmore, druže moj premili,
u ke smo se mi ročili
jošte u vijeću sastat š njime.
   Ali već noć tmasta i sinja
sve prid dzorom mrake krije,
a družba nam još vilinja
doletjela ovdi nije.

STRMOGOR

   O hrabrene dike moje,
kijeh svudi je čâs i cijena,
od kojijeh se tresu i boje
veličanstva sva pakljena!
   znate kako prednjijeh dana
zli Pavlimir pun slobode
put slovinskijeh bješe strana
počeo brodit morske vode.
   On, vlas ištuć djeda svoga,
ki zatjeran jur daleče
iz kraljestva slovinskoga
u države rimske uteče,
   doć imaše u ove kraje,
za poplesat našu diku,
za dat nami gorke vaje,
ki ne htijahu pristat viku:
   po došastju er njegovu
nebo prijeti s našijem jadom
oštru od Lava stijenu ovu
uresiti tvrdijem gradom,
   krstjanska u njem neka vira
(ah da se ovo vijek ne zgodi!)
neumrla posred mira
cavti sveđer u slobodi.
   Veće vidjeh strahovite
rimske plavi teć vesele,
klisure ove strmenite,
mirnijem pukom da nasele;
   veće vidim gdi se opire
našoj sili kralj nepravi,
i u tvrde kupi mire
puk raspršan po dubravi;
   puk ki ostavi svoj grad stari
Epidavra, koga od prije
mrazni Goti i gusari
oboriše od Libije.
   Stare mire zaman strti
nastojasmo, kad bi sada
nikli iz njih praha i smrti,
srećnijega porod grada.
   Tijem da ljutoj ovoj rani
lijek podoban dat se bude;
prije nego se rasprostrani,
da joj cknjen'ja ne naude,
   o Sniježnice! vrijedni o Tmore!
kojijeh uspe svijetla slava
na visoke dvije gore,
ke su blizu oštrijeh Lava,
   u onu jamu tec'te hrli,
Vjetrnica ka se zove,
posred koje vjetri vrli
drže stane sveđ njihove.
   Vojsku od vjetâr punu gnjiva
podignite da navali
na zle plavi ke protiva
gredu vječnoj našoj hvali.
   Svaku od njih da porazi
rasrčeno s vjetrim more,
svakom od njih da zajazi
valovite sve ponore.
   Hudom kralju, vrh svijeh ljudi
žalostive kî nas čini,
grob srdito more budi,
a duh viku ne počini.
   Sva njegova uspomena
sred utopne morske strane
pokopana, podušena
u zabitju da ostane.
   Sad skupljeni mi smo odi,
vjerni moji, da čujemo
kako poso naš prohodi,
da se vladat bolje umijemo.
   U početku štete tjerat
vladôca je mudra djelo;
trudno 'e tešku zlu se opirat,
koje bude uzrastjelo.
   O Sniježnice, hitra vilo,
o pametni Tmore znani,
kažite nam što 'e slijedilo,
i kako smo poslušani?

SNIJEŽNICA

   Netom tvoju riječ hrabrenu,
primogući kralju, čusmo,
pospješno se u studenu
Vjetrnicu mi sunusmo.
   Vrla vojska od vjetara
na riječ našu skoči gnjivna,
da pogubi, da pohara
čeljad kâ su nam protivna.
   Sve što oblaka crnijeh leti,
zlijeh valova sve što raste,
sjedini se za proždrijeti
zlobna jedra, plavi tmaste,
   Na šaptan'je naše jako,
koje suncu zrake otima,
vjetri, more, nebo i pakô
sastaše se suproć njima,
   ali sve to bî zamani:
eto iz naše otet ruke
Pavlimir se kralj sahrani
posred Gruža, mirne luke.
   Plavi su ine, mnim, razbijene,
s jednom samo on dopliva,
i spravlja se na ove stijene
doći nami suprotiva.
   Nu k ovomu što se kraju
živ doskito vitez hudi,
odi, o kralju, ne pristaju
jadoviti naši trudi,
   nego jošte satrenoga
Epidavra puk nepravi
pustinjaka vuhvenoga
svetkovinu danas slavi;
   pustinjaka po kom pasti
jur vidjesmo huda zmaja,
težak biljeg naše vlasti,
strašan poraz ovijeh kraja.
   Strah me iz ove svetkovine
da ne nikne naša šteta.
Svijes mi trne, srce stine,
što mi njeko zlo goneta.

STRMOGOR

   O kreposti carstva moga,
nitko se od vas ne pripada':
od udarca vijek prvoga
u dubravi dub ne pada.

SKUP VILENIKA

   Mi se, kralju vedri i slavni,
ne bojimo, ni strašimo,
pače željni i pripravni
svi na volju tvu stojimo.
   Gleda' tvoja vlas velika
koja slijedi tebe sila
glasovitijeh vilenika
i poznanijeh hitrijeh vila!
   Eto znana Čemernica
mudri Covac, Vitoš sijedi,
Zelengora i Toplica
slijede tvoje zapovijedi.
   Nu ti hitre Kunovice,
koju slijede izabrane
s vilenicima vilenice,
ke Planinu Staru brane.
   Družba ova krepka i jaka
svem bi svijetu odoljela,
a negoli kralja opaka
suprotivne sprave smela.
   Vrle Gote i Slovine
mi digosmo jur da zbiju
sve Rimjane i Latine
u primorsku Dalmaciju,
   a nećemo sada moći
hitrijem znanjem bistre svijesti
maloj družbi vrha doći
i njihove sprave smesti!

STRMOGOR

   Nije dostojno svikolici
suproć njima da stupimo,
samo Tmoru i Sniježnici
oblas našu ostavimo.
   Sami su oni krepci i jaci
obraniti našu smeću,
i da se ovi ljudi opaci
iz dubrave ove izmeću.
   Tijem na vaše stare stane
vi se ostali odijelite,
i s bistrinom svijesti znane
što ima unaprijed doć, pazite.
   Ti Sniježnice sama i Tmore,
mješte inijeh pomnju imate,
hude naše da zlotvore
poplesate i sharate.

TMOR

   Slavni kralju, neka je nami:
neće u zahod sunce pasti,
dokle našijem prijevarami
ne osvetimo tvoje časti.
   Pokli oholo gnjevno more
zloga kralja ne dostignu,
valovite zasve gore
suprotiva njemu dignu;
   strašivije na nje valove
na suhu ću ja poždeći,
iz države mirne ove
neka bude ružno uteći.
   Mjesta ovega sve mještane
u sumnju ću postaviti,
da je on došo ove strane
pod vlas svoju podložiti.
   Silnijeh Gota staru plijenu
spomenut ću njih slobodi,
i da zli kralj po plemenu
od njihove krvi izhodi,
   neka zemlja sva sumnjiva
zasve život vodi u miru,
podigne se suprotiva
nemilosnom Pavlimiru.

SNIJEŽNICA

   Ja tve, Tmore, hvalim svjete,
ne može se njima oprijeti;
nu da u gore jošte štete
bude upasti kralj prokleti,
   ja ću činit da na njega
građani se svi nabune
od Trebinja, sred kojega
bosanski se kralji krune;
   od Trebinja koje sebi
ime nosi slično dilu,
er u svomu hrani krilu
što je bojnom bjen'ju trijebi.
   Njih i Vlahe njim susjede,
ki ne znadu još da iz Rima
neprijatelj zlobni grede
za kraljevat Slovinima,
   lasno ćemo podignuti,
kad im damo razumjeti40
da gre s mora gusar ljuti,
tešku plijenu ki im prijeti.
   Kad uzbunom mjesta ovoga,
što njegove nijesu osude,
dio puka slovinskoga
suproć sebi vidjet bude:
   sumnju imajuć da za kralja
njegovi ga primit neće,
iz ovezijeh tja zemalja
pun gorkoga straha uteć će.

STRMOGOR

   Pođ'te, pođ'te, vjerni moji,
moje dike glasovite,
sva čâs u vas naša stoji,
čuvajte je i branite.
   Drž'te od smeće sve načine
suprotiva hudijem spravam:
oblas moje veličine
svukoliku vami davam.

TMOR

   Pokli naš kralj, mâ Sniježnice,
na mjesto nas svoje stavi
ti put plodne Trebinštice
pospješno se poć pripravi.
   Sve Trebinje suproć njemu
užež' hrla, pak se suni
i podložna mjestu ovemu
sela i kraje sve nabuni.
   U prilici od pastijera
ja ću uhoda odi ostati,
jeda zlobni kralj se istjera,
sa svom snagom nastojati.

SNIJEŽNICA

   Bjež'mo, evo Pavlimira,
koga ohola družba prati,
ne mogu ga od nemira
ja u obraz pogledati.
   Naša sila huda i prika
u jedno se sva sastani,
od hudoga protivnika
da nas bljude i obrani.

Skazan'je drugo[уреди]

PAVLIMIR s DRUŽINOM i SVJETNIK

PAVLIMIR

   Moja družbo plemenita,
s nebeskome kâ pomoći
sili mora valovita
umjela si vrha doći;
   o koja si huđe zgode,
negli ova jedna sada,
podnosila cijeć slobode
ka hrabrenijeh srca vlada,
   i ovijem našijem trudim
Bog će svrhu kadgod dati:
Bog pomaga, pravijem ljudim,
u Boga je lijepo ufati.
   Svjetlje iz ognja zlato siva,
a veselo sunce kaže,
sred oblaka kad se skriva,
zrake svoje vele draže.
   Ova zgoda nesmiljena,
ka se noćas nami zgodi
sred svijeh gorcijeh uspomena
bit će slatka čut kadgodi.
   U srcu mi njeko ufan'je
s razgovorom krepcijem veli
da otjeram sve skončan'je,
da ufam dobro našijem djeli.
   Nu ako družba naša mila,
u ove kraje ka nas slidi,
ne uzbude se izgubila,
neg se brzo zdrava vidi?

SVJETNIK

   Velika je njih nesreća,
Pavlimire kralju znani,
nu tva čes je od svijeh veća,
ki plav tvoju sam sahrani.
   Što tva od plavi našijeh jedna
srditomu moru odoli,
čijem družina naša vrijedna
izgubi se s mnogom boli:
   poznati je da čestitu
tvu vlas ljubi Bog istini
i da on isti osobitu
vrh kraljeva stražu čini.
   Hvaljen budi Bog na svemu,
njegove su prave osude,
jer da ufan'ju on našemu
družbu zdravu vratit bude.

PAVLIMIR

   Hvalim krepko vaše ufan'je
i besjede tej viteške:
junačko je dugovan'je
podnositi trude teške.
   Mao skup, ali pun kreposti,
vi ste, družbo moja mila,
snagu vaše hrabrenosti
ne umije slomit nijedna sila.
   Rim hrabreni ki nas rodi,
nauke nam svijetle dava,
kô se u svakoj trudnoj zgodi
krepka uzdrži krepos prava.
   Kako naša bî požuda,
slovinske smo tegli kraje;
ufam malo da nam truda
do kraljestva moga ostaje.
   Na pristolje jeda moje
ja doskoro budem sjesti,
drage ćete vi pokoje
uživati s blagom česti.

DRUŽINA

   Misao izreni, kralju slavni,
kâ je srcu tvom od smeće,
za tebe smo svi pripravni
podnijet trude sve najveće.
   Ako 'e vjerna družba tvoja
vele manja nego od prije,
prikraćena radi broja;
naša krepos kraća nije.
   Kud ti 'e drago, ti nas vodi;
i ako ćeš da se iznova
valovito more brodi,
strah nas nije od valova.
   Velika je tva dobrota,
svak se od nas njome hvali;
da imamo sto života,
za nju bismo sve podali.
   Tijem se, kralju pun svjetlosti,
zapovijedat nam ne štedi,
svaki od nas u radosti
čeka tvoje zapovijedi.

PAVLIMIR

   Poznam, i nije stvar mi nova,
vrijedne misli i hvaljene
mojijeh drazijeh vitezova,
moje družbe prihrabrene.
   Zato, družbo mâ ljubjena,
ne kratite vaše trude,
da se družba izgubjena
s mnogom pomnjom iskat bude.
   Na visoku ovu goru
šes vas hrlo sad uzidi,
po utažnom jeda moru
kojegod se jedro vidi.
   Po inijeh vrsijeh mjesta ovoga
vi se ostali razdijelite
cijeć uzroka ter istoga
pomnijem okom svud pazite,
          jeda se dogodi,
          da družba primila
          po sreći gdigodi
          bude se shranila.
   A moja će pomnja biti,
čim po žalu grem ovemu,
mjesta ovega ime odkriti
i ki ljudi stoje u njemu.

Skazan'je treće[уреди]

PAVLIMIR sam

   Sâm sam eto ja bez družbe
sred pustošne sej goleti,
da mi 'e moći moje tužbe
ovijem stijenam spovidjeti.
   Nijesam žalos moga jada
ponavljati htio njima:
nije korisno da tko vlada
misli odkriva sve druzima.
   Ah, mâ česti huda i prika,
što me ovako ti razdili
od hrabrenijih bojnika
ki su ufan'je moje bili?
   Kada cijenjah veseo vele
na pristolje moje sjesti,
ti radosti me vesele
gorkijem jadom dođe smesti,
   čijem pogubi, čijem pokopa
hudu u gnjevu prem srditu
valovita sred potopa
družbu moju plemenitu;
   plemenitu družbu koja
bješe od rimske cvijet mladosti,
i od mira i od boja
umijaše sve hitrosti.
   Od hrabrenijeh deset plavi,
punijeh zbora tač kreposna,
jednu samu meni ostavi
u milosti nemilosna.
   Gdje si dobri Krstimire
ki u svijeh trudijeh mene slijedi?
Gdje si, znani Ljubimire,
slađi od meda u besjedi?
   Gdje si vrijedni Belislave;
gdje si, Urošu moj hrabreni;
gdje si, hitri Branislave,
bratučede moj ljubjeni?
   Ja s vam' za'edno priko mora
veseo gredijah, druzi mili,
i od slovinskijeh vrsi gora
bjehu mi 'e već odkrili:
   žarki mjesec, noćna svijeća,
ki stoprva bješe isteko,
da mâ rados raste veća,
kazaše mi njih daleko;
   krvavome kad koprenom
sve se nebo naoblači,
s prijekom bukom i ognjenom
da nas satre i potlači;
   kada od vjetâr vojska hrla
s plahostim se strašnom pruži,
ter odsvudi gnjevna i vrla
zategnu nas i obkruži.
   Oholo se plaho more
rasrčeno taj čas smami,
i od valova vukuć gore
podignu se suproć nami.
   Treskovitijem gromovima
nebo, sipljuć česte plame,
među goram vodenijema
odkrivaše jasne jame.
   Ne bi srca smiona toli
koje od straha ne utrnu,
svakčas vali njih oholi
za proždrijet nas veće srnu:
   vojske od vjetâr, sile od mora,
u združen'ju hudu i kletu,
od plovućijeh tužnijeh bora
učiniše smrtnu štetu.
   Koja vidjet bi strahoća,
gdje na očima svijem se vrti
sred tamnosti od ponoća
blijeda slika silne smrti!
   Bog plav moju punoj gnjeva
ote morskoj sam vrlini,
a od ostalijeh mojijeh drijeva
ne znam kâ se stvar učini;
   nu ne može ino biti,
nego u onoj morskoj sili
da valovi prem srditi
njih su, vajmeh, potopili.
   Ah, nesrećni kralju, kudi
greš bez drage tve družine?
Slovini su bojni ljudi,
puni bijesa i vrline:
   s malom moći kô te vide,
za kralja te primit neće:
za mogućstvom vas svijet ide,
a svak bježi od nesreće!
   Nu veselijeh skup pastira
iz dubrave ove grede,
prislatkoga puni mira
među sobom svi besjede:
   poć ću govor njih slušati
iz onega dubja česta,
jeda uzmogu uzaznati
ime i narav segaj mjesta.

Skazan'je četvrto[уреди]

DUBRAVKO, drug Srđev, i skup PASTIJERA

DUBRAVKO

   Pastijeri tecite,
seljane trubljom sve
u crkvu zovite,
da blagdan proslave.
   Ovi je dan oni
zli drokun kad pade,
ki stada progoni
ki traše livade.
   Ilara svetoga
svak hvali, svak slavi,
ki zmaja kletoga
životom rastavi.
   U svetoj nas crkvi čeka
svom dobrotom Srđ poznani,
od kojega nije čovjeka
svetijega u ovoj strani.
   On bez grijeha dobrostive
u vesel'ju dni boravi,
i u pogrdi svijeta žive
o studenoj vodi i travi.
   Slavna spila stan je njemu
gdi star Ilar sve prilike
zgoda udjelja punijeh dike
ke će mjestu doć ovemu.
   On kroz ovu spilu pazi
sve što iz krila obilnoga
od naravi ploda izlazi
cijeć raskoše svijeta ovoga:
   zlato, srebro gdje se plodi,
mjed i gvozdje gdi se siječe,
Sava i Drava odkle izhodi,
Visla i Dunav odkle istječe,
   odkud rijeka od Nestera
i od Marice glavu diže,
Drine, Volge i Nepera,
i od Neretve nam najbliže,
   odkli Vitoš mrazni, odkoli
Kunovica ledna niče,
i Planine Stare oholi
u nebesa vrh dotiče
   gdje Samokov, gdje Cimara,
gdi Kopônik rastu gore,
Sveta gora gdi udara
zvijezde vrhom a dnom more.
   Nu nad sve ino vas puk njega
ljubi, dvori i poštuje,
er od slavna mjesta ovega
čudne stvari prorokuje.
   Prave da će zgode one,
od Ilara udjeljane
posred spile sve priklone,
nami brzo bit poznane.
   Još ga čini glasovita
nad svu vrijednu čeljad odi
lijepa i mlada Margarita
ku njegova sestra rodi.
   Slavne vile krv izlazi
od onoga slavna bana
ki Brgata jur porazi,
hudi poraz ovijeh strana:
   kletu gusu, sred sjevera
ledenoga ka se rodi,
huda sreća i namjera
dotjerala bješe odi,
   i čijem krvnik nesmiljeni,
pun obijesti, pun vrline,
bez milosti hara i plijeni
župe, sela sej krajine,
   od junačke stignut ruke
plijen i život dospje u jedno,
i pravedne plati muke
za činjen'je nepravedno.
   Lijepa dikla svom dobrotom
svijetlijeh djeda zrak ne taji,
plemenitijem nje životom
svi se diče ovi kraji.
   Srđ, nje dundo vrijedni i znani,
ki se veseo nad sve ine
spravlja na ovi dan svečani
Ilarovo slavit ime,
   jutros u istok dzore bile
s mnogom pomnjom nju odpravi,
da u crkvu skupi vile
raspršane po dubravi:
   s vijencim cvijeća razlikoga
k nama će brzo one doći,
svetkovinu dana ovoga
spravne hvalit sa svom moći.
   A i mi odi, družbo mila,
čijem čekajuć njih stojimo,
slavna Ilara slavna dila
skladnijem glasom proslavimo;
   prisvetoga pustinjaka
svaki u slatkoj poj ljubavi,
razložno je vrsta svaka
da njegovo ime slavi.

SKUP

   Zdrav sveče, nebesom
i Bogu ugodan,
ki slavnijem čudesom
prosvijetli ovi dan!
   Tva slava, tva dika,
tva krepos po svijeti
zamjerna, velika
svud slove, svud leti.
   Pogledaj pun mira
s nebeske države
vrh ovijeh pastira
tvoje ime ki slave.

DUBRAVKO

   Ti učini jur da pusta
država ova ne ostane,
čijem drokunu silnu iz usta
ote stare nje mještane.
   Kon visocijeh bijelijeh mira
Epidavra slavna grada,
koga se ime svud prostira,
a on u prahu leži sada,
   strašiva se jaza gleda,
kobni Šipun, jama huda,
strahoća se nje spovijeda
za veliko čudo svuda.
   U njoj staše nesmiljeni
silni drokun grda stvora,
komu iđahu plami ognjeni
iz čeljusti i iz pozora.
   Klete srde slično djelim
bješe Vojas ime vrlo,
er mogaše volom cijelim
zajaziti jasno grlo.
   Ispod štetna nje stupaja,
da ti od straha srce utrne,
užeženo tle od vaja
puštavaše magle crne,
   a u čemeru silna paha
smrt nemila dočim staše,
isprid usta punijeh straha
na daleko svak bježaše.
   Nemilosni zmaj oholi,
satarišuć mjesta ova,
dubja skrši, polja ogoli
travu opali, vode iztrova,
   splesa njive, podrije luge,
pokla ovčare, pobi stada,
da od velike osta tuge
puk zapanjen i pun jada;
   kada oštroj u kostreti
iz istočne dođe strane
s neba poslan Ilar sveti,
da izliječi naše rane.
   Vedre slike, slatka glasa
suprotiva našem jadu
on se ukaza, a do pasa
blag nosaše sijedu bradu,
   od konopa pâs pritvrdi
visaše mu do dno peta,
blijed, bosonog, u pogrdi
sve držaše stvari od svijeta

SKUP

   Zdrav sveče, nebesom
i Bogu ugodan,
ki slavnijem čudesom
prosvijetli ovi dan!
   Tva slava, tva dika,
tva krepos po svijeti
zamjerna, velika,
svud slove, svud leti.
   Pogledaj pun mira
s nebeske države
vrh ovijeh pastira
tvoje ime ki slave.

DUBRAVKO

   Kad pustinjak Bogu mili
vidje poraz srde klete,
zaplaka se i procvili
tužna mjesta, jadne štete;
   i roneći grozne suze,
sklopi ruke, na tle pade,
ter višnjega molit uze
da samiri naše jade.
   Kako teške, kako vruće
on uzdahe k nebu uputi,
božje vlasti primoguće
tešku srdžbu za prignuti!
   Sve što veće s molbom slidi,
toliko mu veće iz oči
rijeka od suza teć se vidi,
verno srce ka svjedoči.
   S krepkom vjerom sadružena
molba u rajske dvore uleti,
i od višnjega bi primjena,
ko željaše starac sveti,
   koji, kad se Bogu umoli,
usta i s krepkom zapovijedi
viknu da ga zmaj oholi
po pučini morskoj slijedi.
   Na riječ svetu tad zapliva
po valovijeh drokun ljuti,
i čemerom, punijem gnjiva,
more otrova i zamuti.
   I čim krugom oholime
kudu vije, glavu stresa,
s bijelijem valim sione dime
podižući put nebesa,
   strahovitijem pod bremenom
uzvišeno sinje more
s jedovitom mutnom pjenom
podizaše česte gore.
   Plov otrovni zada svima
morskijem vilam sumnju hudu,
da se od riba stada nima
rastrovati sva ne budu.
   Na kraj župe Žrnovice,
kon tekuće bistre vode,
gdi s pastjerim pastjerice
na mekahni žô dohode,
   plovući se tijek ustavi
srditoga strašna zmaja
komu Ilar slavni spravi
zgrađu od drva vrhu kraja.

SKUP

   Zdrav sveče, nebesom
i Bogu ugodan,
ki slavnijem čudesom
prosvijetli ovi dan!
   Tva slava, tva dika,
tva krepos po svijeti
zamjerna, velika,
svud slove, svud leti.
   Pogledaj pun mira
s nebeske države
vrh ovijeh pastira
tvoje ime ki slave.

DUBRAVKO

   Jur u gorkom dočijem strahu
puni smeće i bljedila
neizbrojna čeljad stahu
ta zamjerna pazeć dila;
   na riječ jednu starca sveta,
svikolici da ju vide,
za izgorjet zvijer prokleta
na drvenu zgrađu uzide.
   Zgrađa ončas užežena
pod otrovnijem tijelom planu,
a dim crni iz plamena
ote svjetlos bijelu danu.
   Od žestoke od bolesti
ku gorušti plami uzroče,
silna srda puna bijesti
usiono zviždat poče,
   a kroz usti nje otrovne
tač nemio ijed se sunu,
da u crnu dimu skrovne
malo plame ne podunu.
   Od zviždan'ja strahovita
more uspregnu, gora zamnje;
od čemera jedovita
dim požutje, plam potamnje.
   Plam potamnje, nu veseo
u svoju se sliku vrati,
i dobitnik u pepeo
čemernoga zmaja obrati.
   U pepeo srda prika
obraćena bi ureda
nu u pepelu ne osta slika
od pepela neg od ijeda.
   Ilar pade na koljena
sa svijem pukom zaedno i tebi
uze srca podnižena
hvale davat, kralju od nebi.
   Koja vika odasvudi
veselijeh se glasa otvori,
kad nemili drokun hudi
u pravednom ognju izgori!
   Slavna sveca slavno ime
zamjernoga rad čudesa
odsvud glasom općenime
dizaše se do nebesa.
   Luzi, polja i dubrave,
njive, gore, vode, spile,
čestit biljeg i pun slave
od radosti daše mile.
   Tiho more jošte k tomu
od raskoše dođe mnoge
pustinjaku prisvetomu
celivati svete noge;
   tiho more, ke, nadmeno
u zô način, potom toga
od slavnoga sveca istoga
prid svijem pukom bi sniženo.
   Dolerije, Hoje i Lera
tad pomrča stara slava,
i krstjanska poče vjera
sred ovezijeh sjat država.
   A na slavu slavna Ilara
sazidana crkva uzrasti,
gdi svetoga sred otara
njegove se ime časti.

SKUP

   Zdrav sveče, nebesom
i Bogu ugodan,
ki slavnijem čudesom
prosvijetli ovi dan!
   tva slava, tva dika,
tva krepos po svijeti
zamjerna, velika,
svud slove, svud leti.
   Pogledaj pun mira
s nebeske države
vrh ovijeh pastira
tvoje ime ki slave.

DUBRAVKO

   Ali evo Margarite:
lijepa vila u slobodi
s sobom vile plemenite
u Ilarovu crkvu vodi.
   S puta im se uklonimo,
pa š njim' tance pune slave
ovijem poljem izvedimo,
kô je običaj sej države.

Skazan'je peto[уреди]

MARGARITA, skup VILA i PASTIJERA

MARGARITA

   Vesel'mo se, druge mile,
dan čestiti eto sinu,
kad s pastijerim lijepe vile
slavnu čine svetkovinu.
   Pustinjaka vrijedna Ilara
svaka hvali, svaka slavi,
strašna zmaja ki pohara
i mir ovoj dâ državi.
   Dokli bješe srda prika
sred poguba našijeh živa,
ova zemlja svakolika
staše u tminah žalostiva;
   u svjetlilu sad veliku
vesela je nad sve ostale,
svomu slavnom slobodniku
neizbrojne dajuć hvale.

VILA PRVA

   Prije vile i pastijeri
o vesel'ju ne mišljahu,
nego kô će klete zvijeri
ubjegnuti srdžbu plahu71;
   sada od vila i pastijera
drage družbe svud se vide,
slatka ljubav, prava vjera
kijeh uresom mnozijem slide.

VILA DRUGA

   Prije bez voćke i bez cvitja
viđahu se sve livade
žalosnoga svoga bitja
uzdišući teške jade
   ne mogaše nijedna vila
ljubljenomu svom pastijeru
s darom vijenca draga i mila
svjedočiti svoju vjeru;
   ponosito sada svudi
voće raste, cvijetje zene,
i raskošnoj u razbludi
livade se sve zelene,
   lijepe vile sve slobodne
s bijelom dzorom zaedno ustaju,
s drazijem svojijem vijence ugodne
u razbludi ter spravljaju.

VILA TREĆA

   Ne smijaše pomisliti
pastijerica nijedna prije
na kladenac bistri otiti
bijelo lice da umije;
   u svoj ovoj sada strani
nije kladenca gdi u ljuvezni
ne vode se tanci izbrani,
ne poju se slatke pjesni.
   Tim72 s pastijerim ovijem sada
i mi tanac izvedimo,
i našega u slobodi
slobodnika proslavimo.

(Odi se izvodi tanačac.)



Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Џоно (Јуније) Палмотић, умро 1657, пре 363 године.