O kamenu dragi, vridni mjesta istočnoga,
ki usađen sveđer stojiš posred srca moga,
ckleni, bistri, tih Dunaju, koga s obi strane
sjene borja i javorja, guste lipe grane,
drag pokoju, u kom drži ljubav svoje krilo,5
cesarice srca moga, moja rajska vilo,
moje glave meko uzglavje, moje čisto zlato,
i trudima svim mojima moja ljupka plato,
ka očima mojim vodiš vazda danak bili,
ne čin' veće, da ma mlados željno u tugah cvili.10
Jur u plamen vas otidoh živi tebe cića,
goreć kako suho drvo ali jedna svića
gasnu, čeznu, bliđu, venu, kopnju i ginu vike,
iz oči mi suze viruć naglo kako rike;
tuge srce zlo mi kolju a jad srce davi,15
tako da se riti mogu izgled smrti pravi.
Ne umori me, da ti pake puk ne bude riti:
ovo koja sluge svoje smrtno čini mriti.
Ne daj, slavne da tve dike prikor tak' ogrubi
ne kteć ljubit' sveđer toga, koji tebe ljubi,20
er ni pravo, da tko verno sve dvoreći služi,
da svoj život svak čas gubeć grozno i jadno tuži.
Ako t' u čem što sagriših gdi god kad na sviti,
ne osudi me, nu čin' milos, da grih bude priti,
ter mi lice ljupko, milo viditi ne brani,25
jer o slatkom tvom pozoru me se srce hrani;
bez tebe mi sunce ne sja, ni slas rados dava,
bivši u tebi od me želje sva čestitos prava;
ni miriše cvitice mi bez tebe, koja si
prvi cvitak svih gospoja, kih se ime glasi.30
Tim kameno srce omekšaj i plam ljuven primi,
ter njim s mene hude trude naglo spravna snimi,
davši meni za svu moju vernu i dvornu službu,
da se s tobom jednom mogu otaj stat u družbu.
