Ne moguć trpiti već gnjiva ljuvena,
ki čini patiti sva mi zla pakljena,
sam tužan idoh ja pun trudna umora
od puka dalek tja u skrov pus od gora,
gdi samo čine stan žestoke tej zviri,
ke nigda tihi san u mir drag ne smiri;
a sve toj za bolje moć se sam istužit
kroz boles, ka kolje srce me na saj svit,
i želeć život moj kako god svršiti,
plačući ovakoj sam počeh vapiti:
o smrti, boga rad, hoti mi kazati,
hoću li ja ikad ki pokoj imati?
Ovu rič od veće jadovnu čuh riti,
koja mi vik neće iz misli iziti:
tad će tve srce moć s trudom se smiriti,
kad bude vrime doć, da budeš umriti.