Misli ljuvene

Извор: Викизворник
Misli ljuvene
Писац: Џоно Растић





Pjevam misao moju milu,
     Bez pokoja ka drži me,
     I u momu svakom dilu
     Bez pristanka ka muči me,

Misao onu, ka nesvijesna 5
     Na daleče sveđ od mene
     Ukrada se, ter obijesna
     Ide к licu me ljubjene,
 
I tu, kada ljubav blaga
     Nu uzbude dovestiti, 10
     Od pogleda bludna i draga
     Ne umije se odijeliti.

Tu razgleda u radosti
     Od zenica me ljubjene
     Pogled, zrake i svjetlosti, 15
     Ke su meni zabranjene,

Ter stojeći sred veselja
     Bez ikakve muke i smeće
     Ne dođe je igda želja
     Vratiti se k meni veće. 20

Ah vrati se, misli luda,
     Duše moje cijeć pokoja,
     Tere s tobom ma požuda
     Nek zatvori krila svoja.

Nuti bitja nevoljnoga, 25
     Silovan sam kad na sviti
     Cijeć udesa huda moga
     Misli mojoj zaviditi.

Ma nu uzrok imam kada
     Zaviditi mojoj misli, 30
     Ne odlučim zašto sada,
     Da ma miso već ne misli?

Neg kad mislit budem stati
     Mojijeh muka veći dio,
     Povraćam se razmišljati 35
     Ono, što sam domislio.

Zašto, misli hude i prike,
     Silujete mislit mene
     I sred muke privelike
     Me provodit dni ljubjene? 40

Ali zašto moje muke
     Kada stanem ja misliti,
     Ne odlučim s me odluke
     Veće nigda ne misliti?

Ma kad mislim, nije moja, 45
     Što ja mislim vik, krivina,
     Krivina je, misli, tvoja
     I sile je tve vrlina.

Nu krivina misli moje
     Sva se može njoj prostiti, 50
     Er kušati sve pokoje
     Ne bi mogla bez misliti.

A koji pokoj može imati
     Viku misao ma ljubljena
     Nego samo razmišljati 55
     Lijepos, kom je zatravljena?

I zato ću već od sada
     Pustit misli moj misliti,
     I niti ću već ikada
     Misli mojoj zaviditi, 60

Erbo misao ova moja
     Od mene je porođena,
     Sred gorkoga nepokoja
     Ne ću da je zapletena.

Zato veće nu pođite, 65
     Misli moje, misli mile,
     Pođte, i on čas odletite
     U ljubjene moje Vile.

Pođte i on čas razgledajte
     Ne lipote rajsku sliku, 70
     Ter tu u nje uživajte
     Slas i rados priveliku.

Samo molim, izvan lica,
     Gdi se ljubav moja plodi,
     I izvan prsi i zenica, 75
     Draga misli ma, ne hodi.

Er sred lica ljuvenoga
     Svu ćeš lijepos ugledati,
     Da ćеš s čuda tolikoga
     Zapanjena ti ostati. 80

U licu ćeš nje vidjeti
     Svjetlos zraka sunčanoga,
     Ovo zaisto, da ćeš rijeti,
     Mjesto je stanja blaženoga.

Lijer pribijeli od nje slike 85
     I od usti rumenilo,
     Komu na svijet nije prilike,
     Razgledaćeš drago i milo.

Veseo posmijeh, riješca blaga,
     Ponositi stupaj mili 90
     Za učinit, da je draga,
     U njoj su se sjedinili.

A u lijepijem nje prsima
     Narav voće njeko stavi
     Za učinit, da u njima 95
     Stan je pravi od ljubavi,

Voće jošte nedozrelo,
     Ke joj dava te milosti,
     Da bi reko, da ne tijelo
     Pravi je izgled od lijeposti. 100

Kad li ugledaš, moja misli,
     Zrak i svjetlos od nje oči,
     Da su zaisto tu, promisli,
     Sunca istekla dva s istoči,

Ali da je ugrabila 105
     Dvije zvijezde zgar s nebesa
     I da ih je tu stavila
     Cijeć podobna sebi uresa.

I svjetlosti veće ako su
     Vrh nebesa gori u raju, 110
     Potrebno je rijet, da to su,
     Koje sred nje oči sjaju.

Er,zaisto svijet ne ima
     Njim prilične stvari odi,
     A na svim se nebesima, 115
     Držim, ljepša ne nahodi.

Samo, misli ma, razgleda(j)
     U nje očim sreće moje,
     Er nje stavi sred pogleda
     Draga ljubav me pokoje. 120

I ako tada ti viditi
     Budeš pogled nje nemio,
     Ti nemo(j) se pripastiti,
     Biće kadgod blag i mio.

Ako li bi sred vedrine 125
     Mili pogled ukazala,
     Od ljubavi nje jedine,
     Misli, ufanje da ti je dala.

Vratite se, pak vratite,
     0 me misli, ter radosti 130
     Meni mile donesite
     S uspomenom nje liposti;

I kad, misli, domislite
     Lijepe vile me lipotu,
     Nu misleći namislite 135
     Koju utjehu mom životu.

Er vašijem u mislima
     Ne možete, misli moje,
     Ljepše mislit, ni u njima
     Ljepše kušat ja pokoje. 140
 
Zato, misli, moja misli,
     Ja te puštam sve misliti,
     Lijepos vile me, namisli,
     Da ću sveđer ja ljubiti.

Namislićeš to istinu, 145
     Erbo vjerno nu ljubiću,
     I ljepotu nje jedinu
     Poniženo sveđ dvoriću:
 
Samo molim, da sred tvoje
     Misli budeš namisliti, 150
     Kako ću ove pjesni moje
     Lijepoj Vili pokloniti,
 
Jeda pjesni ku probude
     U njoj misao od ljubavi,
     Neka i ona sred razblude 155
     Misao i ljubav svu postavi,
 
Jeda kadgod misao moja
     S nje mislima sastane se,
     I ljubiti sred pokoja
     Jedna drugu namisle se. 160

Tad bi misao ma najdraže
     U mislima promislila,
     Da je obje misli naše
     Draga ljubav sjedinila:

Ter bih mogo promisliti, 165
     Moga pokoj od života
     Da je samo sveđ misliti,
     Kolika je nje lipota.

I mojome tom u misli
     Ja bih misli mogo rijeti: 170
     Sveđ me lijepe lijepos misli,
    Ona je pokoj moj na svijeti.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Џоно Растић, умро 1735, пре 289 година.