JEĐUPKA (ORACIJE MAŽIBRADIĆ)

Извор: Викизворник
JEĐUPKA
Писац: Хорације Мажибрадић




 
JEĐUPKA

Pritisnu me k sebi jedna,
   kako istu svoju dušu,
   da me uči djela vrijedna,
   i da ja njoj poslužuju,
          ku za slatku 5
          ja uzeh majku.

Staričica umiljena
   bješe lica nagrešpana
   njekoliko pogrbjena
   i od mnogo vidjet' dana 10
          pomna vrh svega
          vrhu mlađega.

U strahu sam nje hranjena
   malo speci meu nauci,
   često ljutijem prutom bjena, 15
   u velikoj živuć muci,
          silovana
          da sam znana.
 
Imenom je zvana bila
   zoroljuba Zlatoglava, 20
   ka 'e sva znanja pridobila,
   neumrla kê je slava,
          ka što 'e znala,
          znat mi je dala.

Uvjedžba me mnoge stvari, 25
   кê u vodah moć imaju,
   i vrh zemlje odizgari
   trave, kê nam pomoć daju,
          čuda mnoga
          svijeta ovoga. 30

Spovidje mi sunca moći,
   mjesec, zvijezde kako sjaju,
   sunce ob dan, zvijezde u noći
   i svijeh krepos, ku imaju
          vrh svakoga 35
          zdanja od boga.

Pak mi ukaza sijemo i tamo
   u se'am neba se'am svjetlosti,
   pod kojom se mi rađamo
   svak pod svoju svôm kreposti 40
          čudnim dari
          odizgari.

Još mi ukaza više tega
   u osmomu nebu gori
   osobnijeh dvanes biljega, 45
   i što svaki vrh nas tvori
          od mjeseca
          do mjeseca.

Spovidje mi zvijeri od gore,
   kako mogu odvjet dati 50
   ribam, koje pliju more,
   i još ljubav š njim imati,
          što ni'e slika
          stvar velika.

Nauči me pticam pute 55
   znat', kroz vjetar kud prohode,
   i vrh trava zmije ljute
   prišad kakav trag ohode,
          plav kud mine
          vrh pučine. 60

Pak mi reče: kćerce mila,
   toj ti zа sad dosta budi,
   što si od mene naučila,
   za napredak još potrudi,
          da t' ni'e znanje 65
          drugo s manje.

Tako sa mnom u ljubavi
   jedan dan mi ištom reče:
   veće o sebi ti boravi,
   mene grabi smrt najpreče; 70
          tej kreposti
          znat' ti 'e dosti.

I pođ veće isti hrane,
   kud te dobra sreća uzvodi,
   obhodeći svijeta strane 75
   s blagosovom mojijem hodi,
          čin' to znanje
          da ti 'e imanje.

Odijelih se od nje tada,
   oblivši se sva suzami, 80
   ter ni'e sela, nije grada,
   gdi ne doprem ja s drugami
          snage od prave
          Zlatoglave.

Nu nje ne bi riječ za manje, 85
   kojom sebi zled proreče,
   u skorom je zla smrt zanije,
   tužnoj meni kud mi uteče?
          duša 'oj bila
          bogu mila. 90
 
Zgubila sam bitje moje,
   ostala sam već sirota;
   svjetujte me, mê gospoje,
   što ću tužna od života
          s malo ruha 95
          prazno kruha?

Strajala sam moju mlados
   ne znam kako dvoreć druzijeh,
   ne poznavši ni'ednu rados,
   a sada je mnom rug i smijeh; 100
          ištem hrane
          po sve strane.

Idem k tamnomu zapadu
   od iztoka mirisnoga,
   noseć pomoć staru i mladu, 105
   samo gredem radi toga
          za strt' moći
          svijeh nemoći.

Imam sobom lijeke mnoge
   od bogatijeh onijeh strana 110
   za bogate, za uboge,
   čujte sada, ko sam zvana
          Znahorica
          mrkolica.
 
Odluka je mâ dvoriti 115
   svijem gospođam, gospe draga,
   i umiljena vazda biti
   i svakomu u svem blaga,
          nu osobita
          po sva lita. 120

Od bezumnijeh dalek' stoju,
   kreposnijeh mi 'e družba draža,
   bez pristanka sveđ nastoju,
   da se razum moj uzmnaža
          da 'e glas slave 125
          Zlatoglave.

Ka mi svjet da nakon znanja
   pri'e da družim s ubozijema,
   neg' s bogatijem, er s neimanja
   ubog od tijeh čas ne prima, 130
          zasve er znanje
          vlada imanje.

Još mi reče: znana uboga
   u tamašu vik ne uzima',
   ni njim špota' bez razloga, 135
   er svak svoga svraba ima;
          psa ne budi
          da t' ne odi.
 
Toj li pođeš bez potrebe
   psa turkati i buditi, 140
   ter te čuje, ali ogrebe,
   nemoj ti psa pak kriviti;
          tva 'e krivina,
          ničia ina.

Nuti što se podruguju 145
   mnome tužnom vilom gorskom,
   mnite, da vas ja ne čuju?
   ah, tužite boli gorkom;
          i kad spite,
          znam što snite. 150

Znam, sve sada što mislite,
   i što vam je u pameti;
   er me znanje, ako mnite,
   od vašega naprijed leti,
          pamet hitra 155
          brža 'e od vitra.

Znam, u paklu što se tvori,
   u sve četr strane svijeta,
   i na osmom nebu gori,
   više pamet ma ne uzlijeta; 160
          Inijem tmina
          sijeli tančina.
 





Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Хорације Мажибрадић, умро 1641, пре 383 године.