JEĐUPKA
Pritisnu me k sebi jedna,
kako istu svoju dušu,
da me uči djela vrijedna,
i da ja njoj poslužuju,
ku za slatku 5
ja uzeh majku.
Staričica umiljena
bješe lica nagrešpana
njekoliko pogrbjena
i od mnogo vidjet' dana 10
pomna vrh svega
vrhu mlađega.
U strahu sam nje hranjena
malo speci meu nauci,
često ljutijem prutom bjena, 15
u velikoj živuć muci,
silovana
da sam znana.
Imenom je zvana bila
zoroljuba Zlatoglava, 20
ka 'e sva znanja pridobila,
neumrla kê je slava,
ka što 'e znala,
znat mi je dala.
Uvjedžba me mnoge stvari, 25
кê u vodah moć imaju,
i vrh zemlje odizgari
trave, kê nam pomoć daju,
čuda mnoga
svijeta ovoga. 30
Spovidje mi sunca moći,
mjesec, zvijezde kako sjaju,
sunce ob dan, zvijezde u noći
i svijeh krepos, ku imaju
vrh svakoga 35
zdanja od boga.
Pak mi ukaza sijemo i tamo
u se'am neba se'am svjetlosti,
pod kojom se mi rađamo
svak pod svoju svôm kreposti 40
čudnim dari
odizgari.
Još mi ukaza više tega
u osmomu nebu gori
osobnijeh dvanes biljega, 45
i što svaki vrh nas tvori
od mjeseca
do mjeseca.
Spovidje mi zvijeri od gore,
kako mogu odvjet dati 50
ribam, koje pliju more,
i još ljubav š njim imati,
što ni'e slika
stvar velika.
Nauči me pticam pute 55
znat', kroz vjetar kud prohode,
i vrh trava zmije ljute
prišad kakav trag ohode,
plav kud mine
vrh pučine. 60
Pak mi reče: kćerce mila,
toj ti zа sad dosta budi,
što si od mene naučila,
za napredak još potrudi,
da t' ni'e znanje 65
drugo s manje.
Tako sa mnom u ljubavi
jedan dan mi ištom reče:
veće o sebi ti boravi,
mene grabi smrt najpreče; 70
tej kreposti
znat' ti 'e dosti.
I pođ veće isti hrane,
kud te dobra sreća uzvodi,
obhodeći svijeta strane 75
s blagosovom mojijem hodi,
čin' to znanje
da ti 'e imanje.
Odijelih se od nje tada,
oblivši se sva suzami, 80
ter ni'e sela, nije grada,
gdi ne doprem ja s drugami
snage od prave
Zlatoglave.
Nu nje ne bi riječ za manje, 85
kojom sebi zled proreče,
u skorom je zla smrt zanije,
tužnoj meni kud mi uteče?
duša 'oj bila
bogu mila. 90
Zgubila sam bitje moje,
ostala sam već sirota;
svjetujte me, mê gospoje,
što ću tužna od života
s malo ruha 95
prazno kruha?
Strajala sam moju mlados
ne znam kako dvoreć druzijeh,
ne poznavši ni'ednu rados,
a sada je mnom rug i smijeh; 100
ištem hrane
po sve strane.
Idem k tamnomu zapadu
od iztoka mirisnoga,
noseć pomoć staru i mladu, 105
samo gredem radi toga
za strt' moći
svijeh nemoći.
Imam sobom lijeke mnoge
od bogatijeh onijeh strana 110
za bogate, za uboge,
čujte sada, ko sam zvana
Znahorica
mrkolica.
Odluka je mâ dvoriti 115
svijem gospođam, gospe draga,
i umiljena vazda biti
i svakomu u svem blaga,
nu osobita
po sva lita. 120
Od bezumnijeh dalek' stoju,
kreposnijeh mi 'e družba draža,
bez pristanka sveđ nastoju,
da se razum moj uzmnaža
da 'e glas slave 125
Zlatoglave.
Ka mi svjet da nakon znanja
pri'e da družim s ubozijema,
neg' s bogatijem, er s neimanja
ubog od tijeh čas ne prima, 130
zasve er znanje
vlada imanje.
Još mi reče: znana uboga
u tamašu vik ne uzima',
ni njim špota' bez razloga, 135
er svak svoga svraba ima;
psa ne budi
da t' ne odi.
Toj li pođeš bez potrebe
psa turkati i buditi, 140
ter te čuje, ali ogrebe,
nemoj ti psa pak kriviti;
tva 'e krivina,
ničia ina.
Nuti što se podruguju 145
mnome tužnom vilom gorskom,
mnite, da vas ja ne čuju?
ah, tužite boli gorkom;
i kad spite,
znam što snite. 150
Znam, sve sada što mislite,
i što vam je u pameti;
er me znanje, ako mnite,
od vašega naprijed leti,
pamet hitra 155
brža 'e od vitra.
Znam, u paklu što se tvori,
u sve četr strane svijeta,
i na osmom nebu gori,
više pamet ma ne uzlijeta; 160
Inijem tmina
sijeli tančina.