Dubrovnik ponovljen/Pjevanje XIX

Извор: Викизворник
Dubrovnik ponovljen
Писац: Јакета Палмотић Дионорић
Pjevanje XIX




Pjevanje XIX

Car oholi u toliko 14465
     Nać pokoja ne mogaše
     Neg priteći ljuto i priko
     Uzdisano blago iskaše.
Davljaše ga u bolesti
     Zla lakomost i nemila 14470
     Ter ga bješe zlom nesviesti
     Da 'e van sebe učinila.
Mučahu ga zle nemani 3
     Bez pristanka sve dni i noći
     Da nesrećniem dubrovčani
     Silom bude vrha doći,
Da svakako blago uresno
     Na vrata mu donese se,
     Za kiem sliepo i nesvieSno
     U pohlepah skončaje se.
Tim pun jeda ljute zmije
     Pašu zvaše na sve dvore
     Da mu skaže i povije
     Poklisari što govore.
Jesu li mu obećali 6
     Samiriti te požude
     I jesu li list pisali
     Da se blago doniet bude.
Ali bivši razumio
     Da to sliedit neće viku
     Srdit, opak, i nemio
     Planu gnjevu u veliku;
I hoteći da svakako
     Taka mu se stvar pogodi
     Da zna usilit nebo i pako
     U svoj vlasti i slobodi,
Čim u licu gnjevno ublidje,
Strahovitoj u vrlini
Kajimakanu zapovidje
Silnu vojsku da učini,
I da ide ljutu u vaju 10
Grad Dubrovnik hrlo uzeti
Ako ončas mu ne obećaju
činit blago to donieti.
Pritvrdi mu ove stvari 11
Veoma jakom zapoviedi
Da nastoji s poklisari
Da njegova volja sliedi.
A ufa, oni kad upaze 12
Gdje vojska ima na grad iti,
Da će prije veće omraze
Svekoliko pogoditi.
Na zapovjed cara kleta 13
U veselju sebe vani
Sva zaigra crna četa
Od pakljenieh zlieh nemani ;
Ufajući s take zgode 14
Grad Dubrovnik ugledati
Gdje će skoro bez slobode
I gospoctva svoga ostati.
Tiem pogjoše svekolike 15
Sliedit pašu kajmakana,
Da ga u ognju srdžbe prike
Većma užižu sa svieh strana,
Da prije carske volje izvrši
     I da s vojskom teče ureda,
     Da grad slavni ognjem sprži
     Da ne žive unaprieda.
I tako ga razdražiše oimusm
     U čemeru nesmiljenu
     Da ga zmajem učiniše
     Kroz rasrčbu svu ognjenu,
Ter hoteći on svakako
     Da samiri cara svoga
     Čim u srcu čuje pako
     Toga zbora prokletoga,
Sa svom pomnjom miso stavi 19
     I ne prosti nijednom trudu
     Poklisari carskoj slavi
     Pogoditi da sve budu.
Tiem neka ih na sva volju
Lašnje prigne i privede
Da ukažu miso boljui
Prosu strašne svud besjede,
f Na Dubrovnik da pošfla
Car neizbrojnu vojsku svoju
I da turak' ide sila
Da ga bude strt u boju ;
I da čete oda svudi
Carstva svega doć imaju
Da ga u način žegu hudi
I u smrtnom ore vaju.
' Za tiem zivnu teftedara
8 čaus-bašom carskiem zaedno-
Ter što začu gnjevna od cafra
Spovidje iin sve uredno.
1 saviše još naredi,
Poklisare da dozovu:
Da im hitroj u besjedi
Skažu od boja spravu ovn
I da s njima razaberu 25
Misle li se pokloniti,
Ali hudu kroz nevjeru
Neposlušni hoće. biti.
' Teftedar se poniženo26
S ćauš-bašom paši' klanja
I oba dva umiljeno
Davaju mu dobra ufanja,
Da će i pomnjom prem velikom 27
Sve što mogu nastojati
Da uzbude s praom dikom
Miran u svem car ostati.
I tako se diele od njega 28
Brinući se da najbrže
Hitro i sviesno vrhu svega
Obećanja ta izvrše.
Ter oba dva otidoše 29
Teftedaru tad na dvore,
Gdje pod stražu dovedoše
Poklisare, da s njim' zbore ;
Koje bivši liepo i drago 30
Pričekali i primili
Udariše tiho i blago
U razgovor s njima mili.
Ko priatelj čauš-baša 31
Uze prvi da govori,
I čime ih hitro upraša,
Usta ovako sva otvara :
Priatelji moi ljubljeni, 32
Ki vidite veoma dobro
U kakvoj vas držim cjeni
I ko vas sam ljubit obro;
Ne mogu se ižčuditi 33
Kako ste se sada smeli,
Da se htjeste omraziti
Slavnom caru vašiem djeli;
I da ga ste u zlu priku 34
Rasrčili toli opako,
Da vašemu Dubrovniku
Poginut je trieba ovako.
Eto vojska oda svud i 35
Pripravlja se strašna od više
Da ga u način sasma hudi
Nemilosno satariše.
Eto silni car usto je 36
S veličanstvom carstva svoga,
Da kroz smrtne nepokoje
Sred grada vas stere toga;
404 DUBROVNIK PĆNOVUE«
I nesviesni jo& u sebi 37
Vi nećete da smislite,
Prie zla toga da je triebi
Da mu se ovdi poklonite ?
Ja, koji vas ljubim drago, 38
Htio sam riet vam moje svjete,
Da najbrže svietlo blago
Svakako mu donesete;
Er inako ni'e načina 39
Da možete živi ostati
Pokli carska veličina
Svieh vas ima proplesati.
S posluhom se samiem mogu 40
Odvratiti ove sprave
Da u čemeru ljutu i mnogu
Ne pada vam vrhu glave.
A vidite sami očito 41
Da vam nije česti druge
Za ne izginut strahovito
I ne primit smrtne tuge.
Tiem vašoj se u pameti 42
Rasberite sviesno sada
Er po takoj vrloj šteti
Kajanje će bit nazada.
Ko iz ruka pusti vrieme 43
I snjim sreću koju ima,
Sa svijem trudom pak svojeme
Ne stignu ih na krilima.
Er kad jednom oni uteku 44
S svojom opet čestitosti,
Povratit se neće vieku
Da te smire u radosti.
Ja vam rekoh što za bolje 45
Čini mi se vaše da je;
A vi vigj'te prije nevolje
Svies na što vam sad pristaje.
Bjehu od prie poklisari 45
Kad ih zvaše na te dvore
Promislili sve te stvari
I spravili odgovovč. '
I oružani u krepčini 47
Srcem sviesniem i razlogom
Utvrdili u hitrini
I mudrosti se bjehu mnogom.
Tiem na rieči čauš-baše 48
Spametno se ozivaju,
I što mogu ljepše i draže
Odgovor mu hitar daju;
Veleći mu: gospodine 49
Mi poznamo i vidimo
Da nas ljubiš nad sve ine
Veće neg' li dostojimo;
Ter ni' e stvari te pod nebi 50
Ku ne bismo učinili
Neka bismo samo tebi
U sve želje pogodili ;
Bivši ljubav taka naša, 51
Kom dvorimo tvu dobrotu,
Da 'e svegj dobri čauš-baša
I u srcu nam i u životu.
Ali u čemu ni 'e razloga 52
Da se tebi sad pogodi,
Čemu ćemo više toga
Besjediti zaman odi?
Cuo si iz prva kad dogjosmo 53
Mi s haračem na ovu stranu
Sve razloge ke rekosmo
Više tega kajmakanu;
Koje u vrieme da smo inako 54
Mogli caru pogoditi,
Ne bismo mu htjeli ovako
Kako i sada protiviti. .
Nu er moć našu čes nemila 55
Shara, da smo jedva živi,
Za to nam je, vajmeh! sila
Da pravedni jesmo, krivi.
Ah I da nam je višnji zgara 56
Podo udes taj blaženi
Da možemo slavna cara
Smirit drugoj ovdi u cjeni;
406 DUBROVNIK PONOVLJEN
Ne bismo se mi kratili 57
Život isti da izgubimo,
Samo kroz naš posluh mili
Da mu vriedno ugodimo;
Eto i sada slatko i drago 58
Prolit bismo krv podali,
Kad bismo se svietlo u blago
I u zlato stvorit znali;
Neka vidi car mogući •. 59
Ni umriet da mi nv. gledamo
Poslušati njega ištući
Koga suižno mi klanjamo.
Nu er načina ni 'e takoga 60
Da možemo to stvoriti,
Kažite nam radi Boga
Ko ćemo mu ugoditi?
Ne umjemo kud ni kamo, 61
I dosta vam znati budi
Da mi zlata ne imamo
Car čestiti kako žudi.
Tiem ako je u pameti 62
Odredio nas posjeći,
Bog će višnji to vidjeti
Od svieh cara ki je veći.
Bog se veće s nami brine 63
Ki nam život nehtje uzeti
Kad učini zgar s visine
Tresnjom iniem naživjeti.
U njemu su naša ufanje 64
Naša dobra i sve česti,
Tiem ufamo do skončanja
Da nas neće vik dovesti. —
Na ove rieči čauš-baša 65
Poklisarom odgovara:
Ni 'e besjeda dobra vaša,
I nesvies vas zaisto vara :
Što zamisli car čestiti G6
Sve je trieba da se stvori
Za samo ga samiriti
Vojskom da sviet ne razori.
Tiem govorit vi nemojte:
Da se blago doniet neće
Neg' li s pašom sad nastojte im
Da vam poda vrieme veće,
Da možete tad pisati
Vašem knezu i gospodi
Trista vreća da poslati!
Najberže vam budu odi
T Neka teziem samirite m
Carske želje i .'požude
Da kroz vojske strahovite
Razorit vam grad ne bude. m nit
Oviem samiem vi možete ovo
Sačuvat se od sve tuge
I od nesreće svake klete
Da ne čine od vas ruge;
Da vam djece još doimale
U koljevci ne isjeku
I ne iščine jade ostale?
Ki se u boju čine prieku
Ly A i vi biste ovdi prvi
U velikoj nemilosti
Zaplatili vašom krvi
Svekolike te žalosti.
S Molite se tiem ovako
Jeda car vas bude čuti
Vjerujte mi, er inako
Prvi ćete poginuti.
Nas ni mrve strah ne &mets
Poklisari opet rješe
Podniet tuge sve od svietaumt
I da svieh nas caf'igrežev
Četr' ptice u rukami oir
Ko 'e se u vas sad nakodet,
I u ljutiem nesrećami
Stoje u tmini bez slobodej
Kad hoćete vi možete
Nemilosno udaviti,
Nu će s naše zgode klete
Ini naučit živi biti.
Mi obećat ne možemo 77
Pisat za to blago tamo,
Er očito mi znademo
Da ga u gradu ne imamo.
A gospoda u ove strane 78
Za drugo nas ne poslaše
Neg jeda nam bio dan svane
1 milost nam car ukaže ;
Koga tvrdo svi molimo 79
Da nam napried harač prosti,
Er da mu ga donosimo
Veče u nami ni 'e jakosti.
Za ovo smo k vam poslani 80
Ovo samo ištu i žele
I gospoda i gragjani
Da se oveziem obesele;
Da ne bježe svoga iz grada 81
Ni da on druziem pust ostane,
Ki ga s vojskom preže i sada
DaČauušn-jbihaošvae srutkeeftuepdaanreo.m — 82
Na rieči ove zgledaju se
Videč da uprav poklisarom
Ničiem opriet ne mogu se.
U srcu ih pravda veže 83
Od razloga prava toga,
Zasve briga da ih žeže
Za poslušat cara svoga.
Nu svakako na požude 84
Da ih svoje još privedu, . .
Oba oko njih mnogo trude
Hitru i dvornu kroz besjedu;
I tako im govoriše B5
Svacieh rieči i hitrina,
I moliše i strašiše
Izvan mjere i načina.
Ali videć da zaludu 86
S njim razlože i govore,
I da u mnogu veoma trudu
Bez koristi tu se more; ,
U čauša u Osmana '
Opeta ih posilaju,
Sred njegova neka stana
Zatvoreni pribivaju ;
I noć bivši na uzdanu
U to došla dan tjerati,
Oni odgovor kajmakanu
Ostaviše sutra dati.
" Boleći se, er će doći.
Pridanj s bliediem sviem obrazom,
Kad im činit ne bi moći
Doć' da budu s dobriem glasom.
u U toliko Vlasi sveti,
Ki Dubrovnik bljude i brani
I s blaženom družbom leti
U nebeskoj višnoj straui;
I Gledajući zgar s visine
Po carevu kako dvoru
Zle nemani kola čine
I pakljenu rogoboru;
Ko sve paše i gospodu
ljuto bjehu rastrovale
Dubrovačku da slobodu
I gospocki grad razvale;
U razložnom gnjevu uzvira
Kl mu ognjeno srce užiže
Da ne ima časa mira
Dokle svieh ih satariše.
Ter ne moguć već podniti
Zle njihove oholasti
Da kroz uačin jedoviti
Čine tuda sve napasti ;
Neka bi im vrat slomio
I vas način taj oholi,
Bivši svu vlast isprosio
U višnjega, sletje doli.
S misli ide, neka veće
Grad Dubrovnik smiri u vike
Kad pakljeno satre vieće
I proklete zle zlobnike
Ali bivši tu najprije
Dvore uljezo u careve,
Nagje gdje se kolo vije
Zlieh nemani s desne i s lieve;
Kolovogja kijem bješe 98
Zla Lakomost i nemila,
Za kojom se tu poteže
Lakomaca mnoga sila;
Ki iz pakla izidoše
Dvorbu činit strašnoj srdi,
Koja sve što veće može
U njima se gnjezdi i tvrdi.
Njim na roziem više glave
Toboci se izvijahu,
U čem oni svoje slave
I sve sreće nahodjahu;
Ne hajući da ih psuju, 101
Zapljuvaju, plešu i biju,
I mnokrat ih da otruju
Da im blago to popiju
Samo*da oni unj'ne tiču 102
Neg da ga očim ištom paze,
Da nesviesni za njim riču
I da umiru na sve čase ;
Zavijahu u veselju 103
Pjesni od sliepe lakomosti
Ko za smirit taku želju
Trieba'e biti bez milosti;
I Ko za blago učiniti
Ne trebuje gledat Boga,
Neg gusarit i grabiti ;
Priko puta i razloga;
Koje liepo dat u pako
Dušu svoju za steć' zlato,
S teziem trgom neka tako
Biće učiniš tve bogato;
.I veselju u veliku
Ko bez srama i bez straha
Imaš popit svukoliku
Krv ubozieh Biromaha
Otpjevaše ino kolo
Od pakljenieh zlieh nemani
Sve te pjesni, i oholo
Svud krieštahu po toj strani;
Kad zavika starac sveti
Ah I tu li ste zle nakazni ?
Tu li 'e pako vaš prokleti?
Tako igrati bez bojasni?
Najbrže se u ponore 109
Crne vaše oborite,
A careve ovdi dvore
I svieh turak' ostavite.
S oviem riečim štapom svetiem
Tad zamahnu suproć njima,
Ter duhovim sviem prokletiem
Čini uteći s nemanima.
Tako u jedno veće krati 111
S gromom silni tries udari
I ubije i pomlati
Ovce zaedno sviem ovčari.
A i oro tako sivi
Od zecova stada tjera
Kad rastvori kljun strašivi ;
Da ih bije sred čemera.
Isprid straha starca sveta 113
Nemani se ore i krše,
Sve sto 'e gorieh crnieh četa
Srnu u pako da se prže:
U grumenieh valjaju se 114
U prilici kravošaca,
A za njima potežu se
Ćete gnusnieh lakomaca;
Kieh oni čas pako ždere 115
U velikoj prem radosti
Da samiri sve čemere
Njih nesviesnom lakomosti
Dažde oni kako u gradu 116
I padaju crne u jame
Gdje u smrtnom ljutu jadu
Pako pušta svoje plame;
A starac ih sveti goni, 117
Lupa štapom, ranja i bije,
I u načiu usioni
Satira im glave od zmije.
Grmi vika oda svudi 118
Plač i jadno zavievanje
Gdje pakljeni kralj prihudi
Dogje smrtno na skončanje.
Od straha se strašno tresu 119
Sve proklete sjeni crne,
I u strašnomu urnebesu
Svak od straha mre i trne.
Pas troglavi u vrlini 120
Počeo lajat s vrata bješe,
Nu videći što se čini
U najdublji jas pobježe ;
A ostavlja slavnom Vlasi 121
Vrata od pakla otvorena
Ki unutra silno ulazi
I pun smienstva neizrečena;
Ter gvozdeniem verigami 122
Kralja ohola stegnu i sveza
Da u najnižoj crnoj jami
Grize u zlobi sva telesa.
Dosta mu ovo starcu ne bi 123
Tač za pako pedepsati
Da ne bude vik pod nebi
Zle nemani nadvor slati;
Neg hoteći silna cara 124
S dubrovčanim samiriti
Da njihovieh poklisara
Ne tre u način jadoviti;
I da blaga već ne pita 125
Ni zadava nepokoje
Ni bjestuje ni mahnita
Ni šije na njih vojske svoje;
Miso iznagje, kojom pozna 126
Da će odvratit zla silnika
Od činjenja nemilosna
Vrhu grada Dubrovnika. ;
Tiem najdublje u ponore 127
U slobodi svojoj slazi,
Gdje proklete duše gore
I najveći mrak se pazi.
Tu nahodi Muhameda 128
Gdje se u smrtuom muči vaju,
Gdje kravošci puni jeda
Ranjaju ga i pecaju.
Vas goraše u ognju živu, 129
Vas stinjaše mraznu u ledu,
Sliku imaše sviem strašivu
Strašan bješe u pogledu.
Nemani ga zalievahu 130
Rastopljeniem svegj olovom
A život mu satirahu
Ljuto svak čas mukom novom.
Na njegovu na jeziku 131
Smrtnieh zmija sto visaše,
U čemeru svaka priku
Ranjaše ga i trovaše.
Blizu njega u okolo 132
Čari Otmanski vigjahu se
S mnoštvom turak' gdje oholo
Na nj u gnjevu priečahu se;
Lupajuć ga u čemeru 133
Er ih nauči toli opako
Hudiem svjetom gnusnu vjeru
Za ku sad ih muči pako.
Tu pristupi Vlasi sveti 134
Muhameda ter pritište
I čini mu smrt vidjeti
Kad mu grlo rukom stište.
Verigam ga za tiem sveza, 135
Vikajuć mu: — pse nevjerni
Malo ti je zgar s nebesa
Dano za grieh neizmiemi ;
Dostojan si sto krat bio 136
Goriem mukam ginut odi
K! si u pako poć' činio
Mnoziem kraljom i narodi;
4W(. DOBROVNIK PONOVJEN
Hodi sa mnom gori opeta 137
Er te hoću sad privesti
Ohologa prid Mehmeta
Ki bjestuje u nesviesti;
Na zlu tvomu neka nauči 138
Kako me će poslušati
I da oni čas veće odluči
S Dubrovčanim mirovati ;
Da ne budem umoriti 139
Sred nesrećnieh njega lita
I smrtno ga porušiti
S mNoagraiegćinjeovvae rvaazsloožidtastr—aha 140
Zli Muhamed trne i preda
I pun vaja ljuta i plaha
Slavna sveca sliedi ureda.
On ga vodi kako roba 14 1
Teziem mrkliem po mjestima
I megju inieh od grdoba
Još jednoga duha uzima.
Ovi bješe vrla uzrasta 142
Grd i visok priko mjere
Sva mu lica bjehu tmasta,
Uzročaše svud čemere.
Trešaše se, i u njemu 143
Trešnja pristat ne mogaše,
Neg' zivotu u svojemu
Bez pristanka treptijaše.
Otskakaše na sve čase, 144
Bojaše se od svakoga
I ne daše prić' uza se
Od predanja tolikoga,
Vrtjaše se u okoli, 145
Ne mogaše naći mira,
Neg od brige ljutom boli
I od bojazni strašno umira.
Strah zvaše se po imenu 146
I svakoga strahom straši,
Ali u strahu neizrečenu
Svak i njega strahom draži.
Slavni svetac upazi.iga .
Skladna svoje za potrebe;
Tim iz pakla izvodi ga
S Muhamedom polak sebe.
Ter mu ončas nare'gjuje
U Filibu poć' da bude
Strahom svojiem da otruje
Kajmakana sve požude;
Da se bude tu pripasti
Dubrovačkieh od svieh stvari,
I smirit se s pravom časti
S njivoviema poklisari.
S naredbom ga tom otpravi;
A stupaje svž opeta
S Muhamedom on upravi
U dvor cara u Mehmeta.
Koga u snu iznahodi
Ter ga oholo tu probudi,
NVikajuć mu : — što spiš odiesviesniče silni i hudi,
Ter ne misliš carstvo tvoje
Da ima ti poginuti
Zapovjedi ako moje
Ne uzbudeš sada ćuti?
Štapom oviem kletu glavu
Svu stuću ti i razbiti
Ako mis6 tvu nepravu
Ne uzbudeš promieniti;
Ako zloba tvoja prika
Ne odvratit se ončas bude
Slavna od grada Dubrovnika
Koga ma vlast čuva i .bljude.
Što si u sviesti namislio,
Nevierniče sviem nemili
Kud li si se zaletio
U opakoj tvojoj sili?
Grad Dubrovnik blaga neima
Ko lakomos tvoja ište;
Toli ga ima, pod ključima;
Gospoda ga tvrdo tište;
Ne đače ga tebi viku, 157
I prije ćeš puknut sada
Neg' li mis6 tako priku
Ispunit ćeš moć' ikada. —
Kako mu ovo izgovori 158
Za vrat stisnu Muhameda
I na tle ga tu obori,
Maknut mu se tere ne da.
Nego li ga splesa doli 159
I udari pod svž noge
I u naćin prem oholi
Nevolje mu poda mnoge.
Iskinu mu iz obraza 160
Gnusnu bradu i ćagjavu
I smrtnoga sred poraza
Razmeči mu grdu glavu.
Pak opeta k caru obrati 161
Silni pogled svoj srditi,
Ter mu reče : ti ćeš znati
Sto ću od tebe učiniti,
Ako ureda s dubrovćani 162
Učiniti mir ne budeš,
I ko priatelj njih uzdaui
Unapried ih svieh ne bljudeš;
Satarisat gore ću te 163
Od psa ovoga huda i kleta
Koga u muke uvjek ljute
Sad ću u pako vrć' opeta. —
Ko reče ovo i umuknu; 164
Strešoše se carski dvori;
S urnebesom zemlja puknu
I strašan se jaz otvori,
Iz kojega u žestoči 165
Plami ognjeni udariše,
Ki oni čas caru s oči
Muhameda ugrabise.
Strmo glavom obori se 166
Zli nevjernik i nemili .
U dno pakla da muči se
U najdubljoj doli spili.
A čestiti starac sveti 167
Pun rajskoga svietla ureRa
U veselju tad odleti
I otide put nebesa.
S prikazanja toli huda 168
Ispripaden car trese se
Čim strašiva pazi čuda
I ovake urnebese.
Ne zna je li živ u sebi, 169
Tako u jadu ljutu preda,
Ne zna što mu e' činit triebi
Gdje mu osviestit strah mu neda.
Stvorio se kako od mraza 170
I ko led je ostinuo
Od svojega gdje poraza
Prietnju e' tako ljutu čuo ;
I gdje svoga Muhameda 171
Vidje u ponor vrč' pakljeni
I stučena s gorka jeda
Prem velikoj u necjeni ;
Čekajući veće zledi 172
I zla vidjet svojoj kruni
Ako rajske zapoviedi
Ne izvrši i ne ispuni.
Tiem vas smeten zliem jadovi 173
Strašna iz glasa vikat poče
Da dvorani svi njegovi
Probude se i da skoče;
I život mu da uzdrže 174
Ki u smrtnoj strahu gine
Prie neg' li ga slome i skrSe
Strašne misli i vrline.
Na vikanje silna cara 175
Vas u sebi dvor se strese,
Sve dvorane strah udara
Da prie k njemu tu dolete;
Neka vidjet budu oćito 176
Koja su ovo zla tolika,
Rad kieh toli strahovito
Car pripaden vapi i vika,
Ali k njemu k6 dogjoše 177
Nagjoše ga jur studena,
Govoriti gdje ne može
Neg' gdje 'e kako mrasna stiena.
Gledaše ih samo očima 178
Bez trenutja sebe vani,
Ko života da ne ima
Ali da ga nesviest zani.
Tiem najberže oko njega 179
Oui s pomnjom udariše
Da ga ozdrave od zla tega
Gdje na pola veće izdiše.
I bivši ga povratili 180
Prednju svoju u slobodu,
On im skaza jad nemili
I svu strašnu svoju zgodu.
Siliktaru paka reče, 181
S prviem zrakom biela dana
Da uzbude poć' najpreče
Dovesti mu kajmakana ;
Er i njemu spovidjeti 181
Svakolika hoće čuda
Neka s oviem mudriem svjeti
Slobodi ga ljuta od truda.
Bješe i paši kajmakanu 183
Ta noć trudna omrknula,
Da ne bješe dokli svanu
Sviest njegova mira ćula-
Strah iz pakla, kl izljeze 184
Pritisko se bješe k njemu,
Ter cinjaše da se trese
, Nepokoju u svojemu.
Stavljaše mu svegj prid oči 185
Nerazložni uačin ljuti.
Da careve cjeć žestoči
Dubrovnik će poginuti.
Paček da se ima ureda 186
S kraljem španjskiem on sastati
I liarača unaprieda
Caru Otmanskom već ne slati ;
I cjeć tega da se ima 187
Zavrć' onoj na krajini
Sa sviem kraljim krstjanskima
Rat velikoj u vrlini ;
Ki poslat će vojske svoje 188
Da Dubrovnik silno brane,
Pokli njima sviem mučno je
Da se turci u nj nastane.
Strah oviem ga mislim truje 189
I ne da mu čas vremena
Da mu u sebi mir začuje
Duša u trudu izmorena.
Pače i san mu s oči goni; 190
Nu ako se one kad zatvore
U hud način usioni
Uzroci mu smeće gore.
Prilike mu strašne kaže 191
Pune vaja i žalosti
U skončanju kž ga straše
NjekOm čudnom nemilosti;
Da svegj preda od bojazni 192
I da u snu bez sna stoji
Gledajući zle nakazni
U smrtniema nepokoji.
Eto mu se čini i vidi 198
Gdje srdita pazi cara
I gdje prid njim čezne i blidi
Er ga oštro psuje i kara.
Gleda i čuje gdje mu vika 194
Ljut, ognjenit i nemio:
Što si od moga Dubrovnika,
Pse nevierni učinio ?
I gdje za tiem zapovieda 196
Rusu glavu da mu osieku,
I krvnika veće gleda
Gdje ide s sabljom k njemu u tieku.
Vidi, gdje mu glava pada 196
Kroz udarac smrtni hudi,
Ter otskače ončas tada
I u strahu se temu budi.
Ovako se svu noć nauči 197
U pakljeuom gorkom strahu,
Tiem predajuć stavno odluči
Promieniti miso plahu ;
I naprieda u prijazni 198
S dubrovčanim prohoditi
Da njegove rad bojazni
Ne budu se poplašiti.
Još odredi sjutra poći 199
Molit cara sviem čestita
Da ustavi bojne moći
1 da blaga već ne pita;
Neg da smiren dobrom zgodom 200
Uzljubi se, drži i gleda
S dubrovačkom svom gospodom
Na izgled stari svojieh djeda.
S oviem mislim brinući se 201
Nepokojno svu noč traje,
U srcu ga nemir grize
Ter se smeta i skončaje,
Ali bivši zora veće 202
Sjat uzela iz istoči
Za smiriti svoje smeće
Iz pernice svoje skoči ;
I uze se pripravljati 203
Da najbrže ide u cara,
Kad prid sobom vidje stati
S čauš-bašom Teftedara;
Na njegove koji dvor« 204
Bjehu rano dojahali
Da mu skažu odgovore
Poklisari ke su dali.
Njemu ih drago bi vidjeti ; 205
Nu k6 začu njih besjede
Smetenoj ga u pameti
Strah pakljeni većma ujede.
Er mu oni tu kazaše 206
Da nikada dubrovčani
Blago caru sve ne daše
Ter da im je trud zam&ni.
PJEVANJE XIX. 421
Pokli tako tvrđo stoje 207
Za ne obećat niedne stvari
Da bez glave prije svoje
Ostat hoće poklisari;
Eješe u mnogoj da hitrini 208
Oni s njima govoriše
I da u ljutoj u vrlini
I prietiše i strašiše;
Nu da ništa nemogoše 209
Za stvar taku učiniti,
Sviesno er oni tač razlože
Da im ne mož' protiviti.
Na ove rieči ćauš-baša 210
Jos priloži govoreći:
Strah me da se pamet naša
Ne privari u ovoj smeći;
Er je sinoć docna u mene 211
Osman Čauš dohodio
Ter mi 'e misli sve skrovene
Poklisara povidio.
On reče mi, da mu rješe, 213
Da Dubrovnik veće izginu
I da iz njega svak pobježe
U Latinsku pokrajinu.
A da ga će s mora uzeti 213
Španjske plavi sviem nemile
I bojnom ga vlasti oteti
Od moguće carske sile;
Zašto onamo kad se čuje 214
Gdje se u način nesmiljeni
Zlo ovako gradu snuje
I da su oni zatvoreni,
Izvršit će bez kršmanja 215
Namišljene svak odluke
Ne čekajuć bolja ufanja
Neg' pogubne trude i muke.
Svietli paša, za riet pravo 216
Tvrdo 'e razlog promisliti
Djelovanje ovo zdravo
Da nam bude sve iziti;
Er s kamena hridna i gola 217
Lasno 'e vazda satjerati
Plaha i brza prem sokola,
Nu ga 'e mučno pak imati.
Ove rieči uzmnažaju 218
Kajmakanu gore smeće
Da cjeć straha ljutu u vaju
Ne zna što će činit veće.
Zadubo se sviem mislima 219
U duboke prem dubine
Strašeći se nada svima
Dubrovačke od vrline;
Djelovati da ne budu 220
U skončanju svoje sviesti
Stvar toliko ljutu i budu
Ka će carstvo tursko smesti.
Nu čim smišlja stvari ove 221
I u njemu se nemir plodi
Siliktar ga eto zove
Da najbrže k caru hodi.
Tim na konja ončas skoči 222
I u careve dvore otide,
Koga iznagje u žestoči
Gdje mu od straha lica blide;
I gdje preda još u sebi 223
Cjeć noćnoga prikazanja,
Strašeći se srdžbe od nebi
Ka mu prieti zla skončanja.
Ter videć ga tač smetena 224
I gdje trpi ljute vaje
Sred srca se pripadena
Vele većma izpripade.
Ali k njemu kako dogje 225
Do tli skuči glavu svoju,
Pak snižno ga pitat pogje
U komu je nepokoju ;
Koja briga sviest mu truje, 216
Ka li žalost boležljiva
Carsko lice smela mu je
Svieta iz koga sunce siva.
U malo mu car besjeda 227
Pripovidje svekoliko
Što mu nebo zapovieda
I vidjenje noćno priko.
Pak mu reče : svud se svrni, 228
Čin' da 'e pomnja tva velika,
Ter mi iznagji sad sreberni
Pjenez grada Dubrovnika ;
Da ga budem ja vidjeti 229
Od ovake da žestoči
Samirim se u pameti
Kad upaze moje oči;
Er inako ni 'e načina 230
Da ću u miru počinuti,
Taka žalost i vrlina
Skončaje me kroz jad ljuti.
Mnogo trudit kajmakanu 231
Ne bi sile ni potrebe;
Nagje pjenez, na uzdanu
Gdje teftedar hrani u sebe;
Koga ončas caru odnese 232
U njegovoj neka sviesti
Želje i misli samire se,
Ke ga truju u bolesti.
Ali ko ga car upazi 233
I na jednoj strani vidje
Gdje štap drži sveti Vlasi,
Ljuta od straha vas ublidje;
Ter zavika čime preda: 234
Ovi 'e ono starac bio,
Kl 'e našega Muhameda
Štapom noćas izpribio.
Ja se neću s njim svagjati 235
Da mi ke god zlo ne sliedi,
Nego li ću poslušati
Sve njegove zapoviedi.
On je noćas strahovito 236
Isprietio štapom meni,
Vidio ga sam ja očito
I čuo njegov gnjev ognjeni.
Tiem najbrže sad pustite 237
Dubrovačke poklisare
I od njih ništa ne ištite
Ni prosite niedne dare.
Trista vreća srebra i zlata 338
Kž su dužni carstvu momu
Već ne ištem na ma vrata
Darivam ih gradu tomu ;
Koga hoću unaprieda 239
Čuvat, branit, i ljubiti
Kako od starieh irojieh djeda
OpćKialjomasekasnvesgej nčianitrii.eči—ove 240
S draga srca obeseli
Videć misli gdje njegove
lspuniće kako želi.
Strah pakljeni, kl do tada 241
Nepokojno strašaše ga
Ostavi ga jur bez jada
I čemera bez svojega.
Tiem videći da 'e susrio 242
U careviem odlukami
Što je isko i žudio
U svojema požudami ;
Pade snižno na koljena 243
I govorit uze caru :
Odluka je tva hrabrena,
Moj čestiti gospodaru ;
Dubrovčani na uzdanu 244
Vazda su ovdi prvi bili,
Er su se oni caru Orhanu
Dobrovoljno poklonili.
Razložno je zato njima 245
Svaku milost ukazati
I hrabreniem načinima
U svemu ih pomagati.
Ja ću poći izvršiti 246
Tvoje slavne zapoviedi,
I najbrže učiniti
Da tva carska volja sliedi;
Neka u strahu i u pripasti 247
Grad ovi se ne izgubi
Videć sada s mnogom časti
Gdje ga carstvo tvoje ljubi.
S oviem riečim ođieli se 248
I na dvore pogje svoje
Da prie u srcu samiri se
Kroz vesele te pokoje.
Gdje ko dogje posla ureda 249
Po čauša po Osmana,
Komu pustit zapovieda
Poklisare svoga iz stana;
Da ne stoje u tamnim 250
Veće u njega zatvoreni,
Neg' da milom u svjetlilu
Uživaju mir žugjeni.
Još cjeć drugjeh poklisara 261
K Drenopolju Agu otpravi
Ko 'e zapovied slavna cara
U slobodu da i njih stavi.
Da ih svoga iz Saraja 252
Oruč-aga pustit bude
Da odahnu gorka od vaja
I raslade svoje trude.
I već bivši u radosti 253
Te naredbe iščinio,
Bješe u mnogoj čestitosti
U srcu se samirio ;
Ne strašeć se da će veće 254
Dubrovnik se izgubiti
Kada ovako svietle sreće
Bude opeta upaziti.
Ali takom u pokoju 255
Čim veseo on gospodi
I uživa sreću svoju
Er ga od brige oslobodi;
Eto iz Bosne dohodi mu 256
Jedau ulak prešno od više,
Koji liste donosi mu,
Ali paša koje piše.
U kojem se uzdržaše 257
Dubrovačko vojevanje,
I kako se oni staše
Silniem kraljem bojne Španje;
I kako su turke isiekli 258
Nemilosni konavljani,
I ko su se cara odrekli
Svikolici dubrovčani ;
I kako opet suproć njima »59
On moguću vojsku čini
Er odluku krepku ima
Svieh satrti u vrlini.
I da za to rieč carevu 260
I njegovu ište sada,
U bojnomu neka gnjevu
Osveti se huda od grada.
Planu živoj u žeravi 261
Eajimakan na ove glase,
Smote mu se svies u glavi
Da vaskolik tu skončase.
Bi mu mučno s dubrovčani 262
Ali paša er ovako
Zarati se na toj strani
I da izgubi boj opako.
I još gore opet preda 263
I u smrtnomu gine jadu
Da oni s gorka toli jeda
Španjskom kralju grad ne dadu.
Stvar ova ga tako smeta 264
I u životu trudno mori
Da odluči hrlo opeta
Poć' u cara da s njim zbori.
S kojiem bivši pomno od više 265
Stvar razabro svukoliku,
Stavno oba dva odlučiše
Zla ne činit Dubrovniku ;
Ufajući da tadara 266
Kad ne bude straha imati
On se odvrći neće od cara
Neg' s njim skladno mirovati
Tiem najbrže k Ali paši 367
Šiju s naredbom hrla ulaka
Da Dubrovnik već ne straši
Kroz činjena sva opaka;
Ni da bojne vojske čini 268
Ni nikakve silne sprave,
Neg' da u miru na krajini
Pazi carske tu države.
Joštera se zgovaraju ' 269
Da idu hrlo k Drenopolju
Poklisare da puštaju
U grad da idu na svu volju.
Neka samo bez krzmanja 270
Kad se ovaki glas očuti
Svak gorko ga od skončanja
Zaboravi nemir ljuti;
Ter s veseljem da ureda 271
Dubrovnik se smirit bude
Ne imajući unaprieda
Suproć caru misli bude.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Јакета Палмотић Дионорић, умро 1680, пре 344 године.