Didone/AT II

Извор: Викизворник
Didone
Писац: Јакета Палмотић Дионорић
AT DRUGI


AT DRUGI[уреди]

Scena I[уреди]

Kralj Eneja i Akate


Eneja:
Svijest umrla zaman trudi
česti svojoj protiviti,
er što komu zgar se osudi,
sve mu se ima dogoditi.
Višnje znanje svrhe naše 485
sveđ priviđa zgara s nebi,
i sreća nam zvijezdam kaže
kê nosimo mi pri sebi.
Zrcalo su nam nebesa
od života umrloga, 490
gdi sred svoga svak udesa
svrhu gleda bića svoga.
I ja htijah ne truditi,
ne hajući višnje volje,
negli ovdi utvrditi 495
mê kraljestvo i pristolje.
Nu čuj sada vr’jedni i mili
moj Akate, ove česti,
kò me višnji Jove sili
da ostavim ove mjesti. 500

Akate:
Kralju plemeniti drago jê sve meni čut,
da tvoj glas čestiti ima se uzdignut
na zemlji sama je umrlijeh vječna čas
koja nam ostaje, kad zla čest shara nas.
Pokli vlast zle smrti i prîka nje sila 505
ne može satrti hrabrena vik dila.
Spovjeđ mi tijm odi, znaš da sam vjeran tvoj
što ti se dogodi, kê li je čudo toj.

Eneja:
Malo prije čim gledam gdi miri grade se
i pomno razgledam kako uprav tvrde se 510
upazih prida mnom mladića gdi staše
kij slikom svjetlom svôm božanstvo kazaše:
On ko me ugleda s’strane me odvede
a pak mi ureda reče ove besjede:
Ti koga udes glasoviti 515
kroz sva dobra pričestita
kralja hoće učiniti,
i cesara svega svita
Toli tako strajat hoćeš
mladost tvoju bez kreposti 520
i junaštvo slavno možeš
pokopati u tamnosti?
U nesvjesnom ter načinu
kraljevini u neznanoj
ziđeš novu Kartaginu 525
jednoj ženi inostranoj.
Ah! što tako svû čast moriš,
kâ li ludost tobom vlada,
sva kraljevstva sebi oriš
a druzijem ih gradiš sada? 530
U latinskoj lijepoj strani
lijepu i vrijednu svijm kraljicu
Laviniju nebo hrani
tebi dragu vjerenicu.
Gdi kraljevstvo tvê čestito 535
tako će se uzvisiti,
gospodujuć vjekovito
da bez svrhe ima biti.
Nu ako ove mnoge časti
ne prigiblju srce tvoje 540
ter ne mariš kroz tvê vlasti
vječno učinit ime svoje,
Da daj nemoj sinku tvomu
zabraniti krunu steći
s kom u biću čestitomu 545
bit će u svjetloj svakoj sreći.
Ja sam glasnik Merkurio,
Jove me je poslo k tebi,
da bih ovo navijestio,
da izvršiš volju od Nebi.550
Kô mi ovo izreče, veće ga ne vidjeh,
k nebesom uteče a ja vas ubljedjeh.
Misli me truđahu smetenoj u svijesti
kê volju htijahu da slijedi mê česti.
Nu opet srce mê vezaše ljupka vlast 555
da hudijem djelima ne satrem moju čast,
i jošter svijest moja u meni trudna jest
Ali ću slijedit ja mû ljubav, ali čest.

Akate:
Razlog zasve er nije tvú krunu svjetovat
koja zna i umije svakomu svjeta dat; 560
ja neću nijem biti, o svijetli kralju moj,
gdi ima iziti tvâ korist i pokoj.
Što višnji Bog Jove naredi tebi zgar
ostavit strane ove, u svem je sveta stvar
er dobro u sebi tvoja svijest spoznava 565
da viku Bog s Nebi zle svjete ne dava.
U takoj odluci tvê sreće sivaju,
da tvoj trag i unuci svijem svijetom vladaju
tijm zlo bi činio, i neće to razlog,
kad ne bi vršio što višnji hoće Bog, 570
teži je ere grijeh za štetu ne marit,
kâ pada vrh svoijeh, neg ženu privarit.

Eneja:
Razgovor znam da tvoj i vrijedne požude
Akate mili moj, čestitost mû žude
ali nu, kô ću ja Didonu izdati, 575
kraljestva sva svoja koja mi htje dati?
Ne bih li neharan i opak prem bio,
i svuda prikaran kad bih je pustio?
Znaš li da nijedna stvar nije gora ni veća
Negoli zla nehar, kâ je svud mrzeća? 580

Akate:
Za dobro zlo vratit, za ljubav jadove,
harim har ne platit, nehar se to zove.
Nu zvati nije trjebi neharan ti da je,
kij neće sam sebi uzročit zle vaje.
Er prvo počinja ljubav i dobrota 585
iz pravijeh načina vrh svoga života.
Za tebe pripravi moguće vlast česti
vjeru i nje ljubavi druzijema u mjesti.
I ti si skrivio nevjernoj vjeri u toj
er si se vjerio proć volji nebeskoj, 590
nu još se načinit grijeh može po tebi.
Kad budeš učinit što hoće Bog s‘ Nebi,
er vrijedna čovjeka koji zlo spoznava
hvala je i dika kada ga puštava.
Tijm kralju vedri moj, veće se osvijesti, 595
svakako ter nastoj pogodit tvôj česti.

Eneja:
Zasve me priteže tvâ vrijedna besjeda,
ljubav me još veže i vršit toj ne da.
Er mislim da kada to bi oćutila
Didone, od jada da bi se ubila. 600
A je li tu nehar razlog da odvratim
pravednu na nje har i da je tač platim?

Akate:
Kad ne htje umriti prije za Sikejom,
neće se ubiti ni sad za Enejom.
Dragoga tko ljubi i rukam svojime 605
da se pak pogubi i umre za njime
lasno bit to neće, svijet bi se skratio
kad bi svak s te smeće sam sebe ubio.
Može se riječima gubiti život svoj
ne zbiljnijem djelima, er narav ne da toj. 610

Eneja:
Kô hoćeš sve budi, nebeska slijedi vlas,
kâ hoće i žudi djeljenje od svijeh nas.
Tim veće pođi ti, ter družbi objavi,
da budu spraviti za puta sve plavi,
A ja ću poći sad, za sumnju ne dati 615
gdi ziđu mire, i grad do paka gledati.

Akate:
Ničijem se ne brini, o kralju, sve ću ja
rjet da se učini, kô hoće vlast tvoja.
Ah Bože svijeh viši, ti hvaljen sveđ budi,
koji me usliši u mojoj požudi. 620



Scena II[уреди]

Didone, Ana i kor dvorkinjica


Didone:
Vrhu smeća gore smeće
Ana sestro izviraju,
i teže se sveđ nesreće
vajmeh meni otkrivaju.
Nebesa mi odsvud prijete 625
za uzrok moga gorka cvila
strašnom kobi hude štete
I zla plačna i nemila.
Vidjela sam strašnu sjenu
Od Sikeja vojna moga, 630
svu u krvi obljepjenu
sred obličja strašivoga.
Prikazo se meni onako
s istijem onijem svijem ranami
prid otarom kad ga opako 635
moj brat ubi svojim rukami.
Veleći mi, ti nevjerna
izdala si moju viru,
nu ćeš brzo zla čemerna
trpjet hudom u nemiru. 640
Ah nu misli u kom strahu
Sad ja predam na sve čase
Izgledajuć zlu smrt plahu
I nemile mê poraze.

Ana:
Strašna su u sebi zamjerna ta djela 645
nu zato nije trjebi da si tač dresela.
Er mnokrat prizri se stvar ona na svijeti,
o kôj sveđ misli se u svojoj pameti.

Didone:
Vidim li sad tebe ja sam sve vidila
i nijesam van sebe da sam to prizrila. 650
Ah moja mladosti, zla ti se čest srete
da se ove žalosti životu tvom prijete.

Ana:
Nije razlog cviliti potrebe gdi nije.

Didone:
Ah ne znaš sestro ti, kij mi trud duh vije.



Scena III[уреди]

Didone, Ana, kor dvorkinjicâ i glasnik


Glasnik:
Kad kraljica bude čuti 655
ove sprave hude česti,
velik ti će nemir ljuti
nje žalosno srce smesti!

Kor dvorkinjica:
Tko je ovo pun smeće, ter k nami sad hodi
Kê će bit nesreće; što li se dogodi? 660
Vidim ja odsvudi da nebo nam prijeti
njeki glas prihudi i nemir prokleti
Glasnik će bit ovo, trjeba je pitati,
da znamo što jê novo, kij li će glas dati.

Didone:
Ah! utrnuh, srce moje 665
u žestokom trudu preda,
nenadano da zlo koje
odi sada ne ugleda.

Glasnik:
Uzeo bih ti bolje glase
spovidjeti svjetla kruno, 670
duh mi od straha skončava se.

Didone:
Što je? Reci sve potpuno.

Glasnik:
Eneja komu kruna tvoja
sve kraljestvo podala je,
spravlja u moru drijeva svoja 675
za ostavit ove kraje.

Didone:
Ah jaoh meni, toli je veće
huda žalost mâ prispjela,
kâ ljuvene moje sreće
nesrećom je gorkom smela. 680

Ana:
A gdje si ti bio spovjeđ nam po čem znaš
Glas toli nemio koji nam spovjedaš.

Glasnik:
Ja sam bio gdi spravljahu
svi Trojani svoje plavi,
i čuo sam gdi veljahu 685
da putovat svak se spravi.
Er Eneja hoće poći
u latinske zemlje ureda
pokli Jove svojom moći
tako njemu zapovjeda. 690

Kor dvorkinjica:
Ovo su zle zgode u jadu svojemu,
koje nam dovode zle svrhe u svemu.
Nu me je strah od veće i teže zle štete
Kroz gorke da smeće da nas ne smete.

Didone:
Eneja će se odijeliti, 695
i ostavit vajmeh mene,
a ja tot ću živa biti
sred žalosti neizrečene?
Što ovo čujem? Kij su glasi
toli, ah jaoh moj ljubjeni 700
pripravlja se da porazi
plačni život tužnoj meni?
Ah nesrećo moja prika,
teške ti su mê nesreće,
da uzdišem sad bez lika 705
sred nemile ove smeće.

Kor:
Zaman je plakati i žalit čes hudu
gdi je razlog iskati pomoći svôm trudu.
Suzam se ne ustavlja zla sreća na sviti,
kada se pripravlja štete nam činiti. 710

Didone:
Ah jaoh, vajmeh, što ću tužna?
Trjeba mi će bit umrijeti,
s mojem drazijem razdružena
ja ne mogu jaoh živjeti.
U trenutje jedno oči 715
sva se radost mâ skratila,
čim zla bolest svôm žestoči
mê srce je izranila.
Jaoh toli sam ja rođena
da zrcalo budem sada
svijeh nesrećnijeh plačnijeh žena, 720
kê s gorkoga ginu jada.

Ana:
Nije vrijme cknit odi, ni zaman cviliti
prije neg se zlo zgodi, Eneju nađi ti
je da se ustavi odluci u svojoj
ter te ne ostavi kad bude čut plač tvoj. 725

Kor dvorkinjicâ:
Veliku silu ima smilovat ljudsku svijest
žena s uzdasima, kâ plačna vidjet jest.
I držim kad tvoj jad Eneja bude čut,
na milost da će tad ončas duh svoj ganut.

Didone:
Poću ga iznać je da bude 730
svê odluke promijeniti,
kada smrtne moje trude
jaoh uzbude upaziti.



Scena IV[уреди]

Eneja, kor Trojana i Akate


Akate:
Svijetli kralju pripravismo
plavi, i što je od potrebe, 735
svekoliko učinismo,
sad čekamo samo tebe.

Eneja:
Pokli sve ste pripravili,
za pogodit višnjoj moći,
moji vjerni, moji mili 740
a mi ćemo veće poći.
Nu prije toga razložno je
u Didone meni otiti,
da djeljenje ovo moje
uzbudem joj navjestiti. 745
Er kad bih se odjelio
bez nje znanja muče ovako
nevjeran bih sasma bio,
i ukazo djelo opako.

Akate:
Kralju čini što znaš bolje 750
nu na pamet samo stavi,
kê kraljestvo i pristolje
višnji Jove tebi spravi.

Kor:
Htjenje čini Boga od Nebi,
nemoj da te tašta žena 755
svôm besjedom stegne k sebi,
i učini zamamjena.
Štit učini svoga od znanja
na sve tašte nje besjede,
da ne izgubiš svoga ufanja 760
kê ti s neba čest dovede.
Moguće su tašte žene
našu dušu zamamiti
kad u smeći ponižene
budu jad svoj objaviti. 765
One suze vuhovite
koje smeću sobom kažu
gnjeve utaže jedovite,
i ustegnu misô našu.
Nu tkô je znane svoje svijesti 770
nejma smeće šnjih imati,
čijm svi jadi njih nesvijesti
himbeni se mogu zvati.
Kažu ljubit, a ne ljubi,
nego tužna ljubovnika 775
po izdajstvu svomu izgubi
neka uzdiše do vîk vika.

Eneja:
Ne brin’te se, neće mene
nijedna satvar ustaviti,
zapovjedi Božanstvene 780
er je trjeba izvršiti.
U toliko vi pođite
svikolici sad na plavi,
i naredno učinite
sve za puta da se spravi. 785
A ti Akate čuvaj i hrani
Askanija sinka moga,
on je porod moj izbrani
i sve ufanje dobra ovoga.

Akate:
Ne brin’se ničijem ti, o svijetla ma kruno, 790
Ja ću sve činiti da bude potpuno.



Scena V[уреди]

Eneja i Didone


Eneja:
A prem evo od ovuda
ide k meni sad kraljica,
puna ti je gorka truda,
bljeda ti je vidjet lica. 795

Didone:
Ah, čudim se neharniče,
da si duha tač nemila,
nemilost te da potiče
na izdavna huda dila.
I da cijeniš sprave tvoje 800
moći tako zatajati,
da ih neće srce moje
u čas isti obaznati.
Jaoh, to li je tako mala
za uzdržat te ljubav moja, 805
i tvâ vjera kû mi je dala
prinevjerna desna tvoja?
Ah, o goste moj ljubjeni,
zvat neću te vojna moga
pokli tako bježiš meni 810
s tvoga djela nevjernoga.
Ah, u čem ti skrivih viku,
ali vajmeh, er odveće
vjerno ljubih tvoju diku
za uzrok ovè smrtne smeće? 815
Ja sam ona kâ sam tebe
slatko i drago priljubila,
da vrh iste same sebe
kraljem sam te učinila.
Ja sam ona koja tebi 820
dah čast vjeru i mû diku
sa svijem blagom kê pod nebi
požudjet si mogô vîku.
A ti tako pun nehari
hoćeš mene pogubiti, 825
i nevjernoj u privari
poruganu ostaviti.
Neprijatelje cjeća tebe,
puke žestoke od Libije,
i rasrčih još na sebe 830
kralja bojne Getulije.
A još tko zna, kada poći
budeš vajmeh, ti od mene,
da će hudi brat moj doći
mire oborit mê zgrađene. 835
Nu kada bih ja imala
sinka Eneju malahnoga,
malo bih se tad hajala
od sve moći svijeta ovoga.
Ah, ustav se i ne hodi, 840
dragi kralju, sad molju te,
ili me ubij i slobodi
ove muke jôh priljute.

Eneja:
Ja zatajat neću viku
mâ kraljice na sem sviti, 845
da za tvoju har veliku
ù v’jek ću ti haran biti.
Ere slava tvoga imena,
dokli uzmislim ja o meni
sveđ mi bit će uspomena 850
za u vječnoj te držat cjeni.
Tijem ne drži da nikako
muče bih se odjelio.
i sramotno i opako
izdajnik se tvoj otkrio. 855
Ere htio sam doći k’ tebi
prije neg budem putovati,
da ti budem volju od Nebi
i djeljenje mê kazati.
I nejma se cjeća toga 860
tvoja kruna srčit sada,
ni izdajnika zvat me zloga
pobjeguća tvoga iz grada.
Sama ista er znaš dobro
da za tvoju Kartaginu 865
odi sebi nijesam obro
za vlastitu kraljevinu.
Pokli višnja zgara sreća
i bogova svijeh odluka,
latinsku mi zemlju obeća 870
i cesarstvo svijeh junaka.
Nijesam došo za mê volje
odi s’ tobom ja vršiti,
ni za uživat tvê pristolje,
tvoj vjerenik i kralj biti. 875
Uživati sreće moje
u ispraznosti kad bih htio,
iz državâ rodne Troje
vik se ne bih odjelio.
Tu bih mire ja satrene 880
povratio na sem svijeti,
i sred zemlje me rođene
isko život moj dospjeti.
Ali volja višnje česti,
hoće da ja sinku momu 890
iskat budem druge mjesti
u kraljestvu latinskomu.
I zamjerna čuda ova
Cjeć vječnoga dobra moga,
bog mi Apolo prorokova 895
iz znanoga stupa svoga.
A još obnoć ćaćko Ankize
sveđ me straši pun zle smeće,
uprav na me srčeći se,
er ne hajem za mê sreće. 900
Jove mi isti svojom moći
po Merkuriju zapovjeda,
da odovle budem poći
u latinske zemlje ureda.
Kunem ti se po mû glavu, 905
i po ljubav sinka moga,
kako ostavljam tvû državu
suproć htjenju srca istoga.
Nu je trjeba višnje volje
i odluke ispuniti, 910
i kraljestvo i pristolje
sinku momu ne kratiti.
Tim ustav se mâ kraljice,
i ne smetaj mene sada,
Neg’ razvedri tvoje lice 915
i čin razlog da te vlada.

Didone:
Proklet bio tko će vîku
ljudskijem kletvam vjeru dati,
i himbenu ljubovniku
milostiv se ukazati. 920
Er vi kada ispunite,
Izdajnici, želje vaše,
on čas vjeru pogrdite
od ljubavi prave naše.
Nije mati tvâ Venere, 925
niti je ćaćko vrijedni Ankize,
kad nemilost ta bez vjere
u tvom srcu nahodi se.
Tebe ê kâgod zv’jer nemila
gorska, u sebi bez načina 930
svojêm čemerom zadojila
u pustoši od planina.
Pokli plačne molbe moje
ne mogoše učiniti,
da uzbudu oči tvoje 935
jednu suzu ispustiti.
I da budeš ukazati
kratku milost na mê smeće
i razgovor meni dati
ove smrtne na nesreće. 940
Ne vjerujem višnji Jove
da pravedan jes na Nebi,
ako zlobe hude ove
ne pedepše sad u tebi.
Ah o Bože, gdi na svijetu 945
da se iznađe vjera prava,
ako uzroči meni štetu,
pravoj, ljubav jaoh neprava?
Ako oni kîj od svudi
bi progonjen na sve strane 950
smrtno meni sad naudi
cjeć milosti mê poznane.
Ja ga primih gola i naga
za mojega gospodara
i darovah sva mu blaga, 955
a sad mene, jaoh, on vara.
Eto hari kû mi objavi,
eto vjere kû mi odvrati,
eto plate môm ljubavi,
kojom život moj prikrati. 960
Apolov ga stup svjetuje
na pogube mê pakljene
a Jove ga zgar siluje,
da ostavit bude mene.
Kô bogovi da su u raju 965
nepravedna suda tako,
da u sebi uživaju
zlo prihudo naše svako.
Nu ostavi mene sada
išti kê hoć zemlje od svita 970
neš’ mi uteći moć ikada,
da imaš krila strjelovita.
Ubit ću se za sljediti
strašna sjena plavi tvoje,
da ih budem podušiti 975
kroz nemile gnjeve svoje.
Neka vidiš tkô je prijka,
i srdita svaka žena,
od nevjerna ljubovnika,
koja bude ostavljena. 980
Kad se uzdušiš ù dno mora,
znam na pomoć još ćeš zvati
Didonu ovu, kâ najgora
tad će ti se ukazati.
A ja mirna u pokoju, 985
u paklu ću još naći se
kad uza me dušu tvoju
budem gledat gdi muči se.

Odi Didone bježi, a Eneja sam ostaje.

Eneja:
Ah uteče srčna u sebi
puna truda svîjm žestoka, 990
i strah me je da se ne bi
sad ubila s’ moga uzroka.
Nu trjebaê poći meni
višnje volje izvršiti,
zasve nemir da pakljeni 995
jad mi uzroči vjekoviti.
Sva me družba veće čeka,
da na plavi budem doći,
u latinsku zemlju neka
uzbudemo sada poći. 1000
Ako se odi štogod steče
meni obrana vi budite
ò Bogovi, kîj najpreče
na ovi me put sljedite.

Kor:
Mnim da gorà
nije sred góra 1005
zla lavica gnjevna i prijka
neg’ li žena
ucviljena
od nevjerna ljubovnika.
Ona bude 1010
misli hude
na vrline obratiti,
u čemeru
svoju vjeru
da uzbude osvetiti. 1015
Ona trudi
kroz jad hudi
s koga sahne i uzdiše
kroz osvete
svê proklete, 1020
da se vas svit satariše.
Nu opaka
žena svaka,
koja vrstu svû ne ljubi,
razložno je 1025
zlo svako je,
da je smete i pogubi.
U ljubavi
sklad boravi
sličan slična sebi uživa, 1030
ne razliko
bit će prîko,
u njem nesklad sveđ pribiva.
Tko se srami
svojêm željami 1035
ti ne može pogoditi,
er bez srama
ljubav sama
naga hoće sveđer biti
Tko spozno je 1040
biće svoje
u koljenu potištenu,
sveđ će iskati
za uživati
rodom sebi sličnu ženu. 1045
Er sred straha
miso plaha
uzdržati š’njom ga neće
sve što žudi
u razbludi 1050
da ne prosi rad svê sreće.
I Didone
usione
želje ukaza svê ljubavi,
uze prika 1055
ljubovnika,
kî jê neharan sad ostavi.
On koljena
potištena
i izdajnik rodne Troje, 1060
zle bez mjere
svê nevjere
Ukazo je.

   Svrha ata drugoga.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Јакета Палмотић Дионорић, умро 1680, пре 344 године.