Didone/AT I

←PROLOG

Didone Писац: Јакета Палмотић Дионорић AT I

AT II→

AT I

Rastvoraju se scene pod pjesni, i prikazuje se napristolju kralj Eneja, kraljica Didone i oko njih s obje strane u dva reda kor dvorana i kor dvorkinjica.

Scena I

---

Kor pjeva:
Slatka ljubavi,
objavi, objavi
tvoje velike
slave i dike 40
prolij svom vlasti
dažde od slasti
da sinut bude
raj tvê razblude.

Eneja:
O Didone, mâ gospoje, 45
o kraljice moja mila,
kâ s ljubavi drage tvoje
srce mi si zamamila;
Čijem da budem tebi viku
blagu milos zaplatiti, 50
čijem li tvoju har veliku
da uzbudem odvratiti?
Ti si sama kâ si htjela
požaliti mê nesreće
i s milosnijeh tvoijeh djela 55
utažit mi gorke smeće
Odi kada raspršane
dojedriše moje plavi,
bjehu od tebe pričekane
sasma mnogoj u ljubavi. 60
I ne samo milostiva
da me primi gosta tvoga,
neg me jošter ljubežljiva
kralja učini mjesta ovoga.
Radi koje mnoge hari 65
dokli budem živ na sviti
Neću viku nijedne stvari
Cjeća tebe zakratiti.
I da imam sto života,
i sto duša ja u sebe, 70
poznala bi tvâ ljepota
bih li sve do cjeća tebe.

Didone:
O Eneja kralju mili,
koga ures svijem gizdavi
tako sarcu momu omili, 75
da sva gorim u ljubavi;
Tko da ne zna vedre slave
tvoga imena glasovita,
koga časte sve države,
i poznaju do kraj svita? 80
Ja za sreću držim moju
er te odi čes dovela,
da grad ovi u pokoju
vladaš kroz tvâ vrijedna djela.
Pače ljubav i nebesa 85
ne pristajem sveđ hvaliti
kî mi tebe puna uresa
druga htješe dopustiti.
Tebe slatki kralju mili,
kî jedinom tvôm ljeposti 90
slatko rani i ustrili
dušu i život mê mladosti.
Ah, drag ti si, drag i mio
dragi brače mom životu
slatko ti si zarobio 95
moj duh tvoju kroz dobrotu.

Eneja:
Vele draža, mâ kraljice,
vele slađa ti si meni
božanstveno er tvê lice
sveđ mi uzroči raj blaženi. 100
Tako mi si draga i mila,
da ću vas v’jek tvoj rob biti,
i nijedna me neće sila
moć od tebe od’jeliti.
Pravo jê trjeba da me umori 105
smrt u hudom nepokoju,
pak da mladost mâ ne gori
kroz ljepotu dragu tvoju;
kâ, uresom neizmjerna
kako vječne steče dike, 110
tako i mene čini vjerna
za robovat tebi u vike.

Didone:
Ja ne umijem ino rijeti
dragi kralju srca moga,
neg da činiš meni mrijeti 115
s razgovora slatka tvoga.
I ako tu slast prolijevaju
besjedami usti tvoje
kako slatko duh vraćaju
kroz celove medne svoje. 120
Ah! blažena da bi bila
po sve vjeke sreća moja,
koja mi je dopustila
da sam ljubi draga tvoja.
Blažen bio čas primili, 125
kad me s tobom čes sastavi,
i mê srce kad ustrili
i ljubavi tvojom stravi.
Er medene sve sladosti
koje mogu bit na nebi 130
ja uživam u radosti
u samomu, brače, tebi,
Nu što cknite drage moje
dvorkinjice u veselju,
proslavite mê pokoje 140
i veselu moju želju.
Slatke pjesni pripravite,
ter pjevajte moju sreću,
i tanačac izvedite
za uzmnožit radost veću. 145

Ovdi dvorkinjice tanac vode, a kor pjeva.

Kor:
Slatka ljubavi,
objavi, objavi,
tvoje velike
slave i dike,
proli svom vlasti, 150
dažde od slasti,
da sinut bude,
raj tvê razblude.
Jedan od kora:
Vedra kraljice, 155
kê časno lice
svojom svjetlosti
svojom milosti
zoru nadsiva,
raj pridobiva, 160
Da je tvâ dika
slavna do vika.

Kor:
Uživaj rada
Eneju sada,
i u ljubavi 165
smiri tvu želju,
i š njim boravi
sad u veselju
da ljubav vaša
sveđ se uzmnaža. 170

Jedan od kora:
Ljubav je blaga,
ljubav je draga
u njoj pribiva
rados ljuvena,
u njim se uživa 175
slados medena,
kâ slatko dijeli
pokoj veseli.

Kor:
Vrijeme daleče
svak čas utječe, 180
i rados gubi
naše mladosti
tijem sada ljubi,
i u radosti
blažena odi 185
danke provodi.

Jedan od kora:
Uživaj sreću
sad u proljeću
dočim si mlada,
i čes ne krati 190
ljubav ti sada
moć uživati,
er starost hrli
da nas zagrli.
Smiri požude 195
kroz tve razblude
život žuđeni
prigrli mila
i raj ljuveni
sred tvoga krila, 200
dočim ti lice
plodi ružice.

Odi se opeta scene zatvoraju, a izlazi Akate svjetnik Enejin

---

Scena II

---

Akat:
Tko bi mogô u svôj svijesti
o Akate promisliti,
da će ovako svoje česti 205
kralj Eneja moć zabiti?
I da vrijedne svê kreposti,
i svê slave prihrabrene
ukopat će u tamnosti
cjeća jedne tašte žene? 210
Zaman vidim da nebesa
sreću njemu objaviše
za ljepotom slaba uresa
ako smamjen sad uzdiše.
Zaman njemu čes pripravi 215
svu latinsku kraljevinu,
ako je sada on ostavi
pri kraljestvu Didoninu,
koja bludnijem svojim načinom
pamet mu je zasjenila 220
da ga je sada svôm hitrinom
sužnjem svoijem učinila.
Ah, nesvjesna svijesti umrla,
slijepa ti si sasma odveće,
gdje poguba tvoja vrla, 225
i najgore zle nesreće;
ne umiješ viku htjenje tvoje
slavnom svijesti pridobiti,
ni znaš pravo dobro što je,
ni kî imaš put sljediti. 230
U dobro se veće krati
privariti budeš ludo,
a za dobro sebi obrati
zlo nemilo i prihudo.
Naše znanje ne doteže 235
prave svrhe od kreposti,
to bogovi za se uzeše
kîj sve znaju svôm mudrosti.
I ako višnja vlast od Nebi
moga kralja ne osvijesti, 240
zaman udes sam po sebi
njemu spravlja vedre česti.
A ti vječni bože Jove,
za nj kîj sreće s neba odredi,
ljubavi mu smeti ove, 245
i čin’ volju tvû da slijedi;
Da ja budem vjerna sluga
moga kralja čes vidjeti,
prije nego li starost duga
Učini mi odi umrijeti.250

---

Scena III

Kraljica Didone i Ana, nje sestra.

---

Ana:
Što ima biti toj, mâ mila sestrice,
da njeki nepokoj kaže sad tvê lice?
I tvoje radosti da žalos nemila
u hudoj gorkosti tako je smutila?
Od česa strašiš se, s koga li uzroka 255
sadara muči se tvâ pamet visoka?
Dostojna ako je znati to mâ vira,
spoviđ mi sve tvoje sumnje, zla i nemira.

Didone:
O Ana sestro mâ, u svakoj potrebi,
kâ tvoijem svjetima korisna meni bi, 260
Teške su nesreće, koje mi svijes truju,
i plačne na smeće mê srce siluju.
Jad njeki skroviti tako duh moj ranja,
mogu rijet živjeti da ne imam ufanja.
Promislim ter kada što mi se proriče, 265
utrnem od jada, kî me u vaj potiče,
Nemila er vidim njeka mi zled prijeti
da sahnem i blidim jur mrtva na svijeti.

Ana:
Zla sumnja tašta je, i ako nij stvar ina
zaman se skončaje tvâ svjetla vedrina. 270
Slabe su pameti, koji se vladaju
sumnjom, kâ sve šteti i truje u vaju.
Uzroka ne znam ja, ni toli zla jada,
da kruna sad tvoja tako se pripada.
Nu ako štogodi pomoći mogu te, 275
sumnju mi tu ovdi sad otkri molju te.

Didone:
Prem noćas tihi san razbludam svojime
kroz milu ljuvezan, zaklopi oči mê.
kad mi se snijet uze u milo proljeće
s Enejom da ruse izbirah i cvijeće. 280
Na jednoj poljani, kâ čime captjaše
s neba zrak sunčani od svud je slijeđaše.
zenjahu sve gore u travam zelenijem
gdi ptice žamore žuberom medenijem.
Rekla bi po svemu u slatkoj razbludi 285
u krilu svojemu narav se da budi.
Tuj čime ja grlim Eneju dragoga,
a vijence vit hrlim ja cv’jeća istoga.
Strašno se navuče zgar nebo oda svud
i tresnu i puče strašivi kroz grom hud 290
I uze u gradu proljevat dažd priki
da me svu u jadu stisnu strah veliki.
Zemlja se stresaše u oblaku crnomu
tim nebo trjeskaše ognjenom u gromu,
Nu kako tu veće prista zla godina, 295
i shara svud cvijeće i dubje planina.
Svrnuh se, ali jôh sred mjesta nijednoga
vidjeti ne mogoh Eneju dragoga.
Neg čuh glas pun jada, koj’ mi htje rjeti
Eneju od sada već nećeš vidjeti. 300
Stresoh se u taj čas, pusti me san hudi,
a nađoh tad obraz u suzah od svudi.

Ana:
Laživ je san svaki, nu toli cjeć toga
trpiš jad opaki sred srca tvojega.
Svačijem po sudu nije razlog vjeru dat 305
nemilom snu hudu, kî ne umije neg’ lagat.
San većkrat nam kaže kad obnoć mi spimo
što želje kroz naše u glavi mislimo.
Najliše tko ljubi sve take sne ima
sumnja ga er gubi sveđ hudijem mislima. 310
Razboran nu ko je i svjesno pametan
razložno, kako je, za sjenu drži san.
Tijm pušti strah hudi mâ mila kraljice,
ter veće u razbludi razvedri tvê lice.

Didone:
Istina jê da bude san laživ veće krat, 315
nu mnokrat nam trude na znanje bude dat.
Nebeski bogovi priprave skrovite
kroz strašni san ovi većkrat nam očite
Nu tko znâ i meni da htješe otkriti
Eneja ljubljeni da me će pustiti. 320
Što ako kadgodi nesreći u hudoj
Meni se toj zgodi, život ću skratit moj.

Ana:
O sumnji ne mari, ni misli da će vik
Eneja s nehari biti tvoj vjerenik.
Malo prije čula si od njega istoga 325
kako mu draža si života od svoga,
A i sama znaš dobro, vjerno te ko ljubi
cjeć tebe da bi obrô smrt da ga pogubi.

Didone:
Ljuven plam gdi vlada, tuj sumnja gospodi,
koja svijes pripada u svakoj prigodi. 330
Nu nebo kad prijeti rasrđbam svojima
i proć nam u šteti udese zle ima.
Razlog je svijem nami u takoj nesreći
sniženijem molbami k bogovim uteći
Naredih, pokli prijk ovime trud stište, 335
da čini redovnik bogu posvetilište.
Je da se utaži nebeska višnja vlas
I ukaže zrak draži, dobra kob vrhu nas.

Ana:
To k višnjoj visini kốjmi si sad rekla
dobru stvar učini er si se utekla. 340
Nu sumnju što imaš oda sna hudoga
nijednoga ne imaš u tomu razloga.
Tîm većje strah pusti i tvu svijes slobodi.

Didone:
Ah, da Bog dopusti da se zlo ne zgodi.

---

Scena IV

---

Eneja sam:
Još razumjet davam sebi
i varam se u požudi, 345
a znam dobro volju od Nebi
Što od mene sada žudi.
I joštera u môj svijesti
Ja ne umijem odlučiti
za pogodit mojoj česti 350
u latinske zemlje otiti.
Vječni Jove koji vlada
segaj svijeta sve krajine
hoće da se dijelim sada
hrlo iz ove kraljevine. 355
I cjeć tega posla meni
Merkurija da mi objavi
kîj mi udes uzvišeni
U latinskoj zemlji spravi.
Ali jošter ne umijem 360
na odluku poć smionu,
ni ne slušat Jova smijem,
ni ostavit mû Didonu.
Višnja volja s’ jedne strane
priteže me k sebi ureda, 370
s druge ljubav ljubi izbrane
izvršiti to − mi ne da.
Nu kud srnem? Pokloni se
Eneja Božjoj zapovjedi,
u njoj korist tvâ pazi se 375
a tvom rodu sreća sljedi.
U njoj kruna slavne vlasti
tebi spravlja višnje slave,
da će tvoj trag s mnogom časti
gospodovat sve države. 380
Da toli ću moć pustiti
mû kraljicu dragu i milu,
i nevjerstvo ne otkriti
u izdanom hudu dilu?
Ah, ko možeš srce moje 385
ovà smislit zla očita,
ako ljubav ljubi tvoje
drugu platu i har pita?
Ne poslušaš ako Jova
za izdajnik se ukazati 390
drugoga ćeš od bogova
s većom časti poslušati.
Bog ljuveni zapovjeda
koga sluša isti Jove
da s’ hudoga ja nereda 395
Ne ostavljam strane ove.
Miso je ova vele bolja
korisni su ovo svjeti,
s njim se ugađa moja volja
s’druzijem se mâ čast šteti. 400
Ali sinko moj ljubljeni
kô sam ljubav tvû zabio
i pri taštoj jednoj ženi
u zabiti ostavio?
Vječni Jove koji vlada 405
svega svijeta sve krajine
hoće da se dijelim sada
hrlo iz ove kraljevine.
S’ tebe izidoh u plavima
iz države rodne Troje 410
u latinskijem da mjestima
stan iznađem krune tvoje.
S tebe, s tebe i nebesa
na ti put me otpraviše,
kad čestitost tvoga udesa 415
i tvû sreću objaviše.
A sad ćaćko tvoj bez svijesti
za svê vršit ispraznosti
malo haje za tvê česti,
i za tvoje čestitosti. 420
Ne ne, trjebje promijeniti
ove misli i požude
da se nà me vik tužiti
dragi sinak ne uzbude.
A ti prosti moja mila 425
na nevjerne ove zloće
ostavit me jes mi sila
tako nebo žudi i hoće.
Zna Bog da ja licu tvomu
ne bih vîku sakrivio, 430
da ne smetem sinku momu
udes, kîj mu je Bog spravio.
Nu otit ću iznać veće
starca Akata moga vjerna
ter mu ukazat ove sreće 435
i ova čuda neizmjerna.
On će umjet svojom svijesti
pravi meni svjet podati
kô ću slijedit moje česti
kô li ću se sad vladati. 440

Kor:
Gradovi su svi čestiti
kijeh vladaju znane glave,
ke nastoje sveđ činiti
s dobrijem srcem sude prave.
U njim srećni puk uživa 445
onu sreću svukoliku,
koja svjetla njekad siva
u staromu zlatnom viku.
U njim mirni sklad porađa
čestit život svijem građani 450
i njihove misli ugađa
u jedinstvu čijm ih hrani.
Čestiti su sasma dosti
srećni puci i narodi,
gdi kralj vrijedan svôm kreposti 455
zapovjeda i gospodi.
Za vladaoca i za kralja
hitrina se mnoga hoće,
da na pamet sveđer stavlja
puke mirno vladat ko će. 460
I protivne ko se česti
hitro bježe i varaju
er gosposke bistre svijesti
protivam se spoznavaju.
Nebo hvalit mi možemo 465
er Eneja poda nami
s njim bez truda da živemo
ovijem srećnijem u stranami.
On je vrijedan kralj zadosti,
i umije svôm pameti 470
u hrabrenoj svôj kreposti
na zlo svako odoljeti.
Tijem hvalimo višnje vlasti
i nastojmo na sem sviti
i mi opet s’ mnogom časti 475
njega dvorit i služiti.
Pod sjenome neka tako
od njegova slavna krila
uživamo dobro svako
po sva naša doba mila. 480

   Svrha ata prvoga.

---

Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Јакета Палмотић Дионорић, умро 1680, пре 344 године.