Cviljenje prvo

Извор: Викизворник
Иди на навигацију Иди на претрагу
Cviljenje prvo
Писац: Иван Бунић Вучић


Cviljenje prvo



                           Erat mulier in civitate
                           peccatrix, etc.
                           Ut cognovit etc.

O umrli, pogleda'te
   na pokorne ove pjesni
   neka njima izviđate
   tešku nemoć od ljuvezni.

Ter diklu ovu čim vidite 5
   sprva grijesim svu podanu,
   š njom se ujedno obratite
   videći je pokajanu.

Jeda ona ne suzami
   plam vam zgasi zle požude, 10
   il vam razbit tvrdi kami
   vašijeh srca njima bude.

Možebit bi pravo bilo
   da se grijeh nje već ne liči
   buduć joj se oprostilo 15
   po nebeskoj božjoj riči.

Nu kô sunce svjetlje sine
   iza crna van oblaka,
   iza mnoge nje krivine
   svjetla siva božija zraka. 20

I koliko huđa i gora
   zloba nje je prije bila,
   toliko je nje pokora
   većma je sada uzvisila.

Tijem ufanje ne izgubi 25
   nijedan grešnik zloba cjeća,
   neg grijeh mrzi, Boga obljubi,
   er je milos grijeha veća.

Mandalijena ponosita
   u svjetiliju ka se rodi 30
   slavna od bana plemenita
   koji Magdal grad gospodi,

biješe u cvijet sve mladosti
   urešena najmilije
   neizmjernom svom ljeposti 35
   od ke ne bi zamernije.

Nu neharna višnjem Bogu
   ki obilno zgar s nebesi
   darova joj ljepos mnogu
   i plemstvom je tako uresi, 40

sve svo'e želje postavila
   biješe ko će zamamiti
   koga mlaca sebi mila
   i za roba zaplijeniti.

Tijem smamljene ljepirice 45
   mladi na plam nje zgarahu
   i kô otaru od božice,
   ljeposti se ne klanjahu.

Lasna ti si, o mladosti,
   pustit za dvije crne oči 50
   od nebesa sve ljeposti
   s pravijem suncem od istoči.

Ona sudeć samo da je
   veća nje čas, slava i dika
   kad veći broj smamila je 55
   od izpraznijeh ljubovnika,

biješe rano podranila
   prije neg sinu danak bijeli
   da bi ljepše uresila
   svoj drag ures priveseli. 60

Ne zna da se uresiva
   djevički obraz tad najdraže
   kad ga rumen sram odiva
   ter se krije a ne kaže.

Nje izbrane dvorkinjice, 65
   za ispunit njoj taštine,
   izbiraju sve cvjetiće
   i spravljaju sve hitrine.

Sviona odjeća ku naveze
   zlato, biser i drag kami, 70
   noj mlađahnoj donese se
   s mnozijem druzijem napravami.

Bijeli velak i koprena
   nje snježane prsi odiva,
   tako 'e hitro istrižena 75
   da ih kaže, a ne skriva.

Jedan dio zlatnijeh kosi
   sveza, srudi i zaplete,
   drugi pusti da ih nosi
   vjetrić i da same lete. 80

U zrcala svjeta pita
   аli je draža i milija,
   blaga ali ponosita,
   bjelja ali rumenija;

ko će činit jače plijene 85
   gusarica bez milosti,
   ko će ranjat srca od stijene
   britkom sabljom sve ljepoeti.

I lavica tako bijesna
   opći ranit prije dzоrе 90
   da bi gladna i nesvijeisna
   polovila zvijeri od gore.

Ko bi t' reko, Mandalijena,
   kad se u lov ti odpravi
   da ćeš biti ulovljena 95
   od nebeske tad ljubavi?

Vjekuvječne božije sude
   ko li umije razumiti?
   Bog sam iz zle stvari i hude
   umije dobro izvaditi. 100

On sam može sve zamesti
   pute opake od grešnika,
   i milostim k sebi svesti
   koga odluči od vik vika.

Nadvor svoga dvora ide 105
   s dvorkinjicam dvornijem mlada,
   nu je družbe dvorit slide
   željnijeh dvoran svega grada.

Kud srnete, mlaci plasï,
   što se od vas ugledalo, 110
   što se drugo od vas pazi
   neg na zemlji zemlje malo?

Njekom posmijeh svoj otvora
   kijem mu misli razveseli,
   njekom jasnos od pozora
   kijem mu odkriva dan pribijeli. 115

Njekom riječcu razbluđenu
   šapće tiho u prohodu,
   nu ne dobro razumijenu
   da ga drži u zahodu. 120

Sva je u varki i hitrini,
   sve svo'e žele taji i krije,
   sva je izdajstvo, u svem hini,
   u nevjeri vjere nije.

Svijem je blaga, danu pase 125
   slatkom pašom od ufanja
   svačija srca naponase
   od života do skončanja.

Ke je čudo dikla mlada,
   slijedeć svaku nje požudu, 130
   iz zla u gore da upada
   u nečasti i u bludu?

Bez ćaćka i bez majke svoje
   u zapusti odhranjena,
   bez zabave prem svakoje 135
   kako loza zapuštena.

Kad se ugleda pak u vlasti
   razbluđena od svakoga,
   malo dobru sestru časti,
   manje braca razumnoga. 140

Na dobri se svjet rasrdi,
   a opaki i zli žudi,
   i sve voljani pak pogrdi
   strah od Boga, sram od ljudi.

Tijem gospodcka djevojčicu 145
   za svoj prijekor ime steče
   u svem gradu da grešnica
   od svakoga zva se i reče.

Svijetla časti, nada svima
   ku hrabreno srce ljubi, 150
   lijepa ti si tko te ima,
   teško tomu ko te izgubi!

Lasno 'e izpravit tanku hvoju,
   nu kad bude uzrastiti,
   i u trudu i u znoju 155
   mučno 'e krivi dub praviti.

Draču izkupsti nije muke
   mladu, nu kad odebeli,
   sve izbode sebi ruke
   izborijepit ko ju želi. 160

Plav ko vidje bez vesala,
   bez zakona skup od grada,
   al bez uzde konja i žvala,
   Mandalijenu gledaj sada.

Ko na vrata crkve svete 165
   stupi, žamor podiže se,
   svačije misli na nju lete,
   čijem svak na nju obzire se.

Sa svijeh strana svud je puna
   slavna građa plemenita 170
   razumnoga Salamuna
   po svem svijetu glasovita.

Blag Isukrs tuj zpovijeda
   sve zakone umrlima
   Mandalijenu kad pogleda 175
   svojim očima milosnima.

I ona k njemu pogled svrnu
   ter ga pomno slišat uze,
   i u srcu sva protrnu,
   i ončas ronit poče suze. 180

O kreposti neizrečena,
   riječi po koj stvori sve se,
   o jakosti oka ognjena
   prid kojijem se zemlja trese!

Svaki pogled i riječ svaka 185
   od Božijega Sina živa
   dikli je mladoj strijela jaka
   ka joj dušu obraniva.

Je li, je li, Mandalijena,
   ljuvena ovo ista strila 190
   kom bi prije obranjena
   i kom si inijeh obranila?

Nije, nije, vjeruj meni,
   nebeske su ovo rane;
   ono bi prije plam pakljeni, 195
   od rajske je ovi strane.

Ova strijela ranja i liječi,
   ona gore ranu zledi;
   život je u ovoj svetoj riječi,
   smrt u tvojoj bi besjedi. 200

Suzami se sva oblila
   djevojčica prigizdava,
   pače 'e oči obratila
   da su rijeke Sava i Drava.

Danu suze grozne odviše, 205
   ke se biser svijem činjahu,
   brzo i cvil uzbudiše
   iz srdačca u uzdahu.

Cvili, plače, pače rika,
   ne uzdiše neg izdiše, 210
   ni ju sram je od vladika,
   ni gospođe od najviše.

Naprave je sve razvrgla
   pokajana pokornica,
   s grla obli biser vrgla, 215
   digla s glave sva cvjetica.

S uha smače ušerezi,
   a verigu zlatnu s vrata,
   i drag kami kijem se uresi,
   ki je bisera draži i zlata. 220

Od stida je poniknuta,
   ne ko prije bi ohola,
   ter se krije dijelom skuta
   videći se polugola.

Poče trgat zlatne žice 225
   ke joj shode do koljena,
   poče grdit drago lice
   ucviljena Mandalijena.

Ište se u svem poružiti,
   nu svijem tijem se ljepša pazi; 230
   želi se u svem pogrubiti,
   a tijem draža vele izlazi.

Veće u suzah sasma plije,
   sva se izkubla, sva 'e krvava,
   danu s tega grubša nije, 235
   negli većma svijem gizdava.

Krv od lica, suze od oči,
   pram od kosi vidjet jesu,
   ko s koraljem od istoči
   zlato i biser kad povezu. 240

Prista Jezus sve govore,
   a cviliti ona nije
   zloće ke ju smrtno more
   i grijeh ki joj dušu rije.

Dijeli se i ona i najpreče 245
   izvan crkve sama pođe,
   putim ide, pače teče
   da prije k dvorim svojijem dođe.

Pram prosuti na nje glavi
   i proz prame svijetle oči 250
   prilikuju u dubravi
   zrake sunca od istoči.
 
Ko k njim priđe dikla mila
   ovu pjesan tužnu kliče:
   »Zašto li sam ostavila 255
   tebe, višnji Ljubovniče?

Za izprazne, jaoh, taštine
   od nekrepka segaj svita
   pustih tebe, Gospodine,
   ki si plata ma čestita. 260

I mogla sam sagriješiti
   tebi, momu Stvoritelju,
   hteći vazda ispuniti
   nepravednu svaku želju.

I za sve to još sam živa, 265
   još me opaku zemlja uzdrži,
   i budući tebi kriva
   još me s neba trijes ne krši!

Razpukni se, srce moje,
   ako nijesi stanac kami, 270
   pukni, er puknut pravedno je
   da daš izhod svijem zlobami.

Ah, ne bi li dosta tebi
   što ti samo Boga ostavi,
   neg još tašto sasma u sebi 275
   inijeh ganu s tvom ljubavi?

Kolikijem sam uzročila,
   ah jaoh, vajmeh tužnoj meni,
   da im se duša izgubila,
   da ih primi jaz pakljeni. 280

O vi ki ste u životu,
   družbo od mene privarena,
   pust'te umrlu mu ljepotu
   dokli vami jes bremena!

Zbogom, zbogom ostanite 285
   moji nesrećni dvori bijeli,
   ki me grijehe svjedočite
   jere ste ih svijeh vidjeli.

Zbogom, svione, zlatne odjeće,
   piće slatke i naprave, 290
   ostanite dalek veće
   sve razkoše me neprave!

Dvor s pustinjom promijeniću,
   jestojska mi biće trava,
   odar zemlju učiniću, 295
   ševar mi će bit naprava.

Bih gospođa, biću sužna,
   pritvoriću bitje i sliku,
   lele, lele veomi tužna
   da ne osušim lica viku. 300

Ko zna, ko zna da u spili
   sred zabiti tej kamene
   još ćeš doći, Bože mili,
   pohoditi često mene?

Ko zna rukom od anđela 305
   da u pustoj, divjoj strani
   pićom slavna tvoga tijela
   tva moguća vlas me uzhrani?

Ko zna među oštrijem hridim,
   gdi ljudckoga nije puta, 310
   još te živa često uzvidim
   u molitvi uzdignuta?

Ko zna ovu zlu grešnicu
   da blag budeš pomiliti
   i sharanu pokornicu 315
   najposlije u raj tvoj primiti.

Prosti, prosti, Gospodine,
   začuj moj glas ucviljeni,
   milosrdje za krivine,
   blagi Bože moj ljubljeni! 320

Gledaj moje pokajanje,
   viđ gdje lupam griješne prsi,
   daj mi tvoje smilovanje
   da sva zloba ma se smrsi!« 

Kako ovo dogovori, 325
   već rijet riječi nije mogla,
   mlađahna se omramori,
   tere se je prinemogla.

Sva je tužna problidila,
   pade obrazom zemlji nica, 330
   ćućenje je izgubila
   plemenita djevojčica.

Čini, slatki Gospodine,
   koji nebo i svijet stvori,
   ko ju slijedjeh u krivine 335
   da ju slijedim i u pokori.

I ako nije vlasti moje
   da ju mogu dopratiti,
   da budemo noge tvoje
   groznijem suzam oba umiti, 340

dopušteno da daj mi je
   na izgled drage nje pomasti
   da se moja krv prolije
   cjeća tvoje slave i časti.

     Svrha prvoga cviljenja.





Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Иван Бунић Вучић, умро 1658, пре 361 година.