Erat mulier in civitate
peccatrix, etc.
Ut cognovit etc.
O umrli, pogleda'te
na pokorne ove pjesni
neka njima izviđate
tešku nemoć od ljuvezni.
Ter diklu ovu čim vidite 5
sprva grijesim svu podanu,
š njom se ujedno obratite
videći je pokajanu.
Jeda ona ne suzami
plam vam zgasi zle požude, 10
il vam razbit tvrdi kami
vašijeh srca njima bude.
Možebit bi pravo bilo
da se grijeh nje već ne liči
buduć joj se oprostilo 15
po nebeskoj božjoj riči.
Nu kô sunce svjetlje sine
iza crna van oblaka,
iza mnoge nje krivine
svjetla siva božija zraka. 20
I koliko huđa i gora
zloba nje je prije bila,
toliko je nje pokora
većma je sada uzvisila.
Tijem ufanje ne izgubi 25
nijedan grešnik zloba cjeća,
neg grijeh mrzi, Boga obljubi,
er je milos grijeha veća.
Mandalijena ponosita
u svjetiliju ka se rodi 30
slavna od bana plemenita
koji Magdal grad gospodi,
biješe u cvijet sve mladosti
urešena najmilije
neizmjernom svom ljeposti 35
od ke ne bi zamernije.
Nu neharna višnjem Bogu
ki obilno zgar s nebesi
darova joj ljepos mnogu
i plemstvom je tako uresi, 40
sve svo'e želje postavila
biješe ko će zamamiti
koga mlaca sebi mila
i za roba zaplijeniti.
Tijem smamljene ljepirice 45
mladi na plam nje zgarahu
i kô otaru od božice,
ljeposti se ne klanjahu.
Lasna ti si, o mladosti,
pustit za dvije crne oči 50
od nebesa sve ljeposti
s pravijem suncem od istoči.
Ona sudeć samo da je
veća nje čas, slava i dika
kad veći broj smamila je 55
od izpraznijeh ljubovnika,
biješe rano podranila
prije neg sinu danak bijeli
da bi ljepše uresila
svoj drag ures priveseli. 60
Ne zna da se uresiva
djevički obraz tad najdraže
kad ga rumen sram odiva
ter se krije a ne kaže.
Nje izbrane dvorkinjice, 65
za ispunit njoj taštine,
izbiraju sve cvjetiće
i spravljaju sve hitrine.
Sviona odjeća ku naveze
zlato, biser i drag kami, 70
noj mlađahnoj donese se
s mnozijem druzijem napravami.
Bijeli velak i koprena
nje snježane prsi odiva,
tako 'e hitro istrižena 75
da ih kaže, a ne skriva.
Jedan dio zlatnijeh kosi
sveza, srudi i zaplete,
drugi pusti da ih nosi
vjetrić i da same lete. 80
U zrcala svjeta pita
аli je draža i milija,
blaga ali ponosita,
bjelja ali rumenija;
ko će činit jače plijene 85
gusarica bez milosti,
ko će ranjat srca od stijene
britkom sabljom sve ljepoeti.
I lavica tako bijesna
opći ranit prije dzоrе 90
da bi gladna i nesvijeisna
polovila zvijeri od gore.
Ko bi t' reko, Mandalijena,
kad se u lov ti odpravi
da ćeš biti ulovljena 95
od nebeske tad ljubavi?
Vjekuvječne božije sude
ko li umije razumiti?
Bog sam iz zle stvari i hude
umije dobro izvaditi. 100
On sam može sve zamesti
pute opake od grešnika,
i milostim k sebi svesti
koga odluči od vik vika.
Nadvor svoga dvora ide 105
s dvorkinjicam dvornijem mlada,
nu je družbe dvorit slide
željnijeh dvoran svega grada.
Kud srnete, mlaci plasï,
što se od vas ugledalo, 110
što se drugo od vas pazi
neg na zemlji zemlje malo?
Njekom posmijeh svoj otvora
kijem mu misli razveseli,
njekom jasnos od pozora
kijem mu odkriva dan pribijeli. 115
Njekom riječcu razbluđenu
šapće tiho u prohodu,
nu ne dobro razumijenu
da ga drži u zahodu. 120
Sva je u varki i hitrini,
sve svo'e žele taji i krije,
sva je izdajstvo, u svem hini,
u nevjeri vjere nije.
Svijem je blaga, danu pase 125
slatkom pašom od ufanja
svačija srca naponase
od života do skončanja.
Ke je čudo dikla mlada,
slijedeć svaku nje požudu, 130
iz zla u gore da upada
u nečasti i u bludu?
Bez ćaćka i bez majke svoje
u zapusti odhranjena,
bez zabave prem svakoje 135
kako loza zapuštena.
Kad se ugleda pak u vlasti
razbluđena od svakoga,
malo dobru sestru časti,
manje braca razumnoga. 140
Na dobri se svjet rasrdi,
a opaki i zli žudi,
i sve voljani pak pogrdi
strah od Boga, sram od ljudi.
Tijem gospodcka djevojčicu 145
za svoj prijekor ime steče
u svem gradu da grešnica
od svakoga zva se i reče.
Svijetla časti, nada svima
ku hrabreno srce ljubi, 150
lijepa ti si tko te ima,
teško tomu ko te izgubi!
Lasno 'e izpravit tanku hvoju,
nu kad bude uzrastiti,
i u trudu i u znoju 155
mučno 'e krivi dub praviti.
Draču izkupsti nije muke
mladu, nu kad odebeli,
sve izbode sebi ruke
izborijepit ko ju želi. 160
Plav ko vidje bez vesala,
bez zakona skup od grada,
al bez uzde konja i žvala,
Mandalijenu gledaj sada.
Ko na vrata crkve svete 165
stupi, žamor podiže se,
svačije misli na nju lete,
čijem svak na nju obzire se.
Sa svijeh strana svud je puna
slavna građa plemenita 170
razumnoga Salamuna
po svem svijetu glasovita.
Blag Isukrs tuj zpovijeda
sve zakone umrlima
Mandalijenu kad pogleda 175
svojim očima milosnima.
I ona k njemu pogled svrnu
ter ga pomno slišat uze,
i u srcu sva protrnu,
i ončas ronit poče suze. 180
O kreposti neizrečena,
riječi po koj stvori sve se,
o jakosti oka ognjena
prid kojijem se zemlja trese!
Svaki pogled i riječ svaka 185
od Božijega Sina živa
dikli je mladoj strijela jaka
ka joj dušu obraniva.
Je li, je li, Mandalijena,
ljuvena ovo ista strila 190
kom bi prije obranjena
i kom si inijeh obranila?
Nije, nije, vjeruj meni,
nebeske su ovo rane;
ono bi prije plam pakljeni, 195
od rajske je ovi strane.
Ova strijela ranja i liječi,
ona gore ranu zledi;
život je u ovoj svetoj riječi,
smrt u tvojoj bi besjedi. 200
Suzami se sva oblila
djevojčica prigizdava,
pače 'e oči obratila
da su rijeke Sava i Drava.
Danu suze grozne odviše, 205
ke se biser svijem činjahu,
brzo i cvil uzbudiše
iz srdačca u uzdahu.
Cvili, plače, pače rika,
ne uzdiše neg izdiše, 210
ni ju sram je od vladika,
ni gospođe od najviše.
Naprave je sve razvrgla
pokajana pokornica,
s grla obli biser vrgla, 215
digla s glave sva cvjetica.
S uha smače ušerezi,
a verigu zlatnu s vrata,
i drag kami kijem se uresi,
ki je bisera draži i zlata. 220
Od stida je poniknuta,
ne ko prije bi ohola,
ter se krije dijelom skuta
videći se polugola.
Poče trgat zlatne žice 225
ke joj shode do koljena,
poče grdit drago lice
ucviljena Mandalijena.
Ište se u svem poružiti,
nu svijem tijem se ljepša pazi; 230
želi se u svem pogrubiti,
a tijem draža vele izlazi.
Veće u suzah sasma plije,
sva se izkubla, sva 'e krvava,
danu s tega grubša nije, 235
negli većma svijem gizdava.
Krv od lica, suze od oči,
pram od kosi vidjet jesu,
ko s koraljem od istoči
zlato i biser kad povezu. 240
Prista Jezus sve govore,
a cviliti ona nije
zloće ke ju smrtno more
i grijeh ki joj dušu rije.
Dijeli se i ona i najpreče 245
izvan crkve sama pođe,
putim ide, pače teče
da prije k dvorim svojijem dođe.
Pram prosuti na nje glavi
i proz prame svijetle oči 250
prilikuju u dubravi
zrake sunca od istoči.
Ko k njim priđe dikla mila
ovu pjesan tužnu kliče:
»Zašto li sam ostavila 255
tebe, višnji Ljubovniče?
Za izprazne, jaoh, taštine
od nekrepka segaj svita
pustih tebe, Gospodine,
ki si plata ma čestita. 260
I mogla sam sagriješiti
tebi, momu Stvoritelju,
hteći vazda ispuniti
nepravednu svaku želju.
I za sve to još sam živa, 265
još me opaku zemlja uzdrži,
i budući tebi kriva
još me s neba trijes ne krši!
Razpukni se, srce moje,
ako nijesi stanac kami, 270
pukni, er puknut pravedno je
da daš izhod svijem zlobami.
Ah, ne bi li dosta tebi
što ti samo Boga ostavi,
neg još tašto sasma u sebi 275
inijeh ganu s tvom ljubavi?
Kolikijem sam uzročila,
ah jaoh, vajmeh tužnoj meni,
da im se duša izgubila,
da ih primi jaz pakljeni. 280
O vi ki ste u životu,
družbo od mene privarena,
pust'te umrlu mu ljepotu
dokli vami jes bremena!
Zbogom, zbogom ostanite 285
moji nesrećni dvori bijeli,
ki me grijehe svjedočite
jere ste ih svijeh vidjeli.
Zbogom, svione, zlatne odjeće,
piće slatke i naprave, 290
ostanite dalek veće
sve razkoše me neprave!
Dvor s pustinjom promijeniću,
jestojska mi biće trava,
odar zemlju učiniću, 295
ševar mi će bit naprava.
Bih gospođa, biću sužna,
pritvoriću bitje i sliku,
lele, lele veomi tužna
da ne osušim lica viku. 300
Ko zna, ko zna da u spili
sred zabiti tej kamene
još ćeš doći, Bože mili,
pohoditi često mene?
Ko zna rukom od anđela 305
da u pustoj, divjoj strani
pićom slavna tvoga tijela
tva moguća vlas me uzhrani?
Ko zna među oštrijem hridim,
gdi ljudckoga nije puta, 310
još te živa često uzvidim
u molitvi uzdignuta?
Ko zna ovu zlu grešnicu
da blag budeš pomiliti
i sharanu pokornicu 315
najposlije u raj tvoj primiti.
Prosti, prosti, Gospodine,
začuj moj glas ucviljeni,
milosrdje za krivine,
blagi Bože moj ljubljeni! 320
Gledaj moje pokajanje,
viđ gdje lupam griješne prsi,
daj mi tvoje smilovanje
da sva zloba ma se smrsi!«
Kako ovo dogovori, 325
već rijet riječi nije mogla,
mlađahna se omramori,
tere se je prinemogla.
Sva je tužna problidila,
pade obrazom zemlji nica, 330
ćućenje je izgubila
plemenita djevojčica.
Čini, slatki Gospodine,
koji nebo i svijet stvori,
ko ju slijedjeh u krivine 335
da ju slijedim i u pokori.
I ako nije vlasti moje
da ju mogu dopratiti,
da budemo noge tvoje
groznijem suzam oba umiti, 340
dopušteno da daj mi je
na izgled drage nje pomasti
da se moja krv prolije
cjeća tvoje slave i časti.
Svrha prvoga cviljenja.
