Armida1/PRIKAZANJE PRVO

Извор: Викизворник
Armida
Писац: Џоно (Јуније) Палмотић
ČINJEN'JE PRVO-PRIKAZANJE PRVO




                 ČINJEN'JE PRVO

                 PRIKAZANJE PRVO

                 UBALDO I KARLO

UBALDO:

   Pravedno se ljubav slijepa
od ljudskoga zove zbora,
er nje oružje koga cijepa,
ne ima svijesti ni razbora, 160
   čim Rinalda, ki svud slove
cijeć kriposti sve visoke,
zatvorila jes u ove
nam ne znane sasma otoke,
   neka vitez plemeniti, 165
ki je za boinijeh rođen truda,
sred plahoga ovdi bluda
bude ukopan živ na sviti.
   Je li pravo, da hrabreno
srce slavno svijeh bojnika 170
u razbludan zatravljeno
stoji daleko bojnijeh dika?
 
KARLO:
 
   Ke pučine, koja mora,
moj Ubaldo, druže mili,
tja daleče od tabora 175
krstjanskijeh smo pribrodili!
   Nije mogo nitko ini,
nego sreća svojom česti
valovitoj po pučini
u ove strane nas dovesti. 180
   Me se srce vik ne nada
stavit na ove tle stupaje;
čini mi se gledat sada
od novoga svijeta kraje.
 
UBALDO:
 
   Ovijeh strana jošte onamo 185
glas među nam ne prolijeta;
Karlo, jedva mi sad znamo
treći dio svega svijeta.
   Nu si čuo, da će vrijeme
doć kreposnijeh ljudi obilno, 190
ki će s plavim hrabrenijeme
očean brodit more silno.
   S njim u družbi sreća mila,
plešuć morske sve valove,
otvoriće jedra bila, 195
za nahodit svijete nove,
   da će jedva moć uprijeti
bistri pogled svoj za njima
glas pun oči, koji leti
s neizbrojnijem sveđ krilima. 200

KARLO:
 
   Srećna mjesta, koja dati
viteze će svijetu take,
uz kriposne kijeh će zrake
stara kripos pomrčati.
   Tko da Erkula tad proslavi, 205
ki u širokom moru plije,
svrhu od puta tijesnu stavi,
da se naprijed proć ne smije?

UBALDO:
 
   Druga kripos, druga znanja,
ukazaće tad pravedno, 210
stat sred kratka da se znanja
ne miruje srce vrijedno.
   Čuo si, kako krepka i jaka
plav u moru srećna toli
sunčanoga pored zraka 215
vas će obkružit svijet okoli;
   kо će vjera naša sveta,
neka njoj se svak pokloni,
sve novoga zemlje svijeta
uresiti svijem zakoni. 220

KARLO:
 
   Zlo bi bilo, da zabjeni
leže u tminah po sve vike
ljudi, od boga ki stvoreni
za nebeske jesu dike,
   jak Rinaldo, ki se rodi 225
na visoka bojna dila,
svoju mlados sad provodi
bludne Armide usred krila.

UBALDO:

   Zlobna sila, silna zloba
od pakljene hude vlasti 230
njemu učini u ovo doba
u ljuvene veze upasti,
   znajuć da su trudne muke,
Jerusalem grad prisveti
bez njegove bojne ruke 235
nevjernikom zlijem oteti.
 
KARLO:
 
   Ne, ne, stupaj pospješimo
u zahodne tašte zide,
ter viteza slobodimo
iz sužanstva hitre Armide. 240
 
UBALDO:
 
   Koje ovo zvijeri prike
iz gustoga teku gaja?
Strašne ti su njih prilike
zlijeh nakazni, vrlijeh zmaja!
   Hude vojske! Skupa grda 245
plasijeh lava i medvjeda!
Strahovitijeh toli srda
vik me oko ne ugleda.
 
KARLO:
 
   O Ubaldo, prema tebi
gredu zvijeri sej nemile; 250
mač poderi, da te ne bi
za jedno sa mnom razdrpile.

UBALDO:
 
   U nožnicu britke mače
postavimo; vojska ljuta
od tega će uteć pruta, 255
za sve ohola na nas skače.

KARLO:

   Ko pobjegnu? Čudne moći!
Kaž'mo srce krepko i jako,
ne može nam vrha doći,
protiv nami da je vas pako. 260

UBALDO:
 
   Vrijedni starac mudri i znani
na dijeljenju nami ne da
ovi zlatni prut zamani;
hod'mo, druže moj, naprijeda.

KARLO:
 
   Koja se ono družba mila 265
iz onoga vira otvori?
Slatke zgode, lijepijeh vila;
drazi ti su njih pozori!
   Uklon'mo se, druže, strane,
ne udi nam ovdi stati, 270
prilike su njih sunčane,
milo ih je pogledati.

UBALDO:
 
   Ovo su vode one od smijeha himbene,
gdi na zlo priklone stanuju Sirene,
   ke pojuć prihude šikaju čovjeka, 275
neka se ne bude probudit do vijeka,
   er umorne netom oči
bludni i tihi san zatvori,
huda iz vode družba skoči,
da te shara, da te umori, 280
   i netom se tko napije
iz himbenijeh ovijeh voda,
toliko se paka smije,
da smrt sebi plačnu poda.
   Nu ako ćeš da pazimo 285
vode i tance njih vesele,
uši cvijećem zatisnimo,
prije nego su pjet počele.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Џоно (Јуније) Палмотић, умро 1657, пре 367 година.