Alčina2/SKAZANJE TREĆE

Извор: Викизворник
Иди на навигацију Иди на претрагу
Alčina
Писац: Џоно (Јуније) Палмотић
ČINJENJE DRUGO-SKAZANJE TREĆE




                 SKAZANJE TREĆE

                 ALČINA, RUĐER, KORALJKA, I KOR DJEVOJČICA

RUĐER:
 
   Tako jaki vez na moje
srce slijepa ljubav stavi,
odkad, draga ma gospoje,
ljepota me tva zatravi,
da se ufam prije umriti, 735
neg se od njega sloboditi;
   nu tač lijepe tve su kosi,
vez od kij eh si ovi splela,
ljepše prame da ne nosi
slavna zora vrhu čela: 740
vi radosti moje čestite,
lijepe vile, izrecite.

ALČINA:

   Gorušti su tako plami,
i toliku zdrže krepos,
kojijem sprži; kojijem smami, 745
brače, mene tvoja lijepos,
da ću prije ja umrijeti,
neg moj oganj dogorjeti;
   nu su tako svijetle oči,
ke me plame razgaraju, 750
da u kraljestvu od istoči
zraci od sunca mane sjaju;
vi radosti moje čestite,
lijepe vile, izrecite.

KOR DJEVOJČICA:

   Pojmo drazijeh ljubovnika 755
skladnu lubav i radosti;
ova koga od vijek vika
ne bi goja ni lijeposti:
čestit Ruđer, srećna Alčina,
kijeh je ljubav tač jedina. 760
   O družbo čestita,
kijeh ljubav sastavi
u ovoj od svita
veseloj državi,
   uživaj, uživaj 765
u dragoj skladnosti
ljuveni slatki raj,
žudjene radosti.
   Sasma je blažena,
Alčina, tva srića, 770
čim toli hrabrena
uživaš mladića.
   I ti se, Ruđeru,
da obideš vas saj svit,
na bolju namjeru 775
viku ne ć' namjerit.

RUĐER:

   О božice moja izbrana,
razbludno je tvoje krilo
kо proljetna rusa rana,
kо mirisni čemin bilo, 780
u njem hraniš bijele lijere,
tvoj bjeloći nije mjere.
   Njih dragoća i njih dika
snijeg nadhodi čisti od gore,
bijelu zoru, put od mlika, 785
koji resi višnje dvore,
gdi neizbrojno u okolo
sitnijeh zvijezda siva kolo.

ALČINA:

   Što je ponosni trator lijepi,
što je raskošna rusa mila, 790
ku jutrnja rosa krijepi
iz zornoga vedra krila,
   što je Adonov cvijet gizdavi,
slava majke od ljubavi,
što je koralj prirumeni, 795
ki toliko vas svijet cijeni,
prid koraljom, koji goje,
moj ljuveni, usti tvoje?

KOR DJEVOJČICA:
 
   Pojmo drazijeh ljubovnika
skladnu ljubav i radosti i. t. d. 800

RUĐER:

   Čuh, da svoje drage cića,
ka mu srce sveza i stravi,
jur mlađahna od junčića
Jove sliku na se stavi,
   i ljubjenijem prid očima 805
ne stidje se čudnom slasti
među stadim sidonskima
po livadah travu pasti,
   pak š njom plijuć priko voda
ljuven gusar ne poznam 810
nje ljubjeno ime poda
glasovitoj svijeta strani.
   Tko će sada sumnju moju
smirit, raju moj žudjeni,
da ljepotu dragu tvoju 815
hitri Jove ne zaplijeni?

ALČINA:

   Pusti sumnje; ja sam ona,
o pridrago dobro moje,
ku tre ljubav usiona
cijeć gorušte ljubi tvoje. 820
   Od voda se morskijeh plašim,
treptim od zemlje i nebesa,
od vjetar se istijeh strašim,
da ne ugrabe tvoga uresa;
moje se ledno srce trese, 825
da te sunce ne odnese.
 
KORALJKA:

   Tanačac se drag i mio
od dvorkinja i dvorana
na čas vašu pripravio
kraljevskoga posred stana, 830
   a vi lijeni tu stojite,
ter u dvore ne hrlite;
na razbludna, na vesela,
na ljuvena hod'te djela.

ALČINA:

   Hod'mo, slatko moje blago.835

RUĐER:

   Hod'mo, srce moje drago.

KOR:
 
   Nerazborna о mladosti,
ljuto ti te zmija upekne,
kad se ljuven plam usjekne
u nejake tvoje kosti; 840
   jer kad jedno mlado dijete
uzme za svu ljubovnicu
jednu hudu vilenicu,
tijelo i dušu ka mu smete,
   koje da drugo dobro čeka, 845
neg lažive posred slasti
u prikorne štete upasti
i prikoran bit do vijeka?
   Vilenice vele mogu,
i ljubavi njih su bile 850
vazda otrovne i nemile,
i protivne svijetu i bogu.
   Čari ako su njih viline
zrake tminom jake smesti,
dan pocrnjet, i navesti 855
vrhu sunca mrake sinje;
   kо da ludu ljubovniku,
koji u mrežu njih nasrne,
čas i život ne pocrne
i od pameti svijetlu diku? 860
   Čijem je druzijem po sve vike
u zlu glasu Circe ostala,
neg za što je obraćala
u zvjerenja ljubovnike?
    Čijem prinuda i opaka 865
svud Medea jes spjevana,
neg er krvim izmrljana
bješe jom bila ljubav svaka?
   I razbludna za sve Alčina
u svijeh djelijeh kaže sada, 870
da Ruđera ljubi mlada
izvan mjere i načina;
   ne znam dokle može stati
ova ljubav nje gorušta:
smrtna zmija ijed ispušta, 875
kad te počne razgrijevati.
   Huda žena, kad na sviti
sasma ti se kaže mila,
ili te je privarila,
ili te ima privariti. 880
   Jak dragoga mjesta оvega,
što začusmo malo prije,
od naravi djelo nije,
neg zlosilja vilinjega;
   i Alčina mnim ovako 885
silom draga da se čini,
i da u licu ljubav hini,
a da u srcu misli opako.
   Sije po žalu, po moru ore,
po planini vjetar tjera, 890
tko god scijeni, da se vjera
naći u bludnoj ženi more.
   Ti, veliki kralju od nebi,
vrijedna mladca sad izbavi,
er samirit sej nezdravi, 895
u samomu stoji tebi.





Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Џоно (Јуније) Палмотић, умро 1657, пре 362 године.