Šišmundo, ki mile tač pjesni ostavi,
da te vik sve vile hvaliće u slavi;
dobro ja tebe, znaj, poznam, svim da vike
ne vidih na svit saj očim tve prilike.
I činju t' čas sada, ter mi si u scini
rad pjesni, njekada koje ti učini.
Na ova, vaj, vremena, pokonja ka broje,
nitko ni, ljuvena pjen'ja već da poje,
odkole ti umri, pjesnivče; iz koga
kladenac vrijedni vri od znan'ja svakoga,
ma kako umrije, rih, kako toj tih riti,
ako u usta sto mudrih ti živeš na sviti?
ere ta samo mre i gine s vremena,
spomenu ki svu stre od dobra imena.