Grješniče ne grači, jakino crni vran,
ner li tvoj grijeh plači i obnoć i obnoć,
cvileći ter svak čas smrtni stril razbiraj,
i suzom ti se vas od grijeha opiraj,
i tvoj grijeh povrzi i veće ne griješi,
a prijeku smrt strzi, ka hrli i priješi,
i svoj luk pripravi s tetivom i strijelom,
da tvoj duh rastavi i s duhom i tijelom.
Ter što ćeš vajmeh reć za zledi ke tvoriš,
kad budeš u prah leć i kad se rastvoriš?
Vaj meni, što bi dal grješniče ti tadaj,
da bi se povraćal opeta na svijet saj!
Ne bi li vas saj svijet i blago sve podao,
da budeš oživit opeta za čas mao?
da budeš kajati tve zledi minute,
i željno plakati u suze priljute!
Vajmeh mi nu nije moć ufan'je imat toj,
kad bude vječna noć obujmit život tvoj.
A za toj, a za toj, grješniče misli ti,
da ne mož život tvoj po sebi prodljiti;
ne ufaj se u vijeke u vrijeme, ko će doć,
od smrti od prijeke uteći da ćeš moć.
I vrijeme što plaši, opet se ne vraća,
kako plam ner praži i u plam se obraća;
sve naše odluke i misli sve krati,
i u trude i muke svu rados obrati.
Tijem nitkor na saj svijet ne može bit zgodno
prem svasma stanovit u vrijeme prigodno,
ner komu objavi višnji bog od zgara,
po svojoj ljubavi koji svijes otvara,
i kaže pravi put od goja i mira,
u krioce i svoj skut pravedne da zbira.
A ki se ufaju velik rok da priđu,
ti zaman penđaju na ledu i ziđu;
i tko se već nada u život oholi,
taj s kola prije pada strmoglav niz doli;
zač nitkor nije zabio krjepak cilj u rotu,
i sebi rok prodljio i svomu životu.
Tijem nitko, molim vas, ne odmiči dan po dan,
gračući svaki čas, jakino crni vran;
i tko je izranjen, najbrže išti lijek,
da budeš sahranjen u duši po vas vijek.
A nemoj vajmeh rijet po ni što na svijeti:
jošte mi nije umrijet, jošte ću živjeti.
Ni togaj ne izusti, zač tuga nije veća,
ner kad se zapusti ranica smrdeća.
Ovoj se svakomu grješniku zgovara,
vaj tko se u tomu razlogu sam vara;
i tko sud taj čuje i neće nauka,
taj postav svoj snuje načinom pauka:
zaman će snovati svak postav taj novi,
i konjske kovati po ledu potkovi!
