Ljubav mi dodija ka se bez razbora
o meni razbija jak vali kraj mora,
jadovne sve sile puštaje bez mire
i zlate nje strile u kojih nî vire;
od kojih uzdišu, boližljiv suzeći, 5
svudi me zač stižu a nî im moć uteći.
Raju, nam i svemu oj kralju jedini,
nepravdu tuj čemu ljubav mi učini?
Er da sam nevirnik glavom i svim dužan,
taj bi me sam krvnik žaleći bil tužan, 10
mal hip da posluša gdi cvilim tužbeno, -
ne takoj ni duša u muci pakleno';
ajli da moj vidi obraz jak u mrca
gdi sahne i blidi s uzdahom od srca.
A ljubav neharnu jak tvrdo kamen'je 15
ne bi moć da svrnu na nidno smiljen'je,
koj sâm se dah mirno, sam od dobra htin'ja,
služit jo' privirno vas moj vik živin'ja.
Krostoj mi dodija i tač bez razbora
o mni se razbija jak vali kraj mora.20
Stari pisci hrvatski, knjiga 33, Džore Držić: Pjesni ljuvene, strana 52, Jugosalavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1965.
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Џоре Држић, умро 1501, пре 523 године.