SKAZANJE TREĆE
RUĐER, ASTOLFO U DUBU, KOR VITEZOVA PRIOBRAŽENIJEH OD ALČINE
ASTOLFO:
Ruđeru, Ruđeru! 1125
RUĐER:
Koji ovo čujem glas?
Na koju namjeru
nastupam ja danas?
Čujem glas, a nije
nikoga blizu odi, 1130
da mi se odkrije,
što prosi, kud hodi.
ASTOLFO:
Molim te počekaj,
viteže hrabreni,
i blage uši daj 1135
nesrećnu sad meni.
RUĐER:
Nešto će bit novo:
ovo su hitrine,
ka godi je varka ovo
himbene Alčine. 1140
Reci mi, tko si ti,
ki sa mnom govoriš?
Ki li duh skroviti?
Odkle glas taj tvoriš?
ASTOLFO:
Duh ucviljen ljudski u kori 1145
duba ovega dni boravim:
zlim načinom i nepravim
Al čina me u nj pritvori.
Nemilosna vila prika,
nasićena moje ljubavi, 1150
učini me nečovika,
i hip ovi na me stavi.
Vrh nesrećna hreka moga
ti se svezat uslobodi
tvoga konja krilatoga, 1155
ki donese tebe odi.
Astolfo sam, da ti je zrnati,
drag bratučed tve ljubjene,
određena tugovati
kralj ingleški rodi mene. 1160
I prije sam ti ja odkrio,
što je vrijedjeno tvoje lice,
himben život i nemio
vragodušne vilenice;
sad, kad vidiš tvojim očima, 1165
kо se opako ona vlada,
što vjerovo mojim riječima
može biti nijesi оnada,
teci, hrli na osvetu,
višnji tebi dopuštava, 1170
da pedepšeš vilu kletu
za činjenja tač neprava.
Vidio sam malo prije,
što mnim ne će bit zamani,
stavnu ženu, s neba gdi je 1175
doletjela k ovoj strani.
Nju na pomoć tvoju odi
kraljl nebeski šalje s gara,
da te otme i slobodi
od vilinjijeh zlijeh privara. 1180
Dobrom česti ti se odili
na junačko djelovanje,
a i na me se tužna smili,
i na gorko moje skončanje.
Pomozi me povratiti 1185
u čovječko lice opeta,
tako ť višnji provoditi
podo u miru tvoja ljeta.
RUĐER:
Bog zna, koju ćutim smeću,
o kraljevski svijetli rode, 1190
na veliku tvu nesreću,
na velike tvoje nezgode.
Kad bih teške tve potrebe
mogo smirit i umio,
podat život moj za tebe 1195
ja se ne bih uštedio.
Ali ne znam, kako iz kore
dubove te mogu izeti,
gdje ti malu pomoć more
snaga i smjenje moje donijeti. 1200
Nu ako mi dopustiti
milostivo nebo bude,
da se iz ruka vile hude
skoro budem sloboditi,
kunem ti se višnjijem bogom, 1205
da ću tvrdu pomnju stavit,
svakijem putom i razlogom
iz tezijeh te tuga izba vit.
JEDAN OD KORA:
A ja ću odi sveđ plakati
vječnijem suzam moju zgodu, 1210
u tekuću gdi me vodu
vilenica silna obrati,
da romoneć bez pristanja
moja odkrivam svij em skončanja.
DRUGI:
Tko je na me da se smili, 1215
tko da pomoć koju da mi,
gdi me otrovna vila usili,
vjekoviti da sam kami,
da se okolo mene blazne
ljetna sunca, zime mrazne. 1220
VAS KOR:
Tako nebo blago i milo,
vrijedni mladče i hrabreni,
sve požude tve združilo!
od trudnijeh se nas spomeni.
Dubje, stijenje, vode i zvijeri, 1225
koje vidiš u ovem gaju,
po nesrećnoj prem namjeri
ljudski u sebi duh imaju.
Ovu platu vil nemila
ljubovnikom svojijem spravi, 1230
kad se bude nasitila
njih ljepote i ljubavi.
RUĐER:
Smirit vašu tu potrebu,
prijatelji drazi moji,
i slobodit vas, u nebu, 1235
a ne u ruci mojoj stoji;
višnjemu se tijem molite,
božija milos od svijeh viša,
vazda molbe priklonite
pokajana srca sliša. 1240
VAS KOR:
О bogovi višnji, ako
pravda i milos s vam pribiva,
i primate doba u svako
uzdah srca bolježljiva,
smilujte se, ah, smilujte 1245
vrhu naše gorke smeće,
podniženijeh molbe čujte,
slobodu nam dajte veće;
ili ako vi sudite,
da su taci naši grijesi, 1250
sve vrhu nas istratite
strijele ognjene s gar s nebesi,
er ne mogu bit na sviti
gorčije tuge ni bolesti,
neg li život izgubiti, 1255
a žudjenu smrt ne sresti.
KOR:
Obraz ljudski nemoć sluti
onda, kad se prem zažari,
a veće krat trijes priljuti
isred vedra neba udari. 1260
Tako, družbo ma jedina,
sred ljubavi svej najdraže
trjeska huda vil Alčina
onijem, kijem se mila kaže.
Tko bi reko, da ove hridi, 1265
ovo dubje, ovi viri,
i koje se od nas vidi
ovdi svacijeh mnoštvo zviri,
otrovnoj su vilenici
za nesreću svoju bili 1270
njegda izbrani ljubovnici
i ko Ruđer draži i mili?
Evo stari, evo mladi,
dostojnoga dara i plate,
ka se od bludnijeh vila vadi, 1275
kijem se toli vi klanjate.
Evo ki rug od vas čine,
ki, plešući čas i viru,
vjerenice vaše istine
ostavlate u nemiru, 1280
Ove ljubke sve dni svoje
gledaju vas, časte i scijene;
one drugo ne nastoje,
nego da vas deru i plijene.
Do neba vas uzvisiva 1285
ovijeh krjepos i dobrota;
za onijem ka se stvar dobiva,
razmi prikor i sramota?
S ovezijem ste zaljubjeni,
mili ljudem, bogu drazi; 1290
s onijem ljudskoj u nescijeni
i u božjoj jeste omrazi.
Ove život za vas daju,
i čine vam kuće uzmnožne;
a one vas obraćaju 1295
u živine nerazložne.
Ove u vjeri stanovite
kо dušu vas svoju ljube;
a one u svemu vuhovite
dušu, život, sviješ vam gube. 1300
Viđte, što bi u kratko vrime
Ruđeru se dogodilo,
da s velikom pomnjom njime
ne brine se nebo milo.
Čujte, ko mu ljubi verna 1305
Bradamante dobra čini,
koja li je zla čemerna
u himbenoj našo Alčini.
On je mladac mudar dosti
i kreposne prem naravi, 1310
koji pozna sve plahosti,
i vraća se na put pravi.
Stvar upastit teška nije
u ljuvenu nemoć, kada
izgaziti svijesno umije 1315
čovjek, u nju ki upada.
Kada s mudrijeh pokaranja
mlad se od grijeha bude odreći,
velika mi dava ufanja,
čas i koris da će steći; 1320
a oni svaku štetu kuša,
i ludo se vazda izgubi,
vjerne svjete tko ne sluša
starijega, ki ga ljubi.
