Alčina4/SKAZANJE PRVO

Извор: Викизворник
Иди на навигацију Иди на претрагу
Alčina
Писац: Џоно (Јуније) Палмотић
ČINJEN'JE ČETVRTO-SKAZANJE PRVO




                 ČINEN'JE ČETVRTO

                 SKAZANJE PRVO

                 RUĐER I MELISA

MELISA:

   Veće u svojoj Ruđer svijesti 1325
ćud je pozno prike Alčine,
ter se hrlo spravja izljesti
iz nezdrave sej krajine.
   Sasma je smiono djelo ovo,
i trud velik sobom nosi; 1330
prem se srce Ruđerovo
za nj i bojno smjenje prosi.
   Ja ga naglo čekam odi,
poći mu ću dati svjeta;
a prem ga evo, veće izhodi 1335
iz bludnoga stana kleta.
   Oklopje je svijetlo odio
junačkoga stasa okoli,
a na bedru postavio
trjeskoviti mač oholi. 1340
   Bojnijem perjem urešena
kaciga mu prame skriva,
svila čudno narešena
vas zlatni mu štit pokriva;
   štit, ki taku svjetlos ima, 1345
da komu god pogled rani,
taj oni čas sebe vani
na tle s blijestijem pada očima.
   Koliko te bolje resi,
vrijedni mladce, taj naprava, 1350
neg razbludni ženski uresi,
gdje tamnjaše tvoja slava.

RUĐER:
 
   Vrhu drazijeh svijeh kamena
čudnoviti drag prstene,
koga krepos ne izrečena 1355
ne ima mjere ni procjene!
   sasma, sasma sve istine
u tebi sam pozno veće
druzijeh varke, me krivine,
s kijeh na smrtne hodijah smeće. 1360
   Ja bit smamjen, ja činiti,
da se srce moje prikloni,
i kо božanstvo me častiti
stari i grdi obraz oni;
   obraz, komu slike nije 1365
paklenoga sred čemera,
prid kojijem su gizdavije
Tisifone i Megera!

MELISA:

   Vrijeme mi se veće odkriti.
Iz franačke kraljevine 1370
grem, Ruđeru sloboditi
tvoju mlados od zle Alčine.
   Nije Atlante ono bio
tvoj naučitelj stari, ki je
s neba s tobom govorio 1375
u rasrdžbi malo prije;
   za probudit tvoju diku
na viteška slavna djela,
njegovu sam ja priliku
i vas ini hip uzela. 1380
   Bradamante lijepa, koja
kо dušu te svoju gleda,
i za tobom bez pokoja
cvili, uzdiše, trepti, preda,
   zovući te naglo dosti 1385
po meni ti jes poslala
prsten oni pun kreposti,
koji sam ti ja podala.
   Sad, kad poznaš ti po njemu
tko je Alčina lijepa i mila, 1390
koja mjesti u ovemu
bješe srce tve ranila,
   hotjej meni rijet slobodno,
kakav je ures, koje lice
tebi obično i ugodno 1395
tač gizdave ljubovnice?

RUĐER:

   O Melisa moja draga,
ljubežljiva oglasnice
moga sunca, moga blaga,
moje izbrane vjerenice, 1400
   vas vijek ti ću držan biti
za veliku ljubav tvoju,
s kom doletje za izliječiti
iz daleka nemoć moju.
   Sakrivio sam, tajat ne ću, 1405
ma krivina bi prikorna,
ćutjetiću vječnu smeću
s djela toli nerazborna;
   ali ako se gledat ima,
po kom putu i načinu 1410
stravljen s pjesnim vilinjima
uzeh ljubit kletu Alčinu,
   vidjeti će i poznati
Bradamante moja mila,
da mi čini plahovati, 1415
ne me htenje, nego sila.
   Tko bi svojijem sudom viku,
ako ne bi smamjen bio,
za pakljenu ovu sliku
rajsku lijepos nje zabio? 1420
   Ah, ma svijesti privarena;
ah, izdane oči moje;
ma desnice, što si lijena?
hrli osvetit ruge tvoje.
   Ti moj maču, od svijeh viši, 1425
stri vilinje ove strane,
kraljestvo ovo satariši,
da mu traga ne ostane,
   da zna vila vuhovita,
videć strene svoje dvore, 1430
što rasrdžba razložita,
što narugan bojnik more.

MELISA:
 
   Vrijedna srca i hrabrena
rasrdžba je plod; viteže;
nu je snažna i hvaljena, 1435
kad je razlog svijesni usteže,
   tim pomnjivo sluša, mene:
znaš da opaka zlobna vila
u žestokoj sumnji vene,
da ne utečeš iz nje krila, 1440
   i uzroka cijeća toga
od zlostari tamne i grde
po svijeh klancijeh mjesta ovoga
stavjene su straže tvrde.
   U ruci je s mačem, trijebi 1445
kroz zaklope oružane
put otvorit krvav tebi,
za u rodjene poći strane.
   Daleko se drži od luke,
ako na zlo ne ć' stupiti, 1450
iz vilinje ako ruke
hoć' i želiš zdrav iziti.
   Ban Strašimir čuva i brani
s mnoštvom plavi ove kraje,
njega dalek k desnoj strani 1455
hrle upravi ti stupaje.
   I za što su trudni puti
kud tva mlados ima proći,
i planine gole i ljuti,
gdi počivat nije moći, 1460
   u dvorovih vile vrle
Rabinko se konj nahodi,
ki crnoćom pako, a hrle
vjetre u tijeku svom nadhodí:
   on, koliko veće trudi, 1465
toliko je snagom jači,
ni mu viku dug put udi,
ni ga velik tijek potlači:
   na onega ćeš konja vrana
ti pospješno uzjahati, 1470
i šnjim priko pola i strana
u vas kolik tijek bježati.
   Ne mo u putu da te ustavi
silna prijetnja, prika sila,
posmijeh smrtne prem lubavi, 1475
sladak pogled, riječca mila.
   Gdi potreba taka bude,
štit gorući tvoj otvori,
a kroz druge boje i trude
zaman snagu ti ne mori. 1480
   Kad na morske dođeš žale,
brodara ćeš vješta sresti,
ki sred plavi brze i male
na kraj će te drugi odvesti.
   Znam na konja perjatoga, 1485
brže od munje koji leti,
priko polja nebeskoga
mogo bi u čas proletjeti;
   nu, kо ti znaš dobro dosti,
ne da se uzdi on vladati, 1490
njegovoj ću ja plahosti
ne do dugo red podati,
   i još ni čas ne će proći,
kо ga budem ukrotiti,
činit mu ću na kraj doći, 1495
put kojega gredeš i ti.

RUĐER:

   Gredem, gdi hoć', i veselo
obslužiću svjete tvoje;
ali čini jedno djelo,
da je žalosno srce moje. 1500
   Odi Astolfo, svud hvaljeni,
tvrda duba nosi lice,
drag bratučed i ljubjeni
moje lijepe vjerenice.
   Ah, da bi mi moglo biti 1505
povratit mu prednju sliku,
ne bih za stvar ovoliku
ustručo se krv proliti.

MELISA:

   I Astolfo vitez znani,
i sto druzijeh, ki na po se 1510
u nemiloj ovoj strani
nepriličnu sliku nose,
   u naravne bit odjeće
povraćeni brzo imaju;
približa se svrha veće 1515
njih čemernom jadu i vaju;
   tim se s tega ti ne stara,
nego odovle veće hodi:
ako me oko me ne vara,
blizu Alčinu vidim odi. 1520





Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Џоно (Јуније) Палмотић, умро 1657, пре 362 године.